Blog

  • NAVIJAJ I ZA TRIBINU ZADENI

    Bez obzira gde živeli, čime se bavii i kome porez plaćali, Srbi imaju nekoliko zajedničkih karakteristika koje ih odvjajaju od ostalih naroda. Prosečan potomak Karađorđa i Nikole Tesle slavi slavu, obožava dobru domaću rakiju, glasa za vlast, voli Ruse i pašenoga, mrzi taštu i Hrvate, u malom prstu ima globalnu svetsku politiku i nepogrešivi je ekspert za sve sportove. Od fudbala, košarke i tenisa pa sve do odbojke, rvanja i skoka u dalj za našeg čoveka ne postoje tajne. Svoje nagomilano znanje Srbin želi će rado podeliti sa sunarodnicima. Puno je kvalifikovaniji od selektora koji naravno uvek ima neku manu. Trener nacionalnog tima po pravilu je nedovoljno stručan za svoj posao a onda slede i druge slabosti: ili je suviše mlad ili mnogo star i senilan ili je pun sebe, ili mu padeži ne idu od ruke… Naravno, naš čovek je ekspert i za sportsku politiku ali ga mrzi da se time zamara. Kada bi se malo potrudio, brzo bi shvatio da su ligaška prvenstva u Srbiji odavno izgubila takmičarski karakter jer je novac zamenio sportski duh a stranci naše igrače. Pošto „na domaćem terenu“ dominiraju samo dva kluba bliska predsedniku države, domaća takmičenja su ostala na margini intersovanja publike jer su do zla boga dosadna i predvidiva. Tako je reprezentativni sport postao glavna arena u kojoj Srbi izražavaju i patriotizam, i nacionalizam i „ekpertizam“ ali i netoleranciju i ksenofobioju. Pobede se proslavljaju euforično a posle nekoliko čašica srpskog brenda prozvedenog od šljive, sportske teme se potiskuju u drugi plan a uspesi dobijaju epsku dimenziju. Nismo pobedili samo Gildžijus-Aleksandera i Nadala već Kanadu i Španiju a sa njima i celu Ameriku i Evropsku uniju. „Neka vide majku im njihovu kako Srbin… dominira!“, poručuju hrabri „osvajači sveta“ pre nego što stidljivo objasne ženi i šefu zašto su pijani došli kući a mamurni na posao.

    OGLEDALO NACIJE

    Sport je univerzalna kulturološka disciplina koja prevazilazi granice jezika, religije i geografije a način na koji različiti narodi gledaju na sportske uspehe i neuspehe često je ogledalo kolektivnog mentaliteta.

    U SAD, sport je metafora američke svakodnevice pod sloganom „pobednik uzima sve“. Ohrabruje se individualizam kroz stalnu proveru sopstvenih veština i kvaliteta u odnosu na konkurenciju. Kao u kultnom filmu „Roki“ gde autsajder postaje nacionalni junak tako je i u američkoj, sportskoj svakodnevici. Najveći broj uspešnih sportista potiču iz niže srednje klase pa im je razvijanje talenta uz mukotrpne treninge jedini način da se izdvoje iz proseka sredine u kojoj su odsrasli. Sport je jedna od retkih ako ne i jedina oblast života gde svi Amerikanci kreću sa iste startne pozcije i trče ravnopravnu trku do uspeha. Za razliku od onih dolarskih, sportskim brojevima se ne može manipulisati pa zato na kraju samo najbolji opstaju. Na međunarodnoj sceni, sportisti iz SAD najbolje rezultate postižu u pojediačnim sportovima u kojima je najvažniji individualni sportski duh koji karakteriše američki mentalitet. U najpopularnijim ekipnim sportovima gde je veliki novac u opticaju, nije redak slučaj da najbolje plaćeni sportisti ne nastupaju za nacionalni tim što u javnosti ne izaziva burne reakcije jer se patriotizam može iskazati i na drugi način. Jedan od najboljih košarkaša svih vremena Le Bron Džejms za reprezentaciju SAD igrao je samo 68 puta ali je u humanitarne svrhe donirao preko 100 miliona dolara. Neuspeh košarkaša na poslednjem svetskom prvenstvu, američka sportska javnost objasnila je činjenicom da se u ostatku sveta sada igra mnogo kvalitetnija košarka te da se za naredna takmičenja valja bolje pripremiti. Odmah su se oglasili Durant, Kari i Le Bron najavljujući svoje učešće na Olimpijadi u Parizu.

    Nemci su poznati po besprekornoj organizaciji i efikasnosti a na sport gledaju kao na još jedan dobro ili loše obavljen posao. Nedavno, istog dana, nemački košarkaši su postali prvaci sveta dok su fudbaleri na svom terenu doživeli katastrofalni poraz od Japana. Trezveno i bez euforije, nemački mediji su analizirali šta treba promeniti kod fudbalera da bi ponovo bili uspešni kao sada košarkaši. Već u ponedeljak fudbalski selektor je dobio otkaz uz zaključak da kod Šrurdera, Vagnera i drugara za sada ništa ne treba menjati. Posle osvajanja zlatne medalje u Manili, nemačke košarkaše su dočekali članovi šire familije i par stotina navijača. Bez velike pompe, euforije… i bez Cece.

    Za Japance, sport je više od igre. To je put ličnog usavršavanja od prosečnosti do savršenstva. U timskim sportovima dominira snažna disciplina i kolektivni duh dok se pojedinci odlikuju fanatičnim odnosom prema treninzima i takmičenjima. Posebno je zanimljiv samurajski pristup sportskom porazu kada japanski sportisti izražavaju duboko poštovanje prema suparnicima i publici. Postoji anegdota o japanskom golmanu koji se duboko poklonio lopti koja je ušla u njegov gol.

    Sport a posebno fudbal, u Brazilu je najvažnija stvar na svetu a  ponekad je i iznad samog života. Muževi širom sveta često pominju  brazilskog navijača koji je nakon poraza reprezentacije bacio ženu kroz prozor. Fudbal je u Brazilu kultura i način života koji se najbolje može osetiti posmatrajući klince kako pikaju loptu na plaži. Improvizacija, strast i umetnost u svakom pokretu. U Brazilu se slavi i neuspeh ako je izveden sa stilom. Postoji priča o slavnom Peleu koji je za malo promašio gol ali je publika bila oduševljena njegovom inventivnom tehnikom prilikom izvođenja slobodnog udarca.

    REPREZENTACIJA ILI ŽIVOT

    Nastupanje sportista za nacionalni tim svoje zemlje predstavlja društveni fenomen koji igra važnu ulogu u kolektivnom i patriotskom identitetu pojedinca. Igranje za reprezentaciju mnogo je više od demonstracije fizičke snage i taktičke veštine, to je u isto vreme i kulturološko-politička kategorija. Reprezentativci na trenutak prestaju da budu individualni igrači i postaju predstavnici nacije. Često se od sportista očekuje da će uvek igrati za reprezentaciju svoje zemlje čak i kada je to u suprotnosti sa njihovim ličnim interesima. Otkazivanje  nastupa za državni tim najčešće postaje kontroverzna odluka koja nailazi na opštu osudu.

    Neki sportisti odbijaju da predstavljaju svoje zemlje zbog političkih neslaganja ili protesta. Na primer, tokom aparthejda u Južnoj Africi, mnogi crni sportisti bojkotovali su nacionalni tim kao izraz protesta protiv rasne segregacije.

    Sportisti koji imaju dvojno državljanstvo često su suočeni sa komplikovanim izborom koju zemlju će predstavljati. Jedan od najboljih fudbalera Evrope Euzebio rođen je u Mozambiku ali je nastupao za reprezentaciju Portugala. Rođeni Francuz Gonzalo Iguain postigao je značajne rezultate u plavo-belom dresu Argentine. Miroslav Klose i Lukas Podolski rođeni su u Poljskoj ali su odlučili da predstavljaju Nemačku za razliku od Roberta Levendovskog koji nije želeo da prihvati nemačko državljanstvo i igra za fudbalsku reprezentaciju Poljske. 

    U nekim slučajevima, neodazivanje na poziv selektora objašnjeno je etičkim ili moralnim razlozima. Nemački fudbaler Mesut Ozil je pri kraju karijere odbio da se priključi reprezentaciji zbog odnosa Nemačke prema turskoj manjini jer su i njega, vrhunskog sportistu,  tretirali kao građanina drugog reda. Košarkaš NBA lige i turski državljanin Enes Kanter, posle kritike predsednika Erdogana ne samo da više nije pozivan u reprezentaciju već mu je zabranjen ulazak u Tursku. Iako je nastupao za kinesku reprezentaciju, NBA košarkaš Jao Ming godinama je bio na meti kritike i u matičnoj zemlji ali i u Americi jer svetu je jednostavno nemoguće ugoditi.

    KRATKO PAMĆENJE

    Najkorisniji igrač i lider šampiona američke NBA lige Nikola Jokić sa juniorima Srbije osvojio je srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu 2013. godine. Za seniorsku reprezentaciju debitovao je 2016. godine kada se na Olimpijadi u Riju okitio srebrnom medaljom. Na Svetskom prvenstvu u Kini 2019. igrao je za Srbiju koja je osvojila peto mesto. Pred odlazak na Evropsko prvenstvo 2022. godine, Jokić je izjavio: „Puno mi znači reprezentativni dres. Baš sam pričao sa mojim najbližima koliko je drugačiji osećaj kada igraš za Srbiju“. Tokom šampionata ostvario je učinak: 21 poen, 10 skokova i 4 asistencije. U utakmici četvrtfinala Jokić je ubacio 32 poena, skočio 13 i asistirao 4 puta. Srbija je nažalost izgubila od Italije a domaća javnost ga obasula drvljem i kamenjem. Posle prvenstva Nikola je izneo mišljenje o odnosu srpske publike prema košarkaškoj reprezentaciji: „Takav je mentalitet u Srbiji. Mi ne volimo sport, ne volimo košarku, mi volimo da pobeđujemo.“. Posle ove ove izjave Jokićeva popularnost izjednačila se sa simpatijama koje Srbi gaje prema premijerki Brnabić. Kritikovali su ga sve do finalnih utakmica NBA lige. Kada je postao prvi Srbin koji je uz osvojenu NBA titulu dva puta proglašen i za najboljeg igrača Amerike ponovo stiče simpatije srpske javnosti i od običnog posetioca Slaninijade u Kačarevu postaje supermen koji je „pokazao tim Amerima kako se igra basket“. Mesec dana kasnije, iscrpljeni Jokić obaveštava selektora i drugare iz reprezentacije da neće moći da igra na Svetskom prvenstvu. Od tog trenutka, seuper heroj se pretvara  najobičnije džambasa iz Sombora koji, ruku na srce, „i nije baš neki naročiti koparkaš“. Od trnja do zvezda i nazad, od pljuvačine do euforije nepisano je pravilo po kome srpski mediji i nihovi pratioci tretiraju vrhunske profesionalne sportiste. Setimo se koliko je samo puta Novak Đoković kritkovan ako bi odlučio da ne igra za Srbiju u Dejvis kupu ili kada izgubi pre finala nekog turnira.

    Pored navedenih karakteristika prosečnog Srbina sa početka ove priče, naš narod poseduje još jednu osobinu a to je – kratko pamćenje. Zato kada pojedinci poput Jokića i Đokovića koji su za popularizaciju Srbije u svetu uradili više nego svi mi ostali zajedno, donesu odluku koja i nije po našem ukusu zaslužili su da pokažemo više razumevanja. Njima je lako da budu mi, a za nas nemoguće da postanemo oni.

  • SAMOUBISTVO IZ ZASEDE

    Od početka rata u Ukrajini, srpski desničari su odmah stali na stranu ruske braće i KGB kapitaliste Vladinira Putina. Dok su u Kijevu, Dombasu i Bahmutu ginuli civili, srpske desničarske stranke organizovale su mitinge podrške agresorima. Na jednom od takvih skupova, posle ratnohuškačkih tirada i nacionalističke retorike, jedan od govornika je pozvao prisutne da se prijave u dobrovoljce Jevgenija Prigožina. Na Vagnerovom spisku tog dana su se našla samo tri imena a od februara 2022. jedva nekoliko desetina građana Srbije pristupilo je plaćeničkoj vojsci Vagner grupe. I sve je bilo kristalno jasno, krvožedno i idilično do 23. juna 2023. kada je Jevgenij Prigožin sa svojim sledbenicima pokušao da izvrši, nešto kao, državni udar. Srpski desničari su se najednom našli u dilemi kome će se privoleti carstvu? Da li podržati onog moćnijeg koji ima svu vlast (a Srbi su uvek bili uz vlast) ili pobunjenika koji je digao glas i tenkove protiv establišmenta? 

    ZAR I TI SINE ŽENJA?

    Jedino Vladimir Putin nije imao dileme, složio se da tovariš Ženja ode u Belorusiju dok se prašina slegne a samo dva meseca kasnije (tačno u dan) poslao je Prigožina u večna lovišta. Ruski mediji su prvi objavili vest uprave civilnog vazduhoplovstva da se avion koji je prevozio osnivača privatne vojne kompanije Vagner srušio odmah posle poletanja iz Moskve. „Ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se obiju“, kaže narodna poslovica ali „kada pukne tikva“ Putin ne prašta. Nije Vladimir Vladimirovič nemilosrdan samo prema bivšim saradnicima. Mnogo više ga nerviraju kritičari koje je ili otrovao ili ih „ubedio“ da izvrše samoubistvo. Aleksandar Litvinjenko je bio nekadašnji agent FSB-a koji je preminuo u novembru 2006, tri nedelje pošto je popio čaj otrovan radioaktivnim polonijumom-210. Novinarka lista „Novaja Gazeta“ Ana Politkovskaja napisala je knjigu „Putinova Rusija“ u kojoj je optužila Volođu da je pretvorio zemlju u policijsku državu a detaljno je opisala i ruske zločine u Čečeniji. Ubijena je  7. oktobra 2006. u liftu zgrade u kojoj je živela pošto je ranije već dobila nekoliko pretnji smrću. Tajkun u egzilu Boris Berezovski nekada je bio lider takozvanih oligarha koji je stekao bogatstvo i moć tokom vladavine Borisa Jeljcina. Berezovski je pomogao Putinu da dođe na vlast ali nije uspeo da ostvari uticaj u meri u kojoj se nadao. Njegovo neslaganje sa ruskim predsednikom nateralo ga je da potraži azil u Velikoj Britaniji gde se navodno zakleo da će Putina skloniti sa vlasti. Berezovski je 2013. godine pronađen mrtav u kupatilu sa omčom oko vrata. Što bi ljubitelji crnog humora rekli – samoubistvo iz zasede! Ruski opozicioni lider Boris Nemcov upucan je u februaru 2015. samo nekoliko metara od Kremlja dok se sa devojkom vraćao kući. Nemcov je bio bivši zamenik premijera u vladi Borisa Jeljcina koji je godinama oštro kritikovao politiku ruskog predsednika. 

    Kada je reč o obračunu sa bivšim političkim saradnicima Rusija i SSSR se mogu pohvaliti dugom i bogatom tradicijom u ovoj oblasti. Rodonačelnik ove prakse svakako je Josif Viserijonovič Staljin za pokojne i preživele saradnike – Koba. Velika Staljinova čistka dogodila se krajem 1930-tih u tadašnjem SSSR-u. Koba je tada nearedio masovna hapšenja, progone, mučenja i egzekucije političkih protivnika. Nastupio je vreme terora, straha i paranoje kada je život izgubilo više stotina hiljada ljudi. Bivši šef NKVD-a Genrih Jagoda bio je zadužen za likvidaciju mnogih „mangupa iz sopstvenih redova“ pre nego što je i sam postao žrtva Staljinovih čistki. Pogubljen je 1938. godine. Jagodin saradnik Sergej Kirov, vođa Lenjingradskog kružoka komunističke partije, ubijen je 1934. godine. Svakako najpoznatiji Staljinov disident bio je bivši oficir Crvene armije i blizak saradnik Vladimira Iljiča Lenjina Lav Trocki. Atentat na Trockog izvršen je 20. avgusta 1940. godine u Meksiku gdje je živeo u egzilu posle sukoba sa Josifom Viserijonovičem. Atentat je izveo Staljinov agent Ramon Mercader, španski komunista koji je bio u službi sovjetskog NKVD-a. 

    NAS DVA BRATA ROĐENA

    Tokom istorije, slovensko bratstvo Srba i Rusa ogledalo se i u pristupu političkim neistomišljenicima kao i drugim pojedincima koji su ugrožavali vlast neprikosnovenih vođa i vladara. Desetak godina pre početka velikih čistki njegovog  ideološkog neistomišljenika iz SSSR-a, Kralj Aleksandar Karađorđević je raspustio Narodnu skupštinu, zabranio rad svih stranaka, političke skupove, uveo cenzuru i državi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija. Potom je usledio obračun sa neistomišljenicima a prvi na listi bio je njegov rođeni brat Đorđe. Posle smrti kralja Petra I1921. godine, vlast je i zvanično preuzeo mlađi sin Aleksandar koji se  pribojavao da bi Đorđe mogao politički vaskrsnuti i ugroziti njegovu poziciju. Kralj je svog brata najpre smestio u zatvor a potom ga je uz pomoć dvorskih lekara proglasio neuračunljivim. To mu međutim nije bilo dovoljno pa je „Aleksandar od Jugoslavije“ odlučio da starijeg brata i moralno uništi. Kralj je naredio režimskoj štampi da lansira aferu o emotivnoj vezi Đorđa Karađorđevića sa poznatim srpskim matematičarem Mihajlom Petrovićem Alasom. Kralj homoseksualac u Srbiji početkom dvadesetog veka bilo je nešto nezamislivo pa je i Aleksandrov presto trajno bio sačuvan sve do atentata 1934. godine.

    Aleksandrov sin Petar II Karađorđević, bio je i isuviše mlad da bi sprovodio političke čistke a i „mandat“ mu nije dugo trajao. Zato je Petrov  neželjeni „naslednik“ sve to nadoknadio.

    Dok je rat još trajao, Josip Broz se odlučno obračunavao sa svima koji bi skretanjem sa Titovog puta ugrozili njegovu buduću vlast. Sukob sa Staljinom 1948. godine pomogao mu je da formiranjem Golog otoka broj neprijatelja u svojim redovima svede na minimum. Prvi obračun  orgnizovao je 1949. godine kada je u zloglasnom beogradskom zatvoru Glavnjača ubijen Andrija Hebrang, visoki funkcioner Komunističke partije, sekretar CK SKH, član Politbiroa KPJ i ministar industrije u socijalističkoj Jugoslaviji. Hebrang je pored Kardelja, Rankovića i Đilasa važio za jednog od najbližih Titovih saradnika. Do prvih nesuglasica došlo je u vreme Rezolucije Informbiroa 1948. godine jer se Tito se bojao da je Staljin već odabrao Hebranga za njegovog naslednika. Broz je tada naredio Aleksandru Rankoviću da uhapsi Hebranga zbog navodne saradnje sa ustašama i sabotiranja privredne reforme. Zatvoren je u Glavnjači a 11. juna 1949. godine napravljen je zvanični zapisnik po kome je Hebrang pronađen mrtav u ćeliji. Službeno saopštenje svedoči da se obesio o radijator. Kasnije su otkriveni dokazi da u tom zatvoru nije bilo centralnog grejanja a samim tim tim ni radijatora. Veruje se da je Hebrang ubijen a ni danas se ne zna tačan datum njegove smrti kao ni mesto gdje je sahranjen. 

    Tokom ustavom proklamovane, doživotne vladavine Josipa Broza mnogi bliski saradnici pali su u nemilost najvećeg sina naroda i narodnosti: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Koča Popović, Mika Tripalo, Marko Nikezić… Svi oni su smenjeni sa svojih fukcija ali su dočekali da se na prirodan način presele na onaj svet. Takve sreće nažalost nije bio Slobodan Penezić Krcun.

    IDE ČETA ČELA NAMRŠTENA, A KRCUNA MEĐU NJIMA NEMA

    Krcun je u ratu bio partizanski komesar i osnivač srpske bezbednosne službe a potom ministar policije i predsednik srpske Vlade. Mladi Užičanin je imao 19 godina kada se pridružio revolucionarnom komunističkom pokretu. Nadimak Krcun dobio je po junaku stripa koji je izlazio u satiričnom časopisu „Jež“. Po drugoj verziji, Penezić je imao krive noge pa dok je hodao kolena su se dodirivala i krckala. U leto 1944. godine na ostrvu Vis, dobio je zadatak da formira Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA) – bezbednosnu kontraobaveštajnu službu nove Jugoslavije. U početku, služba je brojala samo osam članova ali se obaveštajna mreža brzo širila tako da je do kraja rata Krcun postavio temelje jugoslovenske bezbednosne službe i policije. Prema tvrdnjama njegovih saboraca, Krcun je tokom rata nosio Titovu fotografiju u unutrašnjem džepu vojničke bluze. Penezić je bio važan činilac u sistemu masovne represije prema političkim protivnicima. Organizovao je montirane procese i „posete“ Golom otoku. Kao prvi čovek Ozne a kasnije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Krcun je organizovao likvidaciju kvislinških formacija i četničkih snaga u zemlji i emigraciji. Slobodan Penezić je najviše sarađivao sa ratnim drugom Aleksandrom Rankovićem.

    Poslednji Krcunov susret sa Titom desio se krajem 1963 godine. Tada je Josip Broz pozvao Penezića i Rankovića da dođu na Brione. Krcun je navodno pitao vrhovnog komandanta zašto su mu svi Srbi stalno sumnjivi pa čak i istaknuti ratni komandanti. Upozorio je da se Broz nekorektno odnosi prema srpskim komunistima i da ih na taj način udaljava od sebe. Istoročirai tvrde da se Tito jako naljutio ali nije želeo da reaguje. Na izlasku iz prostorije Krcun mu je dobacio: „Jedino ne znam kad će doći red na nas dvojicu“, misleći na sebe i Rankovića. Posle ovog komentara Slobodan Penezić nije dugo živeo. Prema zvaničnoj verziji, Penezić je pred polazak na partijsku konferenciju dobio novi automobil. Na putu za Užice počela je da pada kiša i zbog blata na putu vozač je izgubio kontrolu. Automobil se kretao brzinom od 130 kilometara na sat kada je sleteo s puta i udario u drvo. Posle vesti o nesreći, počele su da kruže priče da je Krcun ubijen a navodno, i sam Tito je potvrdio ovu pretpostavku. Naime, nekoliko dana posle tragičnog događaja, Krcunova udovica je posetila kabinet maršala Tita. Otvoreno ga je pitala da li joj je muž ubijen. Prema svedočenju Dobrice Ćosića koji je prisustvovao sastanku, Broz je odmah odgovorio: „Jeste ubio ga je Ranković!“ Tito nije prisustvovao sahrani tadašnjeg premijera Srbije već je istog dana primio holivudskog glumca Kirka Daglasa.

    Posle smrti Josipa Broza, u periodu između 1980. do 1991. godine,  Jugoslavijom je vladalo čak 13 predsdnika. Jednogodišnji mandat Titovih naslednika, nije bio dovoljan ni da se prve dame upoznaju sa svim komšinicama na Dedinju a kamoli da se njihovi muževi obračunavaju sa političkim protivnicima. Dok se na fukciji Predsednika predsedništva SFRJ nalazio Lazar Mojsov („pripremit nek’ se Raif Dizdarević“) na globalnoj političkoj sceni južnog Balkana pojavio se Slobodan Milošević. Kao partijski štićenik rođaka po ženinoj liniji Draže Markovića i politički šegrt Ivana Stambolića, Milošević je za kratko vreme od anonimnog privrednika postao lider srpskog nacionalističkog pokreta i neprikosnoveni vladar Srbije. 

    OSVETA POLITIČKOG KALFE

    Sve je počelo još na beogradskom Pravnom fakultetu kada je Milošević upoznao Ivana Stambolića. Odmah su postali priajtelji i bliski saradnici. Početkom osamdesetih, zajedno su radili u Tehnogasu gde je Milošević nasledio Stambolića na mestu direktora preduzeća. Obojica aktivno učestvuju u radu Gradskog komiteta SK Beograda gde Ivan ponovo ustupa predsedničko mesto Slobi. Zajednički politički put dvojice prijatelja se nastavlja. Stambolić postaje predsednik Privredne komore Beograda a Milošević direktor Beogradske Banke. „Majstor“ ostaje u zemlji na funkciji Predsdnika CKSK Srbije dok „šegrt“ putuje u Ameriku na stručno usavršavanje. Zlobnici tvrde da je Milošević u SAD dobio instrukcije kako da ubrza raspad Jugoslavije. Konačno, 1987. njihovi se putevi razilaze. Kao Predsdnik predsedništva Srbije, Stambolić ukazuje na opasnost zaoštravanja Kosovskog pitanja dok Milošević poručuje Srbima sa Kosova da „niko ne sme da ih bije“. Ohrabren nacionalističkim nabojem koji je probudio u srpskom narodu, Milošević saziva Osmu sednicu SKS na kojoj otvoreno kritikuje svog dotadašnjeg mentora i prijatelja. Srpski komunisti se priklanjaju nacionalističkoj retorici SANU i njihovog čeda Slobodana Miloševića. Pošto je smenjen sa svih funkcija, Ivan Stambolić se povlači iz politike ostavljajući svog „kalfu“ da rasparča Srbiju i Jugoslaviju. Samo šest meseci posle političkog obračuna, Stambolić je u aprilu 1988. godine doživeo porodičnu tragediju. Tada je u saobraćajnoj nesreći kod Budve, pod nerazjašnjenim okolnostima poginula njegova ćerka Bojana. Narednih 13 godina nije učestvovao u društveno-političkom životu. 

    Posle bombardovanja Srbije postajalo je jasno da se Milioševiću bliži kraj a tadašnja opoziciji je tražila jakog protivkandidata „garantu stabilnosti na Balkanu“. Ime Ivana Stambolića našlo se na samom vrhu liste mogućih lidera DOS-a. Predsednički izbori su bili zakazani baš na godišnjicu Osme sednice CKSKS, 24. septembra 2000. Mesec dana ranije Ivan Stambolić je nestao. Tog 25. avgusta, Stambolić je kao i obično krenuo u Košutnjak na jutarnju rekreaciju gde mu se izgubio svaki trag. Tokom naredne tri godine mnogo se nagađalo o Stambolićevom nestanku. Neki su zastupali teoriju da se u inostranstvu sklonio od mogućeg atentata ali su članovi njegove porodice to negirali uz tvrdnju da je neposredno pre nestanka ispred njihove kuće danima kružio beli kombi marke Folskvagen prateći svaki Ivanov korak. Očevici ukazuju da je posljednji put viđen na platou ispred restorana „Golf“ gde je zastao da se odmori. Čuvar je potvrdio postojanje belog Folskvagena koji je tog jutra bio parkiran ispred restorana. Pored brojnih informacija sa lica mesta, istraga je sporo napredovala. Nalogodavci i izvršitelji zločina dobro su prikrili tragove pa se o Ivanu Stamboliću ništa nije znalo sve do 2003. godine kada je, posle ubistva Zorana Đinđića pokrenuta akcija „Sablja“. Zločin je otkriven na osnovu svedočenja Nenada Šare nekadašnjeg tjelohranitelja Milorada Ulemeka Legije. On je do detalja rasvetlio otmicu i likvidaciju Ivana Stambolića. Po rečima Šare, akciju je lično organizovao Legija. Stambolića su 25. avgusta 2000. presreli u Košutnjaku, strpali ga u kombi i odvezli na Frušku Goru. Tamo je već bila iskopana rupa napunjena živim krečom. Naterali su ga da klekne a onda mu pucali u potiljak. Prema zvaničnom izveštaju policije, 28. marta 2003. godine pronađeni su posmrtni ostatci Ivana Stambolića a identifikovan je po patikama koje su izvađene iz jame. Sahranjen je na Topčiderskom groblju uz najviše državne počasti. 

    Od trenutka kada je tajna Stambolićevog nestanka rasvetljena nagađaju se motivi i naručioci ubistva. Osim Slobodana Miloševića koji se opravdano pribojavao da bi ga bivši prijatelj verovatno pobedio na izborima, mogući motiv imala je i Mira Marković. Razlozi Mirine mržnje prema porodici Stambolić datiraju još iz vremena Drugog svetskog rata. Drugarica Marković je ostala bez majke kada imala samo dve godine. Veru Miletić su 1943. godine uhapsili agenti Specijalne policije u jednom beogradskom stanu gde je čuvala poverljive partijske dokumente. Odvedena je u logor na Banjici gde je doživela neviđenu torturu. Partijski drugovi su je međutim optužili za izdaju a na Petom kongresu KPJ 1948. godine i zvanično osudili. Iako su Vera Miletić i Petar Stambolić (stric ubijenog Ivana) bili bliski prijatelji, Petar nije učinio ništa da odbrani svoju drugaricu. Vera Miletić je streljana 1944. godine u Jajincima. Mira je celog života bila ogorčena kukavičlukom Petra Stambolića jer je baš on trebao da preuzme dokumentaciju koja se nalazila u stanu Vere Miletić. Prema tvrdnjama analitičara, ubistvo Ivana Stambolića predstavlja jednu od najmonstruoznijih političkih likvidacija u istoriji Srbije a rezultat je zajedničke osvete bračnog para Milošević – Marković.

    MASONSKI HRAM RAZDORA

    Ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića već dve decenije se analizira  iz najrazličitijih uglova. Izvršilac zločina je osuđen ali su naručioci i organizatori atentata do danas ostali nepoznati. Prema nezvaničnoj ali  opšte prihvaćenoj teoriji, ubistvo premijera oraganizovala je tzv. tvrda struja u Službi državne bezbednosti na čelu sa potencijalnim „posetiocima“ Haškog tribunala koji su posle izručenja Slobodana Mikoševića shavtili da će ubrzo i na njih doći red. Neki smatraju da je u zaveru bio uključen i Vojislav Koštunica dok retki, ali  „dobro obavešteni“, pojedinci ukazuju na nesrećan slučaj koji se dogodio u prostorijama beogradske policije 29. oktobra 2002. godine. Po njihovom mišeljenju, ovaj događaj bi se mogao dovesti u vezu sa atentatom na Zorana Đinđića. Neimenovanim izvorima je odmah zalepljena etiketa teoretičara zavere ali je priča zanimljiva i vredna pažnje. Naime te noći, nepunih šest meseci pre likvidacije premijera, tokom policijskog ispitivanja preminuo je Dragan Malešević Tapi. 

    Poznati slikar je 1997. godine postao „Grand komander Vrhovnog saveta Velike nacionalne masonske lože Srbije“. Prvi projekat novog lidera bio je početak zidanja velikog masonskog hrama na Košutnjaku. Gradnja je odmah počela a Malešević je troškove finansirao svojim sredstiva. Opštinarima je rekao da gradi akademiju umetnosti koja će poslovati bez profita i da će to biti njegov poklon Beogradu. Radovi su bili u punom jeku kada je vlast u opštini Čukarica preuzela Demokratska stranka. Tapi ih je optužio da su tražili reket od 300.000 maraka na šta je dobio odgovor da dozvole dobijene od SPS-a više ne važe. Radovi su obustavljeni a nesuđeni hram je kasnije pretvoren u dečiji vrtić.

    Iako je imao veoma korektne odnose sa Zoranom Đinđićem lider demokrata je odbio da mu pomogne u čukaričkom sporu. Taj naizgled nevažan sukob predstavljao je grudvu koja je pokrenula lavinu a mnogi su skloni verovanju da je građevinski spor bio uvod u tragičan kraj Dragana Maleševića.

    Poslednji pokušaj Tapija da istera „pravdu“ do kraja dogodio se u januaru 2000. godine kada je iniciarao prevrat u Demokratskoj stranci. Imajući u vidu neospornu moć Zorana Đinđića, izbor za predsdnika  stranke trebao je biti puka formalnost. Malešević je međutim imao drugačiji plan. Uz pomoć saradnika ubedio je mladog političara u usponu Slobodana Vuksanovića da se prijavi kao protivkandidat. Đinđić je tesnom većinom pobedio Vuksanovića a ova politička avantura po mnogima je Tapija koštala života. 

    Posle atentata na visokog policijskog funkcionera Boška Buhu, policija je sprovela istragu a tragovi su ukazivali na poznata imena iz kriminalnih krugova ali i na Dragana Maleševića i njegove masone. U večernjim satima 29. oktobra 2002. godine, policajci su opkolili zgradu u kojoj je stanovao Tapi. Došli su da izvrše preres stana a potom su ga priveli u gradsku policiju. Dok je davao izjavu slikaru je iznenada pozlilo. Došla je ekipa Hitne pomoći, ali mu nije bilo pomoći. Nezvanično, svedoci tvrde da su Tapija zapravo ubili policijski inspektori koji su mu tokom saslušavanja stavljali najlonsku kesu na glavu! Vladimir Jakšić Karlos, jedan od optuženih za ubistvo policijskog generala Boška Buhe, potvrdio je da je Tapi ubijen u beogradskom SUP-u. On je na sudu rekao da je po privođenju bio smešten u prostoriju pored one u kojoj je saslušavan Dragan Malešević. Jakšić je čuo Tapijeve krike i pretnje policajaca. Jedan od inspektora je vidno uznemiren, saopštio svojim kolegama: „Ubismo čoveka!” Veza između Tapijeve smrti i atentata na premijera Đinđića nikada nije ni negirana, ni dokazana ali poznavaoci prilika u masonskim redovima tvrde da nijedno ubistvo njihovih istaknutih članova nije prošlo bez osvete.

    Dvojica lidera koji se jedini nisu obračunavali sa političkim neistomišljenicima su Boris Tadić i Tomislav Nikolić. Prvi je unikatan  primerak Predsednika Srbije koji je smenjen na izborima dok je drugi, uz blagoslov „brata“ Voje, predsednički mandat na poslužavniku servirao svom političkom „sinovcu“ Aci.

    Tokom jedanaest godina vladavine Aleksandra Vučića bili smo svedoci  više misterioznih likvidacija političkih protivnika a najveću pažnju javnosti privuklo je ubistvo Olivera Ivanovića kao i smrt Vladimira Cvijana. Istina o ovim zločinima saznaće se onog dana kada Predsednik Srbije bude sišao sa vlasti. A da li će tada doživeti sudbinu Broza, Miloševića ili Đinđića pokazaće vreme i sud istorije. Jedno je međutim sigurno, Aleksandar Vučić svoju političku karijeru neće završiti poput Tadića i Nikolića! 

  • GLASOVI

    „Dobro jutro, deco. Šta ima novo u vašim jastucima? Kažite sad brzo – dragička! Nema na nebu zvezdanog čička. Ko prvi skoči i san preskoči, dobiće školjku i tri kamička… Eto, deco, to je sve!“

    Jutarnje sunce nemilosrdno prosipa zrake po zidovima spavaće sobe a imaginarni tonovi omiljene budilice nežno plove uzburkanom

    površinom podsvesti. Razum kaže – budi se! Živa duša bi još malo da spava. Objavljujem rat organizovanoj akciji ultraljubičastih „sunčevih terorista“. Jedan od njih, onaj najkočoperniji i najuporniji,vešto se odbija od ogledala i svom snagom vlastite svetlosti napada preostale deliće razbijenog sna. Otpor očnih kapaka polako popušta, zenice beže u stranu, pokrivam se preko glave. San mi okreće leđa a java se prezrivo mršti. Jasno  je da nisam dobrodošao ali nastavljam bitku koja je odavno izgubljena. Iz polusvesti čujem glas. Mućnem glavom kako bih doterao mentalnu frekvenciju. Imaginarni radio emituje svoj obrazovni program:

    “Ljudima se često čini da je njihov život mnogo uzbudljiviji i  kvalitetniji u poređenju sa drugima. „Nemamo para ali nam bar nije dosadno!“ hvale se neki. Često živimo u zabludi da naše postojanje nosi dublji smisao i da živimo mnogo bolje od drugih. „Ne mogu oni mene toliko malo da plate koliko malo ja mogu da radim!“ Od komentara anonimnog lenjivca, ova rečenica je postala narodna poslovica. Kada nam je tako dobro zašto smo nabijeni negativnom enirgijom? Kada nismo u stanju da bes iskalimo na nekom ko nam je blizak onda se svađamo na društvenim mrežama, kafanama ili na utakmicama. Vozačima na pamet ne pada da propuste pešaka a mladima da pomognu starim i nemoćnim. Na poslu mrzimo šefa, kod kuće taštu a dok gledamo TV Dnevnik ceo svet. Ljudi u pedesetim izgledaju kao starci a sve je više onih sa medicinskom dijagnozom koja ne sluti na dobro. Taj adrenalin u nama koji zove na pogrešnu akciju vremenom izaziva zavisnost pa nije redak slučaj da i kada sve ide po planu mi sami tražimo nevolju!“

    BUĐENJE

    Duboke misli rasteruju snove. Glas na trenutak nestaje a njegovo mesto zauzima migrena. Od kako me je mladost zauvek napustila, budilnik mi više nije potreban. Raskinuli smo dugu vezu prepunu svađa i trzavica. Mrzeo sam taj svetlucajući komad plastike a evo već počinje da mi nedostaje! Bolje je slušati pištanje, zujanje i zvonjavu nego ove proklete glasove. Ovoga puta glasogovornik se trudio se da deluje još uverljivije:

    „Boli te glava? Ma nemoj! Buđenje ti je prijatelju slično porođaju koji se nanovo ponavlja svakog dana. Početak novog ciklusa, povratak u svesno stanje, još jedan ulazak u ludnicu stvarnosti! Prvo životno iskustvo nije baš tako prijatno kao što se misli. Majka se grči od bolova, vrišti, napinje se, muči, ponekad žrtvuje i vlastito postojanje u želji da svetu podari novi život. Beba, s druge strane, ne želi napolje. Lepše joj je, toplije, prijatnije i sigurnije u majčinom toplom gnezdu. Otima se, plače i pokušava da rasvetli zabludu o lepoti života. Svakoga dana čovek prolazi kroz sličan „životni ciklus“. Lepo mu je dok spava, mrsko mu je da se budi. Ljudskom rodu očito prija pasivnost i mrtvilo. Da li spavanje zaista predstavlja integralni deo života ili je reč o simulaciji smrti? Na svakom koraku glorifikujemo lepotu života, a najviše uživamo u stvarima koje nas od njega udaljavaju. Jadikujemo da je život kratak, da proleti dok udariš dlanom o dlan. U isto vreme, jedva čekamo da nam vreme što brže prođe. Hajde da analiziramo jedan običan radni dan. Iz ćoška spavaće sobe oglašava se pomenuti budilnik, prekida lepotu nestvarnog i cepa tananu mrežu irealnog. Čovek se budi, trlja oči, ustaje i ulazi u začarani krug imitacije života. Ne voli da ide na posao, iako tamo radi, stvara, razmišlja… Jednostavno – živi! Jedva čeka kraj radnog vremena, žuri kući da bi se odmarao i lenstvovao. U slatkoj dokolici iščekuje trenutak da se ponovo dočepa kreveta i mračnim stazama besvesnog odjezdi što dalje od života. Od sumraka do svitanja, od jutarnjeg buđenja do večernjeg hrkanja, čovek nanovo pronalazi zadovoljstvo u drugim formama plandovanja. Satima gleda televiziju u želji da pobegne od realnosti, uživa u hrani koja ga uspavljuje i pomaže mu da što duže ostane neaktivan. Tu su i lekovi, alkohol, droga… Te čarobne supstance koje dodatno skraćuju put do stanja nestvarnog i onostranog. Ukratko, beživotnog!“

    POSTOJANJE

    Umivanje, kafa, tuširanje pa na posao. U kolima se otvara Pandorina kutija novih neprijatnosti. Dok psujem vozača koji mi je upravo presekao put iz zvučnika se čuje onaj isti glas:

    „Ti baš kuburiš sa osećajem pripadnosti grupi, narodu, čoporu… A ni patriotizam ti nije jača strana. Ljutiš se na čoveka a pojma nemaš zbog čega žuri. Možda vozi staru majku u bolnicu ili je u pitanju hirurg koga čeka hitna operacija. A gde si ti krenuo? Žuriš na posao u banku u kojoj ćeš na fini način pljačkati pošten narod. Budi čovek, drug na drumu, pokaži razumevanje i solidarnost. Nikako da se opametiš, prilagodiš, uklopiš… U starom kraju ti kažu da si se poamerikanizovao jer ne veruješ u promaju i smeješ se kada kažu da od klima uređaja čovek može da se šlogira dok ti se u Amerikanci čude što piješ kafu posle podne. Nerviraju te podele na belce, crnce, muslimane, budiste, na leve i desne, na starosedeoce i došljake. Pitaš se zašto bi slučajnost što je neko rođen u određenoj zemlji ili gradu davala tom nekom za pravo da sa visine gleda ljude koji su u tu državu, čaršiju ili mesnu zajednicu došli iz neke druge sredine? Koliko je samo idiota koji sa ponosom kliču da su rođeni Parižani, Beograđani, Kragujevčani žaleći se na one koji su svoj talenat doneli u te lokalpatriotizmom zatrovane sredine? Bez ovih prvih život bi bio jednostavniji a bez drugih siromašniji. Kao pravi namćor koji uvek isteruje pravdu, imaš ti još dilema. Jel’ tako? Na primer, zašto se religija stiče rođenjem a ne krštenjem. Da li je moguće da svaka beba koja svet ugleda u Srbiji automatski postaje pravoslavac, dok se u hrvatskim porodilištima rađaju samo katolici? Gde je tu mogućnost izbora? I naivno podpitanje, na kojoj planeti nastaju ateisti? „

    Stižem na posao, gasim auto, zvuk motora nestaje a sa njim i glas iz zvučnika. Tišina! Na ulazu u banku uobičajena kontrola a onda i „montaža“. Neki genije je odlučio da zaposleni naizmenično, jedne nedelje rade iz kancelarije a druge od kuće. Kako bi uvek bili u pripravnosti, službenici sa sobom nose računar i svakoga dana se nanovo priključuju na monitore i tastature kako bi svom poslodavcu poklonili  osam sati života. Svako ko potraži i zrno logike u u ovom cirkusu unapred gubi bitku sa zdravim razumom. Imaginarne glasove zamenjuju oni pravi. Nezadovoljni klijenti žale se na visoku kamatu, komplikovane procedure a ponajviše što banka uopšte ne brine za svoje mušterije. „Imamo monopol pa ako nećeš ti ima ko hoće“, neizgovorena je poruka koju čuju ovi jadnih ljudi. Posao mi je da laž upakujem u šećernu oblandu istine dok se kao potrošač saosećam sa svakim od svojih klijenata. Ovde su stvari više nego jasne pa nema visoke filozofije koja odlikuje one druge glasove. Osam sati „korporacijske robije“ ostavljam za sobom. Odlazak kući, večera s porodicom tokom koje se najzad čuju neki normalni glasovi ali ta lepota kratko traje. Dan se bliži kraju i na red dolaze serije, knjige i naravno spavanje. San se nažalost ne slaže s planom koji sam napravio. Taman kada mi se učinilo da ću na kratko napustiti poganu realnost poznati glasovi teraju san sa očiju.

    NESTAJANJE

    „Ti bi malo da spavaš je li? Lepo si ti to prijatelju smislio. Da li se zapitaš jesi li san zaslužio? Živiš u zemlji koja podseća na Mapet šou. Dva starca sa balkona pljuckaju na ostatak sveta. Deda Džo, kada mu promene pelenu „otrči“ do Ukrajine kako bi ih ohrabrio da izginu u što većem broju. Tršavi Donald čim se dobro našmrče uvozne robe iz Kolumbije, ode na Putinovo kanabe da mu pruži podršku. Senilni starci i njihovi podrepaši, u isto vreme podržavaju i Vučića i Kurtija. Što narod gore živi toliko je poslušniji i lakši za obradu. Zato će takvi Balkanom vladati večno.“

    „Slažem se“, odgovaram u polusnu, „ali šta ja tu mogu da promenim?“

    „Ne možeš da promeniš svetski poredak ali možeš posao! Kako te nije sramota da radiš u banci koja pljačka narod? Dvanaest milijardi dolara čistog profita za godinu dana. Misliš li da da je moguće zaraditi toliki novac na pošten način? Ova suma je dovoljna da se tokom godine prehrani dva ipo miliona gladnih ljudi.“

    „Ali i ja nekako moram da hranim svoju porodicu“, brani se, „ako dam otkaz naći će oni nekog mlađeg koji će isti posao raditi za manje pare pa će i profit biti veći. Nego zašto to pričaš meni? Ja sam sitna riba. Reci to onima koji drmaju svetom!“

    „Ne vredi prijatelju. Moje ime je Savest a oni su se mene davno rešili.“

    Tog momenta, iznenada je zavladala tišina. Osećam olakšanje a umesto Savesti čujem umilne dečije glasove:

    „I u sobi na belom jastuku,i u šumi, pokraj starog panja, svi pod obraz il’ šapu il’ ruku, došlo vreme da se lepo sanja…

    Laku noć, laku noć, laku noć…“

  • PICMALA

    Kada se iz centra Kragujevca krene prema Šumaricama, odmah tu iza Gradskog parka, nalazi se poljana koja je odigrala važnu ulogu u mom obrazovanju. Lokacijski pripada MZ Vašarište ali je medu žiteljima tog kraja poznata kao “Picmala”. Sa njene istočne strane nalazi se Gradski stadion, sa južne kasarna, na sever puca pogled prema Vinogradima i Aerodromu dok je na zapadu  Muzej 21. oktobar. Ne verujem da postoji stanovnik Kragujevca koji bar jednom ovuda nije prošao. Malo ko međutim zna da se na tom prostoru već stotinak godina, okružena zelenilom, krije jedna usamljena kuća. Roditelji su me iz porodilišta baš tu doneli. U ovoj kući sam proveo prve godine detinjstva kao i mnoge  letnje raspuste. Na “Životnom univerzitetu – Picmala” stekao sam “diplome” iz mnogih oblasti.

    Lingvistika, ONO i DSZ

    Na pitanje kako je „Picmala“ dobila ime, istraživačkim novinarstvom došao sam do sledećeg „naučnog“ tumačenja. „Picmala“ se od davnina nalazila u neposrednoj blizini kasarne pa su lokalne dame slobodnijih uverenja baš na njoj uzdizale gotovost oružanih snaga SFRJ. Prema svedočenju mog dede koji na ovom imanju proveo veći deo života, Kragujevčanke koje su gajile ljubav prema uniformisanim licima izdašno su darovale svoje čari zagorelim pripadnicima JNA. Vojnički snovi su se tako pretvarali u javu a „poklon“ koji im je darovan vremenom je postao toponim.

    Poznavanje prirode i društva

    U hladovini starog oraha čitao sam stripove „Mirko i Slavko“, „Zagor“, „Blek Stena“ i „Komandant Mark“. Kada dođe proleće nisam se skidao s trešnje dok je mlaćenje kajsija za džem i slatko  predstavljalo omiljenu sportsku displinu mog detinjstva. Pored bunara, baba je strpljivo negovala paradajz koji na oko baš i nije spadao u lepotane ali taj divni slatkasto kiseli ukus još uvek dobro pamtim. Ukrasne biljke u cvetnoj bašti nisu imale teoretske šanse da dočekaju jesen. Igrajući se u drvorištu nisam obraćao pažnju na estetiku biljnog sveta pa sve što bi promaklo fudbalskoj lopti, dokusurila bi košarkaška. Životinjska farma bila je malobrojna a činili su je verni pas Džeki, mudra sova koja je svila gnezdo pored ulaza u šupu i dosadna živina koja je besciljno šetala po dvorištu. Dok sam bio beba, pas me je štitio od ne tako inteligentnih kokošaka. Kasnije, kada je Džekijeva pažnja zbog starosti popustila, pojurio me je jedan zločesti pevac koji je posle toga završio u supi.

    Na samom kraju devetnaestog veka, pradeda Marinko je  sagradio ovu kuću u kojoj sam napravio svoje prve korake. U Kragujevac je stigao pešice iz mesta Istok na Kosovu. Tamo je sticajem nesrećnih okolnosti ubio jednog Albanca i bežeći od krvne osvete zaustavio se u Šumadiji, preciznije u „Picmali“. Tada mu ni na kraj pameti nije bilo da će sudbina njegove porodice predstavljati uvod u mnoge izbegličke priče. Komunisti su osetili odakle opasnost preti i zaključili da je baš Marinko Milić zvani Mlekadžija glavni krivac za izbijanje kosovske krize. Za kaznu, posle rata su mu oduzeli svu zemlju ostavivši samo kuću i okućnicu.

    Stazama bratstva i jedinstva

    Svake godine 21.oktobra, u Kragujevcu se održava Veliki školski čas. U vreme kada je postojala SFRJ činilo se da su sve eksurzije za odredište imale baš moj grad. Autobusi iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije načičkali bi se po „Picmali“ a idila bratstva i jedinstva polako je umirala pred mojim očima a da toga uopšte nisam bio svestan. Umesto uzvišenih ideja samoupravljanja i socijalizma u sećanje mi se urezala slika omladinaca koji piške iza autobusa, prva tinejdžerska pijanstva i tuče. Narednog dana, poljana ispred stadiona „Čika Dača“ podsećala je na gradsko smetište a trava i okolno drveće na černobiljsku vegetaciju. Pored takvih čuvara prirode, bratstva i jedinstva nije ni čudo što nam se zemlja raspala.

    Seksualno vaspitanje

    Tokom letnjih meseci u večernjim satima, prostor između stadiona i muzeja, bio je ispunjen parkiranim vozilima. Izgledalo je kao da Radnički igra sa Zvezdom ili Partizanom. Pažljivijim osmatranjem terena moglo se zapaziti kako se vozila malo čudno kreću. Umesto uobičajenog “napred-nazad”, automobili su nekako više poskakivali “gore-dole” kao kada se isprobavaju amortizeri. Spoznajući naučnu istinu o tome kako je „Picmala“ dobila ime i drugi Kragujevčani su poželeli da je upoznaju na isti način. Ponekad bi ove male ljubavne romanse bile prekidane elementima borilačkih veština kada bi na primer, prevareni muž uhvatio preljubnike na delu. Ništa bolje nisu prolazili ni voajeri. Posle mnogo godina, o seksu sam naučio ponešto ali mi još uvek nije jasno kako neko može da uživa kada to radi u Fići?

    Okultizam

    Jednom je u našu kuću svratila Romkinja sa torbom na leđima i bebom u naručju. Zvali su ih torbarima. Kada su baba i deda bili mali, govorili su im da će ih  ako ne budu dobri, baš kao u pesmi, odneti torbari. Tamnoputa, mlada žena je tražila da pružim levu ruku. Nisam se se plašio i bez razmišljanja poslušao gataru. Iz dlana mi je čitala sudbinu: “Ovaj čovek će dugo da živi, će ima puno pare i… Kurvar će da bude!” Deda im je uvek davao po neki dinar ali ovo “proročanstvo” ga je nekako posebno oduševilo. Izvadio je novčanik i velikodušno častio mladu torbarku!

    Društvene igre i novinarstvo

    Svakog četvrtka u posetu su nam dolazili dedini ortaci Čilaš i Nikolaj. Najpre bi svi zajedo uz kaficu i rakiju pretresli abrove i napravili brojno stanje preživelih vršnjaka a onda prelazili na  preferans. Između betla i sansa, prelistavali su čitulje i u to vreme popularni časopis “Čik”. Malo je poznato da su rečeni magazin uređivali Matija Bećković i Brana Crnčević. Kartaše međutim nisu  zanimali pisani sadržaji već fotografije obnaženih lepotica.

    Medicina 

    Tokom čitavog dana, moja baka je slušala radio i gledala televiziju. Kada bi se na programu našle emisije iz medicine ostavljala je posao i pažljivo hvatala beleške. Sve što bi kojim slučajem propustila na radiju i TV, pronalazila bi u specijalizovanim časopisima “Zdravlje” i “Eliksir” na koje je bila pretplaćena i koji su joj uvek bili pri ruci. Među prvima je kupila aparat za merenje krvnog pritiska pa su komšinice svakog dana svraćale da potraže medicinski savet od penzionerke po opredeljenju i doktorke po ubeđenju.

    Sport

    U septembru 1969. godine u „Picmalu“ je svratio Edson Arantes do Nascimento. Nije se radilo ni o gatanju ni o švaleraciji, nije čak došao ni da mu moja baba izmeri pritisak. Slavni Pele, tada ubedljivo najbolji fudbaler sveta, pojavio se na Gradskom stadionu u Kragujevcu i u dresu brazilskog kluba Santos odigrao prijateljsku utakmicu protiv našeg  Radničkog. Samo je deda uspeo da se dokopa ulaznice dok smo otac i ja slušali radio prenos preko radija i reakcije navijača uživo. Pred sam kraj utakmice, Radnički je golom Paunovskog poveo sa 4:3. Svi na stadionu kao i mi u kući preko puta, ponadali smo se da će naš tim pobediti slavni Santos. Jedino Pele nije delio naše mišljenje pa je u poslednjem minutu izjednačio rezultat. Deda se posle od muke napio, baka ga je lečila hladnim oblogama ali to je neka posve druga priča… 

    Politika

    Početkom devedestih u „Picmali“ su se održavali i politički skupovi. Najpre oni nacionalistički u čast krsta i s tri prsta a onda i mirotvorni koji su nažalost svih nas zakasnili. Prve je predvodio bradati književnik, nekada ćata u kabinetu Mike Špiljaka i cenzor rok bendova u izdavačkoj kući PGP RTB. Sa velike bine ispred muzeja poručivao je da ko uzme bilo koji barjak osim srpskog, ostaće i bez barjaka i bez ruke. Bradonja se kasnije obogatio a mi smo ostali i bez zemlje i bez zastave. Poznati glumac sa manjom bradom i mnogo većim talentom želeo je da spasi Jugoslaviju. Na tom istom prostoru, nekoj drugoj publici, naivno je recitovao Brehta, Miljkovića, Tihonova… U razgovoru za YUTEL uživo je opsovao Tuđmana i Miloševića, Rade se hrabro borio kako u „Picmali“ tako i širom nekadašnje domovine. Ines se nije dala ali Jugoslavija nažalost jeste.

    Radio 

    U babinoj i dedinoj kući u centru „Picmale“ počasno mesto je zauzimao veliki radio aparat marke „Nikola Tesla“. Izgledao je kao velika drvena kutija svetlo braon boje. U gornjem delu prijemnika nalazio se zvučnik sa čije desne strane je sijalo „zeleno oko“. Nikada mi nije bilo jasno čemu ono služi. Pri dnu aparata, dva kruga za podešavanje frekvencije i jačine zvuka između kojih je svetlela  skala. Nedeljom smo slušali „Vreme sporta i razonode“ i „Veselo veče“, subotom „Zeleni megaherc“ i „Radio zabavnik“ dok je radnim danom skala bila „zakovana“ za frekvenciju 88,9 MHz. Od januara 1970. godine Radio Kragujevac je postao novi član naše porodice. Na dečije pitanje odakle se javljaju ove čike i tete, deda bi lakonski odgovorio: „Tu su oni u komšiluku. Redakcija im je u vojnom zatvoru!“. Dečija mašta radi svašta pa sam kao klinac neretko zamišljao spikere lokalnog radija koji govore iza rešetaka. 

    Danas pod stare dane, mislima često otplovim u daleku prošlost. Ugledam tako sebe kako ispod onog istog oraha čitam stripove i kako iz prikrajka posmatram gibanje zastavinih automobila. Baka, poreklom iz Banata, priprema “Damen kapric” a deda krišom čita erotske ispovesti u „Čiku“. Razmišljam, pa neki ni na Oksfordu nisu stekli toliko znanja kao ja u „Picmali“.

  • NEDELJA

    „Nedelja popodne u pola pet, prazne su ulice…“ iz slušalica je dopirao glas omiljenog rokera. Centar grada, nigde žive duše. „Šta li se dešava iza svih tih zidova? Čime se bave moji sugrađani ovog popodneva?“, pitao se Nikola. Opustela glavna ulica odjekivala je tišinom. Zatvorene prodavnice, parkirani automobili, usamljeni prodavac kokica „kod saobraćajca“… Dok je besciljno lutao gradom, Nikola je osetio žal za nekim boljim vremenima. Nostalgija se brzo pretvarala u depresiju. Nedelja je poput ogledala odslikavala njegov unutrašnji svet. Svakim korakom razočarenje je ostavljalo trag na pločniku dok su nevesele misli po vazduhu plele nevidljivu mrežu beznađa.

    Nedelja je dan koji se provodi sa porodicom i prijateljima. Nedeljom se svi odmaraju osim svadbarskih muzičara, sportista i popova. Nikola se od malena trudio da pronađe mesto u svetu strogo ukalupljenih normi ali mu to nije išlo od ruke. Često se pitao  zašto su ljudi toliko opsednuti poslednjim danom u sedmici. Rodio se u utorak, oženio u subotu, otac postao u četvrtak, razne svečanosti ga nisu puno zanimale a crkva još manje. Nedelja je za njega bila najduži dan, prepun sete i letargije. I sama reč nedelja u našem jeziku ne može se pohvaliti velikom preciznožću jer u isto vreme označava i sedmicu. „Ako smo Vienu prekrstili u Beč a rasprodaju u akciju u srpskom jeziku su sva čuda moguća!“, namćorio se Nikola.

    U deinjstvu, nedelja je počinjala kasnim ustajanjem, zatim doručak i druženje s roditeljima. Sa ekrana crno-belog TV prijemnika marke „Atlas“ mogla se čuti Laboratorija zvuka: “Ppppppppp Ptica leti preko sveta, cveće cveta – Poletarac!”. Voleo je i druge dečije emisije. „Neven“, „Muzički tobogan“, „Nedeljni zabavnik“… Ugasio bi televizor tek kada su poljoprivrednici počeli da dele ratarske savete i paorske mudrosti. Propustao bi „Znanje-imanje“, „Brazde“ i „Panoramu“ i žurio prema stadionu Kolonije gde su igrane utakmice malih klubova iz okolnih sela i prigradskih naselja. Na fudbalskom igralištu, odmah pored gradskog hipodroma, pratio je driblinge, pasove, golove, a ponajviše duhovite komentare i originalne psovke: „Sudija, žena ti se mazi s poštarom“! Posle utakmice žurio je kući da ne zakasni na nedeljni ručak. Majka je filigranskom preciznošću raspoređivala mrvice šećera u prahu po tek ispečenoj lenjoj piti. Porodica za stolom, supu prvo sipa domaćin a onda i ostali. Od zveckanja escajga, porcelanskih tanjira i žustrog srkanja magične tečnosti bilo je teško doći do reči. U njegovoj kući, od nedeljnog ručka se nije pravio veliki cirkus ali je postojao maleni porodični ritual koji su poštovali. Kada bi smazali rinflajš, prelazilo se na krompir pire i dinastane šnicle. Za kraj palačinke, koh od griza ili princes krofne da se napaćena duša zasladi. Posle ručka kombinovano bi pratili „Vreme sporta i razonode“ na radiju i „Nedeljno popodne“ Saše Zalepugina sa nezaboravnim putopisima Željka Malnara na televiziji. Uveče, domaće TV serije: „Otpisani“, „Vruć vetar“, „Kamiondžije“, „Više od igre“, „Naše malo misto“, „Salaš u Malom Ritu“, „U registraturi“, „Karađoz“, „Porobdžije“…

    „Ne volim nedelju“ razmišljao je, „ali vikendi su jedina prilika da se odmorim od onog polusveta na poslu. Godinama je radio kao arhitekta, cenjen stručnjak sa bogatim  iskutvom. Nenametljivo se isticao, projektovao i gledao svoja posla. Ćerka je završila fakultet i  već tri godine čeka na birou rada sa malim šansama uskoro dobije posao. Čitav život je proveo u rodnom gradu i poznavao mnogo uticajnih ljudi. Nikada ništa preko veze nije dobio. Radio je sa nesposobnim ali podobnim ljudima. Gradom su vladali mediokriteti a državom siledžije. „Pa nisam ni ja repa bez korena majku mu!“, prekipelo mu je jednog dana. Zakazao je sastanak u Opštinskom sudu gde je njegov školski drug obavljao važnu funkciju. Lepo ga je primio, saslušao i ponudio pomoć.

    – Čujem da ti ćerka dugo čeka posao. Jesi li razmišljao da se obadvoje učlanite u stranku?

    Oblio ga je hladan znoj kao da je uronio u zaleđenu reku. Život ga nije mazio i sve što je imao, stekao je zahvaljujući obrazovanju, stručnosti i marljivom radu. Politikom se nije bavio ali je kao intelektualac sebe smatrao političkim bićem jer politika nije samo puko prepucavanje sa skupštinske govornice i na društvenim mrežama. Politika je i kada prave vrednosti ostanu nezapažene a neznalice i lenštine kroje našu sudbinu. Politika je i cena mesa u kasapnici, „Zadruga“ na televiziji i diplomirani pravnik na birou rada jer nema pravu člansku kartu. Politika – da; stranke, oportunizam i poltronstvo – ne.

    – Kakve to ima veze jedno drugim? Ti poznaješ moju Marij još kada je bila dete, negodovao je Nikola, prosek 9,25, završila je u roku, aktivna je u Crvenom krstu, dobrovoljni davalac krvi… 

    Škoski drug nije želeo da bude grub prema Nikoli ali se trudio da ostane realan.

    – Sve je to meni jasno prijatelju ali bez partijske knjižice ruke su mi vezane. 

    Zahvalio se na izdvojenom vremenu i kao oparen krenuo kući. Bio je u dilemi da li da ovu posetu uopšte pominje ćerki. Znao je da neće pristati a opet ne može večno da prodaje džidže-džadže. Marija je, umesto da se bavi svojom strukom, pravila bižuteruju i prodavala preko interneta. Vlastite ideale čovek je spreman da pogazi samo kada su deca u pitanju. Dok je grabio uzbrdo prema Staroj radničkoj Koloniji prisetio se epizode iz ćerkinog detinjstva. Kada je pošla u prvi razred, školska uprava je odlučila da Marijina učiteljica bude porodična prijateljica koja je pratila njeno odrastanje i neizmerno je volela. Majka i otac nisu želeli da se mešaju. Školska godina se završila kada ih je Marija zamolila da je premeste u drugo odeljenje. Iznenađeni roditelji su zanemeli kada im je ćerka objasnila razlog: „Učiteljica je vaša drugarica i meni posvećuje više pažnje nego drugoj deci. To nije pravedno!“ Takvoj osobi predložiti ulazak u partiju u zamenu za radno mesto biće nemoguća misija.

    U dnevnoj sobi, ćerka je strpljivo nizala obojene krugice na tanku žicu koju su preko rođaka, električara, nabavili po nižoj ceni. Odmah se pohvalila da je prodala nekoliko kompleta ogrlica, narukvica i minđuša.

    – Evro po evro – pogača, dinar po dinar – glupača“, našalila se Marija.

    Otac se prihvatio prosla i nevešto pokušavao da napravi ogrlicu. Bio je uzbuđen kao pred polaganje ispita. Morao je da joj kaže za današnji sastanak ali nije znao odakle da krene.

    – Video sam se sa školskim drugom koji je funkcioner u Opštinskom sudu, počeo je nevešto, raspisan je konkurs za pravnike i on je voljan da pomogne.

    – Nisam vidovita a opet mi se čini da ovde sledi jedno ALI! Jesam li u pravu tata?, pitala se Marija.

    – U pravu si. Uslov je da se i ti i ja učlanimo u vladajuću stranku. Ništa ne sugerišem samo informišem, pravdao se otac. 

    U Marijom oku je video suzu. Odložila je nakit i zapalila cigaretu. Delovala je neodlučno kao da je vagala reči kojima će se obratiti ocu.

    – Sećaš li se mojih studenskih dana, počela je, svaki ispit sam položila iz prvog i mahom dobijala desetke. Samo sam na Ustavno pravo izlazila šest puta i jedva položila sa sedmicom. Znaš li zašto je to tako?

    Nikola je sve bolje nizao kuglice preko licne. Pažljivo je slušao ćerku i povremeno klimao glavom.

    – Profesor je tražio da spavam s njim a kada sam ga odbila počelo je iživljavanje. Ispit sam polozila, čast sačuvala i naivno verovala da je to prvi i poslednji put da ću imati posla sa pokvarenim ljudima i njihovim ucenama. Izgleda da je to bio samo početak.

    Otac je ustao, zagrlio cerku i drhtavim glasom rekao.

    – Izvini sine, morao sam da ti kažem mada sam odgovor unapred znao. Nego zašto mi nisi rekla za tog profesora? Nikada u životu nisam bio nasilnik ali ću mu polomiti i noge i ruke…

    – Zato ti i nisam rekla. Nego tata, hajde samnom sledeće subote na protest protiv nasilja. To jedini način da se rešimo ovih siledžija.

    Nikola je pristao. Poljubio je ćerku, otišao u svoju sobu i uključio gramofon na kome je već stajala ploča. Iz zvučnika se čula tužna pesma:

    „Nedelja je dan kada si otišla, nedelja je najtužniji dan!“

    Prošlo je tačno dvadeset godina od kako je ostao udovac. I tada je bila nedelja.

  • IDEJA ZA NOVI RIJALITI 

    „Lopužo jedna, lopužo lopovska. Nema večeras za Šabac, ovde ćeš da spavaš. Samo se boriš da napraviš spotić ili tiktokić. Lopužo jedna, lopužo lopovska, šabačka!“

    Na licu glavnog urednika televizije KG034 video se izraz neprijatnosti i iskrenog gađenja. U montaži je pravio izbor poslaničkih govora sa zasedanja Skupštine Srbije.

    – Pusti onaj najodvratniji deo, zamolio je montažera.

    „Boro, opet nisi pio lekove. Opet ćete vezati za stolicu. Nemoj Boro! Klimaj ti glavom, samo molim te nemoj da me dodiruješ, jer ko dodaje vlažne maramice Vuku Jeremiću kad ide u WC ne želim da me dodiruje. U zatvor me strpaj, ali ne želim da me dodiruješ!“

    – Radije bih čistio klozet na železničkoj stanici nego da montiram ovog Jovanova, požalio se montažer šefu.

    Ni urednik Dimitrije Mita Smokvica nije mogao da smisli dotičnog gospodina ali prilozi iz skupštine su bili najgledaniji deo TV Dnevnika. Tokom dugogodišnje novinarske karijere pratio je brojne događaje ali ovoliku količinu prostote i nevaspitanja ne pamti. Smokvica je bio odličan novinar, pisao je za mnoge novine i časopise širom zemlje ali je najveću strast gajio prema televiziji.  TVKG034 vodio je od samog početka. Mnogi u gradu mislili su da je Mita veliki ljubitelj mediteranskog voća ali poreklo njegovog prezimena ima drugačiju istoriju. Naime, tokom popisa koji je Austro-Ugarska monarhija izvršila 1910. godine u krajevima preko Save i Dunava, deo srpskog stanovništva rešio je da se našali na račun vlasti. Umesto pravih prezimena, vragolasti Srbi su u znak otpora prema okupatoru izmislili rogobatne, komične verzije. Tako su Petroviće i Jovanoviće zamenile porodice Guzina, Smrdac, Gazibara, Mutivoda, Munižaba, Kajgana, Kukolj, Repac, Čakširan, Zec, Lisac, Šarac, dok je neki od Mitinih đedova verovatno voleo smokve. Nekoliko meseci Srbi su se hvalili jedni drugima kako su dobro namagarčili Švabe sve dok nije došlo vreme da se postojeća  imanja zavedu u katastar pod novim imenima. Na primedbu šaljivdžija kako je sve to bilo zezanje, nemaštovita Austro-Ugarska birokratija bila je neumoljiva. Ime vlasnika zemlje u katastru mora se podudarati sa imenom koje je navedeno tokom popisa jer u protivnom zemlja će pripasti državi. Tako su se ova deskriptivno-subverzivna prezimena zadržala i do današnjih dana. 

    Mita je izašao iz montaže, naručio kafu i počeo da pravi „košuljicu“ kako su u televizijskom žargonu zvali raspored rubrika u  Dnevniku. Bio je to omiljeni deo urednikovog radnog dana za koji je imao posebnu rutinu. Prvo bi krenuo u istoriju. Dogodilo se na današnji dan: 325. p. n. e. održan je Prvi vaseljenski sabor u Nikeji. 1885. godine u Njujork je stigla Statua slobode koji je američkim prijateljima poklonila država Francuska. 1623. godine rođen je francuski matematičar, fizičar i filozof Blez Paskal; 1885. srpski kompozitor i dirigent Stevan Hristić; a 1947. indijski pisac Salman Ruždi. Godine 1999. godine na zgradi komande Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije, podignuta je zastava UN. Vojska SRJ se povukla a mirovne snage UN (KFOR) preuzele kontrolu nad srpskom pokrajinom Kosovo. 2006. Srbija je priznala nezavisnost Crne Gore posle referenduma o nezavisnosti. Mita bi potom proverio čime se bavi konkurencija: Javno obraćanje predsednika Vučića. Gašić voli novinarke koje čuče i premijerke koje ga brane. Poljoprivredno dobro Jovanjica najveći izvozni potencijal srpske privrede. Ličnost nedelje – Jovan Koluvija. Završeno Finale košarkaške ABA lige, ovoga puta bez ljudskih žrtava. Posle burne, pijane noći Prigožin došao na zanimljivu ideju. Podmornica se „zaglavila“ nadomak Titanika. Ilon Mask izazvao na dvoboj Marka Zakeberga. Borba će se održati u kavezu. „Tu im je i mesto!“ uzdahnuo je Smokvica i zaključio, „sa novinarske tačke gledišta sve ovo je smuti pa prospi. Od najjadnijeg senzacionalizma do već davno sažvakanih tema“. 

    Novinarka iz redakcije informativnog programa, nedavno je napravila odličan prilog koji je čuvao baš za ovakav dan. Skupštinu će pustiti kao drugu vest, potom predsednika koji se svaki čas obraća javnosti, a kao udarni prilog ići će priča o globalnom problemu gladi i neuhranjenosti u svetu. I političari, i sportisti, i „Jovanjičari“ i dokoni bogataši iz podmornice, svi oni su i siti i napiti pa im je lako da nam zagorčavaju život. O gladnima nažalost niko ne brine. Urednik Mita Smokvica je skoknuo do režije odakle je uvek pratio TV Dnevnik svoje televizije. Najava, vesti dana a onda je krenuo i udarni prilog.

    „Prema podacima iz 2021. godine, procenjuje se da u svetu postoji oko 690 miliona ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu, što znači da imaju manje od dva dolara dnevno za osnovne životne potrbe. Iz istog izvora saznajemo da oko 149 miliona dece mlađe od pet godina pati od hronične neuhranjenosti. Čak 45% smrtnih slučajeva kod dece mlađe od pet godina izazvano je lošom ishranom.

    Najveći broj gladnih živi u nerazvijenim državama i zemljama u razvoju. Najugroženije su stanovnici Konga, Avganistana, Sirije, Jemena, Južnog Sudana, Somalije, Severne Etiopije i Haitija.

    Organizacia „Svetski program za hranu“ (World Food Program), izračunala je novčanu sumu koja bi obezbedila dovoljnu količinu hrane za sve ugrožene zemlje. WFP procenjuje da bi izdvajanjem 330 milijardi dolara godišnje, mogao da se reši problem gladi u svetu. Ako pretpostavimo da 690 miliona ljudi živi u ekstremnom siromaštvu, dolazimo do sume od 478 dolara po osobi godišnje. Kada bi milijarderi umesto u oružje, ekstravagantne svemirske projekte i podvodne avanture, novac ulagali u fondove za suzbijanje gladi, gde mi nam bio kraj! Nažalost, za tako nešto ipak treba imati dušu.   

    Osim finansijskih ulaganja za rešavanje problema gladi u svetu neophodno je postojanje i drugih faktora kao što su politička volja i spremnost najbogatijih zemalja i pojedinaca da ovu temu stave na listu svojih prioriteta. S obzirom da pomoć ljudima u nevolji ne stvara profit teško je poverovati da gladnu decu sveta čekaju bolji dani. „

    Uredink Mita se duboko zamislio praveći neku svoju računicu: 

    „149 miliona dece mlađe od pet godina pati od hronične neuhranjenosti!“ U isto vreme, Srpska pravoslavna crkva zaradi 140 miliona evra godišnje. Pitam se koliko od toga „investiraju“ u gladnu decu?!“

    Kamera je iznenadila voditeljku koja je nenaviknuta na analitčke priloge u Dnevniku popravljala razmazanu šminku sa obrve. Vešto je odložila maskaru i na brzinu pročitala sledeću  najavu.

    – Današnje zasedanje u Skupštini Srbije podsećalo je na festaval amaterskog, žanrovskog filma. Šef poslaničke grupe vladajuće stranke isticao se u verbalnim bravurama pornografkog sadržaja, opozicionari su poput majstora nemog filma samo otvarali usta jer im je mikrofon bio isključen dok su poslanici skupštinske većine arlaukali i navijali kao u angažovanim  dokumentacima o fudbalskim navijačima.

    Dok je skupštinski super heroj iz Kikinde, poput Spajdermena udarao po opoziciji, realizator programa je odmeravao voditeljku.

    – Šefe, dobra ti ova spikerka, lepo priča a još bolje izgleda. Gde li ih samo nalaziš? 

    – Ne filozofiraj Simoviću i pazi da je opet ne uhvatiš kako se šminka u programu.

    Ovoga puta voditeljka je spremno dokčekala sledeći prilog.

    – Tokom poslednjih 365 dana, predsednik Srbije Aleksandar Vučić obratio se građanima više od 300 puta. To više nisu saopštemja za javnost već čista mentalna nepogoda.

    Prilozi su išli jedan za drugim a kada je na red došla vremenska prognoza zazvonio je telefon glavnog urednika.

    – Pa dobro Smokvice ti nisi normalan, Mita je prepoznao glas direktora televizije, predsednika nazivaš budalom a priču o podmornici si emitovao na kraju emisije. Sve druge televizije celog dana samo o tome izveštavaju., ljutio se Mitin šef.

    – Zašto bi iživljavanje petorice dokonih bogataša bilo važnije od  dece koja svakoga dana umiru od gladi?, odgovorio je pitanjem Dimitrije.

    – Čoveče već su me zvali iz stranke, vređanje predsednika nam neće oprostiti. Hoćeš da nam zatvore televiziju? Ovo sa podmornicom gledaoci prate sa velikom pažnjom. Ostaćemo bez publike čoveče!, nervirao se direktor.

    – Narod najviše gleda Zadrugu pa da i mi napravimo rijaliti. Zatvorimo takmičare u Zološki vrt, otvorimo kaveze pa ko pretkne osvaja nagradu. To bi sigurno bilo gledano!, zaključio je Smokvica.

    Direktor je besno prekinuo vezu a Mita produžio do redakcije. Uživao je u tišini pa je na miru mogao da razradi ideju koja mu je upravo pala na pamet. Otvorio je novi dokument i vrlo brzo ispunio belinu svog monitora. Na ekranu je pisalo – Ideja za novi rijaliti program TVKG034. Naslov: Patriotizam na delu. Učesnici: Predsdnik Srbije, premijerka Srbije, članovi Vlade RS, 10 poslanika,  dobrovoljaca iz redova SNS-a. Mesto: „Srpska Autonomna Pokrajina Kosovo“. Pravila: Učesnici rijalitija odlaze na Kosovo gde žive normalanim životom. Smešteni su u hotelu „Gračanica“ u Prištini. Svakoga dana redovno posećuju institucije sistema SAP Kosovo, idu u kupovinu, odlaze na kulturne i sportske manifestacije i razgovaraju sa građanima Prištine. Troškove smeštaja snosi organizator programa TVKG34. Pobednik: Učesnik koji najduže ostane na Kosovu. Napomena: Hotelske sobe rezervisati na tri dana jer će do tada rijaliti uveliko biti završen. Nagrada: Amnestija.

  • ŽIVETI SLOBODNO

    „Novinarstvo je u dubokoj komi a svima je teško da se s tim pomire. Čini se da još uvek postoji nada pa još uvek odbijamo da se „aparati“ isključe. Pošteni novinari, svakoga dana, odlažu sahranu svoje profesije. Nije to lak posao jer zvanični mediji prećutkuju, izmišljaju i lažu. Oni drugi pokušavaju da rade profesionalno ali se stalno nešto pravdaju. Objasniti prevarantu  istinu uzaludna je rabota baš kao i slepcu dočarati lepotu Van Gogove umetnosti. Ono malo objektivnosti teško pronalazi put do publike pa većina medijskih korisnika konzumira ono što im je  skuvano u režimskim kuhinjama jer sažvakane informacije mnogo se lakše gutaju.“ 

      Teške misli vrzmale su se Petrovim vijugama dok je na redkcijskom sastanku slušao raspravu urednika sa šefom deska. Dobio je zadatak da prati proteste protiv nasilja. Stariji kolega koji decenijama piše o politici zbog reume ne može da hoda i drži korak sa nezadovoljnim građanima. Izgleda da na mladima šetnja ostaje. Po tradiciji, starije kolege su posle redakcijskog otišle u kafanu a Petar je uzeo lap top pod mišku i odšetao do kafe knjižare „Roman“. Iz slušalica su se čuli stihovi:

    Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo

    Niko živ se ne seća tolikih nesreća za jednog vezira

    Oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira

    E, tog još nije bilo, ludama je milo, a ostale je stid

      Prolaze dani, marširaju sati, lete minuti. Očajnički je zlostavljao organe za razmišljanje. Bezuspešno tražio rešenje komplikovanog zapleta koji je sam, poput dramaturške omče, sebi oko vrata namakao. Pokušavao je da se koncentriše. Kontao je, dumao, razmišljao ali ne vredi.  Tvrdoglavost ovde ne pomaže. Razvijao je fabulu, analiziro radnju, brusio glavne likove, uništavao sporedne… Mazohistički je uživao u perverznim strahotama književnog rata u svojoj glavi. Nemoćan da bilo šta promeni, osetio je kako se pažnja seli na drugu stranu, prema velikom muralu koji ima magičnu moć. Istog momenta, Skot Fitdžerald se vragolasto smeškao sa slike i strogim pogledom ga merkao ispod oka. Spustio je čašu, povukao dim iz velike, rezbarene lule i odmerenim glasom tiho prozborio: 

    – Mani se ćoravog posla prijatelju! Batali to pisanje i popij piće s ljudima! U ovom društvu čak bi mogao i mrvicu talenta da fasuješ. Onako uzgred, u prolazu, kao kada dobiješ kijavicu ili, daleko bilo, zakačiš neku od onih nestašnih boleština. 

      Na istočnom zidu Petrovog omiljenog kafića i dalje se vrteo likovni kaleidoskop poznatih likova. Portreti velikih književnika nadmeno su  prkosili sa zida. Potiču iz različitih zemalja, pripadaju drugim literarnim epohama ali ih to ni malo ne brine. Kafanska atmosfera, piće na stolu, cigareta u ruci… Boemska ležernost u magličastom pogledu. 

    Iz Petrovih slušalica dopirao glas pesnika:

    Crne hronike i harmonike, sitan rock & roll

    Bajke da na kraju ponajbolji ostaju više ne prolaze, ne, ne

    S tamne strane globusa bolje se vidi da najbolji odlaze

    Pločnici Toronta, oči boje fronta, lozinka svih nas

      U gomili sličnih, kofeinom opijenih i lepotom pisane reči očaranih zgubidana, video je kloniranu verziju samoga sebe. Sa kafom u ruci i slušalicama u ušima, uvek u raskoraku između sjajnih romana koje su čitali i vlastitih remek-dela u pokušaju. „Možda je pisanje preveliki izazov za mene?“, dvoumio se, „a možda sam vrednosnu lestvicu previsoko sebi postavio?“ 

      Gužva u knjižari postajala je sve veća. Pored neostvarenih pisaca, bili su tu i neki normalni ljudi koji umetnost konzumiraju svim raspoloživim čulima. Šetali su neobavezno, odmeravali likovne eksponate po zidovima, opijali se eteričnim mirisom knjiga i uživali u ukusu dekadentnih, kremastih čarolija. Na prvi pogled, gledali su svoja posla, a onda bi iz čistog mira, kradomice, svoje prćaste i kukaste nosiće potajno gurali u tuđe šolje, tanjire, knjige i živote. Tetovažama izrezbarena tinejdžerka, žustro je dobovala po tastaturi mobilnog telefona, dok je mlada žena, čudesne latinoameričke lepote, dojila bebu. Brižna majka pažljivo je zaklanjala veliku, anatomski savršenu „flašicu” sa smeđom „cuclom“ na vrhu,  kojom ju je priroda nesebično darovala. Prestao je da bulji u prirodne lepote satkane od ženskih brda i dolina i usmerio pogled prema policama krcatim raznim publikacijama. Bilo je tu svega, od kuvara i ručnih radova do najnovijih monografija i enciklopedija. Obožavao je ovo mesto, pitao se da li je to knjižara u kojoj se puši espreso ili kafić pretrpan knjigama? „Najviše volim da prelistavam crnu kafu i srkućem istorijske romane!”, našalio se u sebi. Ponekad bi mu, na trenutak, zafalila atmosfera klasične birtije, one u kojoj je Remark gustirao kalvados a Tin Ujević vino. Mada, ako je verovati Fitdžeraldu, u ovako učenom ambijentu može i zrno talenta da se ukrade. 

    Dok je razmišljao o sopstvenom daru, talenat umetnika čiji glas je dopirao iz slušalica nikada se nije dovodio u pitanje.

    Na šta se priča svodi? Ej, parole o slobodi

    Šetači-preletači, slaba potpora

    Nije to glava-pismo, ili jesmo ili nismo

    Ovo srce bubnja večni tam-tam otpora

      Otac mu je pričao o lepim danima njegove mladosti. Urbana gerila gradskih šmekera okupirala bi plato između „Centrotekstila” i „Hotela Kragujevac”. Mesto konstantno, vreme postojano – sedam, nula, nula. Preko puta, ispred ulaza u „Zlatnu ružu“, nepoverljivo bi ih merkala ekipa BBC-a (Beloševac, Bresnica, Cerovac). Pacifističkim metodama umerene ljubaznosti, uspešno su negovali tolerantnu politiku miroljubive koegzistencije. Pošto bi na korzou ošacovali situaciju, kolektivno su pohodili institucije sistema koje su imale neprocenjivi društveni značaj za širu socijalnu zajednicu. Do pola jedanaest ostajali bi u “Balkanu”, a potom pravac “Zelengora”, koja je tih dana svoje kafanske dveri držala otvorenim sve do ponoći!  „Eh, kad se samo setim“, govorio je ćale, „kako smo se provodili u vreme Tita, socijalizma, samoupravljanja i marksizma. Zimske čarolije na padinama Zlatibora, Kopaonika i Jahorine. A čim gora zazeleni “žrtve komunizma” pohodile bi toplije krajeve. Jadran i Egej za sirotinju, dok su se oni boljestojeći „disidenti” patili po gudurama Azurne obale i mučili muku u hladnim vodama Mediterana. Tokom devedesetih zavladalo je kolektivno pijanstvo. U kafanama boemi su prepustili mesto švercerima, dilerima i drugim bitangama, a razum se stidljivo povlačio pred najezdom opšteg primitivizma. Bežeći od zla koje je vrebalo na svakom koraku, normalan svet je preko noći promenio navike. Kafanske sedeljke ustupile su mesto pitomim, kućnim druženjima. Domaćice su pripremale neke nove gurmanluke. Tokom sankcija svakodnevni jelovnik jedne srpske porodice krasili su  specijaliteti: UNPROFOR gibanica, Lord Ovenova šnicla od soje, Kutijerovi uštipci bez jaja, Embargo torta sa ukusom proje. Vinska karta – boli glava: sofisticirana verzija špiritusa ukrašena etiketom Rubinovog vinjaka, domaća vodka i najgora šećeruša iz pazarskog kraja. Na žurkama je bila zabranjena upotreba demonske sprave u narodu poznate pod imenom – televizor. Medijska propagnada, Dnevnik i njegovi dodaci vešto su ignorisani.

    Petar se vratio u stvarnost. Pisci na zidovima su se ućutali a on je umesto da piše nastavio borbu sa raskupusanim mislima. Generacija njegovih roditelja pristojno je živela hodajući stazom druga Tita a onda su se sapleli o Slobinu ljubav oličenu u rečenici „volim i ja vas!“. Vreme sankcija, ratova bobmbardovanja. Petar nije želeo ni pristojno životarenje ni horor devedesetih. Hteo je samo normalan život koji je,  danas i ovde u Srbiji, prokleto daleko. Kada je shvatio da mu ni maštanje ne ide od ruke, opet se vratio pisanju. Završio je kraći članak o mobilnim telefonima u Energetici i nastavio rad na romanu. Bio je toliko zadubljen u svoj rad da nije čuo Markesa koji mu je sa zida dobacio.

    – Nećeš se ti od pisanja ‘leba najest’!

    Subota, dan protesta. Zajedno sa roditeljima, Petar se pridružio šetačima. Na Đačkom trgu mnogo sveta. Mladi, stari, deca u kolicima, bake sa štapovima. Pored spomenika je stajao njegov školski drug inače najbolji student na lokalnom univerzitetu ali i Sima Brzina konobar u lokalnom kafiću. Tu je i prva komšinica, profesorka u gimnaziji i deda Stanoje od koga majka redovno kupuje sir i kajmak. Svi oni žele onaj isti normalan život. Nisu to ni lešinari ni hijene već ljudi siti laži i prevara. Pored bine su i „najveći neprijatelji srpskog naroda kako u zemlji tako i u dijaspori“ – glumci! Teško je poveravati da iole zdrav um može okriviti glumce za bilo šta. To su ljudi koji nam prenose snagu umetnosti i daruju zrno lepote u društvenom paklu u kome životarimo. Jadan je režim kome su glumci najveći problem.

    Po završetku protesta požurio je u svoj omiljeni lokal. Pisci sa zidova i dalje su ga strogo odmeravali ali nije mario. Želeo je iskuje novinarsko gvožđe dok je u mislima još uvek bilo vruće. Tekst za sledeći broj novina počeo je citatom:

    Živeti slobodno, svetom se oriti

    Okićen perom sokola, za urok protiv okova

    Živeti slobodno, pesmom pokoriti

    Tvoj steg na svakom gradu je gde ti se neko raduje

  • „SVAKO SVOJU KARMU NOSI“

    Pre desetak dana, na poslu sam dobio e-mail sledećeg sadržaja: „A mandatory meeting has been scheduled for Friday May 26, 2023, at 19:00 hours. Your presence is required without exception.“ (U petak 26. maja 2023 u 19 sati zakazan je sastanak na kome je vaše prisustvo obavezno!). U mislima, slike iz detinjstva kada me je bivši predsednik Srbije Toma Nikolić branio od siledžija iz komšiluka. Da li je moguće da su me i u Americi pronašli? Mada, ako bolje razmislim, radikali usluge ne zaboravljaju. Odvažim se da odem kod šefa i pitam da li će na „meeting -u“ biti obezbeđeni sendviči i dnevnice? Čovek me gleda kao da sam zaposlen u javnom preduzeću. Izvinjava se što u pozivu nije naglasio da će se na sastanku razgovarati o novom portfoliju koji je naša banka kupila od konkurencije. „Nema razloga za brigu Krstiću, ti samo radiš svoj posao!“, smirio me rukovodilac. Moram da priznam da mi je laknulo jer obavezno prisustvo kod čoveka uvek stvara nervozu i anksioznost. Narednog dana, pre poslovnog „meeting -a“ pratio sam vesti iz zavičaja. Desetine hiljada građana iz cele Srbije dovedeno je na jedan drugačiji miting. Bio je to skup „nade“, nemoći i poltronstva koji će naši potomci pamtiti kao manifestaciju jada i beščašća. Dva Srbina, tri partije, jedan sendvič i mnoštvo mitinga! U novijoj srpskoj istoriji skupove podrške organizovali su samo Tito, Milošević i Vučić dok su mitinzi protiv vlasti i nepravde održavani mnogo češće.

    Politički protesti u Srbiji, odigrali su važnu ulogu u kreiranju i oblikovanju društvenog sisstema. U 19. veku Srbija je prolazila kroz buran istorijski period. U to vreme, najpre je sticana nezavisnost a potom stvarana i modernizovana samostalna država. Iako su se odvijali u drugačijem društveno-političkom kontekstu, svekoliki  protesti predstavljali su važno sredstvo političke borbe. 

    Tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka, narod je ustao protiv Osmanlijskog carstva. Nisu to bile moderne političke demonstracije ali su narodne pobune,  karakteristične za to vreme, presudno uticale na buđenje revolucionarne svesti građana. Bioje to početak političkih  promena koje su u završnoj fazi rezultirale stvaranjem moderne srpske države. 

    U periodu između dva svetska rata, svedoci smo brojnih političkih nemira. Najiradikalniji su bili protesti protiv diktature kralja Aleksandra I Karađorđevića koji su prethodili Šestojanuarskoj diktaturi kada je kralj suspendovao ustav i proglasio apsolutističku vladavinu. Posle rata, u vreme izgradnje socijalističke Jugoslavije, bilo je perioda političkog nezadovoljstva ali su protesti vešto suzbijani od strane države. U Beogradu je 1968. godine došlo do masovnih studentskih protesta inspirisanih  globalnom pobunom liberalnih snaga protiv političkog establišmenta. Studenti su izrazili nezadovoljstvo socijalnom nepravdom i političkom situacijom u tadašnjoj SFRJ. Na velikom „mitingu nade“, drug Tito je rekao da su studenti u pravu a onda naredio da se „nosioci budućnosti Jugoslavije“ dobro isptamburaju kako im slične ideje više nikada ne bi pale na pamet. 

    SVI, SVI, SVI… 

    Prva velika prevara dogodila se 9. marta 1991. godine kada je opravdano nezadovoljstvo naroda lukavo zloupotrebljeno. Naime, zvanični razlog za veliko okupljanje „opozicije“ koju je predvodio Vuk Drašković, bila je cenzura u sredstvima javnog informisanja i kontrola Miloševićevog režima nad medijima. Posle represivne reakcije policije, protestu su se pridružili i studenti. Demonstracije su trajale nedelju dana a protestanti su tražili ostavke čelnih ljudi RTS-a i ministra policije Radmila Bogdanovića. Desetine hiljada građana danima je protestvovalo ulicama Beograda. Stvorena je pozitivna atmosfera a mnogi su se ponadali da su promene blizu. Nažalost, zahtevi su delimično ispunjeni a entuzijazam nezadovoljnih građana uzalud je potrošen. Samo nekoliko meseci kasnije, istim ulicama glavnog grada rezervisti, u tenkovima i bojnim vozilima, išli su da „brane“ Srbiju u Hrvatskoj. Kako je početkom proleća došla, građanska energija je tokom leta potpuno nestala. Kada je „izvoz“ bratoubilačkog rata iz Srbije počeo, oglasilo se samo stotinak najhrabrijih mirotvoraca i nekoliko Žena u crnom. 

    Po završetku krvoprolića u tada već bivšoj SFRJ, krajem 1996. godine, širom Srbije počeli su masovni protesti protiv krađe na lokalnim izborima. Građanska neposlušnost trajala je tri meseca posle čega su, prvi put u novijoj istoriji Srbije, ispunjeni svi zahtevi demonstranata. Četiri godine kasnije dogodila se „Petooktobarska revolucija“ a povod je bio još jedna izborna krađa ovoga puta na predsedničkim izborima. Revolt desetina hiljada demonstranata ispred Skupštine Srbije rezultirao je padom Slobodana Miloševića. Predsednik Srbije je bio primoran da vlast preda Demokratskoj opoziciji koja započetu misiju nažalost, nikada nije dovela do kraja. Mnogi su skloni da veruju kako se 5. oktobra dogodila još jedna podvala slična onoj iz marta 1991. Ali posle stajanja, nema kajanja! 

    Dolaskom Aleksandra Vučića na čelo Srbije protesti su bivali češći ali neproduktivni i loše organizovani. Demonstriralo se 2017. godine protiv diktature, 2018. pod parolom „Jedan od pet miliona“, 2020. protiv KOVID karantina i najzad 2023. godine protiv nasilja.   Politički protesti u svetu već decenijama ohrabruju pojedince na kritički odnos prema društvu i predstavljaju značajan faktor u  funkcionisanju svake demokratske države. Bez obzira da li je reč o mirnim skupovima, masovnim demonstracijama ili snažnim pokretima otpora, demonstracije građana izazivaju i oblikuju društvene i socijalne promene. Od početka prošlog veka do današnjih dana bilo je na hiljade skupova koji su sa manje ili više uspeha krojili političku mapu savremenog sveta.

    SA UKUSOM RATA, SA UKUSOM SOLI

    „Slani marš“ u Indiji počeo je 12. marta 1930. godine, kada je Mahatma Gandi sa nekoliko desetina sledbenika krenuo na put dug 390 kilometara. Pešačili su 24 dana, od mesta Sabarmati do priobalnog grada Dandi. Kada su 6. aprila stigali do cilja, Gandi je simbolično zahvatio šaku morske vode i proizveo so. Tako je prekršio britanske zakone koji su zabranjivali proizvodnju i prodaju soli. „Slani marš“ je pokrenuo proteste širom Indije. Zbog nepoštovanja zakona o prometu soli uhapšen je veliki broj građana uključujući i Gandija. Protesti su oslabili britansku kontrolu nad Indijom i pomogli da svet sazna istinu o borbi Indusa za nezavisnost. 

    Protesti protiv rata u Vijetnamu trajali su od 1955. do  1975. godine. Bila je to serija demonstracija, marševa i izražavanja građanske neposlušnosti. Pacifistička pobuna paralelno je zahvatila mnoge zemlje širom sveta ali naradikalnije je ipak bilo u SAD.  Jedan od najpoznatijih protesta dogodio se 1968. godine na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u Čikagu, kada je došlo do žestokih sukoba između demonstranata i policije. Godinu dana kasnije, održan je protest „Moratorijum Vijetnamskom ratu“ a organizatori su uspeli da mobilišu stotine hiljada ljudi širom Amerike. Procenjuje da je da je ovom anti-ratnom skupu, u glavnom gradu SAD, prisustvovalo između 200 i 500 hiljada ljudi što ga čini jednim od najvećih protesta u istoriji. 

      U proleće 1989. godine počeli su masovni studentski protesti na Trgu Tjenanmen u Pekingu. Demonstranti su se pobunili protiv korupcije, ograničene slobode govora i političkog autoritarizma. Studenti su takođe pozivali i na političke reforme i demokratizaciju društva. Protesti su počeli u aprilu 1989. godine, kao rekcija na smrt Hu Jaobanga, bivšeg generalnog sekretara Komunističke partije Kine koji je bio veoma popularan među reformistima. U početku,  tražili su dijalog s vladom ali kako su protesti odmicali, njihovi zahtevi su postajali sve radikalniji. Na kraju, tražili su i ostavke visokih političkih funkcionera. Centar protesta bio je na glavnom  trgu u Pekingu gde se okupilo između 70 i 80 hiljada studenata i građana. Postavili su šatore i mirno čekali ispunjenje svojih zahteva. U ranim jutarnjim satima 4. juna 1989. godine, vojska je preuzela kontrolu nad trgom. Intervencija tenkova protiv nenaoružanih demonstranata rezultirala je velikim brojem žrtava. Procenjuje se da je tom prilikom poginulo preko 500 studenata dok je više hiljada povređeno. Protesti na Trgu Tjenanmen i brutalna reakcija vlasti ostavili su krvav trag u istoriji kineskog društva. Ovaj masakr je i dalje tabu tema u Kini a informacije o tragičnom događaju su strogo cenzurisane. 

    Građanski prostesti „Black Lives Matter“ („Životi crnaca su važni“) počeli su 2013. godine kada je DŽordž Cimerman oslobođen krivice za ubistvo nenaoružanog Afroamerikanca Trejvona Martina.  Aktivisti su na društvenim mrežama koristil frazu „Black Lives Matter“ kako bi skrenuli pažnju na nasilje i nepravdu sa kojima se crnci svakodnevno suočavaju. „Životi crnaca su važni“ je ubrzo postao politički pokret koji je inicirao raspravu o policijskom nasilju, rasnoj diskriminaciji i različitim aršinima u pravosudnom sistemu. Pokret je postao još snažniji posle ubistva DŽordža Flojda iz Mineapolisa koga su 2020. godine policajaci brutalno ubili. To je dovelo do masovnih protesta širom Sjedinjenih Država tokom kojih je dolazilo i do žestokih obračuna između demonstranata i policije.

    PREBROJAVANJE

    Posle svakog velikog protesta po pravilu sledi pitanje – koliko je bilo ljudi? Precizno određivanje broja učesnika na masovnim skupovima veoma je težak zadatak a samim tim i predmet polimika između lidera protesta i uplašenih političara. Postoje brojne naučne metode pomoću kojih se izračunava broj prisutnih na velikim skupovima. DŽejkobsov Metod je izum profesora novinarstva  Herberta DŽejkobsa koji se zasniva na gustini mase. DŽejkobs smatra da se najprecizniji broj prisutnih dobija kada se pomnože dužina i širina povorke sa procenjenom gustinom okupljenih ljudi. Gustina može biti niska (jedna osoba po kvadratnom metru), srednja (jedna osoba na pola kvadrata) ili visoka  (jedna osoba na četvrtini kvadratnog metra). Napretkom tehnologije moguće je koristiti satelitske i vazdušne snimke kao pomoć u brojanju ljudi. Ove slike se potom analiziraju uz pomoć softvera kako bi se odredila gustina mase i ukupan broj ljudi u njoj. Nijedan od pomenutih metoda nije savršen pa zato  ljubitelji istine obično izbegavaju  procene o tačnom broju demonstranata na skupu. Srećom, u Srbiji živi čovek koji ima sposobnost da u glavu odredi tačan broj protestanata – 9,456 ali i svojih pristalica – najviše u istoriji Srbije. 

      Posle završenog „meeting-a“ o novom portfoliju naše banke iako nisam dobio ni sendvič, ni vodu, pa čak ni  Bonžitu đavo mi nije dao mira. Konsultujem „tajkunske medije“ ne bi li saznao šta se dešava u zavičaju. A tamo, neki osvešćeni, dobri ljudi brišu ružičastu farbu laži sa naočara režimske stvarnosti. Taj pristojan svet je sit prevara i ucena. Protestuju protiv nasilja i bezumlja ne bi li probudili Srbiju iz medijske narkoze koja godinama traje. Promene su neminovne jer svaki ekspres lonac, pre ili kasnije, pod pritiskom prošišti. Postavlja se samo pitanje šta sa sadržajem lonca? Hoćemo li od njega napraviti šnicle ili samo pihtije kao mnogo puta ranije? Protesti iz prošlosti nas uče da narod može dugo da trpi ali kada mu prekipi brzo i efikasno reaguje. Taj isti narod nažalost ima kratko pamćenje. Dobro je što će razni Bakareci i Jovanovi brzo biti ztaboravljeni, nevolja je što nam se Miloševići i Vučići kroz istoriju stalno ponavljaju.  

    Svako svoju karmu nosi

    Ja tu nemam što da dam

    Osim da se ne zanosim

    Neučinjenim djelima.

    Zato oni koji misle

    Cijene riječi gospodnje

    Al’ kopija nije original

    Niti sredstvo najbolje.

    Kuda idu ljudske snage?

    Kamo bježe guzice?

    Ako si u kremenadli

    Nisi za kobasice!

    Branimir Štulić

  • SVADBEN VENAC KAPIJU MI KRASI – OD STARE KOLONIJE DO AZURNE OBALE

    Iako je prošlo nekoliko decenija, Kragujevčani još uvek prepričavaju taj događaj. U Staroj radničkoj Koloniji živeli su Raja i Trša, starosedeoci, vršnjaci i najbolji prijatelji. Istog su dana u školu krenuli, jednako su im tekli vojnički dani, prve su ljubavi zajedno bolovali i na ludi kamen iste godine stali. Kako to samo sudbina ume da izrežira, čak su i sinove dobili u razmaku od par meseci. Godine su prolazile a drugari se i dalje nisu razdvajali. Kada su pivski stomaci počeli da rastu a kosa da im se proređuje, rešili su da ožene sinove naslednike. Tih ranih osamdesetih godina prošlog veka, u vakumu između Tita i Slobe, živelo se prilično lepo. Svadbu je prvi pravio Raja, po starim srpskim običajima, pod šatorom u dvorištu svoje kuće. Mladoženja je najpre puškom skunuo jabuku sa drveta a snaja, koja je u brak stupila s „akontacijom“, sela je svekrvi u krilo. Svih trista duša pronašlo je mesto za svadbenom sofrom pa je i svečani ručak mogao da počne. Sve je išlo po redu: predjelo, čorba, kupus i dve vrste pečenja. Hrana je zalivana galonima vina, piva i rakije dok su omladinci pored „žutog i crnog soka“ konzumirali i Egzotik.  Negde oko dnevnika, nestalo je pečenja a gosti su tražili još. „Jedu k’o da im je poslednje!“, bunio se mladoženjin tata. U želji da spasi situaciju, domaćin svadbe Trša je raspalio roštilj i ispekao krmenadle iz zamrzivača. Goste je iznenadila promena mesnog repertoara ali se više nisu bunili. Mladenci su se povukli u svoje odaje a roditelji zadovoljno ispratili goste. 

    Od tog dana međutim, Trša nije propuštao priliku da prijatelju prebaci kako se obrukao jer nije bilo dovoljno pečenja: „Kada budem pravio svadbu, to će biti na nivou“, seirio se Rajin jaran, „što kažu naši stari – dok ne osta, ne bi dosta!“. Šest  meseci kasnije dođe vreme da Trša ispuni obećanje. U dvorištu šator za 350 duša. Vino u buteljkama od 700 grama, pivo u limenkama, sokovi original a pečenja u izobilju. „Ima bre ‘rane i pića da ve sve podavim!“, hvalio se novopečeni svekar. Raja je imao dovoljno vremena da pripremi osvetu i drugaru vrati istom merom. Kao poklon mladencima, Raja je kupio tri živa praseta. Posle svadbenog hita „Idem kod svekrve, nosim joj darove, neka se i ona raduje“ pevaljka je obavestila goste o  poklonima koje su doneli najvažniji akteri veselja: „Kum je kupio mašinu za pranje veša. Opa, bravo kume! Stari svat trista maraka – pa i nije se pretrgao…“ Raja je sačekao da se atmosfera zagreje a onda je pustio prasiće da prošetaju između stolova. Žene su vrištale, muzikanti pobacali instrumente a dever se od straha popeo na klupu. Pod šatorom je nastao haos. Gosti su paničili, prasići trčali naokolo, a Raja je sa osmehom na licu uživao u slatkoj osveti. U početku, Trša se ljutio ali je ubrzo shvatio da mu je prijatelj samo vratio milo za drago. Posle svega, ostali najbolji prijatelji, zajedno su ogovarali snajke i prijatelje, hvalili se unucima dok su njihove šaljive avanture ostale da žive u sećanjima Kolonaca. 

    KOD AMERA NEMA REPETE

    Kroz istoriju, tradicionalne svadbe u Srbiji odlikovali su svakojaki običaji koji su se razlikovali u zavisnosti od vremenskog perioda i regiona u kojima su se održavale. U srednjem veku na primer, svadbe u Srbiji bile su organizovane kao skroman porodični događaj bez velike gužve. Posle venčanja svadbena povorka bi prošetala kroz selo a onda su članovi najuže porodice svečanost nastavljali u nevestinoj kući gde bi se posle svadbenog ručka polako razišli. U devetnaestom veku, ceremonija venčanja i sve što posle toga sledi, dobija novu ritualnu dimenziju. Sam čin venčanja obavlja se u crkvi posle čega sveštenik predvodi svatove na putu do mladoženjine kuće gde se uz hranu, piće, pesmu i igru proslavljalo do duboko u noć. U 20. veku, srpska svadba je još svečanija, a organizacija svadbenog veselja postaje važnija od same ceremonije venčanja. Brak se sklapa i u opštini i u crkvi a svečanost se potom nastavlja u ili u restoranu ili pod šatorom, gde se tokom svadbenog ručka i večere gosti vesele i lumpuju. „Igranka bez prestanka“ neretko traje do rane zore. Tradicionalne svadbe po srpskim narodnim običajima predstavljaju deo bogate kulturne baštine i  obeležavaju važan trenutak u životima mladenaca i njihovih porodica. 

    Svadbeni običaji razlikuju se širom Evrope a svaka zemlja ima svoja tradicionalna obeležja u skladu sa lokalnom kulturom i istorijom. U Nemačkoj, pre venčanja, prijatelji i porodica organizuju zabavu za mladence. Tom prilikom razbijaju se keramički predmeti kako bi se oterali zli duhovi i obezbedila sreća mladencima. Mlada i mladoženja zajedno preskaču drveni panj kao simbol prevazilaženja zajedničkih životnih prepreka. Na venčanju se služi tradicionalna hrana poput svinjske kolenice, krompira i piva. U Italiji, veče pre venčanja, mladoženja dolazi ispod mladinog prozora da je obraduje serenadom. Ovom činu prisustvuju prijatelji i članovi porodice. Gosti dobijaju kesice sa šećernim bademima kao simbol sreće, zdravlja, bogatstva, plodnosti i dugovečnosti. Mladenci idu pešice do crkve uz pratnju gostiju i muzičara. Mladoženja daruje mladi 13 zlatnih novčića, koji predstavljaju njegovu spremnost da obezbedi sreću i blagostanje porodici. Posle venčanja, gosti bacaju pirinač na mladence kako bi im poželeli sreću i uspeh. Na svadbenoj trpezi nalaze se  povrće, testenine, pice i razni sirevi. Amerčke svadbe održavaju se najčešće u prostorima specijalizovanim za ovu namenu. Posle ceremonije venčanja koju obavlja neko od bliskih prijatelja ili rođaka koji su za tu priliku završili kurs preko interneta, počinje koktel. To je odlična prilika da se uz žestoka pića i predjelo gosti bliže upoznaju. Potom sledi svadbena večera tokom koje se razmenjuju zdravice. Za razliku od svadbenih veselja na Balkanu, svečani obrok u SAD obično sadrži glavno jelo i slatkiš a količina je strogo ograničena, tako da nema navraćanja. Mladenci zatim otvaraju plesni podijum uz melodiju uz koja ih je zbližila. Za dobro raspoloženje zadužen je DJ koji ispunjava muzičke želje mladenaca i njihovih gostiju. Svadbena žurka se po pravilu završava pre ponoći.

    DESTINACIJSKO VENČANJE

    Pored svadbe u Staroj radničkoj koloniji i drugim šumadijskim opštinama vaš reporter je pohodio mnoga američka venčanja kao i slična veselja u Italiji i Grčkoj. Iskustva su bila različita i svakako korisna u pripremi ovog teksta. Nedavno je međutim stigao poziv za destinacijsko venčanje na Azurnoj obali. Od tog dana promenila se percepcija svadbenog provoda u svesti autora ovih redova. Nekada je to bila ceremonije na koju se ide reda radi kako se domaćini ne bi naljutili, destinacijsko venčanje u Francuskoj međutim, predstavlja najepši provod u kome se uživa svim čulima. Pa krenimo redom.

    Mala svadbena ekspedicija krenula je iz dve američke države. Mladina rodbina i  prijatelji iz Arizone a mladoženjini gosti iz Ilinoisa. Mesto sastanka Pariz. Posle višednevne turističke avanture i bližeg upoznavanja prijatelja, usledio je put na jug Francuske u prelepi Kasis u blizini Marseja koji je određen za svadbenu destinaciju.

    Francuska ruke širi i mi joj u zagrljaj hitamo. Ako se po sitnicama lepota putovanja poznaje nema razloga za brigu. Kao prvo, žena se spremila na vreme, namćorasti komšija koji retko i dobar dan kaže, srdačno nas je pozdravio i srećan put poželeo. Najzad,  ljubazni taksista, istovario nas je na terminalu 4 aerodroma Sky Harbour  u Feniksu. Čitava porodica na okupu, tri generacije, šest decenija ljubavi, sreće i životnih izazova. Zahvaljujući poletarcima zavaljenih u dečija kolica u avion ulazimo preko reda. Dva ipo sata kasnije s voljom i na vreme slećemo u Dalas. Jurnjava s klincima po aerodromu kako bi potrošili energiju pred interkontinentalni let. Deset sati u klaustrofobičnom avionskom prostoru izazov je i za nas matore. Poslednjih godina komfor u avionma postao je misaona imenica. Nekada je biznis klasa podrazumevala pravi luksuz: ogromne fotelje, hrane i pića u izobilju pa čak i mogućnost telefoniranja smrtnicima na zemlji. Od kada je avionski prevoz postao deo naše svakodnevice, „udobnost“ vazduhoplova prilagodila se potrebama avio prevoznika. Avionska sedišta svakim danom su sve manja. Sada su u biznis klasi stolice normalne veličine dok se u ostatku aviona primenjuje „lego kocke varijanta“. Običan svet prinuđen je da se pati a često se dešava da malo guzatiji putnici moraju da plate dve karte. Za one koji su uspeli da pozadinu smeste u minijaturnu avionsku stolicu muke nastaju kada se komšije umore. Tada, naizgled fina dama ispred vas spušta sedište i ničim izazvana završi u vašem krilu. Za to vreme, korpulentni brka s leve strane nehajno širi svoje mesarske ruke pa se udobnost letenja realno može porediti sa transportom ovaca u Brizbejnu.  

    Kada se čovek unapred pripremi vazduhoplovno mučenje, desetak sati avio torture prođe relativno brzo. Sleteli smo na pistu aerodeoma Šarl Degol u Parizu a od aplauza ni traga ni pljeska. U srpskim  avionima vlada nepisano  pravilo da se na kraju leta tapšanjem oda priznanje majstoru u kokpitu. Naši saputnici međutim žure kako bi što pre napustili „udobnost“ Boinga 787. Bezbedonosna provera na aerodromima se od 11. septembra 2001. godine nije puno promenila. Nema popuštanja ali srećom ni pooštravanja mera. Neiživljeni „požarnici“ pokazuju nam ko je gazda. Pregled kofera i ličnog prtljaga, pretresanje, pipkanje, držanje predavanja u stilu: „Da ste me slušali ne bih morao da ponavljam!“ 

    Na ulazu u Francusku dve kolone. Jedna za vlasnike pasoša Evropske Unije a druga za ostalu boraniju među koje spadaju i državljani SAD. Sat vremena u redu u kome je bilo najviše „Jugoslovena“ tačnije turista koji govore našim jezikom. Uzdasi, kuknjava i uporni pokušaji da se probiju u prve redove. Pasošku kontrolu obavljaju mahom dame u različitim uniformama uz grb jedne od zemalja EU. Meni je naravno zapala Hrvatica. 

    Pariz, grad umetnosti, svetlosti i političke hrabrosti, poslednji put sam posetio u novembru 1989. godine kada se u komšiluku rušio Berlinski zid. Ovoga puta ništa nije padalo ali se fotelja predsednika Makrona ozbiljno klimala. Medijska histerija uplašila je moje američke saputnike koji su sa strepnjom krenuli put Francuske. Koliko su mediji objektivni moglo se videti na licu mesta. Gledajući CNN ili d’ izvinete Pink, čovek bi stekao utisak da u Francuskoj bukti građanski rat. U Parizu međutim, stanje redovno, živi se normalno a problemi su oni uobičajeni koji muče stanovnike svih velikih gradova. Samo uveče, na Jelisejskim poiljima, u najavljeno vreme i strogo propisanom trasom, protestanti nose transparente i uzvikuju parole protiv novog zakona o kasnijem penzionisanju. Đubretari rade svoj posao baš kao i vozači, taksisti, piloti i ostali. Na važnim strateškim mestima kao što su glavna železnička stanica, aerodormi i oko poznatiih turističkih lokacija šetaju vojnici naoražani  automatskim puškama više kao vid treniranja preventivne strogoće. 

    VEČERA U NASTAVCIMA

    Pravo s aerodroma, arizonska svadbena ekspedicija stiže u apartman na Trgu Republike koji smo rezervisali još u decembru prošle godine. Brojnim koferima odmah smo opkolili zgradu, kada je od nekud iskočila starija dama veštičje provenijencije. Strogim, urlajućim glasom poručila je da se u lift može uneti samo jedan kofer kako se isti ne bi pokvario. Društvo je prvo pomislilo da se gospođa šali ali ih je brzo razuverila kada je pri odlasku pokazala srednji prst. Zbunjeni Ameri nisu mogli da veruju da tako izgleda francusko gostoprimstvo. Srećom, tokom daljeg boravka uverili su se da je ova baba roga bila izuzetak i da su Francuzi mnogo ljubazniji. Apartman lepo izgleda. Doduše, koji orman više ne bi bio na odmet baš kao ni pribor za jelo. U kuhinji ni kašike ni viljuške što je krajnje neobično jer sam se nebrojeno puta uverio da Francuzi ne jedu prstima. 

    Mališani se prilagođavaju na vremensku razliku a ostatak ekipe odlazi u restoran Le Christinne. Večera u nastavcima – gastronomka serija od pet epizoda, fini svet bi rekao „repas de cinq plats“. Kao netipičan izdanak srpskog roda uvek sam voleo da probam nova jela. Sarmu poštujem, ajvaru skidam kapu, Karađorđevu šniclu rado jedem ali sam otvoren za svetske specijalitete kojima su njihovi tvorci posvetili puno pažnje, vremena i umeća. Svaka od pet mini porcija egzotičnih jela bila je malo remek-delo francuskog kulinarstva: mus od karfiola, artičoke u umaku od susama, bakalar u zelenom sosu, pačiiji file sa gelom od crvenog kupusa i na kraju mango u kombinaciji sa južnim voćem i rikota sirom. Već vidim prijatelje iz starog kraja kako se mršte i prevrću očima. Grešite dragi moji, ni seksu se niste radovali dok ga niste probali.

    Za razliku od arizonskog „zavičaja“, u glavnom gradu Francuske noge su najpopularnije prevozno sredstvo. Posle celodnevnog pešačenja srcolika aplikacija na telefonu poručuje – petnaest hiljada koraka. Imajući u vidu fizičke aktivnosti ne čudi da uprkos fantastičnoj hrani Parižani većinom imaju vitku liniju. Kada velika grupa ljudi sa američkog zapada stigne u evropsku metropolu poređenja su neminovna. Jedni tvrde kako bi se bez razmišljanja preselili. Drugi opet mudro ćute svesni da izjava kako je u Americi bolje ne bi naišla na razumevanje. Za mladića koji se približava okruglom broju godina koji će uskoro predvoditi šestica, poseta Parizu je i zanimljiva i uzbudljiva sve dok postoji alternativa. Ipak mi je najdraže ono mesto koje se zove kuća, udobna i prostrana, automobil koji se kreće auto putevima uz minimalnu saobraćajnu gužvu i gde je  pešačenje rekreacija a ne nužda. Turizam – da, selidba – definitivno ne!

    U DRUŠTVU MORISONA, ŠOPENA I LUJA XIV

    Narednog dana, najstariji deo ekspedicije uputio se prema dvadesetom arondismanu kako bi posetili večno počivalište mnogih slavnih ličnosti. Kada se dođe u neke godine logično je da Père Lachaise bude prvo na listi turističkih destinacija u Parizu. Groblje se prostire se na površini od oko 44 hektara. Otvoreno je 1804. godine, a ime je dobilo po ocu François d’Aix de Lachaise, poznatom kao Père Lachaise koji je bio ispovednik francuskog kralja Luja XIV. Na ovom mestu sahranjeno je preko 70 hiljada ljudi među kojima Šopen, Oskar Vajld, DŽim Morison, Edit Pijaf, Marsel Prust. Žorž Bize, Balzak, Molijer i mnogi drugi.

    Sledeća destinacija – Montmartr. Pošto je praznični vikend tj. subota pre Uskrsa¸ gužva je neopisiva. Postoji neka posebna magija koju Montmartr u sebi nosi pa ni opšti haos u liku i telu hiljada turista nije mogao da pokvari divan utisak. Umetnička četvrt u severnom delu Pariza smeštena na brdu Montmartre sa koga se vidi čitav grad. Istorija ovog mesta seže sve do rimskog doba a u srednjem veku je bio poznat po vinogradarstvu i mlinovima u kojima su Parižani kupovali brašno. Do današnjih dana zadržao se samo  Moulin de la Galette koji ima poseban kulturološki i istorijski  značaj.

    Tokom 19. veka, Montmartr je postao utočište umetnika i boema koji su se okupljali u bistroima, kabreima i svojim umetničkim kružocima. Ovaj kvart je bio jeftiniji za život i nudio je umetnicima više kreativne slobode. Moulin Rouge koji je otvoren 1889. godine takođe se nalazi u ovom delu grada. „Ceveni mlin“ je bio i ostao jedna od najpoznatijih atrakcija francuske prestonice. Slikari su oduvek predstavljali zaštitni znak Montmartra a oni slavni poput Pikasa, Van Goga, Renoara, Klod Monea takođe su rado posećivali umetničku oazu osamnaestog arondismana dok je njegov najpoznatiji žitelj bio je Tuluz Lotrek.

    Omiljena turistička destinacija u ovom delu Pariza svakako je bazilika Sacré-Cœur izgrađena krajem 19. veka na samom vrhu brda Montmartr. Crkva je prepoznatljiva po originalnoj   rimsko-vizantijskoj arhitekturi a posvećena je Hristovom srcu. Osim religijskog značaja ova bazilika je poznata i po glamuroznim venčanjima baš kao i Musée de Montmartre, umetnički muzej sa impozantnim vrtom iz koga mladenci kao na dlanu mogu videti ceo Pariz. U današnje vreme potrošačkog kapitalizma, Montmartr je takođe poznat i po prodvnicama umetničkih radova, suvenira kao i slikarima koji vam mogu napraviti portret za desetak minuta. „Model“ nije u obavezi ga kupi finalni proizvod dok je cena subjekt pregovaranja.

    Prvi, pravi i tokom ovog boravka jedini turistički dan u Parizu bio je veoma produktivan zahvaljujući „svetskom čudu“ zvanom Metro. Retko sam u životu koristio gradski prevoz. U Kragujevcu se pešice svuda stizalo a u Arizoni, zbog razbacanih urbanističkih rešenja iz kola se retko izlazi. Svaki boravak u Parizu nanovo me  podseća na blagodeti podzemnih vozova. Brzina i lakoća sa kojom se Parižani kreću svojim gradom izaziva ljubomoru kod svakog dobronamernog turiste. Atmosfera u metrou vratila me je u mlade dane kada sam na Alijansi učio francuski jezik i književnost a u to vreme sam kao i sada voleo da svratim u kafanu. U Parizu postoji veliki broj boemskih kafea i restorana koji su jedinstveni po svojoj autentičnosti i francuskom šarmu. 

    Reč kafana je arapskog porekla, preuzeli su je Turci i narodi koji su trpeli njihovu vladavinu. Francuzi, kao kolonizatori mnogih arapskih zemalja, prvi su u zapadnoj Evropi počeli sa korišćenjem ovog termina u istom kontekstu kao i kod nas. Najpoznatiji pisci, slikari, pesnici i filozofi vreme su provodili baš na ovakvim mestima a atmosfera u francuskim bistroima i do danas je zadržala duh starog vremena. Od popularnih kafea izdvajam nekoliko koje sam i ovoga puta posetio i svojim američkim prijateljima preporučio. 

    Café de Flore – legendaran kafić u Saint-Germain-des-Prés-u, koji je inspirisao mnoge francuske intelektualace i umetnike. Tabla na zidu kaže da su ovde rado dolazili Simon De Buvuar, Pikaso i Trocki. U neposrednoj blizini je i restoran Les Deux Magots  u kome su rujno vino pili Hemingvej, DŽojs i Sartr a najstariji restoran u Parizu je Le Procope osnovan 1686. godine i nalazi se u Latinskoj četvrti. Najpoznatiji gosti: Volter, Šopen, Napoleon, Igo, Balzac, Ruso a i vaš skromni reporter je često svraćao.

    Narednog dana planirana je poseta poznatoj rezidenciji francuskih kraljeva. Vrlo brzo smo se uverili da celodnevni boravak u Versaju sa trogodišnjim mladićem i devojkom od godinu dana nije baš najbolja ideja. Naime, taksisti ne primaju mališane pošto nemaju posebna sedišta za decu pa je put od pedestak kilometara podrazumevao dupla dečija kolica, nekoliko metro stanica, prigradski voz, mnogo strpljenja a pre svega upornosti i ljubavi. Pored saobraćajnih nedaća ni vreme za posetu nismo najpametnije planirali. Versaj na Uskrs izgleda kao mravinjak poludelih turista kojima ništa nije sveto osim kamera i selfija. 

    Versaj je izgrađen u 17. veku za vreme vladavine francuskog kralja Luja XIV a vremenom je postao simbol moći i veličine francuske monarhije. Dvorac ima 2.300 soba, a bio je dom svih kraljeva do Francuske revolucije. Kada je Luj XIV prvi put posetio Versaj spavao je u maloj prostoriji koja se i danas zove Kraljevska soba. Jedan od najposećenijih delova Versaja je velika sala sa 357 ogledala koja je služila je za balove. Versaj okružuju monumentalni vrtovi sa skulpturama i fontanama od kojih je najveća visoka čak 50 metara. Legenda kaže da je Luj XIV jednom prilikom upao u fontanu pošto se zapričao sa dvorskim baštovanom. Tokom Francuske revolucije, Versaj je pretvoren u muzej, a pojedini delovi dvorca bili su oštećeni i opljačkani. Godine 1919. u Versaju je potpisan mirovni ugovor kojim je okončan Prvi svetski rat.

    Neko će pomisliti da je za normalnog čuveka, ova celodnevna avantura sasvim dovoljna turistička rekreacija ali… ! Dama koja me trpi već 37 godina, u dve reči me ubedila da posle svega posetimo i Ajfelovu kulu. Rečeno učinjeno. Takvi smo mi „omladinci“ a gde su mladi tu je i turistički entuzijazam. Broj koraka tog dana je premašio 20 hiljada. 

    DVA PRIJATELJA

    Poslednji dan boravka u Parizu rezervisan je za umetničko druženje sa prijateljem Majkom koji je odseo nedaleko od našeg apartmana. Hotel Astoral smešten je u uliciSaint-Denis poznatoj po velikom broju „lepotica noći“ (i dana), „prodavačica ljubavi“, „šampionki najstarijeg zanata na svetu“ ili kako ih već zovu loši novinari skloni otrcanim frazama. Poznajući Majka, pitam se da li je izbor lokacije hotela bio slučajan? Hotel Astoral dekorisan je po motivima starih francuskih filmova i fotografijama glumaca koji su tu odseli. Sobe gledaju na komšijsku zgradu na čijoj fasadi su  naslikani Belmodo, Delon, Morikone i drugi. Zajedno odlazimo u kafe La Cave gde se održava književno veče na kome nastupa i moj prijatelj. U podrumu restorana, desetine pesnika iz celog sveta recituju svoju poeziju na engleskom jeziku. Voditeljka programa je Nina iz Čikaga, ekscentrična dama srpskog porekla koja odlično govori naš jezik. Moj omiljeni američki pesnik Majk Rajdel je veoma društven tip. Odmah se upoznao sa većinom učesnika programa i za kratko vreme stekao simpatije. Majkov nastup publika dobro prihvata. Nekoliko odličnih pesama a za kraj priča o dvojici prijatelja koji su iz Amerike došli u Francusku zbog venčanja. Sin jednog od njih u Parizu je zaprosio ćerku onog drugog pa su na putu za Kasis, gde će se svadba obaviti, svratili na veče poezije u kafeu La Cave. Čitanje pesama završeno je iza ponoći. Noćna šetnja Parizom po dosta smoljavom vremenu. Prolazimo delom grada po imenu Barbès–Rochechouar koji je poznat po „drumskim lopovima“i kriminalu svih vrsta. Majk je primetio nelagodnost na mom licu: „Ne brini“, reče. „neće nam lopovi ništa. Zar ne vidiš da izgledamo isto kao oni!“

    Narednog jutra, pakovanje kofera koje liftom transportujemo – jedan po jedan a onda u punom sastavu stižemo na železničku stanicu Gare de Lyon. „Na parove razbroj s’“, ekipa je u punom sastavu. Brzim vozom TGV železnice iz Pariza krećemo za Marsej.  

     Vožnja TGV železnicom od Pariza do Marseja trajala je malo više od tri sata. Maksimalna brzina kojom se voz kreće dostiže 320 km na sat tako da se relacija od 775 km gotovo i ne oseti. Ovo je prva linija brze železnice u Francuskoj uspostavljena još 1981. godine. Od tada, Parižani, „vlakom prema jugu“ putuju na more dok se  „južnjaci“ u suprotnom smeru voze kako bi obišli turističke destinacije u prestonici i pazarili garderobu. Iako na ovoj liniji svakoga dana saobraća 25 vozova teško je pronaći slobodno mesto pa je rezervacija neophodna. Pogled kroz prozor otkriva divne pejzaže unutrašnjosti Francuske koji podsećaju na Šumadiju. Odmah mi je sinulo da čim Aleksandar Vučić svojeručno bude izgradio brzu prugu Beograd – Kragujevac i mi ćemo biti u mogućnosti da uživamo na isti način. 

      Na železničkoj stanici u Marseju vri kao u košnici. Pronalazimo uniformisane vozače koji nas čekaju ispred crnih kombija. Uprkos velikom broju kofera uspevamo da se smestimo. Probijanje korz popodnevnu saobraćajnu gužvu pruža priliku da neplanirano upoznamo Marsej koji, na prvi pogled, jako podseća na italijanske luke što je zbog blizine granice i razumljivo. 

    VEČNI DOM KRALJA ALEKSANDRA

      Marsej je jedan od najstarijih gradova u Evropi, osnovali su ga stari Grci oko 600. godine pre nove ere kao trgovački centar pod nazivom Massalia. Tokom vekova, pustošile su ga mnoge svetske sile, od Rimljana, Vandala i Ostrogota do Saracena. Marsej je bio centar otpora u vreme Francuske revolucije ali i kasnije tokom Drugog svetskog rata. Od turističkih znamenitosti izdvajaju se stara luka Vieux-Port koja je baza različitim pomorskim vozilima od drevnih ribarskih čamaca do najluksuznijih brodova i jahti. U neposrednoj blizini luke nalazi se i arhaična četvrt Le Panier, sa uskim ulicama, istorijskim građevinama i kulturnim spomenicima. Treba pomenuti i čuvenu baziliku Notre-Dame de la Garde, koja dominira centrom grada, Muzej Evrope i Mediterana (MuCEM) i spomenik Aleksandru I Karađorđeviću. Monarh Kraljevine Jugoslavije ubijen je 9. oktobra 1934. godine tokom državne posete Francuskoj. Atentat je izvršen dok se kralj, u otvorenom automobilu,  vozio centrom Marseja. Vlado Georgiev Černozemski, bugarski revolucionar i član makedonske organizacije VMRO, iskočio je iz gomile i ispalio više hitaca u našeg kralja i francuskog ministra inostranih poslova Luisa Bartua. Obojica su preminuli od zadobijenih rana dok je atentator je ubijen na licu mesta. U Marseju je 1938. godine podignut spomenik u čast Aleksandra I Karađorđevića. Na njemu su prikazane figure četiri žene na čijim poprsjima su portreti srpskog kralja i ministra Bartua dok je preko čitavog obeležja ispisana reč – Mir. Spomenik se nalazi u šestom arondismanu u blizini trga Kastelan.

      Napuštajući centar Marseja dočekuju nas mediteranski pejzaži okruženi morskom obalom, vinogradima, maslinjacima i mirisnim poljima lavande. Uskim ulicama ulazimo u Kasis simpatično mesto koje je udaljeno samo dvadesetak kilometara od Marseja. To je šarmantan gradić od osam hiljada stanovnika. Zanimljiva arhitektura, autentična kaldrma iz nekih starih vremena, malene ribarske kuće i peskovite plaže čine ga jednom od omiljenih destinacija za Francuze koji žele da godišnji odmor provedu u miru. Meštani se uglavnom bave turizmom, ribolovom i drugim pomorskim aktivnostima. Gradić ima bogatu istorju koja seže unazad do rimskog doba kada je bio poznat po imenu Carsicis Portus. Tokom srednjeg veka grad je bio pod kontrolom monaha opatije Sent Viktor iz Marseja. Krajem 19. veka Kasis je postao poznat po proizvodnji kvalitetnih sorti belog vina a 1936. godine dobio je etiketu zaštićenog geografskog porekla  (Appellation d’Origine Contrôlée, AOC). Najpoznatija vina iz ovog kraja su Domaine du Bagnol i Clos Sainte Magdeleine.

     ORKANSKI VISOVI

      Stižemo na odredište u zamak Domaine de Canaille smešten na padinama Cap Canaille jedne od najviših litica u Evropi. Imanje se prostire na površini od 60 hektara. Prvi utisak je fascinantan. Gledamo jedni druge s nevericom. Niko od članova svadbene ekspedicije ranije nije bio u prilici da odsedne u ovako luksuznom prostoru. Po prvi put u životu, osećam se kao bogati Američki turista. Iako su samo dve trećine ovog utiska tačne ispunjen sam srećom i beskrajnim zadovoljstvom koje dele i moji saputnici. Zgrada ima petnaest velikih soba, ogromnu trpezariju, nekoliko salona i terasu koja gleda na azurno more. 

      Pošto smo se smestili, došao je red na prvu zajedničku večeru koju nam je pripremio „šef“ Jérémie. Prijatna atmosfera, dobro društvo i hrana koja izaziva eksploziju svih čula. 

    Narednog jutra silazimo do centra varoši Kasis gde smo obišli staru marinu i Château de Cassis zamak iz 11. veka koji se uzdiže iznad grada i pruža veličanstven pogled na luku. Iznajmljenim brodićem krećemo u razgledanje okoline. Ovaj region je poznat i po  jedinstvenim krečnjačkim uvalama a od 2012. godine ima status nacionalnog parka – Parque nacional de Calanques. Posle ručka, vraćamo se u bazu gde uskoro počinje generalna proba ceremonije venčanja.

      Velika terasa, ukrašena starinskim fenjerima i lampicama, zrači toplinom koja upotpunjava romantičnu atmosferu. Mladenci i gosti u „civilnim odelima“ uvežbavaju svaki pokret do najsitnijih detalja kako bi narednog dana, svadba protekla u najboljem redu. Tokom probe nekoliko kapi kiše izazivaju strepnju i strah kod glavnih protagonista svečanosti. Trudimo se da ih ohrabrimo. Neki kao iz rukava sipaju izmišljenu meteorološku prognozu po kojoj će, na dan venčanja, biti lepo i sunčano vreme.  

      „Kiša donosi sreću!“, oglasio se Dilan, dok su prisutni odmeravali najzgodniji predmet koji bi bacili u njegovom pravcu.

      Pozitivna energija i dobre vibracije pomogli su mladencima da se Dilanovo „bajanje“ ne ostvari. Na dan venčanja vreme je bilo idealno. Sunčano, vedro, ni toplo, ni hladno baš onako kako treba. Od ranog jutra, svi su bili na svojim radnim zadacima. Muškarci su od ranog jutra vodili računa da u alkoholnoj ponudi za taj dan ništa ne manjka dok su dame, svoju pažnju posvetile opuštanju i duhovnom miru upražnjavajući jogu i meditaciju. Pošto su njihove ružnije polovine sa degustacijom krenule od sabajle, duševni mir će im tokom dana svakako biti potreban. Poslednje pripreme pred ceremoniju venčanja. Svi su na svojim mestima: frizer, šminker, barmen zadužen za koktele a očekuje se i dolazak fotografa. Običaj kaže da roditelji prvi vide mladu koja je spremna za svečani čin. Pošto od ćerke primaju simboličan poklon u znak zahvalnosti za sve što su kao roditelji učinili, mama i tata nevešto skrivaju suze. 

      Na rubu monumentalne litice prostire se još jedna terasa zamka Domaine de Canaille gde će se obaviti ceremonija venčanja. Stolice su pažljivo raspoređene, kumovi i gosti na svojim mestima dok se mladoženja preznojava od uzbuđenja. Uz zvuke Mendelsonovog marša, majka i otac laganim korakom uvode ćerku na svadbenu pozornicu. Mladin tata strogim pogledom poručuje budućem zetu: „Nemoj da se šališ glavom jer mi potičemo iz Karađorđevog kraja!“. Posle kraćeg oklevanja, zbog dramskog efekta, reditelji predaju ćerku mladoženji. Devojka koja je za ovu priliku položila matičarski ispit čita romantičan svadbeni esej. To je najbolja drugarica mladenaca koja proglašava brak sklopljenim. Poljupci, aplauzi, dramatična muzika i fotograf koji kamerom beleži svaki pokret.

      Narednih sat vremena, najpopularniji lik je gospodin barmen koji bez greške mućka desetak vrsta različitih koktela. Priprema ih fantastičnom brzinom i bez ičije pomoći. Aperitivi veoma brzo stvoraju veselo raspoloženje i opuštenu atmosferu.

      Svečana večera na centralnoj terasi naše rezidencije. Plamen sveća se viori na vetru dok vredni konobari Pjer i Sofi iznose đakonije. Na svadbenom meniju, kao predjelo: makaruns sa Brie sirom, krem brule od pečuraka te punjeni burata sir u aragula sosu. Glavno jelo: govedina kuvana 10 sati na tihoj vatri uz krompir i njoke po starom receptu iz ovog kraja. Naravno tu je i svadbena torta, poklon vlasnika zamka.

      Mladenci otvaraju plesni podijum uz zvuke  „La vie en Rose“. Zdravice, govori, majlepše želje a onda žurka do ponoći. 

      Tih dana, u našem zamku bila je aktuelna priča koju sam od ranije znao a boga mi i doživeo: bio jednom jedan otac koji je imao tri ćerke. Živeo je u Srbiji gde je tradicija da svadbu plaća mladoženjina porodica. Odlučio je da se preseli u Ameriku gde je običaj potpuno obrnut pa se od mladinog oca očekuje da odreši kesu. Vaš reporter je svadbom u Kasicu okončao roditeljsku misiju. Sve tri ćerke udate, svadbe na opšte veselje obavljene, plesovi odigrani i govori održani. Sada mi ostaje da ženim i udajem unučiće a o finansiranju neka drugi misle.

    NA MLADIMA SVET OSTAJE

      Godišnji odmor u Francuskoj proširio mi je vidike i otvorio neke nove prozore u svet pa sam pod stare dane puno toga naučio. Najpre, spoznao sam tajne i lepotu destinacijskog venčanja tokom koga je svima lepo jer svi učesnici u provodu ravnopravno uživaju. Nema nabavke hrane i pića, nema klanja stoke i pečenja mesa niti brige da se kum, stari svat ili vojvoda slučajno ne naljute. Bio sam u prilici da vreme provedem sa meni najbližima ali i sa grupom pmaetnih i lepo vaspitanih mladih ljudi koji umeju dobro da se zezaju uz puno poštovanje prema starijima. Shvatio sam da je moguće  voditi smislene razgovore a ne pomenuti politiku. Moguće je i polemisati bez svađe i uvreda. Osmeh uz „dobro jutro, dobar dan“ nije obavezan ali je prijatan i besplatan. Čini mi se da postoji generacija koja nas može izvesti na pravi put. Mladi, koji će oružje zameniti znanjem a političare veštačkom inteligencijom. Uverili smo se da ChatGpt uspešno ispisuje dosadna birokratska pisma ili molbe za prijem u starčki dom ali ako ga zamolite da sroči  dobru pesmu, priču ili roman to mu baš ne ide od ruke. Postoje obrazovani, mladi ljudi koji će tehnologijom zameniti „seljačine iz prvih redova“ naše svakodnevice a kreativnu energiju usmeriti prema važnim stvarima koje život znače. Oni imaju potencijal, želju, znanje i sposobnost da promene pokvareni svet oko nas, naše je samo da im u tome pomognemo. 

  • ČITANJE SUDBINE

    Poslednjih meseci internetom kruže fotografije hapšenja Donalda Trampa. Jedni su su se obradovali, drugi sumnjičavo vrteli glavom dok je Jutarnji program TV Pink zaključio kako se radi o zaveri protiv srpskog naroda pošto je Tramp uvek bio na strani Srbije. Toliko nas voli da je Aleksandru Vučiću, tokom posete Beloj kući, dodelio počasno mesto za dečijim stolom. Posle potpisivanja sporazuma Aca Srbin, Hoti i ostali dečaci dobili su čak i po flomaster od čika Donalda.

    Istraživačkim novinarstvom ubrzo se saznalo da je reč o lažnim fotografijama koje je kreirao Chat GPT. Vragolasti hakeri otišli su korak dalje i veštački inteligentnog Chat GPT pametnjakovića zamolili da napiše kratku priču o mogućem hapšenju bivšeg predsednika SAD i evo šta je smislio: „Spoljašnjost vile je obavijena tropskim biljkama, visoke palme njihale su se na blagom povetarcu. Unutrašnjost zgrade bila je osvetljena toplim svetlom koje se mešalo sa zlatnim odsjajem bogatog nameštaja. U fotelji u uglu raskošnog salona, sedeo je bivši predsednik SAD. Oko njega su verni partijski saradnici i najuža rodbina. Veseli su, razgovaraju i smeju se. Nekoliko automobila za specijalne namene sa znakom FBI zaustavlja se ispred rezidencije. Agenti osmatraju okolinu, registruju nekoliko naoružanih telohranitelja ali ih ignorišu. Iznenada, FBI kreće u akciju. Najpre su razbili kapiju a zatim i ulazna vrata. Upadaju u kuću i pronalaze bivšeg predsednika. Iznenađen i uplašen kupao se u znoju lica svog. Pokušao je da se otrgne ali bez uspeha. Pošto su mu stavili lisice, bivši predsednik je negodovao, bunio se i galamio. Tvrdio je da nije kriv, da su optužbe izmišljene i da je to sve deo političke igre. Dok su agenti FBI izlazili iz vile, novinari su se već okupili ispred kapije žureći da svojim gledaocima prenesu ekskluzivnu priču o hapšenju bivšeg predsednika.“

    A onda, kao ćevapi u Lidlu, pojavila se vest da je Velika porota države NJujork izglasala optužnicu protiv Donalda Trampa. Veštačka inteligencija u liku Chat GPT definitivno je predvidela sudbinu velikog prijatelja srpskog naroda.

    Pravne nevolje Donalda Trampa počele su odmah pošto je napustio funkciju predsednika SAD. Od prvog dana našao se na meti državnog tužioca koji je u nekoliko navrata podizao tužbe za ozbiljna krivična dela, od podmićivanja porno zvezde i kršenja propisa o finansiranju kampanje do različitih poreskih malverzacija. Trampove nedaće javnost je pratila sa velikom pažnjom jer su po prvi put u istoriji Amerike pokrenute krivične prijave protiv jednog bivšeg predsednika. U drugim zemljama međutim, procesuiranje nekadašnjih lidera nije retka pojava.

    Evropski uzor Donalda Trampa, bivši italijanski premijer Silvio Berluskoni je tokom višedecenijske političke i poslovne karijere uspevao da nadmudri pravni sistem Italije. Prevare su prolazile nekažnjeno sve do 2014. godine kada je zbog poreske prevare osuđen na četiri godine zatvora. Ova kazna je ubrzo preinačena u društveno koristan rad pa je Berluskoni, gle ironije, pomagao starijim pacijentima koji pate od demencije. Iste godine, poništena je i druga presuda protiv „Silvija nacionale“ zbog plaćanja seksualnih usluga maloletnoj prostitutki. Pošto je pamćenje birača dugo kao i suknjica pomenute dame, pobedom krajnje desnice na poslednjim izborima, Berluskoni se vratio na političku scenu a njegova partija Forca Italija našla se ponovo u parlamentu.

    Tokom „Aprilskog proleća“ u Egiptu 2011. godine demonstranti su zahtevali smenu i hapšenje tadašnjeg predsednika Hosnija Mubaraka. Prvi put u savremenoj istoriji tehnologija je odigrala presudnu ulogu u svrgavanju jedne apsolutističke vlasti. Tokom protesta, egipatski revolucionari su koristili internet, društvene mreže i mobilne telefone za orgaizovanje svojih akcija. Kada su shvatili odakle preti najveća opasnost, Mubarakovi saradnici su blokirali pristup internetu i mobilnim telefonima ali je tada već bilo prekasno. Mubarak je uhapšen u letnjoj rezidenciji odakle je sa porodicom prebačen u hotel u Šarm el-Šeiku. Demonstranti nisu bili zadovoljni ovakvim raspletom pa su protesti nastavljeni. Tražili da se, zbog brutalnosti i policijskog nasilja tokom protesta, bivšem predsedniku sudi po kratkom postupku. Mubarak je iz hotela najpre prebačen u bolnicu a posle suđenja obezbeđen mu je zatvoski smeštaj koji je bio prilagođen njegovom narušenom zdravlju.

    Bivši francuski predsednik Nikola Sarkozi uhapšen je 2018. godine zbog primanja sumnjivih donacija od Lilian Betankur vlasnice kozmetičke kompanije Loreal i finansijskih manipulacija tokom izborne kampanje 2007. godine. On je prvi i do sada jedini predsednik u istoriji Francuske koji je završio iza rešetaka. Posle hapšenja, Sarkozi je boravio u pritvoru u pariskom predgrađu Nantereu a u februaru 2021. godine osuđen je na tri godine zatvora. U zatvoru je imao privatnu sobu sa televizorom i pravo na jednočasovnu šetnju. U vreme kada se nalazio na čelu Francuske Sarkozi je trčao maraton a priča se da je u zatvorskom dvorištu imao običaja da trči ukrug na opšte veselje ostalih zatvorenika. U slobodno vreme, Sarkozi je čitao biografije i memoare drugih političara a posebno je pratio život i delo američkog predsednika DŽona F. Kenedija. Sarkozijeva supruga, Karla Bruni, redovno ga je posećivala i pružala mu punu podršku dok se u sebi grdno kajala zbog raskinute veze sa Mikom DŽegerom. Sarkozi je u zatvoru proveo samo nekoliko meseci jer su ga zbog zdravstvenih problema prebacili u kućni pritvor.

    Sadam Abdalmajida Husein vladao je Irakom od 1979. do 2003. godine. NJegov višedecenijski mandat obilovao je ratovima, zločinima i svekolikim kršenjem ljudskih prava. Posle dugogodišnjih ekonomskih sankcija, SAD su 2003. godine izvršile invaziju Iraka. Čim je bobmbardovanje počelo, Sadam je napustio Bagdad skrivajući se u različitim skloništima i podzemnim tunelima koji su odavno, zlu ne trebalo, sagrađaeni baš za takve prilike. Posle devet meseci skrivanja, Amerikanci su ga pronašli u podzemnom tunelu u blizini Tikrita. Husein se nalazio u improvizovanoj šupljini između dva zida. Kada su ga pronašli, bio je miran opušten. Slušao audio izdanje Kurana čekajući američke vojnike da ga uhapse. Tokom suđenja Sadam Husein je boravio u tamnici Abu Greib. Svedoci tvrde da je u zatvorskom krugu imao malu baštu u kojoj je gajio povrće i poklanjao joj veliku pažnju. Jedna od zanimljivih zatvorskih priča Sadama Huseina zabeležena je video kamerom. Na snimku koji je kasnije procureo u javnost, Sadam igra karte sa zatvorskim čuvarom. Tokom igre njih dvojica se smeju i opušteno ćaskaju. Husein je dosta vemena proveo u pisanju memoara i drugih tekstova koje je planirao da objavi po izlasku iz zatvora. Ispostaviće se da su njegovi planovi bili previše optimistički jer ga je irački sud osudio na smrt. Sadam je tražio da bude pogubljen streljanjem navodeći to kao kaznu po vojnim zakonima koja sleduje komandantu iračke vojske. NJegov zahtev je odbijen a pogubljenje vešanjem izvršeno je 30. decembra 2006. u zajedničkoj iračko-američkoj vojnoj bazi u predgrađu Bagdada .

    Dugogodišnji predsednik Srbije Slobodan Milošević lišen je slobode u martu 2001. godine i po hitnom postupku prebačen u Hag. Priča se da je neposredno pre hapšenja tražio politički azil u Rusiji, ali uprkos činjenici da je njegov rođeni brat godinama bio ambasador Srbije u Moskvi, Miloševićev zahtev je odbijen. Tokom boravka u pritvoru, imao je zdravstvenih problema. Osećao je srčane tegobe i imao visok kvni pritisak. U februaru 2002. godine, Milošević je stupio u štrajk glađu koji je trajao 36 sati posle čega se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo. Uprava zatvora je brzo reagovala, pružili su mu medicinsku pomoć i ubedili da prestane sa gladovanjem. Zanimljivo da je neposredno po okončanju štrajka glađu Milošević stekao pravo na češće posete članova porodice i saradnika. Najveći deo vremena Milošević je provodio čitajući nobine, časopise i knjige a njegov omiljeni pisac bio je DŽon Grišam. Tokom suđenja Milošević je pored optuženog igrao i ulogu branioca. Želeo je da iskoristi poznavanje pravnog sistema i oratorske veštine kako bi što bolje izneo svoju odbranu. Od samog početka je negirao objektivnost Haškog tribunala tvrdeći da je pristrasan i politički motivisan. Smatrao je i da su optužbe protiv njega deo velike zavere koju su režirale moćne sile zapada. Prema svedočenju haških zatvorenika, Milošević je imao ćeliju koja je bila pod ingerencijom zatvorskih čuvara a pored nje, koristio je još dve sobe koje su služile kao kancelarije odbrane. Stražari nisu imali pristup tim prostorijama niti im je dozvoljeno da vrše pretres kako bi se sačuvala tajnost sudske dokumentacije. U ovim kancelarijama, Milošević je na raspolaganju imao internet, telefon, faks i druge „nezatvorske“ rekvizite. Posle Slobine smrti baš u tim prostorijama pronađene su različite tablete za smirenje, kubanske cigare i dva kartona viskija. Čuvari nisu mogli da objasne otkud Miloševiću tablete i viski. U zatvoru je bilo moguće naručiti hranu koju su donosili stražari, lekove su prepisivali i dostavljali medicinski radnici dok je alkohol bio najstrožije zabranjen. Bivši predsednik Srbije je izgleda pronašao rupu u sistemu. NJegova iznenadna smrt u martu 2006. godine izazvala je brojne špekulacije. Zvanični uzrok smrti bio je srčani udar, ali su mnogi tvrdili da je bio otrovan ili da je smrt bila rezultat neadekvatne medicinske pomoći. Treći opet misle da je u pitanju nešto… „treće“!

    Kada su videli da je u slučaju Donalda Trampa, Chat GPT bio vidovit, liberelno orijentisani Amerikanci ponovo su u pomoć pozvali veštačku inteligenciju. Pitali su Chat GPT da opiše kako bi izgledalo hapšenje Vladimira Putina i dobili sledeći odgovor: „Prohladno pololećno jutro u Moskvi, ruski mediji javljaju da je tokom noći, predsednik Vladimir Putin uhapšen. Svetska javnost je iznenađena i oduševljena. Putin je godinama bio omražena ličnost ali je malo onih koji su mogli da zamisle kako će se tako nešto zaista dogoditi. Ruski patrioti uporno odbijaju optužbe, tvrdeći da je u pitanju zavera svetskih moćnika protiv njihovog voljenog i demokratski izabranog predsednika. Kada je sa lisicama na rukama izveden iz svoje rezidencije, grupa Putinovih pristalica pokušala je da spreči hapšenje. Nasuprot njima građani Moskve proslavljaju novi dan oslobođenja. Postojao je strah od državnog udara jer je ruska Vlada nespremno dočekala ovakav razvoj događaja. Ono malo ruskih vojnika koji nisu u Ukrajuni, podržali su hapšenje svog komandanta i pomogli da se život u zemlji normalizuje. U godinama nakon Putinovog hapšenja, svet je nastavio da se suočava sa raznim izazovima. Globalna pandemija, klimatske promene, terorizam i mnogi drugi problemi zahtevali su pažnju međunarodne zajednice ali na Volođu više nisu morali misliti.“

    Pošto je definitivno usavršio čitanje naše sudbine, u staklenoj kugli veštačke inteligencije Chat GPT je video sledeće: Putinovim hapšenjem rešeni su svi problemi u svetu. Ratova više nema. Vojne sile prestaju sa proizvodnjom naoružanja i novac preusmeravaju u fond za pomoć gladnoj deci sveta. LJudi žive slobodno i leče se besplatno. Izgrađen je ekskluzivni stambeni kompleks „Kragujevac na vodi“ a veb sajt Chat GPT je promenio ime. Sada se zove – Hans Kristijan Andersen.

  • KAD SE BROJAČ ZABROJI, BROJČANIK POLUDI

    Mesečna plata Predsednika Srbije iznosi oko 130 hiljada dinara i svake godine se usklađuje sa porastom troškova života. Pošteno zarađeni lični dohodak predsednici su oduvek trošili po svojoj volji. Slobodan Milošević na primer, voleo je kubanske cigare i škotski viski a povremeno bi finansijski pomagao i sina Marka koji je nosio gajbice u jednom požarevačkom kafiću. Vojislav Koštunica je kupovao najkvalitetniju hranu za kućne ljubimice – mačke. Ostatak novca išao bi na debele i teške knjige koje su tretirale ustavnu problematiku i legionarske memoare njegovog bliskog saradnika. Boris Tadić je iz svog džepa plaćao savete Dr. Krstića a ako nešto i pretekne, odlazilo je u fond za nabavku diskografije VIS Idoli. Da se uz mudru politiku, skromnost, štedljivost i dobru organizaciju može sve, dokazao je Aleksandar Vučić. U nedavnoj TV emisiji kod barda novinarske etike Milomira Marića, predsednik je izjavio da je od 2017, godine, sam sagradio Hram Svetog Save i skoro 500 km puteva širom Srbije ne zapostavljajući pritom ni penzionere čija primanja stižu s voljom i na vreme i sve to sa malo više od hiljadu eura mesečno. Brojevi su čudo neviđeno – otkrivaju sve a ne pokazuju ništa baš kao bikini i ljudska narcisoidnost.

    Beograd 04.01.2023. Aleksandar Vučić. Ruke. Obraćanje predsednika Srbije Aleksandra Vučića Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

    Fibonači, Pitagora, Mika Alas…

    Poreklo brojeva seže duboko u prošlost. U ranim civilizacijama, poput egipatske i mesopotamske, brojevi su bili povezani sa bogovima i religijom a često su korišćeni i u astrologiji. Svoju modernu formu dobili su u grčkoj matematici, koja je stvorila sistem za pisanje i proučavanje njihovih matematičkih osobina i odnosa. Brojevi imaju i filozofsku važnost što se vidi iz različitih matematičkih teorema i koncepata.

    Fibonačijev niz je serija brojeva u kojem svaki broj predstavlja zbir prethodne dve cifre u nizu. Na primeer, niz počinje sa 0 i 1, a sledeći broj je zbir prethodna dva broja (0 + 1 = 1, 1 + 1 =2 itd.). Ovaj niz se može pronaći u mnogim prirodnim fenomenima, kao što su spirale školjki ili raspored lišća na stablima. Po istom modelu, svedoci smo i sledećeg matematičkog niza – Tito plus Milošević jednako je Koštunica a Koštunica plus Tadić plus Nikolić daju Aleksandra Vučića jer ako politika laže, bar nam je matematika egzaktna i poštena.

    Mnogi filozofi su se bavili tajnom brojeva i njihovim širim značenjem. U različitim kulturama, brojevi su bili povezani sa mističnim i duhovnim tajnama a filozofi su pokušavali da otkriju njihove tajne i uticaj na razumevanje sveta oko nas.

    Jedan od najpoznatijih mislilaca koji se bavio tajnom brojeva bio je grčki filozof Pitagora. Prema pitagorejskoj tradiciji, brojevi su bili osnova svih stvari a svaki broj imao je svoje specifično značenje. Pitagora je verovao da je broj jedan simbol beskonačnosti, broj dva je simbolizovao dualnost sveta a tri je bio broj savršenstva. Pitagora je takođe smatrao da se svet može razumeti kroz matematičke relacije pri čemu su brojevi ključni za razumevanje tih relacija.

    U svom delu „Timaj“, Platon je opisao kosmički poredak u kojem su brojevi imali centralnu ulogu. Prema Platonu, brojevi su bili neophodni za razumevanje univerzalnih principa i zakona. On je smatrao da je geometrija osnova svih stvari a da se geometrijske figure najpreciznije izražavaju pomoću brojeva.

    Filozofija kabale, koja potiče iz jevrejske tradicije, temelji se na ideji da se Bog može spoznati putem mističnih tajni brojeva. U kabali, svako hebrejsko slovo ima svoju numeričku vrednost, a slova i brojevi su povezani kroz složene relacije.

    Srpski naučnici i filozofi su takođe proučavali brojeve. Jedan od najpoznatijih srpskih matematičara bio je Mihajlo Petrović Alas koji je objavio nekoliko radova o teoriji brojeva, uključujući one o kvadratnom korenu i teoriji dijafantske jednačine.

    Srpski filozof Mihailo Marković takođe je pisao o brojevima i njihovoj važnosti za filozofiju. U delu „Filozofija matematike“, Marković se bavio pitanjima kao što su odnos brojeva i stvarnosti a pisao je i konceptu beskonačnosti.

    Numerologija predstavlja sistem verovanja po kome brojevi imaju mistična i skrivena značenja.

    U srpskoj tradiciji, numerologija već vekovima igra važnu ulogu kada je reč o tumačenju brojeva a korene vuče iz starih verovanja i drevnih kultura. Svaki broj ima svoje značenje i uticaj na život pojedinca dok različite kombinacije brojeva mogu pomoći u predviđanju budućnosti.

    Najvažniji brojevi u srpskoj numerologiji su:

    • Broj sedam je srećan broj i često se koristi u različitim obredima. Na primer, veruje se da se sedam puta prelazi preko prepreke kako bi se oslobodila sreća. Takođe, sedam je broj dana u nedelji kao i najvažnijih praznika u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
    • Devet predstavlja simbol mudrosti i kreativnosti. Na primer, u srpskoj narodnoj tradiciji, roditelji koji su uspeli da izrode devetoro dece smatraju se tvorcima idealne, srećne i blagoslovlene porodice. Devet meseci majka nosi dete a u mnogim obredima radnja se ponavlja devet puta kako bi se osigurala njena uspešnost.
    • Broj 13 se smatra nesrećnim brojem. U stara vremena, verovalo se da trinaest osoba ne bi smelo da se nađe zajedno na jednom mestu jer će neko od njih sigurno umreti. Takođe, mnogi izbegavaju hotelske sobe ili registarske tablice koje sadrže broj 13.
    • Prema verovanju u Srbiji, broj 40 se koristi kao simbol za završetak jednog perioda i početak novog. Na primer, u pravoslavnoj tradiciji, Božićni post traje 40 dana i završava na Badnji dan. Takođe, i žalost za nekim traje 40 dana.

    Teslina teorija 3, 6, 9

    Nikola Tesla je takođe poznat po svojoj fascinaciji brojevima. Smatrao je da je za spoznaju univerzuma neophodno izučiti pojmove energije, frekvencije i vibracije. Verovao je da brojevi 3, 6 i 9 imaju tajanstvena i skrivena značenja koja se mogu koristiti za razvoj novih i neotkrivenih tehnologija.

    Zašto su brojevi 3, 6 i 9 Tesli bili toliko važni? Prema njegovoj teoriji, ovi brojevi su povezani sa fundamentalnim zakonima prirode, kao što su zakon o očuvanju energije i zakon o očuvanju impulsa. Tesla je primetio da su ovi brojevi povezani sa kretanjem energije kroz prostor i vreme, što se može videti u zakonima elektromagnetizma. On je verovao da postoji matematička formula koja bi mogla da razreši misteriju ova tri broja. Prema mišljenu slavnog naučnika, kada bi se otključala tajna ovih brojeva, čovečanstvo bi imalo pristup beskonačnom izvoru energije.

    Brojevi 3, 6 i 9 se pojavljuju u mnogim religijama i duhovnim učenjima širom sveta. Na primer, u kineskoj numerologiji, broj 3 simbolizuje kreativnost a broj 6 harmoniju i ravnotežu. U hinduizmu, broj 9 se smatra svetim i predstavlja savršenstvo.

    U srpskoj tradiciji, brojevi 3, 6 i 9 imaju posebno značenje i simboliku. Broj 3 se smatra svetim brojem i u pravoslavnoj crkvi predstavlja Svetu Trojicu. Često se javlja u narodnim verovanjima i izrazima, kao što su „tri puta meri, jednom seci“ ili „tri put’ Bog pomaže“. U narodnoj medicini, često se koristi pravilo „tri dana leži, tri dana jedi, tri dana diši“ za oporavak od bolesti. Broj 6 se povezuje sa ženskim principom, jer su ženske figure na narodnoj nošnji šestougaonog oblika. Postoji takođe verovanje da šestom detetu u porodici pripada posebna moć, i da takvo dete ima dar za neku posebnu veštinu. U narodnoj medicini, veruje se da se određene biljke treba brati u šestom mesecu, jer tada imaju najveću lekovitost. Broj devet se u srpskoj tradiciji povezuje sa muškim principom, jer simbolizuje mušku snagu i hrabrost. Devet je broj koji se često koristi u ritualima i običajima. U narodnom plesu postoji kolo od devet devojaka. Veruje se da neke stvari treba raditi devet puta, kao što je na primer molitva. Ovi brojevi imaju duboku simboliku u srpskoj kulturi i tradiciji, a njihovo značenje se često prenosi kroz narodne priče, pesme, običaje i verovanja.

    Mnogi značajni događaju u životima novijih srpskih vladara vezani su su za brojrve 3, 6 i 9 tačnije za treći, šesti i deveti mesec u godini.

    U martu 1941. godine, Josip Broz Tito je postavljen za vrhovnog komandanta partizanskih snaga u Jugoslaviji. Juna 1941. godine, Broz je objavio Proglas narodu Jugoslavije u kojem je pozvao na ustanak protiv nacističkih okupatora. A u septembru 1961. godine, Tito je posetio SAD gde se sastao sa tadašnjim predsednikom DŽonom F. Kenedijem i pomislio: „Nećeš ti još dugo!“

    U martu 1989. godine, Slobodan Milošević je održao govor u Kosovu Polju, u kojem je obećao zaštitu srpske manjine na Kosovu rečima: „Niko ne sme da vas bije!“ Juna 1989. godine, Sloba je održao govor na Gazimestanu, u kome je najavio početak kraja SFRJ. U septembru 2000. godine, održani su opšti izbori u Srbiji na kojima je Milošević izgubio vlast.

    Aleksandar Vučić je rođen 5. marta 1970. U junu 2020 pobedio na izborima i osvojio treći mandat a septembra 2018. godine drugi. Realno je očekivati da će i budući izbori slediti „jednačinu“ 3, 6, 9.

    SREĆAN BROJ NA KINESKOJ TABLI

    Kada predsednik Vučić na kineskoj tabli kroz brojeve prikazuje svoje uspehe, dobronamerni to vide kao skroman gest požrtvovanog oca nacije. Drugi podsećaju kako postoje različiti načini da se brojevima obmanjuje javnost. Statistika se koristi za prikazivanje podataka u različitim oblastima ali se često i zloupotrebljava stvarajući lažni utisak u cilju promocije političkih ili ekonomskih interesa.

    Pošto je kineska tabla, od nedavno, postala san svakog poštenog Srbina, psiholozi su se potrudili da nam objasne u čemu je njena čarolija. Korišćenje demonstracione table omogućava političarima da vizuelno prikažu informacije u vezi sa svojim uspesima pri čemu publika lakše razume prikazane informacije. Ovakav vid prezentacije pomaže i u jačanju argumenata jer je reč statističkim informacijama koje su namenski prikazane na tabli. Korišćenjem table političari povećavaju svoj autoritet jer tako imaju potpunu kontrolu nad informacijama koje se prezentuju izbegavajući pritom nezgodna pitanja ili nedoumice.

    Kada tabla ne pomogne, drevni narodi su se okretali numerologiji. U nekim zemljama, poput Kine i Japana brojevi se koriste za proricanje budućnosti i otkrivanje tajni univerzuma. Ovakvo verovanje u numerologiju ponekad može dovesti do komičnih situacija. Na primer, u jednom gradu u Kini, broj 4 se smatra nesrećnim brojem pa u nekim zgradama ne postoji 4. sprat. Međutim, kada su se kineski sportisti pripremali za Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine, mnogi su tražili smeštaj na 4. spratu hotela, jer se verovalo da će ih baš to učiniti srećnijim.

    Tajnu svog uspeha, mnogi slavni ljudi pripisuju magiji brojeva koji su im tokom života donosili sreću. Elvis Presli je na odeći uvek imao prišiven broj 8, jer je to bio njegov omiljeni broj. Za Nikolu Teslu nije teško pretpostaviti da mu je srećan broj bio 18 (3+6+9), Kristijano Ronaldo veruje broju 7 dok je glumac Džim Keri igrao u filmu „23“ od kada je bukvano opsednut baš tim brojem.

    Josip Broz je rođen 7. maja 1892. a njegov omiljen broj bio je – sedam. Brozovi pratioci su tvrdili da je imao sedam automobila i sedam aviona. Navodno bi tražio da mu se donese sedam kugli sladoleda, a nakon njegove smrti, u Kući cveća počiva venac sa sedam crvenih ruža. U jednom od saziva SIV-a (Savezno Izvršno Veće) bilo je sedam sekretara sa imenom Aleksandar. Kada su novinari pitali Tita odkud to, on je odgovorio: „Ne volim ja toliko ime Aleksandar koliko mi je drag broj sedam, mada ni dečki nisu loši!“. Tokom posete Francuskoj Tito je tražio da odsedne u rezidenciji broj 7. Pošto su mu rekli da rezidencija koja je za njega planirana nosi broj jedan, Broz je pitao: „Majku ti božju zar je Degol zabranio broj 7 u Francuskoj!?“

  • ZAVERA U KLIN, ZEMLJOTRES U PLOČU

    Bio je 4. mart 1977. godine. U bioskopu „Šumadija“ prikazivao se horor film „Isterivač đavola“ (Exorcist). U trenutku kada sveštenik sprovodi ritual iz naslova filma a glavna junakinja nekontrolisano skače po krevetu, zatresla se zemlja u Kragujevcu i drugim mestima u regionu. Stampedo ljubitelja filma pojurio je prema izlazu. Razbili su staklo na ulazu u bioskop pa je uz nekoliko lakše povređenih Kragujevčana sve prošlo bez većih posledica. Kod suseda međutim, bilo je mnogo gore. Naime, tačno u 21 sat i 22 minuta dogodio se jedan od najrazornijih zemljotresa u istoriji Rumunije. Jačina zemljotrsa bila je 7,2 stepeni po Rihterovoj skali a epicentar se nalazio u Vrancei, u području koje je poznato po čestim seizmičkim aktivnostima. Zemljotres je trajao oko 55 sekundi i uzrokovao velike štete u Bukureštu i okolnim gradovima a mnogi građani su ostali zatrpani ispod ruševina. Prema zvaničnim podacima poginulo je oko 1.500 ljudi, dok je više od 11 hiljada povređeno. Procenjuje se da je preko 50 hiljada kuća i stanova potpuno uništeno. Zemljotres u Bukureštu 1977. godine bio je jedan od najtragičnijih u evropskoj istoriji.

    Prema informacijama kojima raspolažu Ujedinjene Nacije, u periodu od 2000. do 2021. godine, od posledica prirodnih katastrofa u svetu je svake godine stradalo prosečno oko 72 hiljade ljudi. Baza podataka Centra za istraživanje epidemija i prirodnih nepogoda (CRED) svedoči da je tokom dvadesetog veka ovaj broj bio dvostruko manji. Između 1900. i 1999. godine u zemljotresima, poplavama, vulkanskim erupcijama i pandemijama u proseku je umiralo 32 hiljade ljudi godišnje. Ako odemo još dalje u prošlost ovaj broj se drastično smanjuje. Postavlja se pitanje kako to da u vreme veštačke inteligencije, interneta i najsavremenije tehnologije broj žrtava od ćudi prirode stalno raste? A možda glavni razlog baš u tome leži?, sumnjaju neki.

    VIŠA SILA

    U školi su nas učili da su prirodne katastrofe kompleksne pojave koje dolaze iznenada, brzo eskaliraju, izazivajući pritom ogromne štete. Na učestalost i intenzitet prirodnih nepogoda utiču različiti faktori a ispoljavaju se u vidu prodnih sila kao što su zemljotresi, poplave, vulkanske erupcije, cikloni, tajfuni, uragani, suše, požari i druge slične pojave.

    Zemljotresi nastaju kretanjem tektonskih ploča ispod zemljine kore. Ovo kretanje izaziva pukotine u zemljinoj kori, što dovodi do podrhtavanja tla. Najjači zemljotres ikada zabeležen u istoriji modernog merenja dogodio se u Čileu 1960. godine. NJegova magnituda je dostigla 9,5 stepeni. Ovaj zemljotres je uzrokovao cunami koji je pogodio obale Južne i Severne Amerike a tom prilikom stradalo je 5.700 ljudi. Zemljotres na Aljasci 1964. godine imao je magnitudu 9,2 stepeni i tada je poginula 131 osoba. Treći po snazi ali sa mnogo tragičnijim posledicama, bio je zemljotres u Indijskom okeanu 2004. godine. Magnituda u epicentru bila je 9,1 stepen a cunami koji je sledio pogodio je veliki broj zemalja Azije i Afrike. Broj žrtava procenjuje se na preko 230.000. Kada je o žrtvama reč „najsmrtonosniji“ zemljotresi u istoriji bili su onaj u Šansi (Kina) 1556. godine koji je ubio 840 hiljada ljudi kao i zemljotres u Tangšanu (takođe Kina) 1976. godine sa 655 hiljada žrtava dok je onaj u Haitiju 2010. godine usmrtio 230 hiljada ljudi.

    Kada je o poplavama reč, hroničari beleže da je 1931. godine Kinu pogodila jedna od najvećih prirodnih nepogoda u istoriji planete. Naime, posle velike dvogodišnje suše, zima 1930. bila je posebno oštra. Početkom 1931. otopljeni sneg iz planinskih predela tekao je nizvodno i stigao u rečni tok Jangcekjang. Tokom proleća reka je poplavila priobalne oblasti a posle izuzetno kišnog leta bujica se proširila na čitavu oblast i bukvalno uništila gradove Hankou (kasnije promenio ime u Vuhan) i Nanking. Poplava je kulminirala 26. avgusta 1931. godine kada je rušeći sve pred sobom odnela na hiljade ljudskih života. Procenjuje se da tokom same nepogode poginulo 140 hiljada ljudi dok je od posledica poplave ukupno stradalo preko milion stanovnika ove oblasti.

    Oluje koje nastaju u tropskim i subtropskim područjima kao što su cikloni, tajfuni i uragani izazivaju obilne kiše, poplave i snažne vetrove koji uništavaju građevine i infrastrukturu a neretko smo svedoci i velikog broja ljudskih žrtava. Najveće prirodne katastrofe izazvane olujama i jakim vetrovima su Ciklon Bola koji je 1970. godine pogodio Bangladeš kada je stradalo 400 hiljada ljudi dok je tajfun Nina 1975. godine u Kini odneo 230 hiljada života.

    Prema zvaničnoj verziji i tumačenju onih koji bez pogovora veruju nauci a ne moronima, uprkos razvoju tehnologije i radikalnim preventivnim merama, broj prirodnih katastrofa širom sveta i dalje raste. Kao ključni faktori kojima i nauka ništa ne može, navode se najpre klimatske promene. Globalno zagrevanje dovodi do povećanja ekstremnih vremenskih uslova kao što su suše, poplave, oluje i tropski cikloni, što povećava rizik od prirodnih katastrofa. Sledeća na listi je urbana ekspanzija. Ekspanzija gradskih naselja i infrastrukture odvija se u područjima koja su inače sklona poplavama i klizištima što u slučaju nesreće uvećava rizik većeg broja žrtava. Ne treba zaboraviti i deforestaciju tj. uništavanje šuma što u brdovitim područjima, može dovesti do pojave opasnih klizišta. Na kraju, struka ukazuje da čini sve kako bi efikasno delovala na prevenciji prirodnih nepogoda ali ni nauka nažalost nije svemoćna. Prema rečima većine ekologa, sve što je nauka stvorila čovek je zloupotrebio i malo po malo, prirodu okrenuo protiv sebe.

    BOŽIJA VOLJA

    A šta kažu oni drugi? Razmišljanju skloni i kritici vešti pojedinci smišljaju razne teorije, kojima je najlakše prilepiti etiketu „zavere“. U pomenutim teorijama tvrdi se da postoji tajni plan radikalnog smanjenja svetskog stanovništva i to izazivanjem različitih katastrofa a kao primer navode sledeće pojave:

    Chemtrails – teorija „zavere“ koja tvrdi da avioni ispuštaju hemijske supstance u atmosferu koje se koriste za kontrolu uma, izazivanje bolesti, poplava, suša i zemljotresa.

    HAARP – pobornici ove teorije tvrde da je vojni objekat na Aljasci HAARP (Visoko-frekvencijski program aktivne auroralne istraživačke tehnologije) koristio elektromagnetne talase za izazivanje prirodnih katastrofa, poput uragana Katrina i zemljotresa u Haitiju i u Turskoj.

    Agenda 21 – je tajni plan UN-a koji ima za cilj kontrolisanje stanovništva i smanjenje broja ljudi na planeti. Program pod nazivom Agenda 21 usvojen je na Konferenciji Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoju održanoj u Rio de Žaneiru 1992. godine. Znanični cilj ovog programa je da se veća pažnja posveti zaštiti životne sredine i unapredi kvalitet života stanovnika naše planete. Teoretičari zavere međutim tvrde da je Agenda 21 zapravo tajni plan UN-a da se uspostavi svetska vlada koja bi kontrolisala sve aspekte života ljudi, uključujući zdravstvo, obrazovanje, hranu, vodu, energiju i prirodna bogatstva. Tvrdi se takođe da bi ova vlada sprovela niz mera u cilju smanjenje svetskog stanovništva, kao što su prisilna sterilizacija, ograničavanje rađanja, genocid u okviru regionalnih ratova i korišćenje hemijskih i bioloških oružja.

    Prema proceni Ujedinjenih nacija od jula 2022. godine, svetsko stanovništvo broji oko 7,88 milijardi ljudi s tim što se ovaj broj neprestano menja. Svakog sata u svetu se rodi oko 9.6 hiljada ljudi dok u istom vremenskom preiodu umre oko 4 hiljade. To znači da se svakog sata broj stanovnika na našoj planeti poveća za oko 5.6 hiljada ljudi.

    Stanovništvo sveta je nejednako raspoređeno po kontinentima, a glavni faktori koji utiču na ovu raspodelu su geografski položaj, klima, ekonomski razvoj, političke prilike i prirodni resursi. Evo kako to u stvarnosti izgleda.

    Azija je najnaseljeniji kontinent sa preko 4,6 milijardi ljudi, što čini više od 60 posto ukupne svetske populacije. Najmnogoljudnije zemlje Azije su Kina i Indija. Afrika je drugi kontinent po naseljenosti sa preko 1,3 milijarde ljudi. Zemlje sa najvećim brojem stanovnika su Nigerija, Etiopija i Egipat. Međutim, uprkos velikom broju stanovnika, Afrika ima relativno nizak nivo urbane populacije pa većinu čini seosko stanovništvo. Evropa ima preko 740 miliona stanovnika i najveća je urbanizovana oblast na svetu jer više od 75 procenata ljudi živi u gradovima. Najveći broj stanovnika imaju Rusija, Nemačka i Velika Britanija, a najnaseljeniji gradovi su Moskva (ratuje), Istanbul (tuguje) i London („exituje“). Severna Amerika broji preko 580 miliona stanovnika a Južna 430 miliona dok u Australiji i Okeaniji ukupno živi manje od 40 miliona ljudi.

    Prema Globalnom izvještaju o riziku katastrofa 2021. godine koji je objavio Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), u periodu između 1970. i 2019. godine, zabelženo je 1,23 milijarde prirodnih katastrofa širom sveta, a život je izgubilo 1,3 miliona ljudi od čega je 91% žrtava bilo iz zemalja u razvoju.

    PARTIZANI EKOLOZI I ČETNICI ZAVERENICI

    Tradicionalne podele među Srbima na partizane i četnike, rakijaše i pivopije, narodnjake i rokere, zvezdaše i partizanovce brzo su poprimile globalnu dimenziju. Čini se da ne postoji tema oko koje se ljudi neće momentalno polarizovati a internet je tu da im u svađi maksimalno pomogne. Levica grdi desnicu, vernici mrze ateiste, konzervativci preziru liberale a crnci i belci koliko god ne mogu da podnesu jedni druge, zajedničkim snagama negoduju protiv drugih rasa.

    U poslednje vreme dobili smo još jednu, tzv. „derivat podelu“ koja je pokupila pomalo mržnje iz svih gorepomenutih polemika. Reč je o podeli na pravoverujuće i na zaverenike. U prvu grupu spadaju „intelektualci po zanimanju“. Oni bez pogovora veruju zvaničnoj verziji koju nam doteranu i lepo upakovanu serviraju pojedini naučnici, političari i mediji. Uz opasku da se takav pogled na svet podrazumeva, sledbenik zvanične verzije u najvećem procentu je levo orijentisani, liberaalno misleći (ako se drugačije ne naredi) ateista koji se zalaže za političku korektnost na svim nivoima. Ovi drugi opet, uvek su „antiprotivni“. Plaše se homoseksualaca a da ne znaju zašto, veruju u boga a preziru komšije, ljude drugih vera, nacija i rasa. Zalažu se da svaki pojedinac slobodno koristi pravo nošenja oružja ali to isto pravo poriču ženama kada je reč njihovom vlastitom telu i pravu da same odlučuju o kontroli rađanja.

    Najzad tu su i oni treći. Navijači Radničkog iz Kragujevca koji ne bi da slede ni Tita ni Dražu, vole da slušaju klasičnu muziku i najradije piju kafu. To su oni retki pojedinci koji nauku pomno prate i užvaju u njenim dostignućima. Nauku poštuju ali joj slepo ne veruju jer bespogovorno prihvatatanje naučnih istraživanja predstavlja suprotnost načelima nauke kao i potpunu negaciju njenih osnovnih postulata. Sumnja je ono što pokreće naučnike da iznalaze genijalna rešenja za probleme u prirodi. Slobodomisleći pojedinci koji se uzdaju u promišljenost, opreznost i umereno poverenje nisu ni zaverenici, ni primitivci, ni moroni već iskreni i pošteni sledbenici nauke.

    Krajem sedamdesetih, kada se prikazivao film sa početka naše priče, za ružnog čoveka mangupi su govorili kako „ima lepe crte lica samo nepravilno raspoređene“. Isto važi i za našu planetu. Nije ona toliko prenaseljena koliko je stanovništvo neravnomerno raspoređeno. Zamislite kada bi samo na jedan dan afrička sirotinja zamenila mesta sa nežnim intelektualcima sveznajuće provinijencije. Ideali bi brzo nestali a nije isključeno da bi se nauci privrženi vernici političke korektnosti preko noći pretvorili u moronstvu sklone teoretičare zavere.

  • SKUPŠTINSKA PRIČA IMA TUŽAN KRAJ

    „Zašto mi nemamo jedan iskreniji odnos prema svemu tome? Zašto nismo drugačiji ljudi? Ja hoću nešto da vam kažem, jednom pričom i za nas i za njih. Moja je priča: uhvatili su dedu i unuka, i naišao je neprijatelj, i trebalo je da potraži put… Samo se vi smejte… Smejte se… Priča ima tužan kraj…“, ove reči je u Skupštini Srbije izgovorio poslanik Branko Lazić u noći između 11. i 12. marta 1991. godine i ušao u legendu. Samo dvadeset dana kasnije, na Plitvicama je došlo do oružanog sukoba između lokalnih Srba i hrvatskih oružanih snaga. Događaj, poznat kao „krvavi Uskrs“, odigrao se 31. marta 1991. i predstavlja nezvanični početak građanskog rata u Jugoslaviji. Poslanik Lazić je bio u pravu jer priča povodom studentskih protesta je zaista imala tužan i krvav kraj. Poslanici su ispraznim besedama trošili vreme i novac građana prikrivajući mnogo veću nesreću koja nas je čekala. A narod k*o narod, tražio je ostavke rukovodilaca RTS-a, rasipao energiju na gluposti dok su im iza leđa pripremali bratoubilački rat, mobilizacije, inflacije, simoraštvo i glad.

    Tri decenije kasnije, u srpskom parlamentu je i dalje zanimljivo. Narodni predstavnici gledaju porniće, kriju se ispod poslaničkih klupa, takmiče se ko će sočnije opsovati i a ko bolje slagati. Događaje u Skupštini Srbije građani po običaju tumače kao vrhunac primitivizma koji je karakterističan samo za naše podneblje. „Dno dna!“, „Cirkus“, „I u štali se zna neki red“, komentarišu birači ogorčeni na one koje su sami u skupštinu poslali. Na legitimno pitanje kome ide u prilog da se od parlamenta pravi zološki vrt sledi i odgovor da parlamentarne ludorije definitivno nisu isključivo srpski specijalitet.
    Parlamentarizam je sistem vladavine prava u kojem zakone i političke odluke donose zastupnici naroda. U Evropi se pojavio u 12. veku i za kratko vreme proširio po celom svetu. U parlamentarnim društvima vlast je podeljena na zakonodavnu i izvršnu. Razvoj parlamentarne tradicije može se pratiti od antičke Grčke, gde su gradovi-države poput Atine i Sparte, imali skupštine građana. Na skupštinskim zasedanjima, građani su diskutovali i donosili odluke od opšteg značaja. U starom Rimu, konzuli su birani svake druge godine a na izborima u Forumu učestvovali su građani stariji od 25 godina.


    U srednjem veku, parlamentarne institucije brzo su se razvijale u većini evropskih zemlja. Najstariji parlament koji se zadržao i do današnjih dana jeste zakonodavno telo Islanda – Althing. Osnovan je 930. godine i u prvom sazivu brojao je 39 lokalnih poglavica. Althing je ukunut 1800. godine da bi ga pola veka kasnije, obnovila Danska. Među stalnim parlamentima koji nisu prekidali rad, najstariji je Tinsvald na ostrvu Man koji je nastao još 979. godine a prvi poslanici su bili vikinzi. U Engleskoj, dokument iz 1215. godine, poznat pod imenom Magna Carta, osnažio je parlament i građanima dao veća prava. U narednom periodu došlo je do primetnog napretka u funkcionisanju parlamentarnog sistema na britanskom ostrvu. U 17. veku međutim, zbog sukoba između kralja i parlamenta dolazi do pobune stanovništva protiv vlade pa je posle Puritanske revolucije uvedena parlamentarna monarhija.

    Ovaj oblik vlasti proširio se i na druge evropske zemlje. U isto vreme, Sjedinjene Američke Države su donele Ustav iz 1787. godine koji je osnažio ulogu Kongresa i omogućio razvijanje parlamentarne demokratije. Parlamentarizam se zadržao do današnjih dana i predstavlja dominantan politički sistem u najvećem broju razvijenih zemalja sveta u kojima uspešno balansira između zakonodavne i izvršne vlasti. Od demokratskih republika do parlamentarnih monarhija, parlament se smatra ključnim elementom demokratskog sistema, sa zadatkom da zastupa interese građana i kontroliše izvršnu vlast.
    Parlamentarna tradicija u Srbiji datira od sredine 19. veka kada je počelo formiranje moderne države. Tada je donet prvi Ustav 1835. godine i Srpski građanski zakonik iz 1844. godine. U periodu Kraljevine SHS a potom i Jugoslavije (1918-1941), formirana je Narodna skupština. Za vreme monarhije značaj parlamenta bio je bitno ograničen u odnosu na kraljevu vlast. Posle Drugog svetskog rata, 1945. godine formirana je Savezna skupština SFRJ. Iako je formalno bila najviše zakonodavno telo, stvarna moć u državi bila je u rukama Saveza komunista Jugoslavije. Posle raspada prave Jugoslavije, 2003. godine nastala je „krnja“ SR Jugoslavija sa svojom skupštinom da bi od marta 2006. godine Skupština Srbije postala i do danas ostala jedini zakonodavni organ države. Predstavnici građana na izborima biraju 250 narodnih poslanika koji imaju ovlašćenja da kontrolišu rad vlade i donose zakone.


    Hroničari parlamentarizma su tokom zasedanja svetskih skupština zabeležili brojne zanimljivosti i anegdote. U nemačkom parlamentu Bundestag na primer, tokom sednica, članovi ne smeju da koriste telefone ili računare. Japanski poslanici u džepovima nose aparate za merenje jačine glasa jer ako prekorači dozvoljeni broj decibela, član parlamenta biće automatski isključujen sa zasedanja. U parlamentu Australije, poslanici nikada ne smeju koristiti reč „laž“ ili „lagati“. Umesto toga, upotrebljavaju izraze „netačno“, „neodgovarajuće“ ili čuveno „zaobilaženje istine“. U Švedskoj, poslanici imaju pravo da tokom debata kolegama pošalju pismo. Ubrzo su počeli da zloupotrebljavaju ovo pravilo pa je dolazilo do komičnih ali i neprijatnih situacija u kojima su razmjenjivali šale, zabavne komentare ali i uvrede. U Srbiji se to radi mobilnim telefonima a tada se mogu razmeniti i fotografije slobodnijeg sadržaja.

    Najveća zakonodavna skupština u svetu je Kineski narodni kongres, koji se sastoji od 2980 izabranih članova dok Indijski parlament ima 790 predstavnika. Najveći gornji dom parlamenta je Dom lordova Ujedinjenog Kraljevstva, sa 772 izabrana člana. Indonežanski parlament broji 675 poslanika, japanski 465 dok se Kongres SAD sastoji iz dva doma sa ukupno 535 člavova.
    Kada ponestane tema, srpski tabloidi se rado prisete nemilog događaja iz srpske skupštine kada su zloćudni opozicionari krenuli da „linčuju“ nejakog i nezaštićenog im predsednika Republike. U svetskim parlamentima međutim, poslanici se ne zaustavljaju na mlitavim pretnjama već hrabro idu do kraja. Pa tako, u decembru 2001. godine, došlo je do fizičkog sukoba u argentinskom parlamentu tokom debate o ekonomskoj krizi. Predstavnici opozicije i vladajuće partije su se potukli, a policija je morala da interveniše kako bi zaustavila nasilje. Deset godina kasnije u ruskoj Dumi sukobili su se deputati različitih partija tokom rasprave o višestranačkim izborima. Intervenisala je policija pa je, shodno „nežnosti“ Putinovog režima, desetak članova opozicionih partija ozbiljnije povrđeno. Decembra 2011. godine, u toku rasprave o slobodi medija, došlo je do obračuna između članova turskog parlamenta. Poslanici vladajuće partije i opozicije su se fizički sukobili i jedni na druge bacali stolice i telefone. U Kijevu 2014. godine, tokom polemike o pristupanju Ukrajine Evropskoj uniji izbila je tuča. Članovi parlamenta su razmenjivali udarce gašali se flašama za vodu, razbijali stolove i mašine za glasanje.


    Neki se nažalost nisu zaustavili na makljaži pa tokom burne istorije parlamentarizma u svetu zabeleženo i nekoliko ubistva. Tako je 1978. godine u parlamentu države Gvajana u Džonstaunu ubijen kongresmen Lio Rajan dok je u napadu na indijski parlament 2001. stradalo osam poslanika. U Norveškoj je 2011. godine ubijena poslanica Ana Linde a 2015. parlament u Kabulu napali su avganistanski teroristi. Neveselu seriju parlamentarnih ubistava ipak je otvorio jedan Srbin.
    Naime, 20. juna 1928. godine na sednici Narodne skupštine, poslanik radikala Puniša Račić krvavo se obračunao sa svojim kolegama. Tokom svog govora, najpre se obratio poslanicima iz Hrvatske rečima: „Gospodo, kao Srbin i narodni poslanik otvoreno kažem da ću ako zatreba, upotrebiti i drugo oružje da bi zaštitio interese srpstva…“ Revoltiran Punišinim rečima, poslanik HSS-a Ivan Pernar, prišao je Račiću koji je silazio sa govornice i doviknuo mu: „Opljačkao si begove!“ Račić je prvo pozvao predsedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. Vratio se za govornicu i uzviknuo: „Ako ga ne kaznite vi, ja ću to učiniti. Lično ću se obračunati sa njim a ko bude pokušao da se stavi između mene i Pernara, poginuće!“ Predsednik je u tom trenutku iz nerazjašnjenih razloga napustio skupštinsku salu a Račić je izvadio pištolj, pucao u Pernara i ranio ga. Zatim je pokušao da ubije Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića koji su sedeli jedan iza drugog, ali je umesto njih ubio Đuru Basaričeka i ranio Ivana Granđu. Kada je konačno stigao do Radića, Puniša ga je ranio u stomak. U tom momentu, poslanik Pavle Radić je pritrčao u pomoć svom stricu. Račić je uzviknuo: „Tebe sam tražio” i usmrtio Pavla Radića. Narednog dana, Puniša Račić je došao kod ministra unutrašnjih dela Antona Korošeca i predao se. Poslanik Stjepan Radić je odnet u bolnicu a 8. avgusta je preminuo.


    Parlamenti sveta pamte se i po nezaboravnim govorima poznatih državnika, poslanika, premijera… U primerima koji slede navodimo citate iz političkih govora koji su ušli u istoriju a većina njih izgovorena je baš u skupštini:

    • Džon F. Kenedi: „Ne pitajte šta vaša zemlja može učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za svoju zemlju. Dragi građani sveta, ne pitajte šta za vas može učiniti Amerika, nego šta možemo zajedno učiniti za slobodu čoveka?“, rekao je Kenedi 20. januara 1960, i otišao u retoričku legendu
    • Abraham Linkoln: „Na živima je da se postaraju da oni koji su umrli nisu to učinili uzalud. Ova nacija treba da doživi novo rođenje slobode i da vladavina naroda, od naroda i za narod ne nestane sa lica Zemlje.“
    • Vinston Čerčil, 1940. godine: „Ići ćemo do kraja. Borićemo se u Francuskoj, borićemo se na morima i okeanima, borićemo se sa rastućim samopouzdanjem i snagom u vazduhu, branićemo ovo naše ostrvo, po svaku cenu.“
    • Martin Luter King: „Imam san da će jednoga dana ova nacija ustati i u potpunosti živeti u skladu sa svojom verom – da su svi ljudi rođeni jednaki. Sanjam da će jednoga dana crvenim brdima Džordžije sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika moći da sede zajedno za stolom bratstva“.
    • Slobodan Milošević: „Pre šest vekova Srbija je ovde, na Kosovu Polju, junački branila sebe. Ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u celini. Zato danas izgleda ne samo nepravedno već i neistorijski i sasvim apsurdno razgovarati o pripadnosti Srbije Evropi. Ona je u njoj neprekidno, danas kao i pre. Razume se, na svoj način.“
    • Aleksandar Vučić: “Ne možemo baš svi sve da dobijemo. To bi značilo da smo svi sve izgubili. Ne možemo ni svi sve da izgubimo. Najbolje je da svi izgubimo mnogo, da bismo ponešto dobili. Sve drugo katastrofa je za sve nas.”
    • Nataša Radulović, predsedavajuća konstitutivne sednice Skupštine Republike Srpske: „Alo, momak! Nemoj da galamiš o’đe i da se obadaš. Danas budi dostojanstven, ovo je svečana sjednica, biće prilike da se bijemo. Hajde, mlad si budi korektan, sve nam je jasno šta si htjeo reći. Ne znaš ti šta ja volim! Takve kao ti sam dobro učila. „
  • HLEB, MLEKO I… KALAŠNJIKOV

    Ako vam prilikom ulaska u SAD u prtljagu otkriju „kinder jaje” platićete kaznu od 2.500 dolara. Od 1997. u Americi je zabranjena prodaja ovog popularnog slatkiša zbog rizika gušenja plastičnom igračkom?! Kada zbog prehlade u apoteci požele da kupe lek za kijavicu „sudafed” (pseudoefedrin), Amerikanci moraju da pokažu ličnu kartu, dok im je za flašu piva potrebna potvrda da su napunili 21 godinu. Poluautomatske puške M50 i AK47 mogu se kupiti u svakoj bolje opremljenoj robnoj kući bez ikakve provere.

    Tokom prve tri nedelje u 2023. godini dogodilo se 39 masovnih pucnjava širom SAD. Najpre je 21. januara u zalivu Half Mun u blizini San Franciska ubijeno sedmoro ljudi, a samo dva dana kasnije, tokom proslave kineske Nove godine u Monterej parku u Kaliforniji stradalo je 12 osoba.

    Prema definiciji oksfordskog rečnika masovna pucnjava je zločin prilikom kojeg se vatrenim oružjem ubije ili rani više od tri osobe. Ova definicija se ne odnosi na ratove, obračune organizovanih kriminalnih grupa, oružane pljačke i nasilje u porodici. Izvršioci ovakvih zločina po pravilu su nezadovoljni pojedinci koji se zbog ličnog neuspeha u školi, karijeri ili ljubavnom životu svete ljudima iz najbliže okoline. To su, takođe, i oni nesrećnici koji na ovaj način traže pažnju javnosti i očekuju popularnost. Statistika kaže da su „tragači za slavom” mnogo „produktivniji”, a njihovi zločini znatno krvaviji.

    Američka kultura oružja je pojava sa dugom tradicijom i pogrešnim navikama. Drugi amandman Ustava SAD garantuje građanima pravo na samoodbranu. Mnogi Amerikanci, međutim, ponašaju se kao da je reč o „drugoj božijoj zapovesti”, a ne o ustavnom dokumentu.

    Povelja o pravima sastoji se od deset ustavnih amandmana, a njihova svrha je da zaštiti prava građana od, kako se to krajem 18. veka govorilo, „opasnosti da vlast postane tiranska”. Sadržaj amandmana vremenom se prilagođavao savremenim društvenim kretanjima. Prvi amandman garantuje slobodu govora. Drugi štiti pravo građana da poseduju oružje i predstavlja najkontroverzniji zakonski akt o kome se decenijama vode žestoke debate, a naročito posle tragičnih događaja.

    Ovaj amandman američkog Ustava se različito tumači. Liberalni aktivisti koji zagovaraju ograničenje ličnog naoružanja ističu marginalan značaj ovog dokumenta koji se prvenstveno odnosi na ulogu Nacionalne garde, kao dela rezervnog sastava oružanih snaga. NJihovi konzervativni neistomišljenici smatraju da je pravo na posedovanje ličnog naoružanja najvažniji aspekt američkog ustavnog poretka, uz napomenu da su im to pravo obezbedili „očevi Amerike”.

    Naoražani američki „sinovi” zaboravljaju da je Drugi amandman donet u vreme kada su i puške i pištolji mogli opaliti samo jedan metak, posle čega je trebalo nekoliko minuta da se oružje ponovo napuni. Danas, poluatomatska puška AK 47, popularni „kalašnikov”, u minutu može da ispali 600 metaka kalibra 7,62 milimetara.

    Pravo na nošenje oružja ima duboke pravne korene u SAD. Oružje je pomoglo kaubojima, farmerima i naseljenicima da pripitome Divlji zapad. U modernom društvu, međutim, uloga građanina, lovca i vojnika više nije sublimisana u jednoj istoj osobi, pa je i pravo koje garantuje Drugi amandman ustava odavno prevaziđeno.

    Istorija SAD beleži brojne primere zabrane nošenja oružja. Pored Indijanaca, robova i crnaca, oružje nisu mogli posedovati ni sluge, stranci, neprotestanti, manjine, kao i osuđenici na zatvorske kazne. Bilo je zabranjeno da se puca u nedelju, po mraku, ili pod uticajem alkohola. Od strogih zakona relativno brzo se došlo do toga da Amerikanci imaju najliberalniji pristup vatrenom oružju u svetu.

    Broj masovnih ubistava Americi oduvek je bio znatno veći nego u ostalim zemljama sveta. U periodu od 1900. do 2014. u SAD je zabeleženo 2.625 serijskih ubistava. Sledeća na ovoj listi je Engleska sa 142. U svakoj deceniji dvadesetog veka u Americi se desilo više masovnih ubistava nego u ostatku sveta zajedno. U najrazvijenijim zemljama Evrope i Azije ova statistika je išla u suprotnom smeru.

    U aprilu 1996. u australijskom gradu Port Artur dogodio se masakr kada je stradalo 35 učenika tamošnje osnovne škole. Dve nedelje kasnije, Savezna vlada Australije usvojila je novi zakon po kome je zabranjeno posedovanje svih vrsta ličnog naoružanja, osim za lovce koji su svoje oružje morali da registruju i drže ga u lovačkim klubovima. Sledeće godine Vlada je počela program otkupa oružja od svojih građana, pa je tokom naredne decenije broj oružanih ubistava u Australiji smanjen za 74 procenta.

    Iste godine i Velika Britanija je doživela sličnu tragediju. U Danblejnu u Škotskoj dogodilo se masovno ubistvo u kome je stradalo 16 mališana koji su pohađali lokalnu predškolsku ustanovu. Britanija je po hitnom postuplu pooštrila zakon, pa je preko noći postalo nelegalno posedovanje bilo kakvog oružja, od pištolja do poluatomatskih pušaka.

    (Ne)kultura oružja je specifična karakteristika američke nacije koja se teško menja, pa je malo verovatno da će tragični ciklus masovnih ubistva skoro prestati. Gde su koreni agresivnog pristupa stvarnosti u SAD? Liberalni analitičari tvrde da razlozi američke opsednutosti oružjem proizilaze iz straha, siromaštva i rasizma. Američki strah datitra još od postanka nacije. Naseljavajući novi kontinent plašili su se domorodaca sa kojima su se odmah brutalno obračunali. Strahovali su potom od pobune robova, pa su ih nasiljem i oružjem držali pod kontrolom. Ne iznenađuje zato podatak da je crncima sve do 1966. bilo zabranjeno posedovanje oružja, a Indijancima do 1968. godine.

    U današnje vreme mediji uspešno kreiraju psihozu straha. Ubistva, pljačke, zločini u porodici udarne su vesti na lokalnim TV stanicama, dok globalne medijske kuće najveću pažnju posvećuju kriminalu. Posle večernjeg informativnog programa, konzument medijskih sadržaja poželi da skokne do supermarketa, kupi poluatomatsku pušku ili bar pištolj, da se zaključa u kuću i zaštiti od opasnosti koje ga okružuju. Stopa kriminala statistički je u padu, ali se stvara utisak da iza svakog ćoška vreba naoružani afro ili latino Amerikanac.

    Imajući u vidu ovakvu medijsku propagandu ne čudi podatak da je 75 odsto oružja u vlasništvu pripadnika američke srednje klase, preciznije, belaca koji žive u predgrađu. Kada u oružanom sukobu crnaci izgube život percepcija je da se radi obračunu kriminalnih bandi, ali ako se radi o pojedincu ili grupi pripadnika bele rase šalju se saučešća i molitve sa najvišeg mesta. U oba slučaja, nažalost, ne čini se baš ništa kako bi se ograničio pristup oružju.

    Od masakra koji se 20. aprila 1999. (tokom bombardovanja Srbije, a na Hitlerov rođendan) dogodio u gradu Kolombajn (Kolorado) do danas, u Americi je zabeleženo preko stotinu masovnih zločina u kojima je stradalo više od dve hiljade ljudi. Najtragičnije bilo je u Las Vegasu 2017. kada je na koncertu kantri muzike stradalo 58, dok je iste godine u Orlandu bilo je 49 žrtava, a u osnovnoj školi Sandi Huk u NJutaunu ubijeno je 27 mališana.

    Desničari poručuju da veća količina oružja garantuje manje kriminala, ali ih stvarnost svakodnevno demantuje. Amerikanci poseduju ubedljivo najviše oružja, ali i po broju masovnih ubistava nadmašuju sve zemlje razvijenog sveta. Ustavno pravo Amerikanaca je da brane sebe i svoju porodicu kada su im životi ugroženi, ali im zato nisu potrebne poluautomatske puške. U vlasništvu građana SAD nalazi se preko 400 miliona komada ličnog naoružanja, što je više od 120 procenata po glavi stanovnika. Nastavak liste izgleda ovako: Foklandska ostrva 62,1 odsto, Jemen 42,5, treće mesto dele Srbija i Crna Gora sa 39,2 posto. Rusija je na 68. mestu sa 12,3, Španija na 103. sa 7,5, a na dnu tabele nalaze se Nemačka 7, Velika Britanija 5,3 i Kina sa 3,6 procenata.

    Iako Sjedinjene Države suvereno vode na neslavnoj listi masovnih pucnjava, ubistva sa najvećim brojem žrtava ipak su se desila na drugim kontinentima. Najtragičniji zločin dogodio se 2015. godine na Univerzitetu Garisa u Keniji. Tada su pripadnici somalijske islamističke grupe Alšbab ubili 148 studenata. Potom slede masakr u pakistanskoj školi Pešvar 2014. kada je stradao 141 učenik, dok je 2011. Andres Brejvik ubio 77 polaznika omladinskog kampa u Norveškoj.

    Masovno ubistvo koje se 2013. godine dogodilo u selu Velika Ivanča kod Mladenovca kada je život izgubilo 13 osoba najveći je je zločin ove vrste na teritoriji Srbije. Šest godina ranije u selu Jabukovac masovni ubica je usmrtio devet žrtava, 2002. u Leskovcu je stradalo sedmoro žitelja ovog grada, dok je 1987. u kasarni Branko Krsmanović u Paraćinu Azis Keljmeni, albanski terorista na odsluženju vojnog roka, ubio četiri vojnika JNA.

    Protivnici zakonskog ograničenja ličnog naoružanja u Americi kažu da za masovna ubistva nisu krive puške i pištolji, već da to čine zli ljudi. Na besmisao ovakvih tvrdnji ukazuje nesreća koja se 2014. godine dogodila u Arizoni. Umesto u luna park, roditelji su svoju devetogodišnju devojčicu odveli u streljanu u kojoj se puca iz vatrenog oružja. Porodični „izlet” završio se tragično jer je ćerkica iz nehata ubila instruktora. Pošto je iz običnog revolvera pucala ranije, devojčica je poželela da isproba automatski pištolj „uzi” koji je trznuo u stranu i na mestu ubio učitelja pucanja.

    U vremenu najsavršenije tehnologije i veštačke inteligencije ljudi još uvek čeznu za koltovima i karabinima! Kako pripitomiti Divlji zapad u Americi i ostatku sveta?

    Da li je problem u mentalnom zdravlju stanovništva?

    Prema podacima Nacionalnog instituta za psihofizičke i mentalne bolesti u Baltimoru, manje od 40 procenata masovnih ubica pokazalo je simptome ove vrste poremećaja. Možemo li za masovna ubistva kriviti razorene porodice i traume iz detinjstva? Trećina masovnih ubica imala je teško detinjstvo dok je kod „pucača” u školama ovaj broj još veći – čak 68 posto. Mentalne bolesti i porodični problemi nisu isključivo američki izum. U zemljama severne Evrope beleži se veći procenat razvoda brakova kao i mentalnih poremećaja kod mladih ali su, za razliku od SAD, masovna ubistva retka.

    Psiholozi ukazuju na američku kulturu nasilja i popularnost video igara, ali tradicija dvoboja, bombardovanja i opčinjenosti oružjem nije samo karakteristična za Ameriku. Kroz istoriju i Nemci i Japanci su dokazali da u ovim oblastima ni malo ne zaostaju za Amerikom, ali su strogim zakonima sprečili masovno naoružavanje stanovništva. Video igre u kojima dominira nasilje omiljena su zabava mladih u svim krajevima sveta. Svaki šesti Kanađanin poseduje „soni plejstejšn”, ali se njihova potreba za pucanjem tu i završava jer mladi Kanađani u robnim kućama kupuju video igre, ali ne i automatske puške.

    Nasilje i agresija odavno su sastavni deo američke stvarnosti. U gotovo svakom holivudskom filmu puške i pištolji ubijaju punom parom. U serijama snimljenim u Velikoj Britaniji, na primer, ubistvo je obično izvršeno nožem, tupim predmetom ili, kao kod Agate Kristi – otrovom. Shodno izboru oružja i radnja je zanimljivija, zaplet originalniji, a i broj ubijenih mnogo manji.
    Slično je i u sportu. Dok Italijani, Španci i Englezi jure za okruglom, nogometnom bubamarom, Amerikanci ratuju osvajajući teritoriju uz pomoć jajaste fudbalske lopte. Drugi sport po popularnosti u SAD je bejzbol u kome se koriste palice da ne kažemo – motke!

    Džon Lenon je napustio Englesku i pokušao da pacifističkim idejama i mirotvornim aktivizmom prosveti Amerikance. Ubio ga je mentalno oboleli vlasnik vatrenog oružja za koje nije imao dozvolu. Desetak godina kasnije, u Londonu je pokušano ubistvo još jednog Bitlsa. Atentator je upao u kuću Džordža Harisona i nožem pokušao da ga ubije. Žena slavnog muzičara je stonom lampom neutralisala napadača. Tačno je da ubistva čine zli ljudi, ali im oružje pritom puno pomaže. Da bi sprečili masovne pucnjave neophodno je donošenje strogih zakona o kontroli vatrenog naoružanja. Kada im oduzmemo puške i pištolje, dovoljna je hrabra žena sa lampom u ruci da loše momke dovede u red.

  • ISTORIJA – NAUKA ILI FIKCIJA?

    Zamislite skup profesora istorije koji se 2033. godine održava u Trsteniku. Tema seminara: „Ratovi na prostoru pokojne SFRJ“. Istoričari iz regiona predstavljaju udžbenike iz kojih se edukuje balkanska mladež. Instruktor povijesti iz Kutine predstavlja znanstvenu ediciju historijskog sustava po kojoj je u periodu od 1991. do 1995. godine vođen odbrambeni domovinski rat protiv srbo-četničkih agresora pomognutih snagama JNA. U jednoj od lekcija pominje se i Jasenovac u kome je stradalo „više tisuća logornika“. Sledeći se za reč javlja profesor jagodinske gimnazije i koautor novog udžbenika za maturante u Srbiji. Ova knjiga nas uči da je su u aprilu 1991. hrvatski bojovnici započeli etničko čišćenje Srba sa njihovih ognjišta. Poučena iskustvom iz Drgog svetskog rata, kada je samo u Jasenovcu stradalo milion Srba, JNA je organizovala goloruko stanovništvo koje je bez ičije pomoći uspelo da oslobodi Knin, Vukovar i dođe nadomak Zagreba. Hrvatska je kasnije, uz pomoć međunarodne zajednice, postala nezavisna država pa je za pregovaračkim stolom uspela da vekovne srpske teritorije vrati u sastav nove ustaške tvorevine. BIH i Severna Makedonija istoriju su potpuno izbacile iz školskog programa. A i šta će im! 

      U ovom zamišljenom primeru vidi se subjektivna neobjektivnost istorije kao nauke. Neko će s pravom reći da nije potrebno putovanje u budućnost da bi se uočilo kako se istorija Balkana, u balkanskim zemljama, tumači na balkanski način. Ako istoričari ne mogu da se dogovore šta je bilo onomad, kako nam sa tolikom sigurnošću, detaljno opisuju svaki detalj Kosovskog boja, Prvog srpskog ustanka ili trenutak kada je Neron zapalio Rim? 

      Savremeni čovek je okružen istorijom koja vreba iza svakog ćoška nevesele svakodnevice. Ona je nezaobilazni deo našeg obrazovanja, političkog i pravnog sistema, religijskih uverenja, društvenih i umetničkih tradicija. Postoji dubok jaz između popularnog i naučnog pristupa istoriji jer se razumevanje prošlosti lako pretvori u mit. U ovom procesu, većina subjekata, od istoričara do konzumenata, koristi pretpostavke koje se pretvaraju u predrasude da bi od njih kreirali zablude.

      O istoriji danas pišu mnogi, a pored fudbala i politike, to je oblast koju svi odlično poznaju. Teoretisanje o prošlosti nije ograničeno samo na škole, fakultete ili akademije nauka, rasprave o istoriji najčešće se čuju u TV debatama, kafanskim raspravama kao i ispred seoske bakalnice uz pivo i napolitanke.

      Pristupačnost i popularnost istorije pomaže nam da u izučavanje prošlosti uključimo intelektualnu slobodu. Na taj način, svako od nas,  pojedinačno može da proučava šta je nekad bilo i da li se sve baš tako dogodilo. Glavni nedostatak popularne istorije ogleda se u njenoj „lenjosti“ i pojednostavljenosti koja često vodi u banalnost. Popularna istorija je zasnovana na priči. Događaji iz prošlosti značajno su doterani kako bi zvučali zanimljivije jer publika više voli jednostavan narativ u odnosu na složene analize. 

      Tako je bilo od samog početka. Prema učenju Biblije koju su mnogi istoričari koristili u svojim naučnim istraživanjima, Adam i Eva su proterani iz Raja jer su probali plodove „s drveta spoznaje dobra i zla“,  dakle ne pominje se jabuka. Teoretičari hrišćanstva tvrde da se u izvornoj verziji čak radilo o smokvi pošto su „mladenci“ koristili smokvin list kao jedini odevni predmet. Manjina opet smatra da je reč o pšenici ili čak o grožđu. Jabuka se dramaturški bolje uklopila u priču jer i u grčkoj mitologiji naprimer, jabuka je bila poznata i kao voćka razdora. Naime, boginja Eris je podmetnula jabuku na kojoj je pisalo „najlepšoj“ da bi zavadila Heru, Afroditu i Atinu.

      Imajući u vidu obim teritorije koju je Srbija pokrivala u 14. veku, sasvim je razumljivo da se u istoriji srpskog naroda ističe veliki značaj Dušanovog carstva. Pored uspeha na bojnom polju, Dušan Nemanjić je bio  idejni tvorac novog Zakonika kojim je želeo da uredi odnose između crkve i države, seljaka i zemljoposednika. Po Dušanovom zakoniku Srbija je bila monarhija sa centralizovanom vlašću zasnovanoj na jednom od najstarijih pravnih akata u istoriji Južnih Slovena. Zbog uspešne vladavine i brojnih zasluga, hroničari opisuju Dušana Silnog kao čoveka krupne građe (kažu da je bio visok preko dva metra) i ogromne moći. Posle njegove smrti došlo je do ekspresnog raspada Dušanovog carstva jer su srpski velikaši pohrlili da zgrabe svoj komad plena a novi car Uroš nije bio u stanju da ih u tome spreči. Ne postoje konkretni dokazi da je baš Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić pisao „svoj“ zakonik, da je bio „košarkapkog stasa“ i da je neprijatelje ganjao do užasa, ali se sa velikom dozom sigurnosti može potvrditi da je živeo i vladao u prvoj polovini 14. veka a to nam je za početak dovoljno.

      Metodološki problem istorije leži i u generalizaciji opšteg poimanja prošlosti. Ljudski um ima tendenciju da na osnovu velikog broja manje ili više povezanih elemanata stvara zaključke o celini. Ovaj metod u filozofiji je poznat kao induktivno zaključivanje ili generalizacija. Primer generalizacije je kada s ponosom kažemo „Srbi su nebeski narod!“. Ako znamo da su Srbi evropski narod sledi logičan zaključak da su svi evropski narodi – nebeski! Ovo bi možda i moglo da prođe kao filozofka mozgalica kada u Evropi ne bi živeli Hrvati i Albanci. 

      Često smo svedoci suprotne pojave kada se na osnovu malog broja činjenica stvaraju definitivni zaključci. Ovo se obično dešava kada  proučavajući društvena uređenja i nacije ignorišemo činjenicu da najveći broj ljudskih zajednica sadrži etičku, ekonomsku i kulturnu raznolikost. Zbog toga će i svaki zaključak o celokupnoj populaciji, zasnovan na malom uzorku, najverovatnije biti pogrešan. Tako, ne treba zaboraviti da svi Nemci nisu nacisti, Arapi teroristi a baletani pederi.

      Proučavanje nacionalne prošlosti nažalost, gotovo uvek skrene u mitologiju. Zanimljive priče koje veličaju sopstveni narod po pravilu nisu potkrepljene dokazima i retko kada odgovaraju istini. Vremenom, mnogi mitovi i legende prihvaćeni su kao istorijske činjenice jer zvuče privlačno i lako se uklapaju u željeni narativ. Mediji su takođe zaslužni za širenje „istorijske mitologije“ jer ako je priča dovoljno interesantna da obmane istoričare, gledaoci će je bez problema progutati.

      Kralj Artur, zaštitnik Kamelota važi za jednog od najpoznatijih monarha iako mnogi naučnici smatraju da je njegovo postojanje samo legenda. Verodostojni, pisani izvori o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola navode na zaključak da istorijski Artur nije postojao. Rasprostranjenost i značaj koje su „arturijanske legende“ imale u evropskoj kulturi privlače pažnju hroničara koji se bave ovom epohom pa se u zavisnosti od stava istoričara prema usmenom predanju, formiraju različiti odgovori na pitanje u kojoj meri su legende a sa njima i ona o Arturu, zasnovane na istini.

      U poslednje vreme, dosta se govori o najpoznatijim mitovima srpske istorije. Napre, verovanje da se još u 12. veku, na srpskom dvoru jelo zlatnim viljuškama. „Švaba rukama, a Srbin viljuškom – boc!“ što bi rekao lik iz domaćeg filma. Profesor Dejan Ristić tvrdi da se radi o potpunoj neistini jer se pisani tragovi o korišćenju „escajga“ u Srbiji pojavljuju tek u 15. veku. „Najranije pisano svedočanstvo o upotrebi pribora za jelo među Srbima potiče sa dvora Stjepana Vukčića Kosače (1404-1466), znamenitog hercega od Svetog Save“, piše Ristić. Uz dužno poštovanje pisanih dokumenata, prosečni cinik bi mogao postaviti pitanje: „A šta ako su u 12. veku koristili viljuške, kašike i noževe ali im pismenost nije bila jača strana pa sve to nisu zabeležili?“ Skeptik bi na to dodao:“Političari danas, kašike koriste u razne svrhe ali nam pismenost i dalje ne ide od ruke!“ 

      „U crkvi Notre-Dame u Parizu proslavljala se pobeda Srba u Kosovskom boju!“ Ovaj mit je takođe izmišljen, jer istorijski izvori govore da zvona najpoznatije francuske crkve nisu zvonila 1389., kada je neko  navodno, dojavio lažnu vest o pobedi Srba nad Turcima. Zvona na katedrali su se oglasila 1395. godine posle bitke u Rovinama (Rumunija) u kojoj je ugarski kralj Žigmund Luksemburški pobiedio tursku vojsku, predvođenu sultanom Bajazitom Prvim Munjevitim.

      Nacionalizam kao pojava koja poslednjih godina sve više određuje svetska društvena kretanja, predstavlja ozbiljan uzročno-posledični problem istorije. Zbog sentimentalne vezanosti i lojalnosti svojoj zemlji i naciji, događaji iz prošlosti svog naroda gledaju se kroz ružičaste naočari subjektivizma. Ova jednostranost je često zastupljena među istoričarima a vezanost za vlastitu naciju je toliko jaka da se postupci svojih predaka prihvataju i opravdavaju bez obzira da li je reč o istinitim događajima. Vremenom, nacionalizam je podjednako iskrivio i akademsku istoriju kao i popularne koncepte izučavanja prošlosti. Velikom broju istoričara i njihovoj publici jednostavno je teško da prihvate kritiku sopstvene zemlje. Naprotiv, istorija se koristi tako što se veličanjem sopstvene nacije proizvode neprijatelji protiv kojih se naravno treba boriti. Od podsećanja na istorijske grehove komšija do početka rata, veoma je kratak put. 

      Britanski istoričar Erik Hobsbaum kaže: „Ne postoje narodi bez istorije niti nacije koje se mogu razumeti bez nje“ i nastavlja da „istorija nije u poziciji da bude primenjena disciplina jer još uvek nije otkriven način da se promeni ono što se već dogodilo“, i zaključuje: „da nacionalizam uspešno funkcioniše uprkos činjenici da podrazumeva verovanje u ono što očigledno nije istina!“ 

      Nacionalna homogenizacija uvek počinje zloupotrebom istorije. Prošlost se modifikuje po potrebi, sa ciljem stvaranja epskog i herojskog narativa o neprolaznosti i veličini sopstvene nacije. Tako je bilo i na našim prostorima. Način na koji je istorija rekonstruisala nacionalnu prošlost imao je prepoznatljivu političko-ideološku funkciju u procesu stvaranja nacionalnih država. Nova sadašnjost, koja teži novoj budućnosti, uvek je posledica „nove prošlosti“. Baš ta istorija koja nekritički glorifikuje vlastiti narod postaje instrument svih nacionalističkih ideologija.

      Treba naglasiti da čak i onda kada se otvoreno stavljala u službu nacije, vere ili ideologije, istorija nije bukvalno falsifikovala prošlost. Metod prostituisanja istoriografije mnogo je perfidniji. Zloupotreba prošlosti vrši se specifičnim izborom tema, načinom njihove obrade, jezičkim formulacijama, stvaranjem „zabranjenh tema“ i, konačno, političkim angažmanom istoričara kako bi se dao legitimitet određenom ideološkom narativu. Važnu ulogu igra i obrazovni sistem kao idealan kanal za oblikovanje odnosa prema prošlosti.

      Odgovornost savremene istorijske nauke za razvijanje racionalnog pogleda na prošlost je dvostruka. Ona je dužna da istražuje prošlost ali i da preispituje sopstvene predstave o njoj. Drugim rečima, najvažniji zadatak istorije jeste da izvornim informacijama i argumentima pobije nacionalne i druge mitove. Pogrešno pamćenje prošlosti ugrađeno je u temelje kolektivnih identiteta a istoriografija ih svojim autoritetom legitimizuje. 

      Deset godina kasnije, profesori istorije, sa početka priče, odlučili su da se ponovo okupe kako bi zajedno proučili istoriografske tokove povijesti nekadašnjih naroda SFRJ. U međuvremenu, BiH i Severna Makedonija su u školski program uvele fakultativno proučavanje nacionalne istorije. Odlučeno je da se seminar „Ratovi na prostoru rahmetli SFRJ“, 2043. godine, održi u prestonici BiH. Na dan otvaranja, skupu su prisustvovali samo profesori iz Bihaća i Štipa. Istoričari iz Užica otišli su u Banja Luku a povijesničari iz Splita završili u Mostaru. 

  • ZAVERENICI TEORIJE

    Ovih dana navršiće se tačno sto godina od kada je zapadna
    civilizacija odlučila da ignoriše nauku i poveruje moronima. Priča se, da
    tamo negde na severu, postoji čovek koji tokom čitave godine beleži naša
    dobra dela i nestašluke. Jako je moćan i ništa ne može da mu promakne.
    Veoma je i uticajan pa je u svoju obaveštajnu mrežu uključio sve one koji
    utiču na naše obrazovanje i vaspitanje. Pomažu mu svi, od pisaca knjiga i
    udžbenika, autora filmova i televizijskih emisija, pa sve do vaspitačica,
    komšija i roditelja. Godinama vešto prikrivaju istinu kako bi zavera
    uspela. Bradati gospodin i njegovi pomagači, tokom jedne jedine noći,
    bez problema obiđu celu planetu i dobroj deci podele poklone. Tako su
    svi, od naučnika i intelektualaca pa do neobrazovanog puka i zadrtih
    primitivaca, dobrovoljno uzeli učešće u navećoj teoriji zavere svih
    vremena. U Deda Mraza veruju gotovo svi a oni retki koji sumnjaju,
    najobičniji su „anti Dedsteri“ i „ravnomrazaši“!

    Teoriju po kojoj se neki događaj ili fenomen dogodio kao rezultat
    zavere između zainteresovanih strana, Oksfordski rečnik engleskog jezika
    definiše kao teoriju zavere. Ovaj intelektualni obrazac nameće se javnosti
    kao alternativno objašnjenje zvanične verzije važnih događaja. Termin su
    po nalogu Centralne obaveštajne agencije (CIA) prvi put upotrebili
    američki mediji 1960. godine da bi objasnili aferu u „Zalivu svinja“ na
    Kubi.

    Još jedna zanimljiva i popularna priča nepogrešivo se uklapa u
    definiciju lingvista sa Oksforda. Vekovima se prenosi verovanje kako je
    jedna mlada žena snagom svoje volje i duhovne energije potpuno sama,
    bez ičije pomoći, uspela i da zatrudni, i da se porodi a da za sve to vreme
    ostane devica. U formiranju ovog „intelektualnog obrasca“ učestvovao je
    veliki broj vernika, duhovnih lica, akademika, političara, analitičara i svih
    onih koji se vekovema trude da nas u njenu istinitost uvere. Bezgrešnim
    začećem dobili smo još jednog čoveka s bradom kome se pripisuju mnogo
    veće moći nego Deda Mrazu. Slično savremenim lovcima na teorije
    zavere, pojedini zagovornici „bezgrešnog začeća“ svoje neistomišljenike
    nazivaju antihristima koji će, kako Biblija kaže, stvoriti tiransko, đavolje
    carstvo. Mnoge istorijske ličnosti smatrane su antihristima, od Petra
    Velikog, pape Jovana Pavla II, Benita Musolinija, Napoleona, Adolfa
    Hitlera i bivšeg američkog predsednika Baraka Obame.

    Najstarije teorije zavere datiraju iz vremena kada je nastajao prvi
    „hrišćanski bukvar“ a one Biblijske pretpostavljaju da su pojedini delovi
    Novog zaveta falsifikovani dok su značajni segmenti jednostavno
    izostavljeni.

    Slobodni zidari na konspirativnu scenu stupaju u 18. veku a
    teoretičari zavere tvrde da masoni kontrolišu ekonomiju i sudstvo velikog
    broja zemalja i da su umešani u gotovo sve značajnije događaje od
    potapanja Titnika do ubistva J. F. Kenedija.

    Još od srednjeg veka, antisemitizam je sadržao brojne elemente
    teorije zavere. U Evropi tog vremena, bilo je široko rasprostranjeno
    verovanje da su Jevreji odgovorni za Isusovu smrt, da su trovali bunare
    hrišćana i da su ritualno pili njihovu krv.

    Teorija poznata pod nazivom „Nova hronologija“ povezana je s
    ruskim matematičarem Anatolijem Fomenkom koji smatra da je istorija
    mnogo vekova kraća nego što se veruje i da su brojni istorijski spisi
    falsifikovani dok su originalni dokumenti zbog političkih ciljeva uništeni.
    Najpoznatiji pristalica ove ideje je i šahovski velemajstor Gari Kasparov.

    Od aktuelnih teorija zavere, u centru pažnje su i dalje debate o
    pandemiji KOVID 19 i vakcinama protiv ovog virusa. Jedni postavljaju
    pitanje da li je bilo neophodno da čitav svet stane zbog malo jačeg gripa i
    kako je došlo do obavezne vakcinacije uz uskraćivanje osnovnih ljudskih
    prava onima koji tu obavezu nisu ispoštovali. Njihovi neistomišljenici za
    to vreme samo odmahuju rukom jer im je ispod časti da o takvim
    glupostima raspravljaju. Netolerantnosti i sujete imaju napretek ali im
    argumenti za polemiku fale.

    Poslednjih par godina aktivan je i QAnon, zaverenički pokret koji se
    iz SAD proširio po čitavom svetu. Pristalice ovog saveza veruju da svetom
    vlada mala grupa moćnika povezanih zajedničkom spregom greha, bluda i
    nemorala. Ovu mrežu čine globalisti, koji su ujedno i satanisti. Od
    poznatih ličnosti spominju se Klintonovi, Barak Obama, Džordž Soroš, Tom
    Henks, papa Franja, Elen Dedženeres i drugi. Dok vladaju planetom, oni
    istorvremeno upravljaju i kriminalnim krugovima koji trguju
    maloletnicima. Radi se o podzemlju i u bukvalnom smislu jer se promet
    odvija u tunelima ispod najvećih svetskih gradova. Pomenuta elita
    zlostavlja otetu decu i ispija njihovu krv kako bi usporili svoje starenje.
    Pristalice QAnon veruju da je Donald Tramp jedina nada da se pedofilima
    stane na put i da im se sudi po kratkom postupku.

    Rat u Ukrajini takođe ima svoje teoretičare. Najprisutnija je teza da
    su sukob inicirale SAD kako bi oslabile Evropu i stekle trajnu dominaciju
    na svetskom tržištu nafte i prirodnog gasa. Sukob Rusije i Ukrajine samo
    je jedan u nizu takozvanih posredničkih (proxy) ratova najmoćnijih vojnih
    sila. Posle Koreje, Vijetnama, Iraka i Avganistana na red je došla i bivša
    članica SSSR-a. Od početka ruske agresije na Ukrajinu, cena prirodnog
    gasa na svetskom tržištu je drastično porasla a Amerika izvozi sve vrste
    energenata u zemlje EU. Tvrdnje o manipulisanju cenama goriva kao
    motivima za rat, impliciraju da je za sukob Rusije i Ukrajine odgovorna
    američka vlada. Ova teza pomalo pada u vodu ako znamo da su odnosi
    SAD i Rusije drastično zahladneli odlaskom Trampa sa čela Amerike. U
    svetu konspirativnih teorija međutim, važi zlatno pravilo da je prava
    istina potpuno suprotna od svakog logičnog tumačenja sveta oko nas.

    Neki događaji iz prošlosti, godinama su smatrani izmišljotinama i
    nebuloznim teorijama zavere da bi se vremenom ispostavilo da su istiniti.
    Primera ima mnogo a ovo su oni najpoznatiji:

    Početkom 1920. godine u Americi je usvojen 18. amandman na
    Ustav SAD kojim je zabranjena proizvodnja, prodaja, transport i
    konzumiranje alkohola. Uprkos rigoroznim merama vlade, prohibicija nije
    pomogla da se alkoholizam u Americi smanji. Uvidevši problem,
    Ministarstvo finansija je iniciralo akciju trovanja alkohola. Tako su od
    sredine 1927. godine u švercovane boce alkoholnih pića sipane
    smrtonosne hemikalije kao što su kerozin, kloroform i aceton. Zatrovana
    alkoholna pića su 1926. ubila 400, a sledeće godine 700 ljudi.

    Pri kraju Drugog svetskog rata Amerika je odlučila da oprosti nedela
    i poštedi živote vodećih naučnika Trećeg rajha. Umesto da odgovaraju za
    ratne zločine, njihovo znanje je stavljeno na raspolaganje naučnim
    institutima SAD. Ova tajna operacija poznata je pod imenom „Spajalica“
    (Paperclip) a za cilj je imala krijumčarenje stručnjaka iz oblasti raketne
    industrije, medicine i hemijskog naoružanja. Najpoznatiji naučnici sa liste
    pošteđenih su: Verner Von Braun – otac rakete V-2, Kurt Blome –
    specijalista za biološko naoružanje, koje je testirao u Aušvicu i Hubertus
    Strughold – otac svemirske medicine. Preko 700 nemačkih naučnika našlo
    je utočište u SAD.

    U periodu između 1932. i 1972. godine na jugu Amerike su vršeni
    nehumani eksperimenati na uzorku od 400 crnaca obolelih od sifilisa. Za
    ovo istraživanje birani su siromašni i neobrazovani muškarci a većina njih
    nije bila ni svesna svoje bolesti. Iako je penicilin bio u širokoj upotrebi,
    pacijentima su davali samo aspirin. Cilj eksperimenta bio je istraživanje a
    ne i lečenje pacijenata. Kao rezultat, 28 ljudi je umrlo od sifilisa, 100
    zbog komplikacija, 40 žena zarazili su pacijenti, a 19 beba je rođeno sa
    ozbiljnim bolestima koje su im preneli roditelji. Dve decenije kasnije,
    predsednik SAD Bil Klinton je potvrdio da se radi o istinitom događaju i
    tom prilikom se izvinio žrtvama.

    Po starom, ružnom običaju, Amerika se 1990. godine umešala u rat
    između Iraka i Kuvajta. Glavni razlog bila je nafta ali je valjalo pronaći
    izgovor za vojnu intervenciju. Krajem 1990. „miroljubivi“ zapadni svet
    upoznao je petnaestogodišnju djevojčicu po imenu Najrah. Ona je pred
    televizijskim kamerama, kroz suze, pričala o neviđenim zločinima iračkih
    vojnika. Mlada Kuvajćanka je svedočila i o ubistvu 300 beba u jednoj od
    lokalnih bolnica. Dramatičan govor uznemirio je gledaoce širom sveta.
    Kasnije se međutim saznalo da je reč o ćerki Šeika Sauda Nasera Al-Saud
    Al-Sabaha, ambasadora Kuvajta u SAD i da je njena priča izmišljena.
    Petrolejske kompanije su sa kuvajtskom kraljevskom porodicom odmah
    potpisale ugovor vredan dvadesetak miliona dolara a Amerika je ušla u rat
    protiv Iraka. Najrah je nastavila da pohađa školu u Njujorku a u Kuvajtu
    nije bila od najranijeg detinjstva.

    U našim krajevima najveće teorije vezane su za najjače
    „zaverenike“ i dokazane majstore hohštaplerskog zanata. Josip Broz i
    Slobodan Milošević su ličnosti za koje je vezan najveći broj istorijskih
    teorija zavere, a njihove biografije predstavljaju nepresušan izvor
    inspiracije za mnoge nedokazive tvrdnje.

    Zagovornici alternativnih verzija Titove biografije najčešće se pitaju
    ko je zapravo bio Josip Broz? Ruski Jevrejin, mason ili trostruki agent sa
    tri prsta? Teoretičari su uvereni da Jugoslavijom nije vladao Joža iz
    Kumrovca, jer je poginuo u Prvom svetskom ratu. Takođe se raspravlja o
    datumu i mestu smrti pravog Broza, kao i njegovom poreklu,
    nacionalnosti, broju žena i vanbračne dece. Pre nekoliko godina hrvatski
    „Jutarnji list” objavio je priču o izvesnom Marijanu Džonu Markulu iz Los
    Anđelesa, koji je 1955. godine, agentima FBI detaljno opisao susret s
    Titom. Tvrdio da se radi o ruskom agentu koji je još 1937. godine ukrao
    identitet „originalnog“ Broza. Marijan Džon Markul takođe tvrdi da „pravi“
    Tito nije imao kažiprst i srednji prst.

    Iako su prošle gotovo dve decenije od smrti Slobodana Miloševića, u
    javnosti se još uvek nagađa kako je okončan njegov život. Hrvatski portal
    „Dnevno” objavio je informaciju po kojoj Milošević nije umro u Hagu, već
    je živ i nalazi se sa porodicom u Rusiji. Prema pisanju komšijskog medija, tajne službe najmoćnijih zemalja sveta inscenirale su njegovu smrt u Ševeningenu da bi ga potom prebacili
    u Moskvu! Da bi uverili zatvorske stražare i patologe da je bivši
    predsednik Srbije i Jugoslavije zaista mrtav, korišćen je lek droperidol
    koji privremeno umrtvljuje vitalne funkcije organizma.

    Tog 11. marta 2006. godine, Miloševića niko nije video osim dežurnog zatvorskog
    stražara a baš te poslednje noći, kamere u ćeliji nisu radile. Mediji su
    pisali da sledbenici Miloševićeve politike uzalud obilaze njegov grob u
    dvorištu porodičnog doma u Požarevcu. Prema njihovim tvrdnjama,
    Milošević nije umro u Hagu 2006. godine već pet godina kasnije, u Rusiji,
    gde je boravio posle „odlaska“ iz Ševeningena. Kažu da je sahranjen u
    predgrađu Moskve i da njegov grob, bez imena ili oznake održava jedan
    ruski bračni par.

    Svaka sumnja u strogo kontrolisanu „istinu“ odmah se proglašava
    teorijom zavere. Nauci sklona i „objektivnim“ medijima verna elita burno
    reaguje na prigovore nevernika. Na molbu da pojasne nelogičnosti kojima
    obiluju zvanične verzije događaja arogantno odgovaraju ironičnim kontra
    pitanjima: „Da li je CIA opet umešala prste?“ ili „Možda je zavera ljudi u
    gušterskoj koži?“ uz poentu da je „Bil Gejts čipovao Radu iz Žagubice!“ Kao
    iz rukava izvlače se unapred pripremljene poštpalice, besmislene priče o
    reptilima, gmizavcima, pedofilima koji vrebaju iza svakog ćoška ili
    političarima koji su ukrali 619 miliona evra. Njihov zadatak je da se
    obesmisli svako kritičko mišljeje koje odstupa od onog zvaničnog, unapred
    odobrenog i medijski podržanog. Na ovaj način brzo se ubija polemika,
    prestaje diskusija dok argumeti završavaju ispod tepiha prividne slobode
    govora.

    Makijaveli je napisao da se umetnost politike sastoji u veštitni
    zavere. Umešnost u politici međutim, meri se sposobnošću da se lažna
    zavera izmisli kako bi se opravdala razna nedela. Na ovaj način najlakše
    se opravdava neophodnost atentata, državnog udara, bombardovanja…
    Tako su radili i Napoleon i Hitler i Buš (stariji i mlađi), i Klinton, i
    Milošević, i Putin…

    Političare, državnike, špijune i druge pregaoce zla koji besomučno
    smišljaju prevare, ratove i druge svinjarije ne zovemo teoretičrima
    zavere. Kao gospodari života i smrti, oni su ti koji ovakve etikete
    smišljaju, proizvode i lepe hrabrim i odvažnim ljudima. Slobodomisleće
    pojedince za sada samo ismevaju nazivajući ih moronima i konspiratorima
    ali nije daleko dan kada će ih krivično goniti i kažnjavati zbog mentalnog i
    verbalnog delikta jer onaj ko kontroliše javno mnjenje po pravilu
    određuje apsolutnu istinu.

  • IMITACIJA ŽIVOTA

    Eh kad’ se samo setim, al’ sam jednom skoro živeo baš

    Beograd 31. decembar 2017.

    Redakcija dnevnog lista “Nada” tradicionalno ukrašena
    novogodišnjom dekoracijom, venčićima i velikom jelkom koja se
    kostrešila ispred urednikove kancelarije.

    – Opa Simiću, pratićeš svetsko prvenstvo u Rusiji i to uživo, sa lica
    mesta!, podbadao je šef deska.

    – Ima se, može se, s glavnim urednikom druži se!, nadovezao se kolega
    zadužen za kulturu, samo se pitam šta će reporter i kolumnista raditi na
    svetskom prvenstvu u fudbalu? Mislim pored toliko sportskih novinara.

    – Kolege, ljubomora je k’o gasna komora, oglasio se glavni urednik, brinite
    o vašim rubrikama a kolega će iz Rusije pokrivati različite teme.

    Goran Simić novinar beogradskog dnevnika “Nada” dobio je
    novinarski zadatak o kome je celog života maštao. Idućeg leta,
    izveštavaće uživo sa Mundijala. Tog jutra, novinama je odobren budžet za
    narednu godinu pa su se san i nada pretvorili u javu. „Ipak se trud i muka
    na kraju isplate!“, konstatovao je Simić zadovoljno.
    Iz redakcije je krenuo prema Dorćolu gde je posle razvoda živeo u
    iznajmljenom stanu. Usput je kupio knjigu „Devojčica u crvenom kaputu“,
    poklon gospođi Zagorki za Novu godinu. Gazdarica ga je sačekala s punom
    vanglom domaćih krofni koje su se još uvek pušile kroz beli šećerni prah.

    – Samo da znaš sine, boljeg stanara od tebe nikada nisam imala, hvalila ga
    je stanodavka.

    – Hvala tetka Zago, kad smo kod toga evo i kirije za sledeći mesec.

    Beograd, sedamnaest dana kasnije

    – Šefe tekst je gotov i može odmah u štampu. Dao sam i naslov, nadam se
    da ćeš se složiti: „Pozovi Pink radi ubistva“.

    – Jesi li siguran da ne želiš ublažiti priču, pitao je glavni urednik
    zabrinuto, čoveče ti ih otvoreno optužuješ da su organizovali atentat!

    – Ide kako je napisano. Nikada me nisi cenzurisao pa nemoj ni danas,
    molim te!

    Kaljingrad, Rusija 21. jun 2018.

    Prošlo je već nedelju dana od kada je dopisnik “Nade” stigao u
    Rusiju. Iz novinarske lože redovno je pratio dešavanja na Svetskom
    prvenstvu u fudbalu. Utakmica Srbija – Švajcarska je upravo završena. U
    opštem haosu koji je na stadionu vladao, Goran je naleteo na uplakanu
    devojčicu. Plava kosa, crvena majica, pege na licu i suze u očima. Bilo
    mu je jasno da se u gužvi izgubila.

    – Ja sam Galina. Imam tri godine. Moj tata se zove Igor, tu je na stadionu
    ali ne mogu da ga nađem“!

    Novinar lista “Nada” je odmah potražio pomoć zvaničnih lica na
    stadionu. Preko razglasa su pozvali „Gospodina Igora koji ima ćerku Galinu
    da se javi policiji ili redarima, uz napomenu da je – devojčica bezbedna!“
    Desetak minuta kasnije, stigao je krupan muškarac zalizane kose i krvarih
    očiju. Vidno iznerviran, odmah je izgrdio ćerku. Policajci su mu rekli da
    je Goran pronašao Galinu. Igor se onako uzgred zahvalio i od Simića
    zatraižo vizit kartu koju je pružio ćerki.

    – Podseti me da mu pošaljemo „poklon“. Evro ili dolar?, pitao je
    nadobudno.
    Ne znajući za Igorovu nameru, Goran je vizitku već dao maloj
    Galini. Odmah se pobunio.

    – Ma kakav poklon, to bi svako na mom mestu uradio.

    – Ja ne bih! Ako nećeš pare tvoj problem, meni više, reče otac i nestade
    sa ćerkom u gužvi.

    – To je lokalni bogataš. Moćan tip, ima kompjutersku kompaniju i misli da
    je sve u novcu, pojasnio je policajac, hvala vam gospodine učinili ste
    dobro delo.

    Beograd, decembar 2018

    Gazdarica Zaga je i tog jutra donela poštu u Goranovu sobu. Na
    radnom stolu je ostavila čestitku na kojoj je pisalo „С Новым Годом!
    Галина“

    Beograd, 7. jul 2020.

    Na ulicama Beograda neredi. Jedni se bune protiv karantina i ostalih
    mera tokom KOVID pandemije a drugi protiv predsednika i stranke na
    vlasti. Policija prvo bije pa tek onda pita demonstrante zašto su tu.
    Sudovi kao i ostala nadleštva zvanično ne rade ali se odluke redovno
    donose, naročito one presuđene po kratkom postupku. Na šalteru 34,
    Goran je podigao dokument na kome je između ostalog pisalo da je: „…
    po tužbi Rajka Gvozdenovića vlasnika prduzeća „Bubašinter“ iz Beograda,
    Viši sud u Beogradu doneo presudu da tuženi Goran Simić oštećenom
    Gvozdenoviću na ime odštete isplati 5 miliona 537 hiljada i 315 dinara
    zbog povrede časti i duševnog mira…“.

    Kragujevac, 7. januar 2021, trafika u centru grada koja je i na Božić
    otvorena

    Uvodnik dnevnog lista „Nada“: „Veleiki neredi u našoj prestonici
    kulminirali su danas upadom opozicije u zgradu Parlamenta. Okupacija
    Skupštine trajala je četiri sata. Tokom sukoba opozicije sa policijom život
    je izgubilo pet osoba. Neposredno uoči upada u Parlament, lideri
    opozicije su usijali atmosferu na mitingu u centru glavnog grada.
    Protivnici vlasti tvrde da su izbori pokradeni pozivajući pristalice da se po
    cenu života bore protiv priznavanja izbornih rezultata. Državni udar je za
    dlaku izbegnut a očekuje se i obraćamje predsednika.“ Autor: Goran
    Simić.

    Beograd, 2. decembar 2022.

    Goranova podstanarska soba. Na TV ekranu utakmica Srbija – Švajcarska. Gazdarica tiho kuca i polako ulazi.

    – Gorane sine izvini, samo da te podsetim da ako izađeš ranije odbiću ti
    od kirije. Ovima je jako hitno da se usele što pre.

    – Znam ali ja vam već dugujem kiriju za dva meseca.

    – Platićeš kada budeš imao, ne brinem ja. Pošten si ti momak. Samo da
    znaš, ne bi tebe tetka Zaga iz stana terala da ovi ne plaćaju kao poludeli.
    Sad mi je prilika da uštedim za crne dane.

    Po završetku utakmice zazvonio je telefon. Na ekranu je pisalo
    „Glodur“.

    – Gorane, naš dopisnik iz Ukrajine se razboleo. Da li je stvarno ili folira ne
    znam. Pošto trenutno nemaš stan, da li si zainteresovan da ga zameniš?,
    pitao je neodlučno urednik.

    – Može od Nove godine, odgovorio je bez razmišljanja, rezerviši mi
    smeštaj u nekom od skloništa.


    Beograd, 31. decembar 2022.

    U prostorijama lista “Nada” vladala je praznična atmosfera. Urednik
    je naručio roštilj iz obližnjeg restorana dok su se novinari pobrinuli za
    alkohol. Pravni zastupnik kompanije “Nada”, Ilija Pravdić sedeo je u uglu
    redakcije i pušio jednu cigaretu za drugom. U neko doba, stigla je i treća
    kafa.

    – Izvini Gorane, još uvek ne mogu da verujem da nam je žalba odbijena.
    Nisu te tužili za tekst o ubistvu Olivera Ivanovića, ni za ono kada si
    ismejao predsednika kako pijan telefonira, ni kada si snimio muškog
    stripera koji u pola noći izlazi iz zgrade u ulici Andrićev venac 1. Čak ni
    onda kada si pišući o neredima u Vašingtonu naterao mnoge na pomisao
    da je pala Skupština Srbije. Ništa od toga im nije bilo važno ali „čast“
    bubašintera i mišolovca jeste. Gde ćeš naći toliki novac prijatelju?, pitao
    je advokat zabrinuto.

    – Pojma nemam. Sada mi je najhitnije da pronađem stan a poslednjih
    meseci to je jednostavno nemoguća misija.

    Proslava se bližila kraju. Kolege su se u veselom raspoloženju prešle
    u kafanu preko puta redakcije. Goran se zahvalio na pozivu.

    – Moram kod bivše gazdarice da vratim ključ.

    Tmuran, kišni dan nije puno mario za novogodišnju atmosferu kao ni
    za sanke Deda Mraza koje su teško jezdile blatnjavim putevima Srbije.
    Goran je žurno grabio razlokanim beogradskim ulicama trudeći se da
    zaobiđe džombe, rupe i bare. Vešto je eskivirao i petarde koje su
    sugrađani isprobavali pre velike, novogodišnje fešte u centru grada.
    Konačno je stigao na odredište. Dorćol, početak Simine, u ulazu zgrade u
    kojoj je godinama živeo, zatekao je ljubavni par koji čekajući da kiša
    prestane, nije gubio vreme. Stan broj 5. Zazvonio je. Vrata mu je otvorila
    sedmogodišnja devojčica i prošaputala na ruskom:

    – Ja se zovem Galina. Imam osam godina. Moj tata Igor je tu u dnevnoj
    sobi. Pije vodku i spava.

    Kijev, Ukrajina 7. januar 2023, hotel Sofija

    Sirene su se od jutros, oglasile već treći put. Hotel je u mraku.
    Struja samo na mahove iznenadi strane novinare koji su jedini gosti
    hotela „Sofija“. Dok je elektrike i atmosfera malo živne. Pune se telefoni i
    kompjuteri, kuva se kafa, zagrevaju konzerve. Novajlija, Goran Simić
    dopisnik dnevnog lista „Nada“, u Kijev je stigao pre dva dana a u Srbiju
    poslao već tri izveštaja. Pamti on i bombardovanje svoje zemlje ali ovako
    nešto još nije doživeo. Upoznao je kolege iz drugih svetskih redakcija.

    – Gore je bilo samo u Sarajevu , komentariše Paolo iz „Koriere de la Sera“,

    – Zaboravljaš Ruandu, podseća ga Šon iz „Belfast Telegrafa“, iskusni
    reporter guste kose i još duže, sede brade.

    – Dobro je Deda Mraze, dobacuje Goran, ima li ovde šta da se popije?
    Hteo bih da se malo zagrejem pre nego što pođem u obilazak terena.
    Recepcionar Boris je iz tajnog šteka doneo flašu vodke iz koje su svi
    zajedno cugali.

    – Za mir!, nazdravili su.

    Srpski novinar je izvadio novčanicu od hiljadu hurivija, tutnuo je
    Borisu u džep i izašao napolje. Na ulici ga je presekao hladan vazduh koji
    je mirisao na neizvesnost i strah. Iz daljine se mogao čuti plačni ženski
    glas kako doziva: Dimitrij, Dimitrij…
    Uzalud je u mrklom mraku tražio ženu, Dimitrija, plačni glas…
    Iznenada, jaka svetlost je obasjala Trg nezavisnosti a odmah potom
    je odjeknula eksplozija!
    Goran Simić novinar, branilac i vernik „Nade“ nije se pomerio s
    mesta. Kao pravi profesionalac do kraja je ostao na radnom zadatku.
    Jednom izveštač, zauvek reporter. Pred očima srpskog novinara ređale su
    se neke lepe slike. Video je porodilište, roditeljsku kuću, gradski park,
    Šumarice… Nalazio se na nekom mnogo lepšem i mirnijem mestu.
    Razdragana majka, nasmejani otac, mnogi prijatelji… Svi oni, još uvek
    živi i zdravi veselo su ga pozdravljali. Ratova više nema! Urednik mu
    poručuje da će od sada pisati samo o jelu, piću i usluzi u najboljim
    restoranima. Republički javni tužilac se probudio iz višegodišnjeg sna.
    Mediji javljaju da kuća pravde više ne sudi ni po dedi ni po ujacima već
    po pravdi suda istinitoga. Beogradske gazdarice ponovo traže domaće
    kirajdžije. U ratu poraženi, ruski stanari, vraćaju se svojim kućama,
    daleko u hladnoj domovini.

  • VIŠE OD IGRE

    Osmina finala Svetskog prvenstva u Kataru. U toku je treća serija penala, Španci gube 2:0. Ašrif Akimi daje gol i odvodi Maroko u četvrtfinale. Ovaj dvadesetčetvorogodišnji stanovnik Pariza ima dva držvljanstva, zemlje koju je izbacio sa mundijala i Maroka za čiju reprezentaciju je nastupio 60 puta. Potiče iz siromašne porodice. Otac je radio kao prodavac na madriskim ulicama i buvljacima a majka je bila čistačica. Ponikao u Realovoj pionirskoj školi fudbala, sve što o ovom sportu zna naučio je u Španiji ali je odlučio da brani boje Maroka i niko ga zbog toga nije kritikovao. Igrao je požrtvovano i proslavljao dostojanstveno. Pažnju Španaca nije usmeravao prema intimnim delovima svoga tela a nismo videli ni da ga je španski golman hvatao za gušu. Retki su oni koji fudbal igraju iz ljubavi jer ovaj sport je odavno postao više od igre.

    Odluka da se 22. Svetsko prvenstvo održi u Kataru doneta je još 2010. godine. Gora se u to vreme nije mnogo tresla a miševi su sve do nedavno ćutali. Pred sam početak velikog takmičenja, oglasili su se dušebrižnici, borci za ljudska prava i revoucionari političke korektnosti. Najednom su shvatili da je Katar konzervativna arapska zemlja u kojoj vlada sistem vrednosti zasnovan na muslimanskoj religiji. Postalo im je jasno i da je za organizaciju takmičenja potrošeno 220 milijardi dolara, da su tokom izgradnje infrastrukture zapošljavani slabo plaćeni migranti. Dosetili su se da je u Kataru kao i u većini zemalja arapskog sveta ilegalno biti homoseksualac kao i da je opšte stanje ljudskih prava na prilično niskom nivou. Ali tako je bilo i minulih dvanaest godina a slično će nažalost biti i u budućnosti. Od letargične nezainteresovanosti, mediji su  preko noći počeli kampanju protiv Mundijala 2022 a najglasniji su pozivali čak i na bojkot. Očigledno da je ponestalo tema pa pošto su vakcine izašle iz mode a rat u Ukrajini je previše krvav za ove petpraznične dane, Katar je postao tema na kojoj se polaže ispit iz političke korektnosti a koji će, kao i uvek, položiti samo najradikalniji.  

    Prvenstvo sveta u fudbalu kao spektakl globalnih razmera od svojih početaka obilovalo je političkim i drugim kontroverzama. Prvi šampionat održan u Montevideu 1930. godine prošao je relativno mirno i bez većih skandala da bi samo četiri godine kasnije počelo da se kuva.

    DUČE, FIRER I FUDBALSKA PREKOMANDA

    U vreme najveće ekonomske krize, u leto 1934. Italija je bila domaćin drugog Svetkog prvenstva. Zbog nedovoljne zastupljenosti južnoameričkih zemalja Urugvaj, Čile i Peru su bojkotovali takmičenje a isto su učinile Engleska, Škotska i Severna Irska jer nisu želeli da igraju u nacističkoj zemlji. Na čelu Italije nalazio se veliki ljubitelj fudbala Benito Musolini koji je znao da će  sportski događaj tih razmera uvećati njegovu popularnost i poslužiti za promociju fašističkih ideja. Duče je lansirao teoriju po kojoj je fudbal zapravo nastao u Italiji i to još u 16. veku a da su ga Englezi samo modifikovali i proglasili svojim izumom. Aćile Starđi je bio blizak saradnik italijanskog vođe, zadužen za propagandu. U vreme kada nije bilo televizije, Starđi je uspeo da fašističku ikonografiju prezentuje u filmskim žurnalima, novinama, na posterima, zastavama i poštanskim markama. 

    Takmičenje se održavalo u osam gradova a organizatori su se po nalogu Musolinija trudili da posećenost uvećaju po svaku cenu. Najpre je vlada delila besplatne ulaznice a potom su članovi nacističke partije organizovano odvođeni na utakmice. Da li su tom prilikom dobijali i sendviče nije poznato. Po završetku finalne utakmice u kojoj je Italija postala prvak sveta, na stadionu je mimo protokola intonirana italijanska himna „Điovineca“ uz koju su gledaoci i igrači fašističkim podizanjem ruke pozdravili Musolinija.

    Samo nekoliko dana po završetku Mundijala u Venecijii su se sreli Duče i Firer kada su i zvanično otpočele zajedničke pripreme za početak Drugog svetskog rata.

    Po završetku Olimpiskih igara u Berlinu, nemačke aneksije Austrije i Španskog građanskog rata, bauk fašizma se širio Evropom. Tokom globalnih političkih previranja u Francuskoj je 1938. godine održano treće Prvenstvo sveta u fudbalu. Reprezentacija Austrije imala jedan od najboljih timova pa je Hitler, posle aneksije ove zemlje, odlučio da ih jednostavno pripoji nemačkoj nacionalnoj selekciji. Kao posledica, broj učesnika Mundijala smanjio se sa 16 na 15 ali se članovi FIFA, među kojima je bio veliki broj simpatizera fašizma, nisu oko toga previše uzrujali. Reprezentacija Nemačke sa nacističkim simbolima na dresovima, predvođena selektorom Sepom Herbergerom poražena je na samom početku od Švajcerske rezultatom 4:2. Prema tvrdnjama engleskih medija, nemački fudbaleri su uz podršku svog selektora i pridošlica iz Austrije u znak protesta namerno izgubili ovu utakmicu i tako grdno razočarali firera u domovini.

    „NEVIDLJIVI“ MUNDIJAL

    Prve kontroverze vezane za Prvenstvo u Švedskoj 1958. Počele su još  u toku kvalifikacija. Godine 1948. Izrael je zvanično priznat kao samostalna država. Zemlje muslimanskog sveta od prvog dana su bojkotovale Izrael na svim sportskim fromntovima pa je na red ubrzo došao i fudbal. Najpre je Turska odbila da igra sa Izraelcima a onda su isto učinili Sudan i Egipat. Izrael je bez borbe preskočio čak tri faze kvalifikacija pa je FIFA je uložila napor da smisli način kako se Izrael ne bi plasirao na Mundijal bez ijedne odigrane utakmice. Tako su iz nekog samo njima znanog „šešira“ izvukli Vels čiji fudbaleri nisu puno marili za politiku. Dva puta su pobedili Izrael i bez problema se kvalifikovali za završni turnir.

    Kada je sedamnaestogodišnji Pele podigao pehar Žila Rimea i postao najmlađi osvajač svetskog prvenstva teško da je iko mogao i da zamisli da prvenstva u Švedskoj zapravo nije ni bilo. O čemu se radi? Autori  dokumentarnog filma „Konspiracija 58“ tvrde da te godine Mundijal uopšte i nije održan. Istoričar Žak de Varen prikupio je mnoštvo dokumenata, fotografija i svedočenja na osnovu kojih je formirao teoriju u koju su mnogi poverovali. U knjizi „Fudbalska zavera“, De Varen tvrdi da sve što je na TV ekranima viđeno u stvari je vešto izvedena medijska simulacija snimljena u holivudskim studijima a u režiji CIA. Bilo je to vreme hladnog rata i Amerikanci su želeli da provere koliko daleko može ići medijska manipulacija. Cilj eksperimenta bio je da se utvrdi da li je moguće ubediti svetsku javnost da prate stvarni događaj u Švedskoj dok im se pred očima odmotava film snimljen u Kaliforniji. De Varen takođe tvrdi da je ovo bila i proba za lažno spuštanje na Mesec koje se, po njegovim rečima, takođe nije dogodio desetak godina kasnije. Ključni dokazi za ovu neobičnu teoriju pronađeni su na video snimku finalne utakmice između Švedske i Brazila. U trenutku kada domaćin postiže gol kamera šara po tribinama i pokazuje naselje sačinjeno od visokih zgrada koje u Stokholmu ni tada a ni kasnije na tom mestu nisu postojale. Snimak istovetnih solitera pronađen je u Holivudu u neposrednoj blizini filmskih studija. Kao drugi dokaz švedski istoričar navodi senke igrača na terenu koje ne odgovaraju položaju sunčevih zraka u Severnoj Evropi toga dana i časa već položaju Sunca u SAD. I najzad, kopačke koje nose igrači uopšte nisu postojale u to vreme,  proizvedene su u SAD a na tržištu su se pojavile tek naredne godine. Teorija je brzo pobijena izjavama brojnih učesnika i posmatrača velikog fudbalskog takmičenja ali su mnogi u nju poverovali. Na kraju, i sam režiser je priznao da je reč o „dobronamernoj prevari“ i da mu je namera bila da ismeje zagovornike svih teorija zavere a posebno pristalice pokreta „Konspiracija 58“.  

    PLAČI OD STIDA ARGENTINO

    Politička ubistva, otmice, korupcija, diktatura i najveći sportski događaj na tlu Južne Amerike – Mundijal u Argentini 1978. Predsednik zemlje domaćina bio je Huan Peron, poznat po nesebičnom gostoprimstvu koje je pružao odbeglim nacistima. Tokom desetogodišnje vladavine Peron je vodio neturalnu politiku prema velikim silama. U vreme hladnog rata Argentina je sedela na dve stolice pri čemu je ona ruska, Peronovoj stražnjici bila udobnija pa je zbog toga godinama bio na meti američke administracije. Na kraju  trećeg mandata, mesto predsednika Peron je prepustio svojoj trećoj ženi Izabeli Peron koja je nastavila prorusku politiku svog muža. Amerika je odlučila da preduzme konkretne korake u cilju svrgavanja argentinske vlasti pa su angažovali Henrija Kisindžera da stvari dovede u red. Američki diplomata je posao završio na sebi svojstven način i 1976. godine, državnim udarom, na čelo Argentine postavio generala Horhea Rafaela Videlu. Vojna hunta se od početka surovo obračunala sa neistomišljenicima. Prema zvaničnim podacima UN tokom Videline hunte stradalo je više od tri hiljade buntovnih levičara dok je na desetine hiljada bilo zatočeno u koncetracionim logorima širom zemlje. 

    Približavao se početak Svetskog prvenstva u fudbalu 1978. Odluku da Argentina bude domaćin ovog takmičenja doneta je dvanaest godina ranije kada niko nije mogao da pretpostavi da će u zemlji zavladati ratno stanje. Događaji se nisu mogli predvideti ali se takmičenje moglo otkazati. General Videla je prepoznao priliku da organizacijom velikog spektakla pokaže snagu svoje vlasti a FIFA ga je uz „finansijske argumente ispod stola“ u tome podržala. Prvenstvo je počelo svečanim otvaranjem na stadionu „River Plejt“ koji je od koncentracionog logora bio udaljen samo dva kilometra. Format takmičenja 1978. godine bio je drugačiji od danšnjeg jer se nije igralo na ispadanje već su u finalu nastupali pobednici grupa. Prvi finalista postala je Holandija i tu je bilo sve čisto. U poslednjem kolu druge grupe Brazil je pobedio Poljsku 3:1 pa je domaćinu u utakmici protiv Perua bila potrebna pobeda od 4 gola razlike da bi se plasirali u finale. Tu počinje jedna od najkontroverznijih utakmica u istoriji fudbala a u priču se vraća i neizbežni Henri Kisindžer koji je tokom čitavog prvenstva bio počasni gost argentinskog predsednika. Pre odlučujućeg meča, Videla i Kisindžer telefonom razgovaraju sa predsednikom Perua a potom zajedno odlaze u svlačionicu Peruanaca da im požele sreću uz želju da sve protekne u miru i prijateljstvu. Istog dana na račun vlade Perua iz Amerike je stigla značajna ekonomska pomoć a Argentina ih je stavila na listu povlašćenih uvoznika mesa i vina. Meč Argentine i Perua završen je pobedom domaćina od 6:0 posle čega su u finalu pobedili Holandiju i postali svetski prvaci. Najzaslužniji za ovaj uspeh nažalost nisu bili ni Kempes, ni Ardiljes ni Pasarela već visoka politika, korupcija i zakulisne radnje.

    MAJKE IZ MAROKA

    Na konferenciji FIFA u decembru 2010. godine birani su domaćini Mundijala 2018. i 2022. godine. U igri su bili SAD, Rusija, Australija, Japan, Engleska, Južna Koreja i Katar. Kao najozbiljniji kandidati viđeni su Engleska i Amerika koji su u propagandnu uključili princa Vilijama i Bila Klintona. Na opšte iznanađenje pobedili su Vladimir Putin – Rusija 2018. i Dejvid Bekam promoter SP u Kataru 2022. Javna je tajna da su čelnici FIFA uzeli milione kako bi Prvenstva dodelili baš ovim zemljama. Bil Klinton im to nikada nije zaboravio pa je nekoliko meseci kasnije iskrostio svoje veze u Stejt departmentu i preko FBI pokrenuo istragu o korupciji u Svetskoj fudbalskoj organizaciji. Tom prilikom protiv mnogih funkcionera su vođeni procesi, neki su i osuđeni ali kako to obično biva, glavni igrači na čelu sa Sepom Blaterom su ostali nekažnjeni.

    Svetsko prvenstvo se na španskom kaže Mundijal a na engleskom World Cup – skraćeno WC. Možda baš tu leži odgovor na pitanje zašto je, kako to fraza kaže, fudbal najvažnija sporedna stvar na svetu. Iako dobro znamo da je FIFA korumpirana organizacija u kojoj su rasizam i homofobija uvek tolerisani, kada nas „pritera“ ljubav prema fudbalu, nanovo mu se (WC-u) svake četiri godine, bez razmišljanja prepuštamo.

    Posle svih političkih skandala i kontroverzi Prvenstvo u Kataru pamtićemo po uzbudljivim utakmicama, po tome da je Amerika prvi put u istoriji mirno ušla i izašla iz jedne bliskoistočne zemlje i po fudbalerima Maroka. Oni  su posle plasmana u polufinale na teren izveli svoje majke koje smatraju najzaslužnijim za svoj uspeh. Svako poređenje sa njihovim srpskim kolegama bilo bi neukusno.

  • ATENTAT – ŠEGRTSKI ZANAT

    Filmski Gladijator i junak među mudracima, saznao je da se na njega priprema atentat. Služba bezbednosti je sve proverila, opasnost potvrdila i potencijalnoj žrtvi prepustila odluku na koji način će se od smrtnih pretnji braniti. Hrabar i skroman kakav je oduvek bio, odlučio je da se od svega ne pravi veliki cirkus. Odbio je pancir, okončao započetu partiju šaha i nastavio svoj dvadesetočasovni radni dan. Bilo je to u januaru 2001. godine kada je FBI dobio informaciju da se tokom svečanosti dodele Zlatnog globusa priprema atentat na australijskog glumca Rasela Kroua. 

    Pod pojmom atentat (latinski: attentare – pokušati, napasti) podrazumeva se fizički napad, ubistvo ili pokušaj ubistva određene osobe koja ima važnu političku ili vojnu ulogu. Najčešće je reč o profesionalnim ubicama, fanaticima ili duševnim bolesnicima. Kroz istoriju, atentati su na razne načine određivali tokove savremenog čovečanstva. Optimisti su skloni verovanju da je Hitler uklonjen na vreme gde bi nam danas kraj bio. A opet, imajući u vidu nakaradni sistem vrednosti koji na ovoj jadnoj planeti vlada, za sve muke i nevolje najmanje nam je Hitler kriv. 

    Uspešno izvedeni atentati odavno su ušli u udžbenike, o njima se snimaju filmovi, vode polemike a neretko i ratovi. Iako je većina diktatora dočekala da se na onaj svet presele „mirnim putem“ ne može se reći da je falilo pokušaja. Veliki broj anonimnih atentatora mogao je  sprečiti pokolje, ljudske tragedije i na velika vrata ušetati u svetsku istoriju. Krenimo redom.

    Krajem januara 1757. izvesni Robert Fransoa Demijen pokušao je da ubije Luja XV. Saznao je kojim će putem njegovo veličanstvo proći, nadmudrio kraljevsku pratnju i došao do Luja XV. Ubo ga je nožem u stomak ali završni udarac nije dobro isplanirao. Kralj Francuske je bio zimogrožljiv a pošto je bio hladan dan obukao je više slojeva kraljevskih odora. Napadač nije prilagodio oružje pa je maleni perorez jedva probio kraljevo novo ruho. Luj XV je preživeo a Demijen je osuđen i pogubljen.

    Četiri decenije kasnije, na Badnje veče 1800. godine Napoleon se uputio prema zgradi Opere gde se održavala praznična svečanost. Atentatori su postavili bure baruta sakriveno pored same Opere. Dok su čekali da se vladar pojavi, Napoleon se zaustavio i spontano obratio oduševljenoj masi. Tokom govora odjeknula je eksplozija, stradalo je više osoba ali ne i ona kojoj je bomba bila namenjena. Ovaj neuspeli atentat na Napoleona u istoriji je poznat kao „Operacija Paklena mašina“.

    U našim krajevima, sredinom 19. veka atentatori su se posebno okomili na Milana Obrenovića. Prvi atentat odigrao se u Beogradu juna 1871. godine u blizini stare Terazijske česme. Bomba je eksplodirala  nekoliko trenutaka pošto je prošla kočija kojom se kralj Milan odvezao u pozorište. Izvršioci nisu otkriveni a samo tri meseca kasnije, u Smederevu, Obrenović se umalo nije udavio u poljskom klozetu koji se raspao pod njegovom težinom. Spasao se zahvaljujući tome što je sa sobom poneo pištolj pa je pucnjem pozvao pomoć. Pretpostavlja se da je kralj Milan u klozet pošao naoružan pošto je par meseci ranije preživeo atentat. 

    Na putu do titule najvećeg negativca u istoriji, Adolf Hitler je morao da prođe kroz mnoge opasne situacije. Prvi atentat na firera  pokušao je Georg Esler 8. novembra 1939. godine. Svake godine nacisti su obeležavali godišnjicu velikog protesta koji je 1923. organizovan u pivnici Birgerbrojkeler u Minhenu. Hitlerov govor tradicionalno je počinjao oko pola devet. Te 1939. godine, Adolf je u pivnicu stigao ranije a prisutnima se obratio pre osam kako bi na vreme uhvatio voz za Berlin. Deset minuta nakon njegovog odlaska, u pivnici je odjeknula eksplozija. Bomba je ubila sedmoro i ranila više desetina prisutnih nacista ali ne i nihovog vođu. Upućeni tvrde da je u periodu od 1939. do 1945. godine bilo najmanje 17 neuspešnih pokušaja da se Hitler likvidira. Na kraju se ubio sam u berlinskom bunkeru maja 1945. godine.

    Hitler je bio desetak godina mlađi od ljutog konkurenta u borbi za ulogu najvećeg zlikovca svih vremena – Josifa Viserionoviča. Tema atentata na Staljina obavijena je velom misterije. Neke od atentata izmislila je sovjetska tajna služba a drugi se još uvek vode kao državna tajna. Smatra se da su na Staljina  izvršena četiri atentata. U novembru 1931. godine Generalni sekretar komunističke partije SSSR-a šetao je jednom od moskovskih ulica kada je nepoznati prolaznik potegao pištolj. Od sigurne smrti spasao ga je pripadnik NKVD-a koji se tu slučajno našao. Atentator je bio Leonid Ograev, bivši belogardejski oficir, član emigrantske organizacije „Ruski vojni savez“ i agent britanske obavještajne službe. 

    Kada je nemačka obaveštajna služba saznala da će se u oktobru 1943. godine u Teheranu sastati Staljin, Čerčil i Ruzvelt počele su pripreme za operaciju „Dugi skok“. Cilj je bio kidnapovanje i likvidacija lidera zemalja antifašističke koalicije. Bilo je planirano da grupa diverzanata na čelu sa Otom Skorzenijem neutrališe vođe Engleske, SSSR-a i SAD. Sovjetska tajna služba je saznala da se priprema atentat pa su u gradu Komo, 70 km od Teherana zarobili nemačku grupu posle čega je i čitava operacija obustavljena.

    Za razliku od danšnjih predsednika koji javnost plaše nepostojećim atentatima, nekada je u trendu bio obrnut proces. Name, 22. januara 1969. godine tokom proslave na Crvenom trgu, vojnik Armije SSSR-a ispalio je više hitaca na predseničku povorku u kojoj je bio Leonid Brežnjev. Iako se odigrao pred očima hiljada šokiranih gledalaca ruski zvaničnici su uspeli da ovaj događaj od javnosti sakriju narednih trideset godina. Atentator, Viktor Ilijin proglašen je neuračunljivim pa je ostatak života proveo u mentalnoj instituciji.

    U razgovoru sa američkim rediteljem Oliverom Stounom, Vladimir Putin je potvrdio da je izbegao pet atentata dok ruska služba bezbednosti tvrdi da su operativci čak 12 puta sprečili pokušaj ubistva ruskog predsednika. U avgustu 2000. godine, tokom samita u Jalti, uhapšena je grupa terorista iz Čecčnije i sa Bliskog istoka zbog sumnje da su pripremali napad na kolonu u kojoj je bilo i Putinovo vozilo. 

    Skotland Jard je sprečio dvojicu Rusa da ubiju Putina u znak odmazde za smrt kritičara Kremlja Aleksandra Litvinjenka. 

    Prema izveštajima nekolicine ukrajinskih obaveštajaca, u februaru ove godine, samo nekoliko dana posle početka ruske invazije na Ukrajinu, kavkaski specijalci pripremali su ubistvo Vladimira Putina. Plan je na vreme otkriven a atentat sprečen.

    Nekadašnji predsednik Kube Fidel Kastro živeo je 91 godinu i verovatno je svetski rekorder u preživljenim atentatima. Ako je verovati hroničarima, on je čak 638 puta uspeo da utekne svojim ubicama. Pošto je bio strastveni ronilac CIA je postavila eksploziv sakriven u školjkama na dnu Okeana dok bi posebnim hemikalijama natopili Kastrovo romilačko odelo da bi izazvali neku od fatalnih kožnih bolesti. Najbizarniji pokušaj bio je ubrizgavanje otrova u jednu od Fidelovih cigara od kojih se nije odvajao. Ni pokušaj da se bakteriološki otrov stavi u čaj, kafu ili mleko nije uspeo jer im nije pošlo za rukom da naprave efikasan otrov koji se razlaže u tečnosti. Upućeni tvrde da je u CIA postojala specialna radna jedinica čiji su članovi radili isključivo na likvidaciji kubanskog predsednika a kada je Kastro umro prirodnom smrću stotinak službenika je ostalo bez posla.

    Decenijama su nas učili da je najvećeg sina naših naroda i narodnosti ceo svet voleo. Sredinom osamdesetih stidljivo su počeli da se bude protivnici Josipa Broza a već početkom devedesetih postao je običaj da se u radnoj biografiji uz ostala zanimanja doda i – atentator na Tita. Istoričari tvrde da je najviše napada na Titov život pokušano u periodu rezolucije Informbiroa a naredbodavci su bili „prijatelji“ iz Sovjetskog saveza. Tako su 1950. godine, Bezbednosne službe JNA dobile informaciju da se sprema atentat na Josipa Broza. Od tog trenutka Tito je stalno nosio pancir. Prema saznanjima UDBE, za izvršioca napada Rusi su izabrali  jednog od najbližih Titovih pratilaca, potpukovnika Branka Rudića koji je bio pristalica Informbiroa. U Titovoj rezidenciji u Dubrovniku, Rudić je iz neposredne blizine ispalio tri hica ali je neprobojni prsluk zaštitio predsednika SFRJ a atentator je likvidiran na licu mesta. 

    Jedan od pokušaja desio se 1965. godine, tokom Brozove posete Meksiko Sitiju. Trojica pripadnika četničke emigracije u SAD prerušeni u turiste sa fotoaparatima i katoličkog sveštenika, nosili su bombe kojima su planirali Brozovo ubistvo. Pokušaj je propao jer je Titu bilo nemoguće prići pošto su ga meksička vojska i policija odlično čuvali. Izračunato je da su protiv Tita organizovane 73 zavere koje su neuspešno izvedene, mada svako od nas u familiji je ima babu ili dedu koji su tvrdili da taj što šuška kad govori, i nije pravi Tito.

    Pokušaji atentata na Slobodana Miloševića smatrani su državnom tajnom pa je teško odrediti njihov tačan broj. Saobraćajna nesreća na autoputu Zagreb – Beograd, koja se dogodila 3. januara 1988. smatra se prvim pokušajem atentata na  Miloševića. Na automobilu tadašnjeg  predsednika CK Srbije, pukle obe zadnje gume pa je automobil završio u jarku pored puta. Milošević je zadobio lakše povrede ali je već sutradan  otišao na posao. SUP Beograda je zvanično utvrdio da su gume bile “dotrajale i da je nestručno urađena pneumatika”!? 

    Drugi atentat planiran je na Vidovdan 1989. godine tokom  proslave 600 godina Kosovske bitke. Služba DB Srbije primila je intel od ruskog KGB-a da kosovski Albanci pripremaju ubistvo Slobodana Miloševića. Planirano je da se srpski lider likvidira na putu prema Gazimestanu. Istog dana, obaveštajci su pronašli snajpersku pušku u jednom skrovištu kod Podujeva. Zanimljivo je da je JNA odbila da ustupi Miloševiću vojni aerodrom u Prištini i postavi svoje snajperiste kao obezbeđenje jer, navodno, nije dobila odobrenje iz Beograda. 

    Tokom devedesetih, Milošević je, za razliku od svojih građana, često putovao po svetu. Mirovni pregovori vodili su se punom parom. Još jedan nerazjašnjen događaj zabeležen je 18 januara 1994. Spuštajući se na pistu ženevskog aerodroma, na levom točku aviona Savezne vlade, pukle su obadve gume. Pilot je uspeo da smiri avion, a putnici, uključujući i Miloševića, ostali su nepovređeni. U isto vreme, britanski MI6 detaljno je pripremao atentat na predsednika SR Jugoslavije koji je trebalo da se izvrši u Ženevi. Prema rečima agenta MI6, Ričarda Tomlinsona, planirano je da se laserskim zrakom onesposobi general švajcarske policije koji je vozio Miloševića. Vozač bi izazvao saobraćajnu nesreću sa smrtnim ishodom a automobil i žrtva završili bi u Ženevskom jezeru. Sve ovo „Sloba“ je stoički izdržao da bi život skončao pod pomalo čudnim okolnostima u Hagu. Potom je mimo svih zakona i običaja sahranjen u dvorištu porodične kuće u Požarevcu. 

    Loši momci svetske istorije imali su mnogo više sreće od državnika koji su svojom hrabrošću i humanošću zadužili čovečanstvo. Metak nije hteo Hitlera i Staljina ali je nažalost stigao Indiru Gandi, Martina Lutera Kinga, Kenedija, Đinđića… Pored uspelih i neispelih atentata postoje i oni treći koji sve više ulaze u modu. Poznata je meta, dan i mesto ali  nikako da se pojavi atentator.

  • ŠALA, KOMIKA I NEKA JABUKA

    „Vic je svetlucava pena na površini a humor je biser iz dubine.“

    Sirius

    U filmu „Ovo malo duše“, nežnoj priči o surovoj svakodnevici, dedo Jusuf objašnjava otkuda sav ovaj belaj, muka i nevolja koji nam vekovima mira ne daju: „Čuo sam da u tim starim knjgama piše da je Bog bio namislio dat čovjeku da živi hiljadu godina. To je bilo kad je Bog prvog čoveka stvorio – Adema. Sve mu pružio i pojest, i popit, i ženu mu stvorio. Samo u nekake jabuke da ne diraju. Biva to su božije jabuke… To da ne dira a drugo je sve njegovo. Ali ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, naljutio se i kapak! Nesta rahatluka, nesta svega. Od tada se čovjek pati, živi i mre ko i svako drugo hajvanče.“

    Od „Adema“ do današnjih dana svašta nam se izdešavalo ali su se duhoviti „hajvani“ uvek trudili da nam stvarnost humorom ulepšaju. Kao lik koji je opleneio savremenu umetnost, dedo Jusuf je za potrebe naše priče nastavio put kroz istoriju humora. Tako je na primer saznao da sama reč humor potiče od Galena, koji je preuzeo Hipokratovo tumačenje o tzv. „životnim sokovima“ koji određuju telesnu građu i fiziološke osobine svakog organizma a samim tim i psihičke osobine i raspoloženje pojedinaca. Najstarija tumačenja prirode smešnog potiču još od Grka koji su smatrali da se ljudi najviše smeju tuđoj slabosti i bespomoćnosti. Te tzv. teorije superiornosti održale su se sve do danas. Prve zapisane šale  potiču iz stare Mesopotamije ali obiluju neukusnim zapletima vezanim za fiziološke potrebe što je našeg junaka više rasplakalo nego nasmejalo. Čika Jusufu se se međutim dopali vicevi iz doba Tutankamona. Saznao je da se u starom Egiptu lekar zvao KAIROpraktor i da su za život zarađivali – piramidalnim prevarama. 

    Put kroz vreme vodi nas u ahtičku Grčku. Jednom prilikom, otišao  Aristotel kod berberina, ovaj ga je pozdravio i uzbuđeno pitao: „Kako da vas podšišam slavni Aristotele?“, „U tišini!, odgovori filozof lakonski. Marketing je svoje korene pustio u staroj Atini jer kada je Herodot odlučio da proda kuću, sa sobom je uvek nosio ciglu da pokaže od čega je njegova kuća sagrađena. 

    „Bio tamo neki grčki filozof, priseća se dedo Jusuf s prstom na čelu, vazda gologuz ‘odo. Sokrat su ga zvali! 

    Sretne on  jednog čo’eka koji ga pita: 

    – Znaš li što sam o tvom jaranu čuo?

    – Stani malo, odgovori Sokrat, pre nego što počneš priču o mom jaranu, mogao bi razmisliti zadovoljava li to neke uslove. Prvi uslov je istina. Jesi li siguran da je to što mi želiš reći istina?

    – Ne, odgovori poznanik, malopre sam čuo od nekih ljudi.

    – Dobro, veli Sokrat, znači nisi siguran je li to istina. Da vidimo sada je li je to što želiš reći o mom prijatlju, nešto dobro?“

    – Ne, naprotiv!

    – Dakle, nastavi Sokrat, želiš mi reći nešto loše o njemu, a nisi siguran da li je to istina. Još samo jedno pitanje. Hoće li to što mi želiš reći o mom prijatelju, biti meni korisno?

    – Ne, ni najmanje.

    – Ako mi želiš reći nešto što nije istina, nije dobro i nije korisno, zašto bi mi to uopše rekao?, poentirao je Sokrat.

    „E jes taj Sokrat hajvan bio“, pomisli Jusuf, „kažu pametan čo’ek baš, al’ džaba jer nikad nije saznao da mu je taj jaran ženu jebav’o.

    Srednjevekovne, britanske šale odlikovale su se nestašnim dvosmislenim humorom.  Na retoričko pitanje “Šta se klati u visini čovekovog bedra i teži da uđe u rupu u koju je i ranije ulazilo?” odgovor glasi – ključ. Popularan je bio i sledeći vic sa kraljevskog dvora: Šetaju princeza i vitez parkom. Kada su stigli do jezera, princeza, skine prsten i baci ga u vodu tačno na pola puta do ostrva sa krokodilima. Okrene se prema vitezu i kaže: „Izvadi ga!“ Vitez je istog trenutka posluša. A princeza sva ozarena i srećna reče: „Ti si vitez mog života, ostali kreteni su skakali za prstenom!“

    Srpski narod se uvek ponosio svojim ratovima pa je uz minimalnu dozu samokritike rado zbijao šale na račun brojnih neprijatelja. Humorom se najlakše maskiraju i besmisao rata, i ljudske žrtve a boga mi i porazi. Ratni vicevi neizbežno sadrže dozu crnog humora dok zlobnici tvrde da neodoljivo podsećaju na brak jer se u njega lako stupa, brzo se spoznaje istina i teško se iz njega izlazi. Od ratnih viceva najpre izdvajamo onaj iz devedesetih, o zemunskom šaneru koji je nekim čudom mobilisan: 

    Ponestalo vojnicima municije, pa ostavili Stevu Zemunca da drži liniju. Kapetan mu kaže:

    – Čuvaj liniju dok se ne mi ne vratimo. Evo ti šlem i tri bombe to je sve što nam je ostalo.

    – Ne brini brate kapetane sve je pod kontrolom.

    Vraćaju se vojnici i vide Zemunca s brdom oružja i municije. Pogledaju na drugu stranu, a tamo gomila neprijateljskih vojnika. Okružili Stevu koji vrti šlemove po podu i viče:

    – Aj’ pogodi ‘de je bomba!

    Stazama NOB-a i revolucje naišli smo i ovaj vic: 

    Ide Partizan kroz selo i sretne nagluvu baku pa je pozdravi:

    – Smrt fašizmu! 

    Baka mu odgovora:

    – I tebi sinko!

    Slavna epopeja srpskih boraca u Velikom ratu imala je retke komične trenutke: 

    Na Kajmakčalanu, srpski vojnici gladni iscrpljeni ali hrabri i odlučni da u borbi istraju. Pojavi se kaplar pa se iz sveg glasa poviče:

    – Slušaj ‘vamo vojsko. Imam jednu lepu i jednu manje lepu vest.

    – Prvo lepu povikaše svi.

    –  Danas menjate gaće!

    – Uraaa! A druga?, vojnici će neodlučno.

    – Ali između sebe.

    U školi su često citirali nekog Nemca sa dugačkim imenom koji je davno rekao kako je rat „produžetak politike drugim sredstvima“. Ostavićemo za trenutak „druga“ sredstva“ po strani i okrenuti se šaljivoj strani politike.

    Došli Putin i Vučić u Pariz da posete Makrona. Francuz im ponosno pokazuje sliku novog mercedesa:

    – Uštedeo sam pet plata i ponovio se, hvali se domaćin.

    – Karašo, odgovara Putin, ja „merdžana“ mogu da kupim od regresa za godišnji odmor. A ti Aleksandre Anđelkoviču?

    – Samo trenutak, odgovori Vučić. „Andrej!“, razdera se u telefon, „koliko bi nam trebalo da kupimo Mercedes?“ 

    – Pola godine, ne može kraće, reče Alek sagovornicima, velika je to fabrika! 

    Prema pisanju Informera, građani Srbije već godinama uživaju u blagostanju pa i kada se sa međunarodne scene prebacimo na lokal za nas problema nema. 

    Na šalteru biroa za zapošljavanje:

    -Dobar dan, ja došao u vezi posla…

    – Koja stranka?

    – Šta stranka?

    – Šta posla?

    U zemlji u kojoj i predsednike kućnih saveta od milja zovu vrhovnim komandantima, izgleda da se najbolje snalaze Piroćanci jer  uprkos svemu uvek najviše uštede. Vicevi o tvrdičluku postoje i u drugim kulturama, na istu temu se šalimo na račun Škotlanđana a ulogu „turskog Pirota“ igra grad Kajzeri, koji se nalazi u centralnom delu države. Od svih evropskih naroda najveće tvrdice žive u Holandiji ali iz nekog razloga nisu ušli u humorističku literaturu. Što se Piroćanaca tiče, sve je počelo u drugoj polovini 70-tih godina prošlog veka. Na jednom „Turniru duhovitosti“ koji se tada održao u Pirotu, domaćini su rešili da sami sebe kako se to danas kaže „brendiraju“. Tada su lansirani vicevi koji se pričaju i danas.

    Piroćanac u kafiću:

    – Ko’e pije ono lepojče tam’ u ćoše?

    Konobar:

    – Pije najskuplji viski, 25 godina star.

    – Turi dve kocke led i kaži da je od mene.

    Drugi ukorenjeni stereotip je da su Škoti velike tvrdice. Treba podsetiti da je stanovništvo u tom delu Britanije, vekovima živelo u siromaštvu. Mnoge studije pokazuju da je reputacija tvrdičluka nepravedna. Škotlanđani na primer, u dobrotvorne svrhe u prosečno daju 356 funti godišnje, za razliku od stanovnika Londona koji, iako su im zarade za 25 odsto veće, doniraju  svega 268 funti.

    U trenucima depresije Magnus Mekgregor u dućanu prekoputa, kupio konopče i otišao na tavan da se obesi. Kada je izmicao sebi stolicu naiđe  njegov prijatelj Donald i preseče uže. Sutradan, Magnus mu je poslao račun iz prodavnice s porukom: „Duguješ mi 2 funte za uništeni konopac!“

    A evo šta se dogodi kada se „najveće cicije“ sretnu na neutralnom terenu! 

    Došao Škotlanđanin u Beograd pa se sa Piroćancem kladio u 100 eura da će duže ostati pod vodom bez vazduha. Dobitnik opklade se još ne zna! 

    Za sve one koji ne uštede dovoljno za utehu оstaje crni humor tek toliko da vide kako ima i onih kojima je mnogo teže:

    Idu razrok i zrikav ulicom i sudare se:

    – Pa dobro, bre, sto ne gledaš gde ideš?!

    – A što ti ne ideš gde gledaš?!

    Nedaleko od njih razgovaraju dvojica prijatelja:

    – Čime se baviš?

    – Nema posla u struci pa trgujem organima.

    – Pa imaš li srca?

    – Jel’ to kritika ili porudžbina?

    Dostojevski je davno napisao:“Ako želite da prozrete čoveka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smeje. Ako se dobro smeje, znajte da je dobar čovek. Ja zato dobro znam da je smeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dete: jedino deca umeju da se dobro smeju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna!“ 

    A dedo Jusuf se iznenada iz dubokih misli vratio u realnost: „‘Ej Šumadinac ‘oćemo li pominjat’ ove iz mog kraja? Mujo, Suljo, Haso, Fata?“

    Etnički vicevi predstavljaju široko rasprostranjenu pojavu u svakodnevnom životu različitih nacija. Kategorisanje ljudi, čak i u obliku etničkih viceva, ima različite funkcije, od svakodnevne interakcije i  pozitivnog vrednovanja sopstvene grupe kroz negativno posmatranje  drugih. Krenimo onda od Bosne.

    Gleda Mujo platni spisak:

    – Ibro 1.000 evra, Meho 1.200 evra, Suljo 950 evra, Haso 1.500 evra, i sve tako redom.

    Na kraju se iznenadi:

    – Gle’ ovaj Saldo! 35.000 evra!

    Ili onaj kada Haso pita Muju:

    – Gdje je Fata nisam je vidio nekoliko dana?

    – Posl’o sam je na odmor u Ukrajinu.

    – Jes’ blesav, znaš da se tamo puca?!

    – Ma pucala se ona i ovdje.

    Iz čika Jusufovog zavičaja, preko Drine stižemo u Srbiju gde nas s vrata dočekuju pitanjem:

    Kada Srbin ima najveću koncentraciju?

    Kad presipa rakiju iz bureta u flašu!

    Da nam je sloga na prvom mestu potvrđuje rečenica: 

    Idu dva Srbina ulicom i svađaju se ko će biti u sredini.

    Iz „centrale“, selimo se malo na sever:

    Pitali malog Lalu šta najviše voli da jede.

    – Paaa, kad imamo novce onda salamu i viršle a kad para nestane onda ono što imamo u kući: šunke, kulena, čvaraka…

    I na jug:

    Vranjanka ima muža Budimira.

    Pita je švaler:

    – Će da bude nešto večeras s nas?

    Ona odgovara:

    – Ako Bude bude, neće da bude, al’ ako Bude ne bude, će da bude

    Sledeća stanica – Podgorica:

    U kafiću Crnogororac startuje đevojku.

    – Viđu mala, a jeli se poznajemo nas dvoje?

    Đevojka:

    – Prvi put te u životu vidim!

    – A đe ćeš me znat’ kad iz mercedesa i ne izlazim.

    Ili onaj prepun roditeljske ljubavi:

    Majka Crnogorka na aerodromu u Podgorici prati sina

    u Ameriku. Plače, jeca, suza suzu stiže….

    Kaže joj drugi sin:

    A majko, što plačeš? Vratiće se on! Pa ne ide u Beograd!

    Dedo Jusuf je tiho uzdahnuo, zavio cigaru od suvog hercegovačkog duvana i setno zapevao:

    Kad’ Hrvat Srbinu kaže – brate, 

    kad’ Slovenci piće plate, 

    kad’ se Crnogorci posla late,

    Makedonci dobiju veće plate 

    i kad sve to Bošnjaci shvate 

    biće opet SFRJ brate.

  • EKSPLOZIVNI MIROTVORCI

    Imena dobitnika Nobelove nagrade objavljuju se svake godine  početkom oktobra dok je dodela priznanja zakazana za sredinu decembra. U međuvremenu, laureati imaju dovoljno vremena da se pripreme za svečanost u Švedskoj kraljevskoj akademiji koja obezbeđuje nagradu od 1,6 miliona evra a od dobitnika se očekije da se na svečanosti obrate javnosti i predstave rad za koji je nagrada dodeljena. 

    Urbana legenda kaže da je nagrađeni fizičar iz SAD svakoga dana  vežbao govor ali zbog straha od letenja nije otputovao u Stokholm. U dogovoru sa članovima akademije organizovana je mini turneja po najvećim američkim univerzitetima gde bi nobelovac izložio najvažnije detalje svog istraživanja. Pošto avion nije dolazio u obzir, profesor je na put krenuo službenim automobilom koji je već godinama vozio njegov brat Ričard. Inteligentan gospodin kome škola u mladosti nije išla od ruke pa ga je brat zaposlio preko veze. Osim letenja, profesor se, nažalost, plašio i javnih nastupa te su braća odlučila da pribegnu malom lukavstvu. Vozač, koji je govor čuo nebrojeno puta, obukao je odelo, stavio kravatu i bez greške održao predavanje. Publika je bila zadovoljna kao i naučnik koji je sedeo po strani. Zbog fizičke sličnosti prevaru niko nije primetio. Sve je išlo glatko, dok se na predavanju u Oklahomi nije javio radoznali posetilac. Bio je to jedan od onih brbljivaca koji na svakoj tribini suvišnim pitanjima nerviraju prisutne. Postavio je  komplikovano pitanje iz kvantne fizike ali se „profesor“ nije dao zbuniti. „Vi se šalite“, odgovorio je uvređeno, „tako nešto pitate dobitnika Nobelove nagrade? Na prosto pitanje kao što je vaše može odgovoriti i moj vozač. Ričarde molim vas, objasnite  gospodinu!“   

    Poslednjih sto dvadeset godina Nobelova nagrada se dodeljuje za najviša dostignuća u oblasti nauke, književnosti kao i za ukupni doprinos u borbi za očuvanje mira u svetu. Poreklo nagrade i život njenog utemeljivača otkrivaju nam neveselu priču. Alfred Nobel je rođen u Stokholmu 1833. godine. Njegov otac, Imanuel bio je inženjer i pronalazač sa manjkom inovacija i viškom finansijskih problema. Posle bankrota u rodnom gradu, Nobelovi se sele u Rusiju. Imanuelovi pronalasci privukli su pažnju cara Nikolaja a posebno projekat proizvodnje eksploziva. Ruski imperator je omogućio da porodica Nobel živi pristojno. Najstariji sinovi su od samog početka učili strane jezike, fiziku, matematiku i ostale prirodne nauke. Pošto porodica nije imala razumevanja za Alfredov poetski talenat, on je u Parizu počeo studije hemije i zajedno sa italijanskim naučnikom Askaniom Soberom radio na proučavanju nitroglicerina od koga su u kombinaciji sa drugim elementima 1867. godine stvorili dinamit (od grčke reči „dunamis“ što znači moć). Nobelov pronalazak doveo je do velikog progresa u mnogim oblastima a posebno u rudarstvu i  građevinarstvu. Narednih godina, Alfred Nobel je patentirao čak 355 pronalazaka i za kratko vreme postao bogat čovek.

    Paralelno sa širokom upotrebom Nobelovih inovacija, dinamit je  počeo da se koristi u vojne svrhe i preko noći postao tražena roba na međunarodnom tržištu oružja. Kada je 1888. godine umro pronalazačev stariji brat Ludvig Nobel, novine su greškom objavile da je reč o Alfredu. U nekrologu pod naslovom „Trgovac smrću“ francuski list ga je nazvao ratnim profiterom čiji đavolji pronalazak seje smrt po svetu dok se Alfred Nobel bogati bez i malo griže savesti. Nobel je bio šokiran ovim člankom. Istog dana odlučio je da čovečanstvu daruje nešto pozitivno pa je 1895. godine u Švedsko-norveškom klubu u Parizu obelodanio stvaranje fonda za dodelu nagrade sa njegovim imenom. Razočaran načinom na koji je korišćen dinamit, odlučio da nagradi one koji su svojim radom doprineli razvoju humanističkih vrednosti. Ljubav prema književnosti za koju porodica nikada nije imala razumevanja i nauci koja mu je donela slavu, oblikovali su koncept Nobelove nagrade koja se svake godine dodeljuje za fiziku, hemiju, medicinu, za mir, književnost a od 1969. godine i za ekonomiju. Tradicija duga više od jednog veka pomogla je da javnost upozna više stotina naučnika, humanista, stvaralaca, ljudi koji su najbolji način zadužili savremenu civilizaciju. Komitet za Nobelovu nagradu čini pet članova koje imenuje Norveški parlament. Reč je o penzionisanim političarima koji odluke, navodno, donose samostalno ali kao što i među „naprednima“ ima radikala, tako su i Nobelovu nagradu dobijali neki sumnjivi likovi. Krenimo redom.

    Najveći negativac svetske politike koji je tokom jednovekovne životne i sedam decenija duge diplomatske karijere čovečanstvu naneo mnogo zla, 1973. godine je nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Henri Kisindžer je ovo prestižno priznanje podelio sa vijetmanskim generalom Le Duk To-om. Vijetnamac je nagradu odbio uz obrazloženje da je u njegovoj zemlji rat uveliko u toku a da se nagrada za mir prima u miru.

    Mijamarska (burmanska) političarka Aung San Sun Kyi nagrađena je 1991 za doprinos u dugogodišnjoj borbi protiv vojne hunte. Kao jedan od najvećih neprijatelja režima više od deset godina je provela u kućnom pritvoru. Tokom egzila brojne humanitarne organizacije borile su se za njeno oslobađanje. O njoj su napisane brojne knjige a grupa U2 posvetila joj je pjesmu „Walk On“. Na listi „50 heroja današnjice“ britanskog časopisa „New Statement“ ime Aung San Sun Kyi našlo se na prvom mestu. U njenu čast napisana je drama „Lady Of Burma“ koja je izvođena na pozornicama najpoznatijih teatara u svetu. Po izlasku iz zatvora Aung San Suu Kyi je počela da se bavi politikom i ubrzo postala premijerka svoje zemlje. Tokom njene vlasti sproveden je pogrom nad muslimanskom nacionalnom manjinom Rohinja. Godine 2019. u Hagu joj je suđeno za ratne zločine a svetska javnost zahtevala da joj se oduzme Nobelova nagrada, nažalost bez uspeha.

    Odluka da se 1994. godine, Nobelova nagrada za mir dodeli vođi Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaseru Arafatu izazvala je šok i naišla na oštre kritike jervrejske zajednice širom sveta. Nije pomoglo ni što je Arafat priznanje podelio sa izraelskim političarima Jicakom Rabinom i Šimonom Peresom. Čovek, čiji su simboli bili palestinska tradicionalna marama i opasač s pištoljem, bio je odlikovan za zasluge u bliskoistočnom mirovnom procesu. Zbog militantnih aktivnosti koje su usledile narednih godina Arafatovi kritičari su istakli da lider PLO nagradu jednostavno nije zaslužio. Tek pred kraj života vođa PLO-a javno je osudio terorizam kao sredsvo rešavanja sukoba. 

    Kenijska ekološka aktivistkinja Vangari Matai prva je Afrikanka koja je 2004. osvojila Nobelovo priznanje. U obrazloženju je navedeno da se Matai nagrađuje zbog višedecenijske borbe protiv korupcije i zagađenja životne sredine. Od simpatije do opšte osude, međutim, kratak je put. Pošto se u savremenom „politički korektnom“ svetu svaka neprijatna istina naziva teorijom zavere, izjava Vangari Matai da je virus side stvoren veštačkim putem u laboratorijama zapadnih zemalja a potom donet u Afriku kako bi zarazili domaće stanovništvo. „Em smo crnci, em nas mnogo ima, baš zgodno zar ne!?“, zaključila je nobelovka iz Najrobija. Od tada je preko noći nestala sa javne i zauvek otišla u zaborav. 

    Pošto je na funkciji proveo samo devet meseci, Nobelova nagrada za mir 2009. dodeljena je tadašnjem predsedniku SAD Baraku Obami  zbog, kako je Komitet je naveo, „doprinosa saradnji i razumijevanju među narodima, razoružanju, zaštiti okoline i mirnom rješavanju sukoba.“ Samo nekoliko meseci kasnije nastavljene su vojne akcije u Iraku i Avganistanu a broj američkih trupa u ovim zemljama mnogostruko je uvećan. 

    Godinu dana pre Obame nagrađen je „omiljeni“ diplomata balkanskih naroda i arhitekta ideje o nezavisnosti Kosova Finac Marti Ahtisari dok je 2010. godine nagrada, za promenu, otišla u prave ruke. Laureat je Liju Sijabo neustrašivi borac za ljudska prava, učesnik demostracija i štrajkač glađu na trgu Tijananmen posle čega je osuđen na dugogodišnju robiju. Od 1991. godine pa do smrti 2017. veći deo života proveo je u kineskim tamnicama dok je retke dane na slobodi proveo u egzilu pišući za strane političke magazine i ilegalne kineske novine. Kada je objavljena vest od dodeli Nobelove nagrade, Kina je obustavila uvoz lososa iz Norveške a porodica i najbliži prijatelji Liju Sijaboa bili su uhapšeni.

    Nemački pisac Peter Handke dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2019. godine, poznat je po kontroverznim stavovima o dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije a naročito po tome što je negirao genocid u Srebrenici i branio Slobodana Miloševića. Handkeovi stavovi i izjave o dešavanjima na Balkanu su izazvali žustre rasprave u zemljama regiona. Na dan uručenja nagrade u Stokholmu je održan veliki protest protiv Švedske akademije. Kao jedan od najtalentovanijih savremenih pisaca Peter Handke je Nobelovu nagradu definitivno zaslužio jer se ona dodeljuje za sveukupni doprinos svetskoj književnosti. O političkom ukusu može se a i ne mora raspravljati.

    Narodi sa prostora nekadašnje SFRJ, imaju dva Nobelovca. Jednog pravog i drugog na „određeno vreme“.  

    Nobelovac koga jednako prisvajaju svi narodi bivše Jugoslavije, nagradu za književnost je osvojio 1961. godine. Tadašnji mediji su izvestili da se Ivo Andrić vraćao iz šetnje kada su ga presrela dvojica novinara. Rekli su mu da ga u stanu čeka veliki broj njihovih kolega pa su  pisac i njegova supruga teškom mukom smestili nezvane goste. U jednom momentu, na vratima stana, sa buketom crvenih ruža, pojavio se otpravnik poslova švedske ambasade u Beogradu. On je na srpskom jeziku čestitao Ivi Andriću: „Imam posebnu čast da po nalogu Švedske akademije nauka saopštim da vam je danas dodeljena Nobelova nagrada za literaturu kao priznanje „za epsku snagu s kojom ste prikazali sudbine i istoriju ljudi vašeg naroda.“ Andrić se zahvalio na nagradi posle čega je sledio razgovor sa novinarima a fotoreporteri su zamolili velikog pisca da ga slikaju sa suprugom. Tog 26. oktobra 1961. godine nastala je prva javna fotografija Iva Andrića sa Milicom Andrić-Babić. Tri godine ranije oni su se venčali nakon tri decenije duge, tajne ljubavi. Te godine, u najužem izboru, pored našeg književnika, bili su i engleski pisci Lorens Darel i Grem Grin, Amerikanac Džon Štajnbek i Italijan Alberto Moravija.

    Sve ono što je važilo za Iva Andrića sasvim obrnuto se odigralo u životu Dobrice Ćosića. Ukus pobednika osetio je nakratko i čitav sat igrao ulogu nobelovca. Naime, samo šezdeset minuta bilo je dovoljno da se izazove opšti haos i revolt kod velikog broja neistomišljenika širom zapadnog Balkana. U oktobru 2011. godine, sat vremena pre zvaničnog proglašenja dobitnika, na lažnoj stranici Nobelove fondacije, koja se nije razlikovala od zvanične, objavljena je vest da je srpski pisac Dobrica Ćosić dobitnik Nobelove nagrade za književnost. U roku od 15 minuta na internetu je nastala prava pometnja. Vest se širila velikom brzinom a tek nakon pola sata, počelo je da postajje jasno da se radi o prevari. Na vest su se „upecali“ gotovo svi mediji u regionu. Neki su šaljivo prokomentarisali da bi možda poverovali da je Ćosić dobio Nobelovu nagradu za ali za književnost… Na istoj internet stranici objavljen je proglas samoorganizovanih internet aktivista koji su preuzeli odgovornost za ovu neslanu šalu. „Cilj naše akcije bio je da skrenemo pažnju srpske javnosti na opasan uticaj političara i pisca Dobrice Ćosića koji je u domaćoj javnosti pominjan kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Domen ovog lažnog sajta registrovan je 5. oktobra 2011. godine, kao simbolično podsećanje na dan kada je Srbija propustila istorijsku priliku da stvori jedan drugačiji i bolji svet. I tako, Dobrica Ćosić nažalost nije stigao do Stokholma a boga mi ni do Haga.

  • JEDAN LEVO, DESNO DVA

    Američki predsednik Džon Adams davno je rekao da „ako u
    mladosti nisi liberalan sigurno nemaš srca. Kada ostariš, ako ne
    postaneš konzervativan – defintivno nemaš mozga.“ O političkim
    ukusima naravno ne treba raspravljati ali stvarnost potvrđuje da je
    istina posve drugačija. Mladi ljudi nažalost od tinejdžerskih dana
    srljaju u desni konzervativizam najgore vrste a do starosti samo se
    neki od njih opamete, omekšaju i postanu racionalni dok većina
    nastavlja istim putem. Od kada je Vladimir Putin igračke zamenio
    pravim oružjem, normalani ljudi svakog jutra proveravaju da li se
    bude na ovom ili onom svetu ili što pesnik reče:


    „Ludilo snagom okeana plavi moju dušu i nagriza um.
    Ključevi vlasti ispod maske na zidu, impozantna golet na smetlištu.
    Gledam samo njihova lica, slavna artiljerija stiže na cilj“
    B.DŽ.Š.


    Dok se odnosi Vašingtona i Kremlja bliže tački ključanja,
    republikanska desnica neskriveno podržava Putinovu politiku, ruski
    konzervativizam a od nedavno su počeli da primaju i pravoslavno
    hrišćanstvo. Da li je moguć Treći svetski rat ako više od 35%
    stanovništva jednog od glavnih aktera sukoba podržava suprotnu
    stranu?

    Odnos američkih konzervativavaca prema SSSR-u i Rusiji od
    Oktobarske revolucije, Drugog svetskog i „hladnog“ rata pa sve do
    perestrojke bio je krajnje negativan. Nakon pobede boljševika s one
    strane Aljaske, Hrišćanska evangelistička crkva okupljala je
    konzervativne belce koji su preobraženu Rusiju videli kao najveću
    pretnju tradicionalnim vrednostima. Američki kritičari socijalizma
    otvoreno su zamerali sovjetima na kolektivizaciji fabrika,
    poljoprivrednih dobara i žena. Čak je i Senat SAD utvrdio da su
    komunisti, ukidanjem materijalne zavisnosti žena od svojih muževa
    narušili osnovno načelo društvenog poretka koje oduvek bilo – Bogom
    dano. Početkom 1921. u konzervativnom magazinu „American Affairs“
    objavjen je tekst u kome se tvrdi da su sovjetske žene prisiljene da se
    registruju u „Nacionalni biro slobodne ljubavi“ gde svaki muškarac ima
    slobodan pristup. Strah od komunizma u Americi je trajao decenijama.
    Za to vreme, u SSSR-u je izvršena potpuna sekularizacija društva,
    zatvarane su crkve a sovjetski ateisti organizovani u „Ligu militatntnih
    bezbožnika“ obećali su da će do 1937. potpuno iskoreniti religiju u
    Sovjetskom Savezu.


    Posle Drugog svetskog rata Sjedinjene Američke Države
    doživljavaju religijski preporod pa su republikanci pod budnim okom
    senatora Džozefa Makartija, odlučili da zaštite svoju „čednu“ domovinu
    od komunista, ateista i homoseksualaca. Posle brojnih
    seksualno-špijunskih skandala u godinama hladnog rata, Trumanova
    administracija je donela odluku da pripadnicima (u to vreme) LGB
    populacije zabrane zapošljavanje u državnim institucijama jer su
    predstavljali bezbedonosni rizik. Ovaj zakon bio je na snazi pune dve
    decenije. Animozitet konzervativnih hrišćana SAD prema Sovjetskom
    Savezu uvećao se šezdesetih godina prošlog veka kada je sovjetski
    premijer Nikita Hruščov uveo još rigoroznije mere prema religioznim
    zajednicama. Situacija na ovom planu promeniće se tek dolaskom
    Gorbačova.


    U poslednjih nekiliko decenija, post sovjetska Rusija prošla je
    kroz višeslojni, intenzivni preobražaj na svim nivoima. Pravoslavna
    crkva je od marginalne, gotovo ilegalne institucije postala idejni i
    duhovni stožer Kremlja a levičarske ideje rukovodstva SSSR, posle
    perestrojke doživele su totalni zaokret udesno. U periodu između1992. i

    1997. godine evangelističke protestantske crkve u SAD odvojile
    su preko 60 miliona dolara kako bi popularisale hrišćanstvo u srcu
    svetskog ateizma. Kroz proučavanje Biblije, hrišćanske video kurseve i
    verske porodične konferencije misionari su se trudili da Isusa Hrista
    približe sovjetskim proleterima. Misionari nikako nisu mogli da
    predvide da će se dvadesetak godina kasnije ovaj proces odvijati u oba
    smera i da će istočno pravoslavno hrišćanstvo početi da privlači
    Amerikance koji tragaju za snažnom konzervativnom verom.

    A sve je počelo 2008. godine. Dok je Rusijom uveliko vladao bivši
    taksista, prodavac cipela i operativac KGB-a, u Americi su održani
    predsednički izbori. Progresivni Amerikanci glasali za liberalnog crnca
    dok su Rusi ostali verni Vladimiru Vladomiroviču, ruskom domaćinu
    čvrste ruke, uvek privreženog porodičnim i hrišćanskim vrednostima.
    Bukvalno od trenutka kada je Obama položio predsedničku zakletvu
    američka desnica kreće u akciju. Sve konzervativne snage, bez obzira
    na ideološke razlike, formirale su jedinstven front u borbi protiv novog
    predsednika SAD. Republikanci su udružili snage sa najekstremnijim
    desničarima, rasističkim pokretima i organizacijama za zaštitu prava
    na naoružavanje. Buđenje američke desnice na svim nivoima, stvorilo
    je uslove za pojavu Donalda Trampa koji je za kratko vreme od
    medijskog zamlate sa narandžastom perikom postao legitimni lider
    konzervativne Amerike. Nije bilo važno ni poreklo, ni zanimanje, ni
    verska pripadnost, zajednički cilj oko koga su se svi ujedinili bio je
    smena prvog crnca na mestu Predsednika SAD.


    Na izborima 2016. godine zadatak je ostvaren a na čelo Amerike
    došao je Donald Tramp. Od samog početka Tramp je na Rusiju gledao
    kao na novog saveznika u borbi protiv liberalnih vrednosti koje dolaze
    iz Zapadne Evrope i zemalja EU. Prvo se odrekao ekologije i
    finansiranja NATO saveza a onda otišao i korak dalje proglašavajući
    Putina genijem. Donaldovo flertovanje sa predsednikom Donjecke
    Narodne Republike, Zaporoške i Hersonske oblasti, Luganske narodne
    Republike… i svih Rusa, uticalo je da se negativan stav američkih
    desničara prema Rusiji iz korena promeni. Putin je brzo stekao
    popularnost kod najradikalnijih republikanaca. Na društvenim
    mrežama osvanuli su hvalospevi Volođinoj vladavini baziranoj na
    nacionalizmu, tzv. porodičnom moralu, privrženosti crkvi i mržnji
    prema neistomišljenicima i LGBT populaciji. Američki konzervativci
    ovoj listi bi dodali zabranu abortusa i neograničeno naoružavanje.
    Ruski predsednik je nedavno poslušao svoje američke obožavaoce i
    posle mobilizacije dozvolio Rusima da se organizovano naoružaju
    državnim kalašnjikovima.


    Kada dođu teška vremena jedni postaju agresivni, drugi se
    povlače u sebe a mnogi utočište pronalaze u veri. Smatra se da u svetu
    danas postoji više od 4.000 religija a u Americi oko 300. Najbrojnije su
    hrišćanske zajednice: Protestantska 42%, Katolička 21%, Pravoslavna
    0,6%. Potom slede Mormoni 2%, Jevreji 1,5%, Muslimani 1,2%, Hindu
    1%, Budisti 1%, sve ostale religije 1%. Neopredeljenih je 18%,
    Agnostika 6% a Ateista 5%. Mnogi američki desničari koji su pripadali
    različitim verskim, pre svega evangelističko-protestantskim
    hrišćanskim denominacijama svoj duhovni mir pronašli su u
    pravoslavlju. Od poznatih ličnosti iz sveta zabave pravoslavnu veru su
    primili: Tom Henks i Rita Vilson (Grčka pravoslavna), Dženifer Aniston,
    Džon i Džejms Beluši (Albanska pravoslavna crkva), Čarls Bronson, Jul
    Briner, Tina Fej, Džordž Majkl i mnogi drugi ali njihovi motivi nisu bili
    političke prirode.

    Pravoslavlje su u 18. veku doneli ruski misionari i trgovci
    krznom. Oni su se najpre naselili Aljasku da bi se vremenom polako
    selili prema jugu Amerike. Pravoslavni vernici iz Grčke, Srbije,
    Rumunije i drugih zemalja naseljavali su obećanu zemlju u talasima i
    to uglavnom urbane, industrijske sredine poput Čikaga i Njujorka.
    Pripadnici orijentalno-pravoslavnih crkava (Eritrejska, Etiopska,
    Jermenska, Koptska, Malankarska i Sirijska) doneli u Severnu Ameriku
    svoje verske tradicije održavajući čvrste veze sa svojim matičnim
    zemljama. Za razliku od drugih hrišćanskih konfesija koje su se oduvek
    trudile da privuku što veći broj novih vernika, pravoslavne crkve su
    negovale svoju „bazu“ sastavljenu od emigranata i njihovih potomaka.
    Poslednjih godina međutim stvari su počele da se menjaju i to pre
    svega u Ruskoj pravoslavnoj crkvi kojoj se za kratko vreme pridružio
    veliki broj novih vernika tzv konvertita. To su Amerikanaci koji su
    podstaknuti političkim razlozima odlučili da preispitaju i duhovnu
    pripadnost. Prema podacima Ruske pravoslavne crkve koja se od
    matične odvojila odmah posle Oktobarske revolucije a od 1970. stekla
    i autokefalnost (Orthodox Church in America/Православная церковь в
    Америке) od početka 2018. u pravoslavnu veru prešlo je preko deset
    hiljada Amerikanaca od kojih su 95% doskorašnji pripadnici
    evangelističko-protestantskih hrišćanskih zajednica. Zanimljivo je
    međutim da konvertiti bezrezervno podržavaju matičnu crkvu sa
    sedištem u Moskvi. Poglavar Ruske pravoslavne crkve u otadžbini
    podržao je i blagoslovio rat u Ukrajini. Patrijarh moskovski Kiril
    naglašava da je vojna intervencija bila neophodna kako bi se
    pravoslavno stanovništvo Ukrajine zaštitilo od zla koje im dolazi sa
    zapada.


    Želja pravoslavnih konvertita u SAD je da se, poput Rusije, i u
    njihovoj domovini uspostavi moralni red. Mnogi od njih aktivno
    propagiraju svoju novu veru na internetu. Društvene mreže, blogovi,
    podkasti uveliko su zamenili duhovnu literaturu i živu reč sveštenika a
    zbog nedostatka izvornih smernica lako je skrenuti u radikalni
    ekstremizam. Konzervativci čine apsolutnu većinu među pravoslavnim
    vernicima širom Amerike i od prvog dana aktivno uzimaju učešća u
    „MAGA (Make America Great Again – Neka Amerika ponovo bude
    moćna) revoluciji“. Pošto je primio pravoslavlje, osnivač „Radničke
    partije tradicionalista“ Metju Hajmbah podstakao je veliki broj mladih
    istomišljenika da i oni to učine. Vremenom od poštovaoca
    konzervativizna, hrišćanskih vrednosti i fiskalne odgovornosti Hajmbah
    je skrenuo u ekstremizam. Kao jedan od glavnih organizatora
    rasističkog marša desničara u Šarlotsvilu 2017. Hajmbah je vrlo brzo
    izopšten iz svoje matične crkve ali negativno sećanje je ostalo. Većina
    radikalizovanih on-line pravoslavaca oštro polemišu sa
    neistomišljenicima a rasprave obiluju neprihvatljivim stavovima iz
    kojih provejavaju rasizam, antsemitizam, ksenofobija, mizogenija i
    homofobija. Bilo bi nepravedno suditi svim konvertitima na osnovu
    ponašanja onih najglasnijih. Ruska pravoslavna crkva u Americi postoji
    vekovima, o njihovim zvaničnim stavovima može se formirati različito
    mišljenje ali radikalizam ove vrste koji šire „pridošlice“ nikada nije
    postojao.

    Za sam kraj, „direktno uključenje u Lugansk“. Na sastanku
    regionalnog odbora partije Ujedinjena Rusija (Единая Россия)
    Luganske narodne republike, članovi su sa ponosnom istakli brojne
    uspehe od (samo)proglašenja nezavisnosti.
    Predsednik gradskog odbora Lugansk počeo je govor rečima:
    „Dame i gospodo, od kada smo se oslobodili ukrajinske okupacije
    naša partija beleži sve same uspehe.
    Na primer Darija Kislovna Utepovski. Nekada nepismena seljanka
    sa maramom na glavi a sada evo proizvodi ogromne količine jaja i
    njima opslužuje ceo glavni odbor naše stranke.
    Ili Vljadimir Đukanovič Bizonov bio je najsiromašniji čovek u
    selu. Nije imao ni konja, ni kravu, pa čak ni sekiru. A vidimo ga danas,
    završio je velike škole i od nevolje brani naše najuticajnije članove.
    A šta tek reći o njemu? Junak, heroj, legenda… Marijan
    Rističevski Maloumov poznati huligan, pijanac i prevarant. Do
    nedavno, niko ne bi smeo ni aktiviranu kašikaru na čuvanje da mu
    poveri. A evo u oslobođenoj domovini, u narednom mandatu
    predložićemo ga za predsednika regionalnog odbora naše partije.
    Vidite dragi prijatelji, kad se ćuti sve se može!

  • TEORIJA NEVERE

    Nova verzija jednog starog vica: zašto su stražari ispred
    Predsedništva Srbije do zuba naoružani? Pa da logika ne bi uznemiravala
    predsednika Vučića. Kerberi se množe a razuma je sve manje. Zakrčeni su
    putevi tolerancije a logika nestaje i sa univerziteta, naučnih instituta,
    akademija nauka, medija… Ludilo vlada svetom a ukazivanje na najmanju
    nelogičnost svake vrste naziva se teorijom zavere. Isključivost,
    nadmenost i elitizam zabranjuju pravo na kreativnost i drugačije
    mišljenje.
    Danas su nam do detalja poznati događaji od pre dve hiljade godina
    ali pojma nemamo ko je prvi počeo rat u SFRJ. Od nastanka sveta kada je
    tamo gore nešto puklo pa preko dinosaurusa i Darvinovih majmuna
    hroničari su brižljivo zapisivali „činjenice“. Za to vreme, u crkvama širom
    sveta „oni drugi“, svake nedelje nanovo analiziraju priču Adamu i Evi koji
    su dirali neke jabuke (a nisu smeil) ubeđujući jedni druge da Bog vascelo
    postoji. Prema zvaničnoj verziji čovek se na Mesec spuštao dva puta.

    I to 1969. godine kada su Armstrong i Aldrin poboli američku zastavu i
    zaboravili da isključe ventilator i 1972. kada su tehničari razvukli kablove
    po svemiru a filmska ekipa crno-belim kamerama snimila kosmonaute
    kako skakuću po površini Meseca. Pokazali su da se može, zna i ume pa
    izgleda više nema razloga da se oko toga gubi vreme. Naročito danas kada
    je tehnologija na tako visokom nivou.
    Novo vreme, nove teme i dileme. Korona! Od najsmešnijeg virusa na
    svetu, preko smrtonosne pandemije zbog koje će groblja biti mala da
    prime sve zainteresovane penzionere do epiloga u nauci poznatog kao
    „tresao se Fajzer, rodila se vakcina“. Uloge su dobro podeljene pa je
    policija jurila penzionere po parkovima, političari i mediji širili strah,
    običan svet pravio zalihe brašna a intelektualci zatvoreni u svoje
    elitističke krugove, važno vrteli palčevima organizujući lov na vaštice u
    liku teoretičara zavere. U udžbenicima medicinskih fakulteta širom sveta
    u lekciji „Zaštitna maska“ uskoro će se izučavati događaj iz jedne seoske
    ambulante u Srbiji. Naime, stariji gospodin je došao da se pregleda.
    „Stavite masku!“, kazao mu je doktor, „korona je opasan virus treba se
    zaštiti!“ Utom deda Milorad, uz osmeh, ispusti goluba i reče namrštenom
    doktoru: „Vidiš sinko, ja sam obukao i obične i dugačke gaće, suknene
    pantalone i prebacio gunj preko njih. Kroz sve te krpe moj virus je bez
    problema stigao do tebe, sumnjam da tvoja maska nudi bolju zaštitu.“
    Najzad, kada su i vodeći svetski stručnjaci po savetu deda Milorada
    skinuli krpice sa lica pojavila se nova histerija – energetska kriza. I dok je
    nestašica gasa sasvim razumljiva tokom vojne interakcije mentalno
    poremećenih subjekata na teritoriji bivšeg SSSR-a, priča sa strujom
    definitivno nema nikakvog smisla.

    Od početka rata u Ukrajini, mnoge zemlje se suočavaju sa
    inflacijom koja po definiciji podrazumeva rast cena od nekoliko
    procenata. Sledeći korak na ovom trnovitom putu obično je hiperinflacija
    koja nastaje kao posledica štampanja para u svim zemljama gde svakako
    prednjače Amerika i Zapadna Evropa. Tokom 2021. opšti rast cena na
    globalnom nivou bio je 300% dok su energenti poskupeli znatno više: gas,
    struja i nafta od 5 do 10 puta a rast cene goriva, struje i grejanja
    najsigurniji je generator inflacije.
    U isto vreme centralne banke inflaciju predstvaljaju na sledeći
    način. Najpre izbace energente kao jedan od elemenata inflacije a onda
    zaključe da je rast cena bio 5,6% odsto dok je u stvarnosti taj broj
    zapravo preko 200%. Običan svet gleda dnevnik u kome je statistika
    servirana sa šlagom i trešnjom na vrhu pa se frizirani brojevi primaju bez
    razmišljanja i velike sekiracije. Inflacija je pod kontrolom poručuju
    nadležni ali nas ipak čeka teška zima!? Gledaocu Pinka, CNN-a i evropskih
    državnih televizija briga polako pokriva lice. Pošto je realnost već iskusio
    na benzinskoj pumpi konzument zvanične istine pažljivo sluša savete sa
    TV ekrana. Odeću ne treba često prati jer može lako da se izvetri na
    hladnom vazduhu (nije precizirano da li i donji veš spada u ovu
    kategoriju). Tuširanje, poželjno hladnom vodom, ne više od 2 – 3 puta
    nedeljno (putnici gradskog prevoza neka vam je Bog u pomoći), prestanak
    zalivanja cveća na terasi zadaće završni udarac Putinovim ratnim
    dejstvima. I da ne zaboravimo, hlađenje stanova ograničiće se na 27 a
    grejanje na 17 stepeni. Podsećanja radi i Čaušaesku je u vreme svoje
    vladavine, grejanje limitirao na 16 stepeni pa neka posle neko kaže da
    čovečanstvo nije napredovalo.
    Posle Korone koja je pretila zdravlju, nova globalna nepogoda biće
    finansijske prirode usmerena na naše navike i konfor. Na mala vrata se
    uvodi kriza hrane, struje i grejanja. Divljanje cena energije dovešće do
    opšteg pada proizvodnje i potrebe za radnom snagom. Kao posledica
    svega ovoga čekaju nas nezaposlenost, pad životnog standarda i propast
    srednje klase. Ova kriza se nije slučajno dogodila a teško je verovati da
    će brzo biti okončana.
    Dok je Putin blago razgolićen jahao konja i rvao se sa medvedima,
    nuklearne centrale širom Evrope bile su bezbedne a rudnici uglja i
    hidrocentrale svakim danom povećavali produktivnost. Kada su ruske
    trupe krenule prema Ukrajini situacija se preko noći promenila. Strogim
    pravilima, EU već godinama prisiljava svoje članice da zbog zagađenja
    okoline zatvore termoelektrane, iz bezbednosnih razloga nuklearke, dok
    se za hidroelektrane pobrinula priroda. Najrazvijenije zemlje Evrope
    godinama su sekle „električnu granu“ na kojoj sede pa je došlo vreme da
    same padnu na tur. Ali bez obzira na mnoge nelogične poteze evropskih
    energetskih stručnjaka tokom minulih godina, struje u Evropi ima više
    nego dovoljno

    Pogledajmo šta brojevi kažu. Oni retko lažu, osim ako im se
    drugačije ne naredi.
    ● Nemačka (podaci iz 2020) proizvodi 612,4 milijardi kilovat sati (KS)
    struje. Iz obnovljivih izvora energije 40%, ugalj 22%, nuklearke 38%
    ● Potrošnja: 514 milijardi KS
    Prema pisanju Frans presa od 26. avgusta 2022 cena struje u
    Nemačkoj dostigla je 995 evra a u Francuskoj čak 1.150 evra po megavat
    satu što to je deset puta više od cene u istom periodu prošle godine.
    Dojče Vele od 6. januara 2022 navodi (podaci Nemačkog saveza za
    kontrolu ekonomije i zaštitu potrošača) da je Megavat sat cene električne
    energije je u januaru 2022. koštao 150 evra dok je petogodišnji prosek
    iznosio između 10 i 25 evra (da zaokružimo na 15). Dakle, petogodišnji
    prosek je 15 evra, u 2021. godini 150 evra a 2022. godine neverovatnih
    1.000 evra. Za dve godine, cena struje je porasla STO puta! Da li se neko
    pita šta će se desiti sa ekonomijom u kojoj za samo dve godine cena
    struje bez ikakvog razloga poraste sto puta.
    U novostvorenoj situaciji, vlasnik bilo koje firme moraće drastično
    da poveća cenu svog prozvoda. Potražnja će i dalje postojati ali ne i
    mogućnost da se proizvod kupi. U tom trenutku postaje nebitno da li
    kupujete četkicu za zube, pumpu za biciklu ili osnovne životne namirnice,
    cene na tržištu će divljati, manja kupovna moć usloviće nižu proizvodnju
    a manja proizvodnja dovešće do masovnih otpuštanja i opšte
    nezaposlenosti.
    ● Francuska godišnje proizvode 530 milijardi KS struje dok je
    ptrošnja 449 milijardi KS.
    Preko 20% ukupne električne energije u Evropi proizvodi se u
    nuklearnim elektranama. Osmdesedih godina prošlog veka došlo je do
    velike ekspanzije u izgradnji ovih centrala. Od tada, Francuska je jedan
    od najvećih proizvađača električne energije na nuklearni pogon u svetu.
    Krajem prošle godine, Njujork Tajms je iz dobro obaveštenih izvora
    saznao da se u nuklearnim elektrama širom Francuske pojavila
    misteriozna korozija (prost svet će reći – rđa) koja ugrožava bezbednost
    proizvodnih kapaciteta. Kao dodatni rizik pominje se i globalno
    zagrevanje pa je zbog klimatskih promena otežano hlađenje nuklearnih
    reaktora. Četrdeset godina nuklearke su radile normalno a onda, baš u
    trenutku kada počinje projekat „uvođenja krize“ u energetski sistem
    Zapadne Evrope, temperatura naprasno skače a korozija grize. Kao
    posledica ovog bizarnog spleta neobičnih okolnosti nuklearne elektrane u
    Francuskoj trenutno proizvode struju sa samo pedeset posto kapaciteta.
    Posedćanja radi, kada je Makron po drugi put postao predsednik
    najavljena je nacionalizicija do tada polu privatnih centrala za
    proizvodnju struje na nuklearni pogon. Još jedna koincidencija?
    ● Prema podacima iz 2020. u Srbiji se godišnje proizvodilo 286,5
    milijardi KS od toga u Obrenovcu 199,6 milijardi KS , Đerdap i dalje
    proizvodi oko 86 milijardi KS dok se iz ostalih izvora dobije nepuna
    milijarda KS.
    ● Godišnja potrošnja Srbije je preko 260 milijardi KS (za Svetog
    Nikolu najviše)
    Za razliku od zemalja EU, da bi se uništio energetski sitstem Srbije,
    nisu dovoljne samo „teorije zavere“. Naime, lako je bilo privatizovati
    Železaru u Smederevu, RTB Bor, Simpo ili Takovo. Godina, dve nemara i
    javašluka i fabrika je spremna za stečaj. Sa EPS-om međutim, situacija je
    mnogo složenija. Da bi se uništilo javno preduzeće koje proizvodi velike
    količine struje valjalo je izabrati pravu osobu i dati joj dovoljno vremena
    da izvrši zadatak. Po dobro isprobanom sistemu „uništi pa kupi“ na čelo
    javnog preduzeća Elektroprivreda Srbije postavljen je Milenko Grčić. Ne
    radi se o pesniku Jovanu Grčiću Milenku već o vlasniku pečenjare
    „Fantazija“ u Obrenovcu. Za vršioca dužnosti direktora RB „Kolubara“
    imenovan je 8. oktobra 2012. godine. Na toj funkciji bio je do decembra
    2015, kada je postao direktor kancelarije za društveno odgovorno
    poslovanje u Elektroprivredi Srbije. Po isteku mandata 15. marta 2016.
    Vlada Srbije postavila ga je za vršioca dužnosti direktora EPS-a, do
    završetka konkursa za izbor direktora tog preduzeća. Posle nekoliko
    incidenata na terenu koji su ozbiljno ugrozili proizvodnju i bezbednost
    radnika podneo je ostavku 12. januara 2022. Još se ne zna tačno koliki je
    efekat brojnih havarija u RB „Kolubara“ na ukupnu proizvodnju električne
    energije ali za kratko vreme, Srbija je od izvoznika struje po normalnoj
    tarifi a postala je uvoznik po novim, nerealno visokim cenama.
    Strategija globalnog ignorisanja logike se nastavlja. Mediji su
    pripremili građane za nastupajuće restrikcije struje. Umesto logičnog
    pitanja – zašto?, uslediće uobičajeni komentar – šta da se radi?, kako
    drugi tako ćemo i mi! Ni građanski ratovi, nestašice, inflacije, karantini i
    vakcinacije nisu pomogli da se ljudi osveste. Uz „naučnu“ podršku i
    medijsku glorifikaciju, opšta lobotomija savremenog društva i dalje daje
    odlične rezultate. Kolektivno pomračenje uma je u toku a pitanje je dana
    kada će nam roletnu spustiti za sva vremena.

  • PROCES TREĆEM CARSTVU

    • UVODNA REČ –


    „Niko nije oklevetao Henrija K. iako je učinio mnogo zla, da je bilo sreće
    odavno bi bio uhapšen.“

    Kada je bio mali, Henri K. je voleo bajke i slikovnice ali mu je
    umetnost uvek bila mrska. U gimaziji su ga mučili ruskim piscima i
    kompozitorima a onda ga je ostavila i devojka koja je volela avangardne
    slikare dvadesetog veka. Kasnije Henri K. se okrenuo visokoj politici. U
    svim međunarodnim čorbama bio je mirođija, izazivao je sukobe, lokalne
    i građanske ratove i od svega toga se dobro obogatio. Godine su prolazile
    ali ga oni Rusi iz detinjstva nisu ostavljali na miru. Svake noći sanjao je
    pejzaž sa pet kuća na kome je Krcko Oraščić plovio labudovim jezerom a
    u obližnjoj dači Rodion Romanovič je slušao „Karajcerovu sonatu“ u
    izvođenju čarobne Lolite. Noćne more nisu prestajale a nagomilano
    jednovekovno iskustvo nije nudilo rešenje. Jednog dana odlučio je da se
    osveti dušmanima. Sa police je uzeo knjigu „Treće carstvo: Rusija kakva
    treba da bude“ Mihaila Jurijeva. Spakovao je u veliki žuti koverat i
    napisao adresu – Vladimir Vladimirovič 23, Ulitsa Ilyinka, 103132,
    Moscow, Russia.

    TUŽBA I ODBRANA
    U februaru 2022. godine, Putin je najavio napad na Ukrajinu. Sedam
    meseci i pet hiljada mrtvih kasnije, rat ili, kako ga još zovu –
    intervencija, „oslobođenje SAO Donjeck i Zapadni Lugansk“ – još uvek
    traje, nevini ljudi ginu a zapad brine neku drugu brigu. Život teče dalje a
    gluposti se ređaju kao na traci. Ubrzo, u Rimu zabranjuju Dostojevskog, u
    Amsterdamu Maljeviča, u Kardifu i Zagrebu Čajkovskog… Ruske bajke
    poslužile su kao scenario za horor filmove u Holivudu a Periodni sistem
    elemenata Dimitrija Mendeljeva zamenjen je tablicom množenja.


    Kada dođu zla vremena, normalnim ljudima ostaje samo da se
    zavuku u mišiju rupu i čitaju knjige. U ratovima se često zbog pogrešne
    krštenice gubi život a zbog ratova nam evo zabranjuju umetnost. I tako,
    dok im primitivci ni na onom svetu ne daju mira, ruski književni klasici
    svakim danom postaju popularniji. Kako god da se napravi lista
    najznačajnijih pisaca ruske književnosti na njoj će se uvek naći
    Dostojevski, Tolstoj, Čehov, Gogolj, Puškin, Ljermontov… Ako njihova
    imena nikoga neće iznenaditi, poreklo sigurno hoće jer od pomenutih
    velikana pisane reči jedino je Tolstoj „čisti“ Rus, dok su ostali porodičnim
    nitima povezani sa Ukrajinom. Pre nego što „istorijski hematolozi“ sa
    Balkana počnu sa prebrojavanjem krvnih zrnaca ruskih književnika 19.
    veka, okrenućemo se činjenicama.


    Gogolj je iz centralne Ukrajine, deda Fjodora Mihajloviča
    Dostojevskog živeo je ukrajinskom gradu Vinistia dok je Čehov rođen
    nedaleko od Marionopolja. Vek kasnije, Mihail Bulgakov je živeo i stvarao
    u Kijevu, Ana Ahmatova i Igor Petrov u Odesi a ako tome dodamo da je
    Puškin imao afričke a Ljermontov škotske krvi, priča o etnički čistim
    književnostima definitivno pada u vodu. Intelekt, estetika i talenat su
    humanističko-kosmopolitske vrednosti dok je nacionalizam jeftina zabava
    za budale.


    Nikolaj Gogolj (ukrajinsko ime Mykola Hohol) rođen je u oblasti
    Poltava u centralnoj Ukrajini. U kući su govorili ukrajinskim jezikom a
    kada je pošao u školu počeo je da uči ruski koji je bio i zvanični jezik
    carevine. Otac ga je podučavao književnosti a majka religiji. Kada je
    napunio dvadesetu, Gogolj se seli u Sankt Peterburg. Tokom studija, na
    ruskom je pisao školske zadatke i literarne projekte dok je ukrajnski
    koristio onako za svoju dušu. Tih dana u Petrovgradu je postojao “kružok”
    ukrajiskih pisaca koji je vodio Taras Ševčenko u čijem radu je Gogolj
    aktivno učestvovao i bio uvažen član. U ranim pripovetkama sa setom je
    opisivao uspomene iz mladosti i zavičaja dok u zreloj književnoj fazi
    postaje mnogo oštriji. U kapitalnom delu, romanu “Mrtve duše” britkim
    satiričkim stilom opisao je reformu i emancipaciju ruskog kmetstva kada
    je vlastelinima bilo dozvoljeno da poseduju zemljoradnike. Kao merna
    jedinica za seljake korišćena je reč “duša”! Tako su ruski, paorski tajkuni
    tog vremena u svom vlasništvu imali na stotine “slovenskih duša”. Gogolj
    je putovao po Zapadnoj Evropi upoznavajući kulturu drugih zemalja. Pred
    kraj žiivota potpuno se odao religiji i zalagao za pomirenje istočne i
    zapadne crkve koje su po njemu pred Bogom bile ravnopravne. Rusiju je
    nazvao carevinom “mrtvih duša”. Da je živ, danas bi se verovatno
    priklonio intelektualcima hrišćanske provinijencije koji se zalažu za mir
    ali ne po svaku cenu.


    Lav Tolstoj potiče iz plemićke ruske porodice. U detinjstvu je
    vaspitavan tradicionalno prema konzervativnim kanonima nacionalnog
    ponosa. Po ugledu na oca, grofa Nikolaja Iljiča, mladi Tolstoj sa dvadeset
    šest godina odlazi u Krimski rat koji je po mnogo čemu podsećao na ovaj
    koji se danas vodi na istim prostorima. Tolstoj je sa svojom jedinicom
    stigao u Sevastopolj sa romantičnom idejom o vojničkoj časti i obavezi
    ratovanja za svoju domovinu. Patriotski snovi brzo su u dimu baruta
    nestali. U autobiografskom delu „Zapisi iz Sevastopolja“ Lav Nikolajevič je
    oslikao krvavo bojno polje sa pijanim kozacima, golobradim mladićima
    izgubljenim na liniji fronta, zvuk bajoneta i urlik nesrećnika bez imena.
    Nesvojstveno ruskom vojniku tog vremena, Tolstoj zaključuje da je
    propaganda ugojenih vlastodržaca smišljena da žrtvuje neuki puk koji će
    u ime cara po ko zna koji put poginuti za „majčicu Rusiju“. Novoprobuđeni
    pacifizam, Tolstoj još eksplicitnije izkazuje u knjizi „Vaskrsenje“ rečima
    da je rat zlo koje ne može opravdati ni gospodar, ni car, ni sveštenik i da
    su nažalost baš oni postali ti koji ih ohrabruju, započinju i vode. Zbog
    ovakvih stavova, Lav Nikolajevič je izopšten iz Ruske pravoslavne crkve.
    Kao prekvalifikovani mirotvorac danas bi se verovatno nalazio na čelu
    neke nevladine organizacije.


    Anton Pavlovič Čehov je rođen u Tarnarogu, malom mestu u
    blizini Marinopolja. Po završetku gimnazije, sa porodicom se seli u Moskvu
    gde upisuje medicinski fakultet a nešto kasnije objavljuje i prvu zbirku
    pripovedaka. Tokom studija, Čehov bi svakog leta odlazio kod rođaka u
    Ukrajinu. Boravio je u selu Luka nedaleko od grada Sumi gde su se rodile
    ideje za prve drame koje će mu kasnije doneti književnu slavu.
    Pisao je o egoizmu i nadmenosti visokog ruskog društva. U delima Antona
    Pavloviča otrivamo jedinstvenu atmosferu i briljantan dramaturški
    pristup. Čehov se nije bavio analizom uzroka društvenog ponašanja već je
    na satirčan način oslikao živote svojih junaka čije sudbine doživljavamo i
    kroz suze ali i sa osmehom na licu. Da je živ, kao lekar bi sigurno
    pomagao na ukrajinskom frontu.


    Fjodor Mihalovič Dostojevski je ponikao u siromašnoj porodici.
    Društvo i svet oko sebe gledao je kritički a jedinu lepote video u veri i
    umetnosti. Ljubav prema književnosti Dostojevski je nasledio od dede
    Andreja, ruskog sveštenika koji je živeo u Ukrajuni. Fjodor je kao dete
    odlazio da poseti dedu i iz Vinicije donosio mnoštvo knjiga koje bi deda
    Andrej samo za njega izabrao. I danas se u ukrajinskom mestu Kaljnik
    mogu pronaći grobovi porodice Dostojevski dok u Kijevu, Odesi i Makijvci
    žive njihovi potomci. U mestu Vijtivci postoji muzej Fjodora Mihajloviča
    čija postavka svedoči o vezama sa ukrajinskom kulturom, društvenim
    prilikama i stanovništvom.


    Kada se tokom jedne polemike pozitivno odredio prema knjigama i
    piscima koji zastupaju socijalističke ideje, Dostojevski je osuđen na smrt.
    Nakon hapšenja i sadističke farse koju je izvela carska policija, autor i
    njegovi drugovi su izvedeni na iscenirano streljanje. Dok su pred
    strljačkim strojem očekivali egzekuciju stiglo je carsko pomilovanje.
    Kazna im je navodno promenjena u dugogodišnju robiju. U stvari,
    autoriteti nisu ni imali nameru da ih streljaju već se radilo o običnom
    iživljavanju nad nemoćnim ljudima. Na robiji, Dostojevski doživljava
    veliku ideološku transformaciju. Dok je ranije naginjao prema
    hrišćanskom misticizmu i liberalnim socijalnim idejama nakon sibirske
    golgote počeo je da se pozitivno odnosi prema monarhiji, ruskom
    pravoslavlju i nacionalizmu. U zimu 1881. Dostojevskom je priređena
    veličanstvena sahrana kojoj je prisustvovalo preko sto hiljada ljudi,
    mahom studenata a sam pogreb spontano se pretvorio u demonstracije
    protiv carskog režima. Da je kojim čudom naš savremenik, sigurno bi
    kritikovao vlast ali bi se svom snagom suprostavljao i politici Zapada koju
    nikada nije podnosio.

    ZAVRŠNA REČ
    Niko ne može da tumači Putnove misli ali možemo čitati knjigu koja
    je inspirasala ruskog predsednika da odpočne rat protiv celog sveta.
    „Treće carstvo: Rusija kakva bi trebala biti“ utopistički roman Mihaila
    Jurijeva objevljen je 2006. i predstavlja udžbenik čije lekcije i danas
    marljivo izučavaju u Kremlju. Knjiga objašnjava nužnost ponovnog
    uspostavljanja starog svetskog poretka kada je Rusija po sveukupnoj moći
    nadmašila Evropu i Ameriku. Prvo carstvo uspostavljeno u doba vladavine
    Petra Velikog, drugo u vreme Staljina a onda je na red došla – treća
    sreća.


    Roman detaljno opisuje godine ruskog preporoda koji počinje pod
    vlašću Vladimira II i nastavlja pod Gavrilom Velikim sve do konačnog
    stvaranja Trećeg carstva. I jedan i drugi vladar uspešno sprovode projekat
    „nove staljinizacije“. Prvi korak u tom pravcu bila je aneksija Krima i upad
    u Donjensk i Luhansk. Na referendumu čak 93 procenata stanovništva
    glasa za stvaranje nezavisne Crnomorske Republike Donjensk i pripajanje
    teritorije istočne Ukrajine. Ubrzo dolazi do ukidanja nezavisnosti
    Belorusije i Ukrajine.


    Iako nije predvideo ekonomske sankcije sveta prema Rusiji, Jurijev
    u knjizi detaljno opisuje ucene gasom i i nuklearnim oružjem. U jednom
    trenutku junak knjige Vladimir II u intervju za francusku televiziju kaže:
    „Ako nas ne volite, počnite rat i pokorite nas ili još bolje prestanite da od
    nas kupujete gas, energente i hranu i tako lepo umrite od gladi!“
    Odlučnim stavom da se suprostavi celom svetu Vladimir II izaziva reakciju
    Zapada kada počinje Treći svetski rat. Posle višegodišnjih razaranja i
    nebrojenih ljudskih žrtava Rusija izlazi kao pobednik a na njeno čelo
    stupa Gavrilo Veliki naslednik velikog Vladimira II koji zasluženo odlazi u
    istoriju.

    PAUZA
    Čekajući presudu, advokat odbrane je prelistavao jutarnje izdanje
    tabloida „Strujomer“. Na sredini treće strane, pisalo je: „U maju 2023.
    godine, Henri Kisindžer će proslaviti stoti rođendan. Ne postoji nesreća,
    rat, moralna svinjarija koja se minulog veka u svetu dogodila a do on naki
    način sa istom nije bio povezan. Na pitanje novinara: šta dalje? Henri K.
    ozbljno odgovara: „Još sto godina ovako a posle ćemo videti!“


    PRESUDA
    „Uoči njegovog rođendana bilo je to uveče oko devet časova, u
    vreme kada na ulicama vlada tišina, dođoše dva gospodina u K. – ov stan.
    U redengotima, bledi i gojazni sa cilindrima koji kao da su bili prikovani
    za glavu… Očima koje su se gasile K. vide još kako gospoda tik pred
    njegovim licem, priljubivši obraz uz obraz, posmatraju izvršenje presude.
    „Kao pseto“ reče on, i činilo se da će ga stid nadživeti.“


    NAPOMENA: U tekstu su korišćeni blago modifikovani citati iz romana
    „Proces“ Franca Kafke

  • CVRKUT MRŽNJE

    – SRPSKA KRITIČKA MISAO – OD AV, AV DO ĆIJU, ĆI –

    Legenda kaže da je u drugoj polovini devetnaestog veka, Miloš
    Teodorović u kraljevstvu narečeni Obrenović osmislio “instituciju” koja je
    u narodu bila poznata pod imenom – lajaonica. Dok je vladao Srbijom,
    Miloš Veliki nije bio u prilici da angažuje agencije za ispitivanje javnog
    mnjenja. Raspoloženje u narodu proveravali su kafanski žbirovi i
    dobrovoljni špijuni širom Srbije. Kada je narod kritikovao vlast, kralj bi
    još jače zatezao kaiš oko pasa i omču oko vrata svojih podanika. Ako bi
    izveštaj doušnika glasio: “Narod se ućutao Vaše visočanstvo!” – Obrenović
    bi naredio: “POPUŠTAJ!”. Današnji politički analitičari zaključili bi kako
    je stepen demokratije u Miloševo vreme bio obrnuto srazmeran izrečenim
    kritikama na račun vlasti. Ili u prevodu na jezik tog vremena: narod je
    najopasniji kada ćuti.


    U prvoj polovini dvadesetog veka, opozocione snage su svoje
    nezadovoljstvo izražavale štampanjem letaka, stidljivim protestima i
    retkim obustavama rada, dok su zbog kritike monarhije, komunisti
    završavali u tamnicama. Četrdesetih godina istog veka uloge su
    zamenjene pa je škripu zatvorskih kapija nadjačao zvuk golootočkog
    kamena. U godinama obnove i izgradnje, opozicije gotovo da i nije bilo a
    ako bi se “reakcija” stidljivo oglasila, OZNA bi za to odmah doznala. U
    leto 1968. zajedno sa kolegama širom sveta, pobunili su se studenti
    Beogradskog univerziteta. Medijsku delatnost iskazali su izdavanjem
    fanzina i zidnih novina. Kao najverniji čitalac ovih sadržaja, maršal Tito
    je odmah shvatio drugarsku kritiku, javno je priznao da su studenti u
    pravu a tajno naredio da ih dobro izmlate.


    Sledećem vladaru batine u početku nisu bile bliske. Na Kosovu,
    poručio je svojim pristalicama da niko ne sme da ih bije. Kasnije im je sa
    istog mesta obećao “militantni mir” i počeo ratove u kojima nije
    učestvovao. Tih ludih devedesetih, kritičko mišljenje se izražavalo na
    ulici. Mitinzi protiv vlasti često su gušeni pendrecima jer je vođa brzo
    promenio stav prema batinama. JUTEL, Studio B, B92 i Nezavisna svetlost
    igrali su ulogu svitaca u medijskom mraku koji je uveliko zahvatio Srbiju.
    Kada je buku dial-upa zamenio brzi internet, zaživelo je i kritičko “onlajn
    mišljenje” koje bukvalno svako, baš kao i zadnjicu, ima. Novine časopisi,
    žuta štampa i portali obukli su svoje internet uniforme i krenuli u borbu
    protiv konstruktivne kritike i civilizovane komunikacije. Novinari su svoje
    pisaće mašine zamenili tastaturom a ubojita kritička pera otrovnom
    medijskom municijom. Informativna propaganda kao da nije bila dovoljno
    žestoka. Kako bi se medijski prostor još više zagadio, uvedeni su i
    komentari čitalaca. Anonimni bojovnici pisane reči širili su mržnju na sve
    strane. Četnici su udarali na partizane, patrioti na izdajnike, partizanovci
    na zvezdaše a svi zajedno na drugosrbijance, elitu kruga dvojke i pedere.
    Podeli pa vladaj i nikom se ne pravdaj!


    Kada je vođa skoknuo do Holandije, kratko su vladali neki novi klinci
    ali su parole i govor mržnje ostali isti. U jeku najžešćih rasprava na
    internetu, Srbija je izgubila premijera na čiju su likvidaciju pozivali
    mnogi mediji, komemtatori ali i ljudi iz samog vrha vlasti.

    Nekako u to vreme na scenu stupaju Fejsbuk, Instagram i na kraju
    Tviter. Junoše koje su pred taštom stajali mirno a šefu ljubili skute i
    rukave, na internetu su mogli da svakome, anonimno, skrešu u brk. Uoči
    izbora 2012. Godine, elita se zalagala za tzv. bele listiće kako bi izazvali
    kritički stav prema predsedniku bele kose i finih manira. Dok se na meti
    botova nalazio BoTa, SNS je strpljivo stvarala lojalnu internet omladinu.
    Profesionalne sveznalice preplavile su srpski medijski prostor. Komentari
    po narudžbini, glorifikacija svojih lidera, satanizacija protivnika a sve to
    pod tamnom zavesom anonimnosti. Internet kampanja je u potpunosti
    uspela. Na čelo države došao je Toma Grobar a propagandu je preuzeo
    Aca Navijač koji se tokom bogate političke karijere proslavio mnogim
    izjavama ali većini njegovih podanika za srce je prirasla ona, po kojoj:
    “Nemamo pravo uništiti živote većeg broja ljudi nego što je planirano!”


    Vremenom, Fejsbuk i Instagram postaju platforme na kojima
    saznajemo gde su nam prijatelji putovali, šta su jeli i da su im deca i
    unuci – sreća najveća! Tviter međutim, preuzima ulogu džangrizavog
    medijskog starca ili informativno-političke alapače iz komšiluka. Prvi
    “tvit” poslao je Džek Dorsi 21. marta 2006. godine u 12:50 po lokalnom
    vremenu i glasio je: ”just setting up my twttr” (upravo pišem svoj prvi
    tvit). Pored Dorsija, suosnivači kompanije Tviter bili su Noa Glas i Evan
    Vilijams. Od početne ideje da se pojedincu omogući grupna SMS
    komunikacija od 140 karaktera, Tviter je za šesnaest godina dostigao broj
    od 240 miliona korisnika koji na raspolaganju sada imaju duplo više
    karaktera kako bi lakše izrazili bezgraničnu mudrost.
    Od samog početka, svoje mesto na Tviteru jedva su dočekali
    univerzalni stručnjaci za sve oblasti. Bilo da se radi o kvalitetu
    izolacionog materijala na krovu porodične kuće Ražnatović, tajnoj
    prepisci Rokfelera i Rotšilda ili o džinovskom akceleratoru čestica koji je
    pomogao u otkriću Higzovog bozona ili „božanske čestice“ za svaku temu
    oni imaju nepogrešivo tumačenje.


    Mediji su brzo shvatili da je ova društvena mreža idealna za
    popunjavanje praznog prostora. Besplatni “autorski” tekstovi od 280
    karaktera pri čemu svaki tvit lako postaje povod za početak polemike,
    buđenja niskih strasti, uvreda… Sve ovo garantuje veću gledanost, tiraž a
    u novije vreme – broj klikova.


    Srpski političari i kritički orijentisani intelektualci aktivno posećuju
    ovu društvenu mrežu. Najprisutniji su Vulin, Vesić (Sićve), Obradović
    (Vook), Šutanovac, Marijan Rističević, Đuka Bizon, Zorana Mihajlović,
    Zoran Živković, dramski umetnici Biljana Srbljanović, Siniša Kovačević,
    Sergej Trifunović (Serge Truffaut) kao i “profi” tviteraši Bora Konj,
    Pokojna Mileva, Pera Vampir, Ludi Šeširdžija, Dr. Georg Šicer itd.

    Jedan od najomraženijih termina među tviterašima svakako je reč –
    BOT. To je skraćeni naziv za robota. U računarskoj terminologiji pod ovim
    pojmom podrazumevaju se softverski subjekti koji se ubacuju u mreže
    namenjene korisnicima interneta simulirajući “slučajne web prolaznike”.


    Glavni cilj botova je prikupljanje informacija uz pomoć programa za
    indeksovanje web stranica. U savremenom političkom životu botovima se
    nazivaju članovi političkih stranaka koji za malu novčanu nadoknadu
    kucaju afirmativne komentare u korist svoje partije i njenog lidera.
    Ovakve aktivnosti su najizraženije tokom predizborne kampanje tako što
    jedna osoba više puta ocenjuje isti komentar uz pomoć softvera za
    skrivanje korisnikove IP adrese. Iako političke stranke ne žele da priznaju
    ovakve aktivnosti, javna je tajna da botovi najčešće rade za vlast.


    U aprilu 2020. godine, dva meseca pre parlamentarnih izbora,
    Tviter je u Srbiji uklonio 8.558 naloga. Prema podacima istraživačkog
    internet centra na američkom univerzitetu Stenford kao razlog za ovakav
    korak navodi se: koordinisana promocija vladajuće stranke i predsednika
    Aleksandra Vučića, sinhronizovani napadi na opoziciju i veštačko
    podizanje popularnosti tvitovima koji podržavaju SNS i njenog lidera.


    U svetu trenutno postoji preko 350 miliona aktivnih naloga dok u
    Srbiji tvituje blizu 300 hiljada korisnika. Procenat ljudi koji dangubi na
    ovoj društvenoj mreži zanemarujući je odnosu na broj onih koji prate
    ostale platforme a pre svega Fejsbuk i Instagram. Medijski značaj Tviteru
    donose žučne polemike i kontraverzne teme agresivnih tviteraša. Mediji
    rado preuzimaju besplatan sadržaj, raspiruju vatru i tumače “šta je pisac
    hteo da kaže”. Senzacionalizam, upotreba teških reči i uvreda uz
    hroničnu lenjost mejnstrim medija pomogli su Tviteru da za kratko vreme
    postane inicijalni faktor različitih ideoloških podela.


    Anatomija jedne klasične Tviter papazjanije izgleda otprilike ovako:
    političar, novinar, intelektualac itd. koji na društvenim mrežama ponosno
    nastupa pod punim imenom i prezimenom, iznese mišljenje na određenu
    temu ili kritički stav prema neistomišljenicima. Polemiku, po pravilu,
    nastavljaju dežurni “piromani” normalne komunikacije, anonimni
    komentatori bez skrupula, univerzalni stručnjaci za sve i svašta – od
    istorije i ginekologije do kvantne mehanike. Anonimnost im uliva hrabrost
    a neznanje hrani samopouzdanje. Pošto se “eksperti” zahuhtaju, na
    scenu stupa sujeta tvorca originalnog komentara koji na vatru odgovara
    benzinom a na uvredu psovkom. Sve ovo i ne bi bilo tako strašno da ne
    govorimo o svega 2,73% svetskog stanovništa koji za razliku od većine ne
    brinu puno o vremenu. Tviteraši su marginalni zgubidani koji zahvaljujući
    žeđi medijskih krvopija kreiraju jeftinu zabavu za narod, besplatan šou sa
    poznatim zvezdama koje se svađaju bez honorara.


    Izgleda da su se finansijski savetnici Elona Maska bili dobro
    obavešteni kada su svom šefu savetovali da kupi Tviter. Prvi čovek
    kompanije Tesla, ponudio 44 milijardi dolara za vlasništvo nad ovom
    internet platformom. Dok su svi nestrpljivo čekali odgovor, na Elonovom
    Tviter profilu pojavio se sledeći komentar:
    “Za tej pare si mogja da kupiš celo Vranje be budalče.”
    “What?”
    “Samo se ti pravi šuntav”!


    Od tog dana niko više ne pominje prodaju Tvitera ali se priča da
    Vranjanci zadovoljno trljaju ruke dok su pojedini lokalni funkcioneri
    pazarili nove modele Tesle. Istraga je u toku…

  • NE VERUJ U MORONE 

    4. MAJ 2022.

    Na današnji dan 1980. godine – umro je drug Tito. Tim povodom, Prle je za doručak napravio cicvaru, sa tavana skinuo svinjsku glavu i od nje skuvao supu. Priča iz detinjstva koju je svaki pionir u SFRJ znao vremenom je postala tradicija u životu srpskog emigranta. 

    Vlasnik knjižare “Šumadija”, Nenad Dejanović Prle, među žiteljima Moralvila godinama je važio za jednog od omiljenih “došljaka”. Čak i oni kojima čitanje nije predstavljalo veliko zadovoljstvo, rado bi svraćali u “Šumadiju”, na kafu ili čašicu književno – rakijskog razgovora. 

    Iznenada, neki čudni virus okupirao je medije i umove do skoro, normalnih ljudi. Nove izreke, floskule i poštapalice postale su realnost u svakodnevnoj komunikacij. “Verujte nauci a ne moronima”. “Upotreba mozga privremeno je zabranjena a kada ćete ponovo moći da koristite ovaj neposlušni organ – krizni štab će vas blagovremeno obavestiti!”. 

    Od ranog detinjstva, Nenada su učili da misli svojom glavom. Bili su to oni nevini dani ničim opravdani. Škola, knjige, obrazovanje i ostale, za današnje vreme, besmislene aktivnosti. Od kada je počela pandemija,  razum je polako napuštao žitelje Moralvila, Amerike, sveta. Onog dana kada se čitava planeta okrenula na glavačke, po hitnom postupku je uveden medijski strah, globalna disciplina i medicinska diktatura, Prle je nespremno dočekao novo vreme. Dugo se nećkao, vlastitim mozgom dičio i svojom glavom nažalost razmišljao. Kada je najzad shvatio suštinu sopstvene nemoći iz očaja je okrenuo ćurak naopako. Građanin Dejanović javno se pobunio protiv KOVID propagande i taj trenutak dobro zapamtio. Od tada, komšije su ga ponižavale, doskorašnji prijatelji delili etikete: antivakser, teoretičar zavere, “moron”, protivnik nauke… Nenad je sve to slušao, ćutao i trpeo. 

    U nekoliko navrata pozivao je istomišljenike, poznanike, intelektualce da malo razmisle i kritički se odrede prema ludilu koje svetom vlada. Uzalud! Nenošenje maske i dalje se poredilo sa religioznim poimanjem seksa pre braka a odbijanje vakcine poput ulaska obuvenih žena u džamiju.

    “Godine su prošle pune straha, venulo se uz medije nemo!” a onda preko noći, “naučnici” su skinuli maske, zaboravili na vakcine i ponovo počeli da se rukuju. Pažnja pravovernih usmerena je na drugu stranu. Nauci bliski, intelektualni sledbenici TV propagande, navukli su šlemove, obukli pancire i krenuli u pohod na ulje i brašno. Korona je pobeđena ali se valja zaštiti od ruske operacije “Nemilosrdni đavo nad Ukrajinom”.

    Predsednik opštine Moralvil koji se od početka pandemije nije  približavao knjižari “Šumadija”, naprasno se zainteresovao za Prletovo zdravlje, delatnost ali i za poreklo. 

    • Gospodine Dejanoviću, mi razumemo situaciju i uveravamo vas da ćemo se svakoga dana moliti za vaše najmilije u Ukrajini
    • Puno vam hvala na brizi i molitvi, dragi su mi Ukrajinci ali moji najmiliji su u Srbiji. Pitam se naivno, kako bih prošao da sam se kojim slučajem doselio iz Rusije? Izvinite, vidim više ne nosite masku, o čemu se radi gradonačelniče?
    • Naš posao je da brinemo o ljudskim pravima i javnom zdravlju naših  glasača.  
    • Zato vam i kažem, uzvratio je Prle, ne bih voleo da fokus usmerite na pogrešnu stranu. Evo ja na primer. Na izborima ne učestvujem niti planiram da stav o glasanju u ovom životu promenim. Ako čeovečanstvu zaista dobro želite, pomozite sirotinju, stare, bolesne… 
    • Ja sam lud što sam i dolazio. Svi ste vi došljaci, stranci, antivakseri (dodati po potrebi…) isti, odbrusio mu je gradonačelnik i žustrim korakom napustio knjižaru.

    PET DANA KASNIJE

    Tog jutra, kiša je padala a Prle je plakao za njom: kako za  logikom, tako i za “teorijom provere”. Doterao se jako čak je  obukao i sako a onda nehajno krenuo prema gradskoj kafani. Kada je ušao u ugostiteljski objekat, sugrađani su ga ćutanjem pozdravili. Naručio je dupli burbon i osmotrio male ekrane kafanskih TV prijemnika. Na CNN – u, direktan prenos humanitarne katastrofe u Ukrajini. FOX NEWS – naglašava veliki poraz predsednika Bajdena u Evropi… TV CNBC – žrtve broji u milionima a kao ilustraciju koristi video pokrivanje iz Ruande. Nenad se u sebi nervirao: “Ljudsku tragediju koriste kao lokalnu radodajku. Prenose je sa kolena na koleno verujući da će istinu zabašuriti i prevarom javnost obmanuti!” Naručio je još jedno piće, provukao šaku kroz posudu sa kikirikijem, kada je redovno emitovanje laži ustupilo mesto svom vanrednom izdanju.

    ISTOG DANA, NA SVIM TV KANALIMA – Vašington DC konferencija za medije:

    Gospođa koja se medijima u Kongresu bavi: “Poštovani gledaoci, predsednik SAD, gospodin Džo Bajden.”

    Lider “slobodnog sveta” najpre je doterao frizuru, popravio pelenu, stidljivo se nakašljao i teatralno obratio naciji:

    • Dragi moji Amerikanci, poštovani prijatelji, napravio je pauzu, obrisao nos a onda nastavio – izvinite, baš me stegao ovaj grip! Razmišljam kako su ove vakcine baš neka čudna rabota. Sve zavisi i iz kojih nam krajeva stižu. Ja sam evo primio četiri komada od istog proizvođača koji me Vijagrom snabdeva ali još uvek kašljem, kijam i doktore vijam. A opet, moj drugar Aca iz Srbije dobio je kinesku bocu i eno ga pun zdravlja i samog sebe, pobedio na još jednim izborima.

    Novinar 1: “Kako komentarišete Vučićevo nećkanje da uvede sankcije Rusiji?”

    • Hajde bre omladinac ne kenjaj gurabije. Zna Alek šta radi, zar ne vidiš derane koliko dugo je na vlasti. Imamo mi važnijeg posla u ovim teškim vremenima nego da se Srbijom bavimo a opet nam valja stvoriti privid kako sve od njih zavisi.

    Novinar 2: “Gospodine predsedniče, postoji li nešto važnije od zdravlja američkog naroda?”

    • Eh mladiću, zelen si kao spanać u aprilu. Putin napada Zelenovskog (“a i taj je vaistinu zelen”, pomislio je u sebi vragolasto), a ti ovde zagovaraš besplatno zdravstveno osiguranje. Nije te sramota sede kose. Čiji si ti mali? Mislim, ko ti je glavni urednik?

    Novinar 3: “Imajući u vidu strateški značaj koji za SAD ima rat u Ukrajini, dozvolite mi da vam postavim sledeće pitanje: Koje mere će preduzeti vaša administracija?”

    • Nama je sada najvažnije, šepurio se deda Džo, da zabranimo ruske pisce, kompozitore i autore crtanih filmova kako nas ne bi trovali svojom propagandom. O slikarima, naučnicima i astronautima još uvek se vodi debata u Kongresu. Mnogi od njih su živeli u prošlosti  ali bliskost sa Putinom nikada nisu negirali.

    Novinar 4: “Are you fucking kidding me?!”

    Gospođa koja se medijima u Kongresu bavi: Kolega molim vas! Od vas se očekuje minimum poštovanja prema predsedniku. Još jedno pitanje pre završetka konferencije.

    Novinar 5: “Zamolio bih vas da nam date više informacija u vezi najvećih neprijatelja tj. “nepodobnih umetnika iz Rusije”?

    • Vidim da ste cinični ali ću odgovoriti na vaše zlonamerno pitanje, uzjogunio se Džozef, naši saveznici iz Hrvatske na primer, odmah su izbacili čitav opus Pjotra Iljiča Čajkovskog sa repertoara lokalnie opere. Sekretar za obrazovanje u državi Montana iz školskog programa je “izbrisao” Čehova, Tolstoja i Dostojevskog dok su liberalni kadrovi iz Holivuda odlučili da zabrane i “Anastaziju”.

    U tom trenutku, niotkuda se pojavio poznati evropski novinar Zak Litlmaus. Odgurnuo je obezbeđenje, zgrabio mikrofon i bez pardona odbrusio Bajdenu.

    • Pre mnogo godina, Gebelsova propaganda pomogla je Hitleru da pripremi i otpočne Drugi svetski rat. Tada su dva zla bila na istoj strani. Danas, “savremeni Hitler” sadistički uništava  stanovništvo Ukrajine ali se “Gebels” priključio protivničkom timu. Medijska propaganda, laži i odsustvo želje da se žrtvama zaista pomogne pred nas postavljaju logično pitanje: da li ovaj  film zajednički režiraju Spilberg i Mihalkov i da li je baš zato Mila Kunis odbila glavnu ulogu? Da je živ, danas i ovde – Kazimir Maljevič bi sam sebi sebi ruke odsekao!

    Graja, gužva, pometnja, haos…

    Gospođa koja se medijima u Kongresu bavi, panično se obratila prisutnima:

    • Oduzmite mu mikrofon molim vas. Kakav bezobrazluk. Nečuveno! A evo, upravo su me obavestili o najnovijim dešavanjima u zemlji i svetu. Naime, rat u Ukrajini je završen. Na Dan pobede 9. maja predsednik Putin je proglasio pobedu i kraj svih ratnih dejstava. U isto vreme, krizni KOVID štab najavio je pooštravanje svih mera zaštite. Nova Omikron varijanta BA 2 virusa, proglašava se za najvećeg neprijatelja kako SAD tako i ostatka sveta.

    Novinar 6: Predsedniče, znači li to da Putin odlazi u drugi plan?

    • Taj tovariš nikada nije ni bio mnogo važan. Dragi moji Amerikanci, KOVID nam se vraća. ‘Aj’mo maske, karantini i ostale mere! Joooo što je život lep – stalno neka šala, komika, šega, zajebancija – zaljučio je Bajden na kraju svog izlaganja.

    Po završetku konferencije, CNN, FOX NEWS i CNBC kolektivno su prikazali nekoliko vezanih reklama za Cialis a onda su slike tenkova, porušenih gradova i krvavih trgova ustupile mesto penzionerima koji strpljivo čekaju svoj red za novu vakcinu, analitičarima koji veruju nauci a ne moronima i na kraju spot na srpskom jeziku uredno titlovan na engleski:

    “Znaš li da teško je sine

    Zar te taj virus ne brine,

    Celom svetu suze doneo,

    Mnogo žrtava virus odneo.

    Baki iz karantina,

    Smetaće tvoja blizina.

    Budi ponos svoga naroda,

    Da ne bude smrtnih ishoda!

    Aaaa, moli te Srbija

    Ne glumi sebičnog zlotvora,

    Poslusaj doktora!”

    Tužne tonove poučne pesme sa Balkana prekinuo veseli gost iz ćoška:

    • Prebaci kanal, počinje košarka!, vikao je.

    Prle je naručio kafu i uzgred pitao konobara:

    • Pošto je danas benzin?

  • priVID19

    – ‘Ej Božo, otvaraj da ne razbijam. Imam nove gilje, greota je. Batine dobijaš u svakoj varijanti ali je za tebe bolje ako sam dobre volje.

    Boža Gajić prfesionalni upravnik zgrada na više lokacija i okoreli kladioničar odmah je poslušao nervoznog posetioca.

    – Nemoj Kure k’o boga te molim. Evo završavam veliki posao do kraja meseca vraćam sve sa kamatom. Imam neke dobre parfeme. „Žabari originale“ uzmi sedam, osam onako za tebe da lepo mirišeš. Za lovu ne brini. Ovog puta je sigurica.

    Kure je pokupio sve parfeme i procedio kroz zube.

    – Gazda ti je već dao do kraja meseca a ja svratio onako da te vidim. Zaželeo sam te se brate.

                Boža je rođen istog dana kada i Bil Gejts samo dvadesetak godina kasnije. Posle mnogo bezuspešnih pokušaja da se kao maturant ekonomske škole zaposli u struci, prihvatio je novokomponovani posao koji se zvanično zove – Profesionalni upravnik stambenog objekta. To mu je nešto kao „predsednik kućnog saveta“ ali za lovu. Nadzirao je nekoliko stambenih zgrada i kompleks luksuznih apartmana na prestižnoj lokaciji u gradu. Ovaj objekat u ulici Đida Šolakovića 619 u narodu je bio poznat kao Vila Đilasovka. Svaka jedinica imala je brat, bratu dvesta kvadrata uz zajednički bazen i garažu. Vlasnici, onako, kao da su skupljani „s koca i konopca“.

    U apartmanu 1A živeo je Puniša Malić koji je imao zanimljiv hobi da skuplja stanove po regionu. Toliko je voleo nekretnine da ih je smatrao najvećom svetinjom. Samo je on u celoj Srbiji slavio Svetog Agricija zaštitnika građevinara.

                Odmah do Puniše u apartman 1B uselila se Biljana Android ljubavnica Žike Buksne koji je pod svojom kontrolom držao nekoliko splavova na Adi.

                S druge strane, stambenu jedinicu 1B naseljavali su brat Stefan i sestra mu Milica. Deca lokalnog funkcionera pristigli su na studije iz jedne šumadijske varoši. Stefan je upisao ONO i DSZ dok je sestra Milica izabrala Fakultet kozmetičarskih nauka. Osim povremenih žurki, stanari 1B nisu bili na meti upravnika Bože.

                Najzad 2B koji je bio prazan. Priča se da je pomenuti apartman kupio uticajni političar za svog ljubavnika. Odavno su prošla ta vremena kada su državni službenici osuđivali LBGT populaciju. Legenda kaže da poslednjih godina baš oni i upravljaju državom. Ali ko će legendama verovati.

                Profesionalni upravnik stambenih zgrada, Boža Gajić, otišao je u kafanu „Šekspir“ gde su odsedali njegovi školski drugari i lokalni dramski umetnici Neša i Lale. Izložio im je problem do najsitnijih detalja. Kockarski dug, trenutnu situaciju na terenu i zatražio pomoć. Pošto je potvrdio da je pomenuta stambena jedinica priključena na gasovod, Mata Jovanović Lale, najbolji reditelj koga je čaršija poslednjih nekoliko decenija iznedrila, ponudio je genijalno rešenje.

    – Ne brini prijatelju, ovako ćemo…, rekao je Mata.

    Onda je naručio još jedno pivo i ozbiljnim tonom izložio plan… Reč po reč, scenu po scenu…

    – Jebote Lale, ovo je bolje nego kada si režirao Kunderu, oduševio se Neša.

    – Stvarno matori, uzvratio je Boža, da smo u Americi ti bi čudo napravio. Vozili bi te u limuzini a ti bi iz frižidera nehajno vadio Jelen pivo – svetsko a naše.

                Profesionalni upravnik objekta Boža Gajić posetio je omiljenu mu stambenu jedinicu na lokaciji Đida Šolakovića 619. Kao i obično prisutni stanari zauzeti dinamikom društvenih mreža, nezainteresovano su ga pustili u svoje stanove. Nakon detaljne inspekcije, Boža je e kontaktirao Nešu i Laleta. Odluka je brzo doneta a strategija finalizovana. Na kraju, izabran je i datum početka akcije.

                Osvanuo je 11. mart 2020. dan kao stvoren za prevare. Neša glumac, u odelu službenika Srbijagasa pojavio se ispred vrata apartmana 1B.

    – Dobar dan, gospođice. Dobili smo informaciju da u vašem stanu postoji  veliki problem. Naime, gas odnekle ističe. Tako nešto moglo bi izazvati katastrofu.

    – Nema problema, odgovorila je Biljana Android, samo vi radite svoj posao. Možda će malo kasnije svratiti moj dečko ali ne dajte se uznemiriti.

    Neša je autoritativno ušao u stan i odmah počeo nešto da piše u svoju beležnicu.

                Reditelj Lale od početka je bio spreman za akciju. Koristeći veze u medijima Mata se potrudio da javnost spremno dočeka vesti koje su sledile. Lokalna štampa i televizija uskoro će na sva zvona proglasiti vanrednu situaciju. U neko doba, Lale se pridružio zabrinutim stanarima u ulici Đida Šolakovića 619. Predstavio se kao novinar najtiražnijih novina u zemlji a onda je uz dobro osmišljena pitanja još više podigao tenziju ispitanika. Pola sata kasnije, atmosfera ispred zgrade poprimala je elemente panike. Sledeći doktrinu najboljih teoretičara filmske i pozorišne režije gospodin Mata je osetio trenutak kada je dramska situacija dostigla klimaks. Tihim glasom punim razumevanja obratio se žiteljima ove stambene jedinice.

    – Potpuno razumem vašu zabrinutost. Situacija kao da polako izmiče kontroli. Dozvolite mi da odem kod nadležnog službenika Srbijagasa na lokaciji a onda ću vam preneti kako stvari stoje. Samo polako i bez panike mili moji.

                Pošto je tokom prethodnih poseta dobro ošacovao situaciju Boža je svojim saradnicima autoritativno izdavao uputstva:

    – U apartmanu 1B keš stoji ispod dušeka a nakit u zamrzivaču. Ovi iz 2A su malo maštovitiji pet soma evra sakrili su u najlon kesi na dnu korpe za prljav veš. Nešo samo uzmi lovu i nemoj da njušiš ženske gaće kao prošli put.

                Akcija „spašavanja nevinog stanovništva“ u Vili omraženog imena bližila se kraju. Plen je uredno spakovan u velike kofere preko kojih je bila zalepljena crvena traka sa natpisom – Srbija gas – Danger! Ispod poruke stajala je mrtvačka glava. Sa gas maskama na licu spasioci su istrčali iz Vile Đilasovke. Stanari su se odmah okupili oko junaka svoje ulice. Heroji su skinuli maske i skafandere i veselo odmahivali oduševljenim obožavaocima.

    – Bravo majstori, vikao je Puniša.

    – Ja bih vam dala šta god zatražite, poručila je Biljana Android

    – I ja, i ja…, klicao je nepoznati muškarac iz apartmana 2B.

    Pošto se spontana euforija prisutnih malo smirila, Boža je udahnuo jako i progovorio polako:

    – Dragi prijatelji, situacija je veoma ozbiljna. Obavešteni smo da je Srbijagas oformio krizni štab koji će rukovoditi budućim akcijama.

    – Ali kada ćemo moći da se vratimo nazad?, brinula je Biljana Android.

    – Moj dečko stiže za tri sata, šta ću mu reći?, negodovao je je nepoznati muškarac iz apartmana 2B.

    Oglasio se Neša glumac u ulozi službenika Srbijagasa:

    – Ja sam u stalnoj vezi sa kriznim štabom. Poslednji izveštaj kaže sledeće:

    „Na osnovu najnovijih podataka koji su saopšteni na sednici Štaba za vanreddne situacije, krizni štab propisuje sledeće mere zaštite stanovništva:

    1. Žitelji stambene jedinice na inkriminisanoj lokaciji mogu boraviti u zgradi pod uslovom da nose zaštitne maske na licu.

    2. Za vreme boravka u apartmanu biće im uskraćena komunikacija sa ostatkom sveta. Izuzetak predstavljaju firme za dostavu hrane i kupovinu preko interneta.

    3. Dve nedelje od početka karantina, stanarima će biti omogućeno primanje Fucker vakcine koja će ih trajno zaštiti od Gasvirusa 29.

    4. Stanovnici Đilasove vile ni pod kojim uslovima ne smeju napustiti stambenu jedinicu o kojoj je reč.

    – Ali molim vas, pobunio se gospodin Malić, to stvarno nema nikakve logike

    – Vidi ti njega logičara, ukorio ga je je Mata, pa dobro prijatelju da li ti veruješ sebi ili struci, moronima ili nauci?

    Narednih dana, stvari su polako dolazile na svoje mesto. Neša i Lale isplatili su recku u bifeu „Šekspir“ uz izdašnu akontaciju glede budućih troškova. Boža je vratio dug Kuretovom gazdi a epidemiološka situacija u Vili Đilas avanzovala je u pandemiju.

    Krizni štab je proglasio vanrednu situaciju. Stanovnicima stambene jedinice u ulici Đida Šolakovića 619 potvrđene su mere intezivne zaštite.

    Pošto su kofere prevezli na bezbednu lokaciju, priča je završena hapiendom. Kuretov gazda je dobio lovu, Boža je vratio dug, Neša i Lale su „podebljali recku“ u bifeu „Šekspir“ a stanari Đilasove vile oduševljeno su sa maskama na licu čekali dan potupne slobode. Kako sada stvari stoje… čekaće još duuuugo, dugo!

    Mnogo godina kasnije:

    – Hej Božo, slušaj me. Šaljem ti fakturu za ona blindirana vrata u ulici Đida Šolakovića 619. Piši ovako: petak 21. april 2028. Cena kako smo se dogovorili. Nego kaži mi majke ti, jel one budale još uvek sede zatvorene sa maskama na licu.

  • KORONA GAMBIT

    – KAKO ĆE DA NAS LOŽE, KADA SE SVE FIGURE SLOŽE? –

    U centru Čestervila u ulici Semjuela Reševskog broj 64 tu odmah pored policijske stanice, nalazio se „Šah klub Robert Fišer“ koji je pre mnogo godina osnovao lokalni časovničar Jozef Goldstajn Figurovski. Nekada davno, Amerika je imala svetskog prvaka u šahu, najvećeg genija ove igre po kome klub i danas nosi ime. Tih godina, meštani su rado svraćali da odigraju partiju šaha i uzgred razmene gradske abrove. Od tog vremena, mnogo je daminih gambita odigrano i topovskih završnica privedeno kraju. Sicilijanka je polako izlašla iz mode, Arlekinova odbrana nanovo stekla popularnost dok nostalgičari još uvek koriste jugoslovensku varijaciju Retijevog otvaranja. Klub i danas okuplja najupornije lokalne šahiste. Grupa mala ali odabrana, igrači sede u mračnoj prostoriji čiji se istočni zid naslanja na zapadno krilo zatvora na koji je lokalni šerif veoma ponosan.

    Nezvanični „trunir pod maskama“ je u toku. Viktor je sve svoje figure usmerio prema Stenlijevoj maloj rokadi dok se partija između Levona i Arona približavala remi završnici. Za susednim stolom Džordž Mastilović koga su prijatelji od milja zvali – Džole uz kaficu je kibicovao dešavanja na šahovskoj tabli kada je gospodin Vladimir, ničim izazvan, otpočeo svoj monolog.

    – U stara, dobra vremena, moj deda je organizovao balove pod maskama a sada ni partiju šaha ne možemo odigrati bez brnjice na nosu. Ludilo oko nas samo je poslednji čin predstave koja je decenijama pažljivo pripremana. Dragi moj Džole, na globalnoj šahovskoj tabli igra se KOVID završnica a poslednje poteze povlače veoma moćni igrači. Konačan rasplet odmotava se u tri faze, četiri ako protivnik ne preda partiju na vreme ili možda čak i pet, ukoliko odluče da čitavo čovečanstvo po kratkom postupku bude matirano.“

    – Mudro zboriš Vladimire, reagovao je Džordž, ali hajde da ne smetamo šahistima.

    – Hodanje linijom manjeg otpora nas je i dovelo u ovaj ambis beznađa. Ne želim da ćutim prijatelju. Tišina tu ne pomaže. Poslušaj bar jednom moju šahovsku analizu. Na kraju, ja sam jedini velemajstor u Čestervilu, mislim onaj pravi šahovski…

    – Što jes, jes, uzvratio je sagovrnik, tebi ravnog u ovom gradu nema. U redu ali nemoj da galamiš, molim te.

    – Ako je tako, krenimo sa prvim potezima koji nas očekuju u bliskoj  budućnsti. Posle otvaranja koje se već uveliko igra, u najskorije vreme, partija ulazi u novu fazu. Svetan sam da sve ovo što ti iskreno kao prijatelj govorim, mnogi će bez oklevanja nazvati „teorijom zavere“. Živimo u vremenu kada se svako drugačije mišljenje smatra konspirativnim budalaštinama. Zaboravlja se da su nam tu apsolutnu istinu nametnuli mediji, vladari iz senke ali i zvaničnici, političari, novinari, analitičari… Najtužnije je što su im se pridružili i lekari, teledirigovani „naučnici“ i „intelektualci“ koji nas javno i bez trunke stida otvoreno lažu svakoga dana. Meni je oduvek bilo draže da aktiviram vlastiti organ za razmišljanje pa makar izmozgao i nešto pogrešno nego da se priključim dobrovoljnoj lobotomiji koja je omogućena polaznicima širom sveta. Za većinu ona je besplatana dok su se neki od globalnog ispiranja mozga baš dobro ovajdili. Ponekad naivno poželim da unapred saznam ili bar predvidim šta nas onako „đuture“, u budućnosti čeka. Pa evo… Partija šaha je davno počela, strategija genijalno smišljena i sada se precizno vodi prema unapred poznatoj završnici.

    – Vladimire prijatelju, druže, brate…. Velemajstore…, oglasio se Džordž, odmori se malo života ti!

    – Ne buniš se brate Džole kada te sa TV ekrana po kosi pomiluju sveznajući stručnjaci. Prija ti lagana mentalna masaža. Dobro prijatelju. Tvoja glava, tvoj problem. Kažeš da voliš šah. Lepo. Ali šah je igra misaona. Kako ćeš joj bez mozga pristupiti? Protivnik nije za potcenjivanje. Globalni velemajstori zla, bez greške povlače poteze. Sa druge strane table, običan puk, krdo, stado, plebs, ti i ja… Polako gubimo viziju. Drže nas u stalnom šahu i strpljivo vrebaju pravi trenatuk da nam uvale MAT.

    Gospodin Vladimir se vešto dokopao kiseonika i nastavio u istom tempu.

    – Ako se samo malo odaljimo od šahovske ploče i pogledamo oko sebe  spoznaćemo neveselu KOVID stvarnost. Simultanka koju zagonetni virus igra sa zbunjenim svetom sve više poprima tragičan karakter. Uz dužno poštovanje žrtvama virusa zapitajmo se da li zbog korone treba dovesti u pitanje elementarna prava i slobode. Priča o KOVID-u samo je „maska za masku“ i nesuvisli razlog za manipulaciju. Obavezno nošenje brnjice nije ništa drugo do test kojim se želi ispitati izdržljivost širokih narodnih masa. Koliko se daleko može ići sa narušavanjem hedonizma na koji se čovečanstvo relativno brzo naviklo. Ograničavanje kretanja odmah je pokazalo da najveći deo svetske populacije ne haje puno. Ljudi su se bez problema adaptirali na novonastalu situaciju. Ispunjenjem osnovnih fizioloških potreba prosečan žitelj naše Planete ostvaruje trenutno zadovoljstvo kroz društvene mreže, pornografiju i video igre ne treudeći se da spozna suštinu i pravi smisao života.

    – Tišina molim, pobunio se neko od šahista iz sale ali Vladimira to nije puno pogodilo. Nastavio je priču sa još više strasti.

    – Proleće 2020. donelo je prvi talas histerije. Strah, psihoza, neuroza, depresija, neizdrž… Tokom leta, kočijaši popuštaju dizgine ali su najvažniji „galop“ pripremili za duge zimske noći i sumorne, nevesele dane. Mediji šire paniku, državni funkcioneri prete a gomila željna senzacija sve to poslušno guta i nadograđuje po vlastitom nahođenju: „Užas. Strašno. Tuga do neba. Umiru ljudi!“. Umirali su i ranije a umiraće nažalost i ubuduće… Ali dobro, logika je davno proterana sa ovih planetarnih prostora. Srećom, tu su globalni velemajstori svekolikih igara da poput anđela čuvara brinu nad našom sudbinom. Spas nam, gle čuda, stiže od najmoćnijih farmaceutskih  kompanija koje u rekordnom roku pronalaze vakcinu čija je efiksnost već dostigla neverovatnih 90-95 procenata. Svako ko se iole razume u biologiju, hemiju a o virusologiji da i ne govorimo, odlično zna da je za tako nešto potrebno višegodišnje istraživanje. Magija i nauka su do skoro bile potpuno suprostavljene kategorije ali danas su nažalost, sva čuda moguća. Oni retki koji bi se usudili da nestašne misli usmere u nekom drugom pravcu i trapavo šapnu kako je cela priča oko vakcine ishitrena, ili pak oni drugi, još bezobrazniji koji misle da je „čudotvorni serum“ ranije napravljen i samo čeka pravi trenutak da spase čovečanstvo… Takvi se „jeretici“ odmah stavljaju  na stub srama i ismevaju ih na svakom koraku. Prete im da ako ne prestanu sa glupostima… Ko zna šta bi moglo da ih snađe?

    – Pa dobro, usprotivio se Džordž, eto na primer tebi ništa ne fali.

    – U pravu si, ne fali mi ništa jer svoje mišljenje iznosim u malenom šah klubu usred ove vukojebine. Ako bih sve ovo postavio na You Tube skinuli bi istog dana. Toliko o slobodi govora moj Džole. Nego krenimo dalje jer vakcinacija nas iza ćoška vreba a naše je da je spremno sačekamo. Dakle, u samom početku, spasonosna vakcina biće nam prezentovana kao svetlo na kraju tunela. Ona će omogućiti da odmah izađemo iz samonametnutog kućnog pritvora. Iz svih aparata za domaćinstvo prepadaće nas lekari potvrđujući fantastiča svojstva i efikasnost čudotvornog seruma. Državni organi obećavaju da će besplatnih vakcine biti dovoljno za sve građane! Kada se stado po poljani razigra i radost zaiskri u volovskim očima, vesela družina neizbežno će postaviti pitanje – ko je prvi u redu za pelcovanje? Bez reči ćemo zavrnuti rukave spremni da se uključimo u akciju svekolikog spasenja.

    – Dobro, vakcinisanje pa šta?. uzjogunio se gospodin Mastilović. Zar to nije konačno rešenje problema?

    – Kada vakcina postane dostupna svima, počinje druga faza. Masovnu medijsku propagandu predvodiće predsednici, lekari, lideri velikih korporacija, „influenseri“, glumci, sportisti, pevači… Složno će nam u glas poručiti da će posle primanja vakcine sve opet biti kao u dobra stara vremena a blagodeti, koje su nam nakratko bile uskraćene, nanovo će se na velika vrata vratiti u našu svakodnevicu. Ova faza je izuzetno važna jer ako najava spasenja nudi nadu, vakcinacija sama po sebi donosi nešto konkrektno, vidljivo i opipljivo. Veselje se širi na sve strane a „sloboda“ je opet tu… Na dohvat ruke.

    – I šta onda?, pitao je Džordž.

    – Velike kompanije, srednja preduzeća, mali privrednici… Svi oni koji su trpeli štetu tokom pandemije bez reči će podržati vakcinaciju jer im je to jedina šansa da ponovo rade i stvaraju profit. Najglasniji će biti FIFA, NFL, NBA, UEFA, potom bioskopi, organizatori koncerata, restorani, muzeji, kockarnice, kladionice… Biće to pritisak kakav do sada još nije viđen. Svakoga sata bombardovaće nas pričama o povratku u normalan život koji nam svima tako puno nedostaje. Ubrzo će sve one divne stvari u kojima smo nekada uživali nanovo biti svima dostupne. Hedonizam se na velika vrata vraća u naše živote. Deca ponovo idu u školu, studenti na univerzitete, plaže i parkovi raširenih ruku primaju zaboravljene posetioce. Stanovništvo se kreće, ljudi putuju, brodovi plove, avioni lete, samo u se gradskim autobusima još uvek teško diše. Redovno tuširanje nažalost nije u nadležnosti „pandemijske policije“. Mrska prošlost se briše a svetla budućnost je pred nama. Pripadnici strogo kontrolisanog pučanstva veselo nude svoje nadlaktice. Ako treba i u guzu, nema problema, najvažnije je da mi TO primimo dobrovoljno. Vakcina će vratiti žurke, utakmice, ludovanja po splavovima, koncerte, druženje po kafićima i tržnim centrima. Samo retki će se pelcovanju usprotiviti. Razmisli o ovome iz perspektive prosečnog komšije Milutina sa trećeg sprata, nekoga ko ništa ne vidi ali i ne želi da čuje istinu. To su idealne mete. Milutin, njegova porodica ali i susedi iz zgrade prvi će zauzeti mesto u redu za vakcinaciju. Čekanje za ulje, šećer i WC papir su šarena laža u poređenju sa redovima koji će se formirati ispred ambulanti gde će nam ubrizgavati čudotvorni serum. Po obavljenom poslu, reporteri spremno čekaju kako bi snimili prve srećnike koji su se dokopali magičnog leka. Radost, sreća, entuzijazam, optimizam… Nažalost, istina je posve drugačija jer sve na ovom svetu ima svoju cenu pa tako i pristajanje na vešto režirani vodvilj ludila koji se u nastavcima izvodi u globalnom teatru apsurda.

    – Dokle si ti stigao velemajstore moj. Vladimire druže, filozofe, brate… Hajde da odigramo jednu partiju.

    – Biće dana za megdana dragi Džole. Igraćemo mi i šah, i domine a ako treba i „Ne ljuti se čoveče“… Vreme za spasenje nam ističe. Zato prijatelju vratimo se na početak naše priče uz podsećanje da se ovde ne radi o lečenju zaraženih bolesnika ili žrtvama pandemije velikih razmera. Reč je o globalnom testu poslušnosti. Posle vakcinisanja izdavaće će se potvrda koja nas uvodi u treću fazu a to je – provera.

    – Provera čega?, iznenadio se Džole.

    – U trećem talasu suočavamo se sa procesom dokazavinja da smo vakcinu zaista primili. Neće to biti kao ranije kada smo mogli da slažemo doktora kako smo primili vakcinu protiv gripa ili tetanusa. U ovom slučaju svako vakcinisanje biće registrovano u međunarodnoj bazi podataka. To je jedini način da se spreče sitne prevare kojima smo svi skloni. Naravno, ljudi to ne čine iz zle namere već iz čiste lenjosti. Najbolji način da se drug Milutin motiviše jeste da ubrizgavanje „spasnosnog leka“ postane obavezno, zakonom propisano i naravno – kažnjivo. U trećoj fazi najbolje se vidi genijalnost tvoraca ovog plana. Dokazujući da je primio vakcinu, građanin dobija dvostruku nagradu. Prvo, istog momenta moći će da se vrati starim životnim navikama ali će steći i privilegiju da skine do tog trenutka neprikosnoveni vid zaštite – masku. Tada dolazi do velikog preokreta i neočekivane zamene uloga. Primanjem vakcine prestaće potreba za nošenjem maske ali će zato oni koji ne žele vakcinu morati da pokriju lice.

    – Bolje daska nego maska, bolje palma nego čalma…, našalio se vragolasto Džordž.

    – Baš tako sapatniče. Ranije su maske predstavljale simbol građanske lojalnosti pa ih je većina stanovništva poslušno nosila. Kada vakcinisanje počne, maske će postati znak neposlušnosti i po kazni će ih nositi samo nestašna manjina „buntovnika“. Maska poslušnog postaje maskom probuđenog, uzjogunjenog i kažnjenog.

    – Šta će biti sa pobunjenicima Vladimire?, radoznalo se oglasio Džordž.

    – Moći će oni da hodaju ulicom bez maske sve dok ne požele da nešto kupe, prisustvuju javnom skupu ili posete institucije sistema. Da odu u supemarket na primer. Pripadnici „pokreta otpora“ šetaće naokolo zajedno sa vakcinisanima ali kada dođu na kasu sačekaće ih iznenađenje. „Pokažite imunitetsku kartu molim!“, obratiće im se strogo kasirka. Pošto grešnik nije vakcinisan neće imati šta da pokaže a kada odluči da masku stavi tek na kasi, gomila će burno negodovati i smatrati ga nemoralnim prevarantom opasnim po okolinu. Ovo stanje neće biti privremeno, naprotiv trajaće sve dok se i poslednji pobunjenici ne pripitome.

    – Duboko si zabrazdio Vladimire, prekorio ga je prijatelj, nego pusti me molim te da se psihički pripremim za partiju koja me uskoro čeka, zamolio je Džordž.

    – Šta se pripremamš toliko. Protivnik u prvom kolu ti je neki pandur a oni su opšte poznati kao dobri šahisti, našalio se Vladimir i nastavio. Slušaj me pažljivo jer bi mogao i nešto pametno da naučiš. Zamisli sledeću situaciju. Tim za koji navijaš plasirao se u sledeće kolo međunarodnog takmičenja. Publika ponovo prisustvuje mečevima. Ti vakcinu naravno još uvek nisi primio. Da bi ušao na stadion uz kartu ćeš morati da pokažeš potvrdu o vakcinisanju ili da staviš masku. Pošto zauzmeš mesto na tribini nonšalantno skidaš brnjicu nadajući se da to nikome neće smetati. Uz malo sreće, posle nekoliko mrkih pogleda, „komšije“ će pažnju preusmeriti na utakmicu pa ćete ostaviti na miru. Pred kraj prvog poluvremena međutim poželećeš da se olakšaš i posetitiš prostoriju u koju i car ide peške. Prostrana „ćenifa“, higijena na nivou od „baba sere“ ni traga. Završiš posao a na izlazu – prc! Rampa, prepreka, kontrolni punkt – elektronska verifikacija – SKENIRAJTE BAR KOD ILI POZOVITE POMOĆ. Klikneš crveno dugme i eto policajca pod punom ratnom opremom. Ako nemaš masku (a skinuo si je) plaćatićeš kaznu i dobijaš prvu opomenu. Posle treće… neka ti je ….. ko(vid) god u pomoći.

    Džordž je odsutno odmahnuo rukom pažljivo proveravajući dešavanja na Instagramu. Kuce, mace, recepti i ostale važne teme. Iznenada, nepoznati muškarac se pridružio kibicovanju partije između Levona i Arona koja se otegla kao letnji dan od podne. Klimnuo je glavom u znak pozdrava i nastavio da prati prilično dosadnu šahovsku završnicu.

    Vladimir nije obraćao pažnju na pridošlicu već je nastavio svoj nadahnuti monolog.

    – Dolazimo do najvažnijeg elementa treće faze a to je proces verifikacije koji se obavlja uz pomoć digitalne tehnologije i koji će hteli mi to ili ne bukvalno promeniti sve. Stvara se „Vrli novovi svet“ koga bi se Haksli postideo. Primarni cilj je da medicinska provera autentičnosti bude laka za razumevanje, jednostavna za upotrebu i komplikovana za falsifikovanje? Napraviti lažnu ličnu kartu u današnje vreme nije veliki problem. Telefonske aplikacije prilično su ranjive, elektronske narukvice takođe. Najsigurniji način da se osigura potpuna verodostojnost informacija jeste uvođenje jedinstvenog broja koji će biti registrovan u međunarodnoj bazi podataka kojoj će u svako doba moći da prisupe državni organi i policije diljem sveta.

    – Znao sam, usprotivio se Džordž, samo sam ćekao kada ćeš pomenuti – čipovanje!

    – Dobro prijatelju i ja sam očekivao da ćeš baš na ovom mestu reagovati. Razmišljaš u sebi, evo još jedne budale koja nam prodaje teoriju zavere. Ali dragi moj Džole, mitovi postoje da bi se argumentima pobili u protivnom se moraju nazvati istinom. Zato te molim da na trenutak zaboraviš vesti iz svekolikih Dnevnika širom sveta i da uključiš taj majušni aparat za razmišljanje. Imamo ga, jebi ga, pa zašto ga ponekad ne iskoristiti… Ne košta ništa. „Greota je da se baci!“

    Zagonetni muškarac koji im se nedavno pridružio, iz džepa je izvadio žvaku, hitrim pokretom je ubacio u usta i krenuo da je lomi ogromnim usnim čeljustima. Ispod oka je merkao Vladimira i pažljivo slušao.

    – Postavi sebi pitanje, nastavio je „predavač“, koji bi nam globalni sistem omogućio najbolju kontrolu ličnih informacija. Čak i oni manje vični tehnoligiji složiće se da bi sićušna SIM kartica ugrađena u telo svakog stanovnika naše planete, precizno ažurirala informacije koristeći  barkod simbolizujući „nevidljivo mastilo današnjice“. Nisam ginekolog ali mogu da pogledam, nisam ni inženjer ali imam mozak. Ovaj novi, savršeni sistem pompezno će biti predstavljen pre početka globalne vakcinacije i nosiće neko nautralno ime. Nešto poput: Vax Trax, Safe Trac, Smart Mark ili čak Medsecure. Implementacijom ovog sistema „kreatori“ dostižu biblijski nivo „vrhovnog pečata“ iz „Otkrovenja“.

    – Opa, da li to postajemo religiozni gospodine Vladimire?, podsmehnuo se Mastilović.

    Robert i Džordž su počeli svoju partiju: E5, E6 a onda SB3, SB6… To Vladimiru ni malo nije smetalo da nastavi svoju teoriju:

    – Pošto je reč o međunarodnom programu najveći broj zemalja biće primoran da uprkos razlikama prihvati ovaj sisitem. Avionski saobraćaj predstavlja najbolji primer svekolikog jedinstva. Na prvi pogled, moglo bi delovati kao diskriminacija ako se na osnovu potvrde o vakcini nekome zabrani ulazak u zemlju. Pre korone, pitanje ljudskih prava privlačilo je pažnju javnosti. U novim uslovima međutim čak i takvo licemerje polako nestaje. Motiv je zajednički a nepopularna sredstva ciljem su se oduvek opravdavala. Dakle, ako nemate „pečat“ predstavljate potencijalnu opasnost za celokupnu međunarodnu zajednicu pa vas zato nigde neće pustiti. Ako vam se objašnjenje ne sviđa uzmite vakcinisanog advokata. On će vam sigurno pomoći!

    – Vladimire, partija je počela. „Pritisni“ pauzu prijatelju, vapio je Džordž.

    Vladimir je otpio gutljaj kafe i nastavio.

    – Da li je cela ova priča samo verbalna masturbacija vremešnog šahiste? Ne znam, možda, ali bi lepo bilo dobiti odgovore na bar neka pitanja.

    Prvo: Zašto su moćnici po hitnom postupku propisali obaveznu vakcinaciju širom sveta bez detaljnog ispitivanja, preciznog testiranja i praćenja vakcine?

    Drugo: Već nekoliko decenija najveće farnaceutske kompanije nisu uspele da pronađu vakcinu protiv raka ili SIDE o kojima znaju gotovo sve ali su je preko noći pronašli za virus o kome ne znaju gotovo ništa?

    Treće: Da li je KOVID19, poput maski, karantina, potpune transformacije svetskog zdravstvenog i ekonomskog sistema možda samo zagrevanje za neki novi cirkus, virus, izmišljenu pandemiju ili mentalnu onaniju? Stidljivo se već pominje novi – KOVID 20, 21… Imajući u vidu kako se devetnaestica dobro primila kod pučanstva ovako bi mogli da teramo sve do 100.

    I najzad – da li je baš svaka sumnja u zvaničnu verziju uvek i samo – teorija zavere? Ako nam kažu kako predsednik radi za dobrobit svih nas, odmahnemo rukom i uz ciničnu grimasu nastavimo sa pripremanjem zimnice. Ne verujemo ali to ne smatramo konspiracijom. Sa malih, srednjih  i velikih ekrana poručuju nam kako bogati pomažu siromašnima, siti gladnima a političari narodu. Kako država izdašno plaća lečenje bolesne dece dok se odlučno suprostavlja kriminalu, kako je Tramp mudar, Bajden oštrouman a Vučić pošten… Deluje blesavo ali ništa od toga ne zovemo teorijom zavere!

    EPILOG: Posle završene partije prvog kola šahovskog turnira u Čestervilu koju je Džordž predao u 36-om potezu, Robert je odveo Vladimira na piće kod „Klare pivare“ od kada se njemu, pomenutom Vladimiru, gubi svaki trag. Poštovani čitaoče, ukoliko raspolažeš informacijom koja bi pomogla lociranju nestale osobe obrati se na adresu Pfizer.prc ili Microsoft.jeb.

  • POTROŠNA ROBA

    Januarski dani snegom zavejani. Godina je 2025. Neki neobični ljudi, zakoni i običaji vladaju svuda oko nas ili kako to pesnik davno reče: „Pošlo vreme z goreg na gore, razigralo one najgore!“

    Moralvil je primorsko mesto koje vekovima zapljuskuje okean pa uprkos sveopštem ludilu to čini čak i ovih dana. Ne tako davno, meštani su se bavili ribolovom, gostoljubivo dočekivali turiste i naivno verovali u zdrav razum. Onda su počeli da duvaju čudni vetrovi nehajno šireći misteriozne viruse. Kada sve po zlu krene, tada i zima čudnu narav prima. Ciči i kuka punom snagom dok sneg i mraz puštaju svoje ledene pipke. Ono što se do skoro životom moglo zvati postala je tužna uspomena. U stvarnosti, svakim danom nanovo živimo imaginarne epizode serije „Zona sumraka“. Nažalost, ne radi se ni o igranom programu niti je reč o rijalitiju. U pitanju je život, danas, tu i ovde! A on, the life, la vie, Leben, жизнь… baš ume da se našali i nestašno nam se u lice iskezi. Na svekolikim ekranima diljem planetarnog medijskog prostora, redovno se emituju najnovije vesti iz epidemiološke centrale: „Pošto je nova vakcina uspešno sanirala dejstvo Paloma 69 virusa, naučnici širom sveta aktivno rade na sprečavanju širenja nove pandemije. Reč je o smrtonosnom virusu Vidko 91. Bezbedonosne mere i dalje ostaju na snazi. Budite odgovorni, poštujte pravila, ostanite kod kuće a ako baš morate da prošetate kućnog ljubimca ne činite to bez propisane opreme!“

    Žitelji Moralvila baš kao i ostatak mahnitošću zaraženog sveta, bez pogovora poštuju nove mere i strahom ishitrene zakone. Poslušno se zatvaraju u kućni karantin omeđen zidovima besmisla. Gradske ulice ostaju puste, restorani zatvoreni, mozak je odmoran a duša prazna. Centrom Moralvila trenutno hoda samo jedna ljudska spodoba odevena u narandžasti skafander dok četvoronožna kreatura uvijena u foliju veselo trčkara pored hrabrog šetača.

    „Što se događa kad očajanje zahvati ljude
    Kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
    Gledajući iz daljine konture na sceni
    Padaju mi na pamet vodene boje
    Umazane ruke brzo se peru!“ B.Š.

    Nenad Dejanović Prle, lokalni knjižar i čovek koji je vazda funkcionisao na posve drugačijim talasnim dužinama, bezvoljno je sedeo ispred davno kupljenog i prilično oronulog kompjutera. S druge strane ekrana izvirivali su neki umorni ali poslu predani ljudi. Sudija, tužilac, porotnici, svako u svom domu pred kamerom nj.v. Skajpa u pandemiji narečenog – Zuma. Centralni sud Distrikta KSB-964 sa sedištem u Gvantanamu, predsedava sudija Đovani Pjerluđi koji je 2023. preživeo virus Alegro 44.

    Strog, pravičan, nasmejan i na viruse otporan, oglasio se sudija Pjerluđi:

    – Građanine Dejanoviću, opišite nam ukratko događaj koji se odigrao ispred vaše knjižare tokom novogodišnje noći koja nas je iz 2024. uvela u srećniju 2025.

    Prle je udahnuo jako, doterao svoj plišani sako i nadležnima odgovorio ovako:

    – Gospodine sudija, najpre bih želeo da se zahvalim što ste mi omogućili da iznesem svoju odbranu jer u današnje vreme to nije mala stvar. Elem, 1. januara 2025. u ranim jutarnjim satima, dok su petarde, vatrometi i topovski udari parali nebo Moralvila, dr. Kovidije Virušijevič Koronenko svratio je u knjižaru „Šumadija“. Malo sam se iznenadio jer se dr. Koronenko pojavio bez prethodne najave i zakonom propisane opreme. Vrata knjižare „Šumadija“ međutim uvek su svima bila širom otvorena. Za diskriminaciju nikada nismo znali ni kada je reč o rasi, seksualnoj orijentaciji ili propisanoj sigornosnoj opremi u vreme pandemije.

    – Potpuno razumem vaš stav građanine Dejanoviću. Imajući u vidu da ste vazda bili lojalan i zakonu predan pripadnik globalne društvene zajednice, predlažem poroti da vas kazni kućnim pritvorom u trajanju od godinu dana uz napomenu da se predložena kazna razlikuje se od sveopšte važećeg karantina. Naime, u narednih 12 meseci prozori i vrata vaše knjižare moraju biti potpuno blindirani i voskom zapečaćeni. Izuzetak je maleni otvor kroz koji će vam se dostavljati hrana po našem izboru. Uzgred, sutra su na jelovniku punjene paprike.

    Porota je jednoglasno usvojila sudijin predlog dok je korpulentni tužilac zadovoljno likovao. Samo na trenutak je sklonio masku sa zajapurenog lica kako bi udahnuo malo svežeg vazduha a potom se snishodljivo zahvalio sudiji i porotnicima na uspešnoj saradnji.

    Svestan opšteg ludila, Prle je bio zadovoljan presudom. Ruku na srce, mnogi su i za puno manje „prekršaje“ dobijali najstrožu kaznu. Pred Nenadovim suznim očima počele su se ređati slike neveselih događaja. Prisetio se dana kada je sve u stvari počelo…

    U zimu 2020. godine moralvilski lekar dr. Kovidije Virušijevič Koronenko svratio je u knjižaru „Šumadija“ kako bi izabrao laku literaturu za godišnji odmor koji je planirao da sa porodicom provede u zavičaju. Nekoliko decenija ranije, dr. Kovidije je napustio SSSR i krenuo preko okeana u potrazi za boljim životom. Godine su prolazile a Koronenko je  naporno radio i Ameriku gradio. Nije birao poslove. Preko dana je služio mušterije u prodavnicama, restoranima i benzinskim pumpama dok je noću učio. Položio je sve ispite, nostrifikovao diplomu i „po drugi put“ postao lekar. Decenijama je radio u bolnicama koje su posećivali siromašni pacijenti a povremeno i kao „gostujući lekar“ po tuđim ordinacaijama. Pre desetak godina doselio se u Moralvil gde je otvrorio privatnu praksu. Bio je priznati specijalista za virusna obljenja disajnih organa ali je kao porodični lekar lečio sugrađane od svih bolesti.

    Pošto je uz Prletovu pomoć izabrao knjige, na rastanku su se pozdravili uz dogovor da se vide po Kovidijevom povratku iz Rusije.

    Na putu do kuće doktor je doživeo tešku saobraćajnu nesreću, posle koje je pao u komu. Ležao je na odeljenju intenzivne nege a društvo mu je pravila tašta Natalija pevajući mu ruske balade, starogradske pesme i romanse. Tri meseca kasnije doktor Koronenko je i dalje bio u dubokoj komi a prognoze lekara nisu nudile previše optimizma.

    Nekako s proleća, u aprilu 2020. u svetu su se dešavale teško predvidive i nadasve nelogične stvari. Nenad Dejanović je pažljivo skladištio rezerve toalet papira kako ne bi morao da koristi knjige u „higijenske svrhe“. Svestan važnosti koju hrana ima u dramatičnim situacijama koje su mu se svakih desetak godina tvrdoglavo ponavljale, Prle je planirao da narednog dana zauzme mesto ispred lokalne samoposluge i snabde se rezervama brašna, ulja i šećera.

    „Ne bi bilo loše kupiti i konzerve, dvopek, supe u kesi…“, razmišljao je. Usred taktičkih priprema oglasio se Skajp. Vidno iznenađen s obzirom da rečeni program gotovo nikada nije koristio, Nenad je stidljivo kliknuo ikonu na velikom ekarnu centarlnog kompjutera Knjižare „Šumadija“. U tom treuntku, gotovo niotkuda iskočio je doktor Kovidije. Nakon izliva ljubaznosti, najlepših želja te svekolike brige glede dalje sudbine „moralvilskog Dr. Martina“, Koronenko je počeo da postavlja „nepristojna“ pitanja:

    – Šta se ovo dešava dragi prijatelju? Zašto su svima natakli brnjicu?

    – Ali doktore, pokušao je Prle.

    – Pravi virus Kovid 19 je nešto posve drugačije od ludila koje nam se servira.

    – Razumem prijatelju ali ipak…, unjkao je Nenad

    – Pa to mi je struka čoveče! Opasnost je minimalna! Postoje mnogo teže bolesti zbog kojih svet nije stao! Zašto nam ovo rade?

    – Ja se u medicinu ne razumem, ćutim i slušam, vajkao se knjižar.

    – Ovo sa medicinom nikakve veze nema. Dejanoviću, pišite, plačite, urlajte… Ovo je početak kraja! Najveća obmana u istoriji čovečanstva.

    Na trenutak su se začuli glasovi, komešanje…

    – Maskirani ljudi ulaze u moju bolničku sobu… o neeee!, urlao je Koronenko.

    Tišina, crni ekran i prekinuta veza.

    Na prvi pogled, Nenad je bio u šoku a opet, imajući u vidu svekoliki idiotizam globalne situacije, Prle se nije dao iznenaditi. Kada je doktorov lik nestao sa ekrana, knjižar je otvorio flašu burboona na kojoj je pisalo „1792“. Posle četvrte čaše se malo smirio a posle sedme potpuno zaboravio na Kovidija koji se usudio da mu se nakon višesmesečne kome, bez maske obrati preko video aplikcacije koju nam je darovao niko drugi do nj.v. Microsoft. Sutradan, ova neprijatna epizoda samo je vrcala negde u daljini Nenadovog pamćenja kao nedefinisana misao na granici jave i sna…

    „Nešto razmišljam,“ kontao je Dejanović, „možda sam ipak ja to samo sanjao!?“

    Kasnije, virtualnim kanalima, proneli su se abrovi da je baš one prve noći koja je nekako išćezla iz Nenadovog sećanja, dr. Kovidije Virušijevič Koronenko sa intenzivne nege po hitnom postupku prebačen na psihijatriju. U probranom društvu pod budnim okom bolničkih kerbera dr. Kovidije se „lečio“ skoro godinu dana. Po odlasku kući ni sa kim nije razgovarao. Samostalno je obavljao osnovne životne i fiziološke funkcije i po čitav dan sedeo ispred televizora gledajući CNN. Monotoni dani ispunjeni tugom i beznađem sporo su prolazili. Porodica je izgubila svaku nadu da bi dr. Koronenko ikada više mogao da se povrati.

    Doček Nove godine bio je po mnogo čemu jedinstven. Kako bi se istakao duh zajedništva, uprkos vremenskim zonama, nova 2025. na svim kontinentima dočekana je u isto vreme. Vođeni tradicijom da se u Novu godinu ulazi bez suvišnih i nepotrebnih stvari organizatori centralne priredbe pripremili su originalan kulturno-umetnički program.

    Poslednjeg dana 2024. prestala upotreba novca kao sredstva plaćanja. U svim većim gradovima ovaj važan datum obeležen je simboličnim  spaljivanjem novčanica. U Palermu su kremirali evro a u Portlandu dolar. Žitelji Požarevca, uz trubače i popularnu melodiju „Kalašnjikov“, veselo su proslavili upokojenje dinara. U velelepnim parkovima Novog Zelanda postavljen je kamen temeljac za izgradnju moćnih nuklearnih centrala. Lokalni premijer je veselo poručio da zbog pandemije više nije bezbedno boraviti u prirodi a da nam, ako ćemo pošteno, struja za CNN i internet ne pada s neba. Stoga umesto ekološkog luksuza narod se opredelio za osnovne životne potrebe kao što su Fejsbuk, Instagram, RTS i Tviter. U Diznilendu je obeležana godišnjica otvaranja laboratorije za proizvodnju univerzalnih vakcina protiv svih nastupajućih virusa. Microsoft je pronašao logaritam koji prepoznaje mutacije znanih i nenznaih virusa od dinosaurusa do nekog dalekog, budućeg, još neotkrivenog sveta. U isto vreme, vredni pregaoci kompanije Pfizersoft rade bez prekida kako bi svojim farmakološkim proizvodima spasili čovečanstvo.

    TV prenos dočeka seli nas na drugi kraj sveta. Pred očima gledalaca impozantna slika. Čitavom dužinom Kineskog zida postavljen je multinacionalno-višejezički transparent sa jednostavnom a tako dirljivom porukom: „Budite odgovorni, nosite skafander!“

    Opera u Sidneju preuređena je kako bi mogla da primi migrante dok je Grand Canyon u Arizoni pretvoren u deponiju nuklearnog otpada.

    Srećna ti Nova 2025. godina veseli svete moj!

    Pošto je dočekao Novu godinu, Dr. Kovidije Virušijevič Koronenko je uredno složio ćebe kojim ga je pokrila tašta, razvalio je katancem zamandaljena vrata i istrčao na ulicu. Uprkos rafalnoj paljbi strelica za uspavljivanje, tejzera i druge lake artiljerije, Kovidije je stigao do knjižare „Šumadija“. Kada je zakucao na vrata oglasio se snajperista sa susedne zgrade.

    Nenad Dejanović Prle je izašao ispred svoje knjižare. Bio je u šoku. Iz očaja se uhvatio za glavu dok je nemoćno zurio u leš prijatelja…

    – Šta ste to uradili dušmani!? Zašto ubiste čoveka zlotvori?, zaurlao je.

    – Hajde, vraćaj se unutra i ne filozoriraj mnogo. Upotrebi organ za razmišljanje. Nije mozak sapun pa da se istroši.

  • KAO MALO VODE NA DLANU

    Direktor JKP Vodovod & kanalizacija u Moralvilu imao je puno problema koji su se iz dana u dan sve više gomilali. Brinuo je kako da sačuva posao, brak i slobodu dok je sve ostalo išlo svojim, uobičajenim tokom.

    Džerald Glen je imao ženu, dve odrasle ćerke, oronulu pudlicu Samantu i mladu ljubavnicu Britni. Kako to u klasičnoj literaturi biva, ljubavnica je bila udata a rogonja po imenu Bredli saznao je za ženinu vezu sa direktorom. U samom početku muž je ćutao i vrebao svoju šansu. Kada je prikupio dovoljno kompromitujućih informacija, pozvao je direktora Glena u kafanu „Old America“ i predočio mu činjenice potkrepljene dokaznim materijalom. Gospodin Glen je čitao kopije dokumenata, pažljivo ih proučavao i pokretom očajnika čupkao razbarušenu kosu.

    – Milion dolara u kešu, procedio je kroz zube Bredli, i da mi ostaviš ženu na miru. Imaš deset dana da zahtev ispuniš ili sve ovo ide u policiju.

    Suparnici su se rastali u tišini a onda su skoknuli do cvećare i sa buketom ruža u naručju, pohitali kući da obraduju žene svojih života.

    Posle neprospavane noći, Džerald je ranim jutrom, umesto na posao krenuo  u suprotnom pravcu. Prošao je pekaru, odoleo mirisu svežeg peciva a potom je zaobišao i poslastičarnicu kod Rasima u kojoj su pravili najbolje baklave. Posle svih ovih iskušenja ušao je u lepo uređen lokal na samom kraju ulice.

    Vlasnik knjižare „Šumadija“ Nenad Dejanović Prle pažljivo je sređivao policu sa raznolikom, edukativnom literaturom. Od edicije „Sam svoj majstor“ preko „Draga Saveta“ pa sve do „Kako postati milioner u šest faza za tri meseca i dvanaest dana“. Dok je brisao prašinu sa jedne od publikacija u knjižaru je ušla njemu dobro znana mušterija.

    – Dobar dan gospodine Glen, rekao je Prle razdragano, drago mi je da vas vidim. Izvolite.

    Pošto je zahvalio na dobrodošlici, direktor JKP Vodovod & kanalizacija je odmah prešao na stvar. Tražio je knjigu ali nije znao naslov a ni ime autora. Nije bio načisto ni da takva knjiga uopšte postoji ali mu je bila preko potrebna.

    „Uvek sam voleo ovakve mušterije, našalio se Nenad u sebi, ambicioani, neobavešteni a opet tolerantni i željni znanja.“

    – Treba mi nešto u fazonu „kako da sakrijem lopovluk a da me niko ne uhvati?“ nije ništa lično, pitam za prijatelja.

    Prletu je odmah bilo jasno šta gospodinu Glenu zapravo treba. Seli su Nenadovu kancelariju koja se nalazila odmah iza tezge. Knjižar je skuvao kafu a direktor vodovoda zatražio „ono piće od šljive iz Prletovog kraja koje su nekada zajedno pili i od koga zuji u ušima“. Šljivovica je pomogla da gospodin Glen potpuno otvori dušu. Elem, pre nekoliko godina država je u budžet JKP Vodovod & kanalizacija uplatila preko tri miliona dolara. Umesto rekonstrukcije vodovodne infrastrukture u Moralvilu, Džerald je novac potrošio na lagodan život. Piće, žene, letovanja i igre na sreću…Las Vegas, Atlantik Siti i slične destinacije. Školski drug gospodina Glena radi kao krupna zverka u Vladi pa je do sada uspešno eskivirao inspekcije, kontrole, popise… Nažalost, muž Džeraldove sekretarice dokopao se dokumenata koji dokazuju malverzacije direktora vodovoda pa ako u najkraćem roku ne pribavi milion dolara crno mu se piše.

    – Šta mi je činiti dragi prijatelju?, pitao je drhtavim glasom očajnika.

    Iskusni novinar koji se nekada u starom kraju bavio i marketingom imao je spreman adut koji je u vidu saveta nosio u nepostojećem rukavu crne majice na kojoj je pisalo: „Nekome je život majka a nekome Jamajka“.

    – Ne treba tu puno mozgati, moćniji od nas razradili su šta valja činiti u sličnoj situaciji a pametniji nam sve lepo objasnili. Profesor Noam Čomski naprimer, do detalja objašnjava strategiju manipulisanja masama na svim nivoima.

    Prle je uzeo knjigu sa jedne od polica i počeo predavanje na temu „Deset faza manipulacije ljudima“. Džerald je pio rakiju i sa velikom pažnjom slušao lokalnog knjižara.

    1. ZAVARAVANJE PROTIVNIKA

    Pažnju javnosti treba preusmeriti daleko od stvarnog problema. Putem medija, bombardovati javno mnjenje temama i pitanjima bez ikakvog značaja. Dok gori škola puna osnovaca izveštač sa lica mesta ukazuje na ekološke posledice požara.

    2) KREIRANJE PROBLEMA I NUĐENJE REŠENJA

    Ideolozi globalne propagande ovaj metod sprovode u tri faze: problem – reakcija – rešenje. Najpre se stvori “situacija” koje izazove problem sa ciljem da se proizvede reakcija stanovništva. Pošto narod proguta mamac punudi se rešenje koje u normalnim okolnostima javnost nikada ne bi prihvatila. Na primer, namera da se izvrši preseljenje stanovništva iz jednog kraja regiona u drugi. U mirnodopskim uslovima ideja deluje besmisleno ali posle krvavog rata zvuči mnogo prihvatljivije. Ili možda, kako opravdati potpunu globalnu kontrolu svetskog stanovništva? Ljudi poslušno sede kod kuće, kriju se iza maski i panično kupuju osnovne životne namirnice a onda nazad u toplinu doma svog. Donedavno, ovako nešto zvučalo bi kao loš scenario za još gori film. Od kada se pojavio misteriozni virus i proglašena pandemija, horor film je postao stvarnost a scenaristi se samo smeškaju.

    3) POSTUPNOST PROMENA

    Javnost treba naterati da prihvati neprihvatljivo. Najlakše je to učini postepeno. “Otrov” se konzumentima daje “na kašičicu – kap po kap”. 

    U Kini je na primer, ženka slepog miša prevarila svog đuvegliju “s ovog običnog miša”. Žrtva bračnog neverstva završila je u supi gospodina Vida koji je vazda kuburio sa zdravljem. Kijao je uvek 19 puta pa se kijavica pretvorila u grip a onda je od gripa nastalo čudo neviđeno. Na pitanje o čemu se radi, medicinski stručnjaci naglašavaju da svi pacijenti imaju iste simptome KO VID – i uvek 19 puta kijaju.

    4) ODLAGANJE

    Promene koje slede moraju se predstaviti kao nužne i bolne. Ljudi lakše prihvataju nelagodnost koja će se desiti u budućnosti nego trenutno žrtvovanje. Neprijatnost se neće desiti odmah a pošto se nikada ne zna šta donosi sutra, čovek se nada će se situacija ipak nekako popraviti. Javnost tako ima više vremena da se navikne na ideju promene i da je prihvati sa manjim otporom. Primer iz bliske istorije u Srba – Hajde bombardujte već jednom pa da krečim!

    5) UPOTREBA DEČIJEG JEZIKA

    Tokom kampanje koristi se jednostavan, „dečiji“ jezik koji je kristalno jasan čak i najmanje sofisticiranom građaninu. Projekat upotpuniti sa nekoliko jednostavnih reklamnih spotova „na prvu loptu“ kako u novinama tako i na radiju i TV. Primer:

    Znaš li da teško je sine

    Zar te taj virus ne brine,

    Celom svetu suze doneo,

    Mnogo žrtava virus odneo.

    Baki iz karantina,

    Smetaće tvoja blizina.

    Budi ponos svoga naroda,

    Da ne bude smrtnih ishoda!

    Aaaa,moli te Srbija

    Ne glumi sebičnog zlotvora,

    Poslusaj doktora!

    6) BUĐENJE EMOCIJA

    Zloupotreba emocija je klasična tehnika koja se koristi kako bi se izazvao kratak spoj u procesu logičnog razmišljanja, prosuđivanja i razumnog donošenja odluka. Ovih dana često se čuje prekor: „Ne treba da nosiš masku zbog sebe već da ne bi zarazio svoju decu, unučiće ili stare roditelje!“

    7) NEZNANJE

    Prosečan konzument metoda kontrole javnosti i porobljavanja uma  ne mora biti puno pametan. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude ispod proseka kako bi razlike među stanovništvom bile nepremostive. Ukratko – zavadi pa vladaj!

    8) VELIČANJE GLUPOSTI

    Promocija novog sistema vrednosti po kome je poželjno biti glup, vulgaran i neobrazovan. Internet je idelan saveznik za tako nešto jer mišljenje baš kao i zadnjicu ima svako. Stvarati jaz između nas i njih, glupih i pametnih, crnih i belih, konzervativnih i liberalnih, hrišćana i muslimana… Sve to uz stalnu  težnju da se oni „između“ obavezno opredele. Tako će se polupismeni prikloniti primitivcima a relativno normalni „intelektualcima“ jer realna, trezvena, objektivna  sredina nažalost ne postoji.

    9) STVARANJE OSJEĆAJA KRIVICE

    Veoma važna faza u kojoj valja ubediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on(a) odgovoran(a) za trenutnu situaciju a sve usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcenjen pojedinac koji je uz to opterećen osećanjem krivice, odustaje od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv sistema. Sve bi bilo mnogo bolje samo da nisam otišao u prodavnicu, skinuo masku, poljubio ženu, ignorisao mišljenje kriznog štaba, odneo tetki lek…

    10) ZLOUPOTREBA ZNANJA

    Informacije kojima raspolažu privilegovani valja iskoristi i zloupotrebiti  protiv „gomile nesklada“ koja poput stada poslušno ide pod nož. Ili kako to narod duhovito kaže: „Tri ti turam, dva ti vadim, čik pogodi šta ti radim?“

    Direktor vodovoda u Moralvilu Džerald Glen očigledno je dobro pazio na času pa je u danima koji slede savršeno primenio stradegiju svog savetodavca.

    Najpre je kontaktirao urednike medija. Uz opširan intervju u nedeljniku „Radost“ Džerald je ugovorio svakodnevno gostovanje na radiju „Plavooki“ gde je uz servisne informacije vezane za Vodovod & kanalizaciju veoma kritično komentarisao situaciju u drugim komunalnim preduzećima.

    Pošto ga je lokalna javnost bolje upoznala, direktor vodovoda  kreće u akciju. Na dobro pripremljenoj konferenciji za medije, Džerald dramatično otkriva „problem“. Na osnovu podataka kojima raspolažu organi bezbednosti, postoji realna opasnost da je gradski vodovod zagađen. Stručnjaci još uvek ispituju detalje ovog nemilog događaja. Nekoliko osoba je u pritvoru a sve cilju daljeg prikupljanja informacija. Istraga je u toku ali izvori bliski policiji veruju da je reč o terorističkoj akciji lokalnog karaktera. Kao glavni osumnjičeni navodi se Bredli Kruger šalterski službenik u moralvilskoj Elektrodistribuciji i suprug Džeraldove sekretarice Britni.

    Paralelno sa kampanjom protiv domaćeg terorizma, JKP Vodovod & kanalizacija obustavlila je distribuciju vode stanovnicima Moralvila. Za kratko vreme strpljenje građana je počelo da  popušta a pritisak da se da se Bredli Kruger što pre osudi postajao je sve jači. Oni najagresivniji oglasili su se preko društvenih mreža a onda je i internet – „bukvano eksplodirao!“ Virtualni linč pokazao se veoma produktivnim. Službenici lokalnog vodovoda „izveštavali su“ o broju obolelih građana usled posledica trovanja vodom. Prve nedelje sami su izmišljali informacije a kasnije su organizovali kancelarijsku tombolu i brojeve po nahođenju objavljivali u javnosti. Niko u Moralvilu nije poznavao sugrađanina obolelog od ove tajanstvene bolesti ali su zvaničnim izveštajima slepo verovali. Sudija je u skraćenom postupku zakazao suđenje koje je završeno u rekordnom roku. Porota je donela jednoglasnu odluku – Bredli Kruger se proglašava krivim za teroristički akt zagađivanja vodovodnog sistema u cilju neutralisanja i životnog lišavanja svekolikog stanovništva Moralvila. Pošto se u ovakvim situcijama  doživotna robija podrazumeva, direktor Džerald je zajdeno sa javnim tužiocem otrčao pobednički krug i zahvalio javnosti na punoj podršci. „Zajedničkim snagama u nove pobede, mi i vi – protiv terorizma!“ osvanulo je na svim platformama od fejsbuka, tvitera pa sve do instagrama. Ministarstvo energetike izdalo je saopštenje u kome se izražava zahvalnost rukovodstvu vodovoda za predanu i profesionalnu saradnju u cilju očuvanja mira i bezbednosti kako opštine Moralvil tako i šire društvene zajednice.

    Na pitanje novinara da li planira da se kandiduje za gradonačelnika, direktor JKP Vodovod & kanalizacija je odgovorio da ga trenutno ne zanima politička karijera. Sada je najvažnije pomoći sugrađanima da se vrate u normalan životni tok.

    – Jednoga dana, podvukao je Džerald, ako se steknu uslovi a javnost ne zaboravi moje zasluge, biće mi čast da se kandidujem za predstavnika naše lokalne zajednice u Kongresu SAD.

    Godinu dana kasnije, životna svakodnevica u Moralvilu vratila se u normalu. Posle usvajanja žalbe Bredli je pušten na slobodu. Pošto je na šefov zahtev uništio kompromitujući materijal, Bredli je postao šef predizborne kampanje doskorašnjeg direktora vodovoda i budućeg kongresmena Džeralda Glena. Sekretarica Britni radila je kao Džeraldov portparol dok je Prle, kao nagradu za svoj trud, na poklon dobio pudlicu Samantu.

  • KOVID TRILOGIJA – „DALEKO OD ISTINE“ – 19 PUT

    Priča prva – Hasan

    Svake srede tačno u šest uveče, kod osme vodenice na reci Orontes sastajali su se Hasan momče i Amira devojka. Njeni roditelji su od samog početka branili vezu koja se zasnivala na čistoj i istinskoj ljubavi. Nevinost njihove zaljubljenosti bila je zagarantovana samom činjencom da su se satajali jednom nedeljno i to na javnom mestu. Hasan je bio vredan i pošten čovek. Živeo je skromno u gradu Hama u Siirji. Preko dana je kao električar radio na lokalnim gradilištima a uveče bi privatno popravljao aparate za domaćinstvo. Sve to nažalost nije bilo dovoljno da dobije blagoslov Amirinih roditelja. Mladin otac je po lokalnim običajima tražio da mladoženja odreši kesu. Nesuđeni tast je bio neumoljiv, ako želi da se oženi njegovom ćerkom, Hasan će morati da plati pet miliona sirijskih funti i ni pijastru manje. Cena je bila previše visoka a on tih para nije imao. Ako bi čekao da ih pošteno u Siriji zaradi u najboljoj varijanti oženio bi se kao pedesotogodišnjak. Pokušavajući da dođe do dodatnih prihoda, raspitivao se okolo o mogućnostima da dobije bolji posao i više zaradi. Uskoro, prijatelj iz detinjstva Karam upoznao ga je sa tajanstvenim muškarcem koji je govorio arpaski jezik sa jakim evropskim akcentom. Ponuđeno im je da sa izbegličkim konvojem otputuju u Evropu. Hasanu nije bilo lako da donese odluku. Imao je dve velike strasti: bezgraničnu ljubav prema Amiri ali i onu prema video igri “NBA 2020”. Iako nije bila sreda, Hasan je otišao do osme vodenice na reci Orontes da malo dođe sebi i pribere razbacane misli. Nemo je sedeo, pušio i gledao u noć. Satima je mozgao, vagao, sve opcije do detalja analizirao i najzad odlučio. Putovaće u Evropu pa nek bude šta bude. Po povratku kući, onako rasterećen i srećan odlučio je da još malo trenira za veliki događaj koji ga je uskoro očekivao. Naime, takmičenje majstora video igre “NBA 2020” bližilo se kraju a Hasan se plasirao u završnu fazu.“Samo da stignemo do početka turnira. Ne smem da propustim veliko finale takmičenja “NBA 2020″. Pripremao sam se godinama a i nagrada nije mala.” razmišljao je Hasan dok je pakovao ranac. Onda je zapalio cigaretu i još jednom odigrao svoju omiljenu video igru. Na ekranu se pojavila informacija – Siri H11 aktivan.Plan je bio da preko Mediterana stignu u Grčku gde bi ih čekao siguran posao. U slučaju da dođe do bilo kakvih problema put bi se nastavio a sledeća destinacija bila bi Italija. Ako bi i ova varijanta zaškripala, tada bi ih preko Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske i Austrije prebacili u Nemačku. Stara izreka patetično kaže da ljubav nema cenu baš kao što ne poznaje ni granice. Dok je Amira ostala da željno čeka svog dilbera, Hasan i Karam zajedno su krenuli na put bez povratka.Dugo pripremana avantura je počela. Narandžasti, gumeni čamac pretvoren u improvizovani brodić primao je putnike koji su navirali sa svih strana. Prilikom ulaska Hasan je pokušao da propusti ženu sa detetom u naručju, stampedo ga je međutim povukao pa je zajedno sa nekolicinom sapatnika završio u moru. Mlađi putnici su uspeli da se nanvo dočepaju palube ali su slabi i nemoćni ostali da čekaju neku drugu priliku.

    Narednog jutra konvoj je stigao u Grčku. Karam i Hasan su se odmah javili Jorgosu koji je bio zadužen da im pronađe posao. Pošto je uzeo svoj deo plena, Jorgos ih je ostavio u iznajmljenoj sobi iz koje su ih sledećeg dana izbacili pošto nisu imali više para. Narednih desetak dana patili su se po grčkim primorskim selima gde su naišli na novog “spasioca” koji je obećao da će ih prebaciti u Srbiju. Zauzvrat su morali da daruju vlastitu čast i sistem vrednosti u koji su do tada verovali. Noći su provodili sa nekakvim čudnim turistima koji su voleli mlade muškarce ali nisu bili u stanju da ih sami upoznaju, šarmiraju i zaved. Lakše je bilo platiti migrante. Posle nekoliko meseci i na desetine neprospavanih noći u društvu zadriglih homoseksualaca Hasan i Karam su kamionom preko Makedonije stigli u Srbiju.Ubrzo su smešteni u prihvatni centar za migrante u Obrenovcu. U prvo vreme zbog vanrednog stanja i pandemije nisu napuštali centar ali im to nije puno smetalo. Bilo je dovoljno da ih više niko neće podvoditi i seksualno zlostavljati.Kada je pred izbore, život počeo da se vraća u normalu, odlučili su da odu do Beograda i upoznaju grad o kome su još kao deca puno slušali.U petak 29. maja 2020. Crvena Zvezda je posrtala prvak Srbije u fudbalu. Titula prvaka proslavljala se po celom gradu. Razuzdani, besni i pijani navijači rušili su sve pred sobom a onda su naleteli na mlade Sirijce. “Brate, migranti, udriiii!”U ponedeljak 1. juna izdata je umrlica za Hasana i Karima – uzrok smrti KOVID-19

    Priča druga – Ajzeja

    Te subote Ajzeja Smit je imao samo jednu želju – da odnese baba Telmi lek i da se posle dužeg vremena uz večeru na tenane ispričaju. Tog jutra probudio se malo ranije da bi uz doručak odigrao nekoliko partija video igre “NBA 2020”. Kako bi izbegao grešku iz prošlosti, Ajzeja je navio je sat. Naime mnogo puta bi se toliko zaneo igrajući video igrice da bi čitav dan prošao a da on to i ne primeti. Iz poslednje utakmice izašao je kao pobednik. Sreća je titrala na Ajzejinom licu. Pre nego što je ugasio moćnu video aparaturu kada se na TV ekranu pojavilo obaveštenje – Jaza K34 neaktivan.Žurno je strčao niz stepenice, udobno se smestio u Dodž Čardžer, pustio muziku i krenuo prema odredištu. Prva stanica – benzinska pumpa. Natočio je gorivo i dok je čekao u redu da kupi mentol cigarete marke Njuport, pažnju mu je privukla žena koja je držala mališana za ruku. Kada je na njih došao red, žena je prvo platila benzin a onda na tezgu stavila mleko, slatkiše i rolnu toalet papira. Nije imala dovoljno novca. Kasirka je oštro odbrusila da nešto od namirnica mora vratiti. Ajzeja je samo klimnuo glavom dajući prodavačici na znanje da će on platiti račun. Pomogao je ženi da spakuje stvari, pomilovao dečaka po kosi i napustio radnju. Na prakingu, dok je prilazio kolima mimoišao se sa muškarcem obrijane glave i duge brade koji ga je prezrivo pogledao i kroz zube procedio: “Crnčugo odvratna!” Sa knedlom u grlu i suzom u oku, seo je u kola i odvezao se do apoteke. Pred očima mu se još uvek odmotavao tužni film sa nejasnim krajem. Raspojasani rasista potpuno mu je uništio dan. Hrabrio je sebe pokušavajući da potisne nagomilane emocije. U redu ispred njega, nekoliko starijih osoba poređanih kao apotekarske flašice, pažljivo su poštovali propisanu distancu od dva metra. Dok je proveraovao poruke na telefonu, Ajzeja je uočio vremešnog gospodina koji mu se polako približavao kuckajući štapom po betonskom podu. Mladić je bez razmišljanja ustupio mesto starom gospodinu a pošto je uzeo lek za svoju baku odveo ga je do kola. Kada je hteo da ga uvede u vozilo čikica se uzjogunio uz komentar: “Misliš li da sam ja lud? Hoćeš da me pokradeš eto šta je. Svi ste vi isti!” Poželeo je da mu odgovori ali se ubrzo predomislio. Vozeći pustim ulicama rodnog grada Ajzeja je setno gledao u daljinu i uz duboki uzdah zaključio: “Danas mi očigledno ništa ne ide od ruke! Bolje da se nisam ni probudio.”

    Najzad je svratio i kod školskog druga Kita Brajanta. Dok je je privodio kraju diplomski rad na temu “Uloga mikročipova u svekolikoj modernizaciji čovečanstva” Kitov kompjuter je iznenada zanemeo. Svi pokušaji reanimacije nisu urodili plodom pa je pomoć potražio od najboljeg drugara Ajzeje koji je među prijateljima oduvek važio za genija kada je elektronika bila u pitanju. Kvar očigledno nije bio jednostavan jer je i “geniju” trebalo bar dva sata da računar dovede u normalno stanje. Kit Brajant je sa oduševljenjem otvorio bocu konjaka “Henesi” i preko interneta naručio pileća krilca. Uz osmeh pun zahvalnosti poručio je prijatelju:– Red je da se proslavi. Imamo jela i pića za celu noć!Kada je Ajzeja odbio ponudu jer je planirao da subotu veče provede sa baba Telmom drugu iz detinjstva nije baš bilo pravo. Pre nego što je napustio Kitov stan, Ajzeja je poslao poruku baki: “Na putu sam, stižem za pola sata!” i dobio odgovor: “Večera spremna! Požuri da se ne ohladi.”Gospođa Telma je pripremila sve ono što je njen unuk najviše voleo: džambolaja sa pohovanom piletinom, proja, salata od paradajza i krastavaca i za kraj lubenica da zasladi napaćenu dušu.Kada se parkirao ispred babine zgrade iza Ajzejinog Čardžera iznenada se preprečio policijski automobil. Čim je izašao iz vozila policajci su ga opkolili sa svih strana. Ajzeja je u jednoj ruci držao kesu sa lekovima a u drugoj fen za kosu koji je baka tražila jer se njen nedavno pokvario. Posle kratkog upozorenja policajci su odmah zapucali. Osmanaest hitaca završilo je u telu nenaoružanog mladića koji nije stigao kod bake na večeru. Umesto za trpezarijskim stolom, baba Telma je svog unuka videla najpre na TV ekranu a kasnije i u mrtvačnici tokom identifikacije.Prema zvaničnoj verziji: “Tokom interakcije sa policijom Ajzeja Smit je potegao predmet “pištolikog oblika” koji je policajcima ličio na revolver…” Nekoliko sati kasnije, fen za kosu je i dalje visio na braniku Ajzejinog automobila. Zbog KOVID-19 pandemije mediji su veoma stidljivo izveštavali o ovom tragičnom događaju. Koju nedelja kasnije izdata je umrlica u kojoj je kao uzrok smrti navedeno da je preminuo od posledica koronavirusa.

    Priča treća – Nidža Pećina

    U lokalnim rokerskim krugovima Nikola Nikolić zvani Nidža Pećina važio je za vrhunskog pevača i solidnog gitaristu. Živeo je na Zvezdari u ulici Rifata Burdževića. Godinama je pevao rok, džez i bluz po beogradskim lokalima. Od kada je “Farma” pobedila “Vudstok” a “Parovi” rasturili “Monterej džez festival” muzičari su morali da se “snalaze” na različite načine. Posle višegodišnjeg lutanja, Nidža je odlučio da krene posve drugim putem. Pevao je po kafićima za svoju dušu i sitnu lovu a preživljavao zahvaljujući svom književnom talentu. Pisao je kratke priče, kolumne i romane. Za kratko vreme Pećina je od Nika Kejva postao neka vrsta beogradskog Čarlsa Bukovskog mada je njemu više prijalo poređenje sa Preletom. Nikola je vredno pisao i inspiraciju vazda pronalazio u romanima savremenih autora, alkoholu kao i poeziji Džonija Štulića i Leonarda Koena. Dok je pisao kolumnu za jedan od brojnih balkanskih internet portala, u kafanu “Pavle Korčagin” na Zvezdari ušao je bubnjar Bane Surla. Naručio mu je dupli vinjak i saopštio važnu vest.– Ovi idioti uveli vanredno stanje!– Zašto pobogu?– Zbog virusa!Posle nekoliko “aperitiva” Nidža Pećina je krenuo kući. Nije mu dugo trebalo da zaboravi na vanredno stanje pa se narodna milicija odmah potrudila da ga na to podseti. Iza prvog ćoška sačekala ga je patrola. Nikola je uhapšen zbog kršenja uredbe o zabrani kretanja tokom vanrednog stanja. Nije mogao da veruje: “Pa zar sam ja najveći problem u ovoj zemlji? Ne hapsite kriminalce, lopove i ubice ali vam je baš Nikola Nikolić noćas zapao za oko!”

    U zatvoru, Pećina se pribrao, ponašao se uljudno poštujući stroga pravila novonastale situacije. Dežurni policajac mu je dozvolio da zapali cigaretu. Nikola je izvadio paklicu ponudio pandura ali i cimera Nebojšu koji je bez oklevanja izdeklamovao svoju zatvorsku priču.– Bio sam na utakmicu da tapkarim karte. Loše sam proš’o zbog ovu koronu. Niko više neče fudbal da gleda. Vratim se kuči u malu, lečka ranije neg što je trebalo i uvatim moju Žaklinu na gomilu s njenog brata od strica Roberta. Doš’o čovek iz Beč pa mu pripalo milo. Sve sam ih izubijo i nije mi žao. Sramota bre. I ja sam spav’o sa sestru al’ s medicinsku ne s ovu običnu.Nikola je pomogao Nebojši da popuni neke birokratske formulare kada su u ćeliju nagrnuli navijači Zvezde. Trojica mladića pridružili su se Nikoli i njegovom cimeru. Navijači su siktali, psovali i bez oklevanja krenuli da biju Nebojšu. Nidža Pećina nije dozvolio da mu siledžije povrede garavog prijatelja. Vikao je iz sveg glasa dozivao stražare, vrištao razdvajujući batinaše od nesrećnog Nebojše.– Ubili ste dvojicu migranata, zar vam to nije dovoljno zlikovci?, vikao je policajac dok ih je nemilosrdno tukao pendrekom.Po izlasku iz zatvora, Nikola je otišao kući gde se odmah prihvatio omiljene video igre “NBA 2020”. Pod takmičarskim imenom NickCave C19, Nidža Pećina se plasirao u finale Svetske lige koja je zakazana za narednu nedelju. Nikola je potom skoknuo do oficijelne stranice takmičenja “NBA 2020”. Na sajtu je saznao da su njegovi najveći rivali Siri H11 i Jaza K34 tragično stradali istog dana na različitim geografskim lokacijama ovog poludelog sveta.EPILOG – GODINU DANA KASNIJEPobednik Svetske lige i zvanični velemajstor video igre “NBA 2020”. Nikola Nikolić zvani Nidža Pećina svirao je neke drage pesme Nika Kejva i gledao vesti koje su se 24 sata vrtele na TV prijemnicima širom opustošene planete:– Poštovani gledaoci gledate Dnevnik a ovo su najvažnije vesti dana: U Americi ne prestaju borbe zavađenih strana. Građanski rat svakim danom postaje sve intenzivniji a jedinice Vojske SAD preuzimaju kontrolu na ulicama, u nadleštvima kao i u medeijima… Žestoki sukobi migranata sa nemačkom policijom proširili su se i na ostale zemlje zapadne Evrope. Opšti haos i dalje vlada na ulicama najvećih evropskih metropola. Broj žrtava iz časa u čas raste a situacija se potpuno otela kontroli… Privreda Srbije je i u ovom kvartalu zabeležila rekordan rast koji je multipliciran u odnosu na isti period prošle godine… Vreme danas – i sunčano i oblačno sa obilnim padavinama iz vedrog neba… Zdravstveni bilten – obavezna vakcinacija protiv virusa KOVID-19 odvija se prema planu a naučnici uveliko rade na suzbijanju najnovije epidemije virusa ZAJEB-20 koji nam je ovog proleća stigao iz Rusije.

    Daleko od istine – Branimir Štulić

    Kako si glup

    Kako si ohol, dragi moj

    Sudiš o mojim osjećajima.

    Kako si ružan

    U svojoj nezrelosti, dragi moj

    Izvještaćen Bijesan Neshvaćen.

    Na tvome licu prazno je… Veliko ništa

    I da živiš tisuću godina

    Nećeš uspjeti.

    Hej, daleko od istine

    Daleko od istine

    Daleko si ti od istine.

  • KNJIŠKI MOLJAC

    Ovih dana, Nenad Dejanović Prle se po drugi put u životu našao u karantinu. Prvi put, desilo se to pre nekoliko decenija. Kao mlad i prerspektivan novinar sportske redakcije dobio je zadatak da napiše kako se fudbaleri lokanlnog tima pripremaju uoči  odlučujuće utakmice za ulazak u Prvu ligu. Dva dana su sedeli u hotelu Šumarice odvojeni od porodice i prijatelja kako bi u punoj snazi dočekali nedeljni meč na Gradskom stadionu. Vreme je tada provdio u razgovoru sa trenerom i igračima uz prošvercovanu rakiju koju je uprkos storgoj kontroli uspeo da unese fizioterapeut Juga.

    Karantin koji je Prle ovih dana na svojoj koži iskusio po mnogo čemu je drugačiji. Pravila su stroga, posledice nepoštovanja ozbiljne a sve zajedno je sumanuto i posve nelogično. Kada fudbal pobedi medicinu u kvalifikacijama za „Kup zdrave pameti“ ne piše se dobro ni nauci a ni čovečanstvu koje od nje zavisi. U celoj priči čak ni fudbal nije profitirao jer se i utakmice više ne igraju.

    „Kovid, korona svuda oko nas, prekasno je, uzaludno sve je dublji jaz…“ pevušio je Prle u pauzi između dva zalogaja. „Nemoj sine da pevaš dok jedeš, biće ti luda žena!“, govorila mu je baka dok je bio mali. „Zato se valjda nisam ni ženio“, pomisli uz osmeh Nenad dok je iz kuhinje hitao prema radnom stolu koji se nalazio u uglu knjižare „Šumadija“ koja je od početka pandemije bila zatvorena. Prle je čitavog života voleo samoću pa mu karantin nije teško padao. Na kraju, u knjižari je bilo toliko knjga da mu tri života i devet epidemija ne bi bilo dovoljno da ih sve pročita. Ako se tome dodaju čari interneta, ljubav prema filmovima i serijama mogućnosti ubijanja vremena bile su neograničene. Uz sve to, gospodin Dejanović je aktivno pisao kako za sebe i svoju dušu tako i za „Varoške novine“ u starom kraju. Voleo je slatku dokolicu tokom koje je bio mnogo produktivniji nego dok je morao da brine o knjižari, mušterijama a posebno o „kibicerima“ iz komšiluka koji su se uz kafu i po neko pićence svakodnevno trudili da upoznaju nedokučivu lepotu pisane reči. „Još kad bih mogao da pronađem moljca koji mi gricka knjige, gde bi mi kraj bio“, gunđao je knjižar.

    Od kada je ludilo oko koronavirusa počelo Prle je sledio jedno sveto pravilo – potpuno ignorisanje vesti ili još tačnije totalni „medijski kalabalak“ koji je vladao svetom.

    Ulice Moralvila vremenom su opustele. Retke mušterije pazarile su osnovne životne namirnice u prodavnicama koje su radile samo nekoliko sati dnevno. Vlasnik knjižare „Šumadija“ trudio se da poštuje stroga pravila koja su vladala svetom ali je to činio na svoj način. Nije nosio masku ni rukavice ali je ruke  prao redovno kao i ranije. Zatvaranjem radnje ispoštovao je socijalno distanciranje a vrata knjižare nije otvarao ni za živu glavu. Većina sugrađana teško je podnosila karantin. Prletove komšije Kris i Blejz već danima su se ubijali od dosade. Do nedavno bili su redovni posetioci „Šumadije“ konzumirali su kako „nova izdanja“ žestokih pića tako i vinske staritete. Od kada je knjižara zatvorena „kolekcionarsko-konzumentske aktivnosti“ potpuno su prestale

    Kris je živeo u neposrednoj blizini knjižare. Složna porodica: sin, žena, ćerka i najvažniji član obitelji – tašta. Gospođa Grečen Rumorsen bila je držeća penzionerka koja je znala sve abrove u gradu. Radni vek je provela kao poštanski službenik u centru Moralvila. Prenošenje informacija bila je njena velika strast pa je po odlasku u penziju omiljenu delatnost nastavila da obavlja volonterski. Ubrzo je postala savremena verzija lokalne „radio Mileve“. Od nedavno, kada nas je zadesila nepodnošljiva teškoća postojanja začinjena ludilom korone, Grečen je doživela veliku transformaciju. Pošto je ni kriva ni dužna izgubila najdragoceniji izvor informacija – ulice Moralvila gospođa Rumorsen je pronašla novu „platformu“. Posle početne apstinenske krize, nekadašnja poštarka otkrila je blagodeti interneta. Grečen je za kratko vreme a uz pomoć nj.v. Kovid-19, od najveće abronoše u gradu postala vodeća influenserka svoje generacije na internetu.

    Dani su tekli kao u ružnoj priči, i dok je Krisova ćerka pratila „postove“ iz sveta mode, sin one vezane za kompjuterske igrice a žena najnovije karantinske recepte, tašta se bacila na aktuelne teme – Koronavirus ili šta se iza Kovida valja? Detaljna i objektivna kakva je uvek bila, gospođa Rumorsen vrlo brzo je otkrila potencijale svekolikih foruma i uticajnih društvenih mreža. Šta god bi se u medijima pojavilo u vezi sa pandemijom ona bi bez oklevanja objavila, komentarisala, „tagovala“… Od zvaničnih izveštaja, preko teorija zavere pa sve do praktičnih saveta iz oblasti kulinarstva, psihologije i naravno medicine. U svojim izveštajima Grečen je insistirala na profesionalnom pristupu trudeći se da novootkrivena strast uvek ostane u senci objektivnosti. I dok su Krisovi ukućani disciplinovano poštovali ničim izazvanu izolaciju on je i dalje kuburio sa novonastalom situacijom. Kao trener u lokalnoj teretani već nedeljama nije mogao da pomogne mladim, zgodnim damama da postignu i očuvaju željenu figuru kao ni debelim vršnjacima da izbegnu srčani udar koji ih je strpljivo iz zasede čekao. Tokom prvih nedelja trčao je pored obale, vežbao kod kuće, arčio zalihe alkohola i sa komšijom Blejzom „potrošio“ sve moguće teme o kojima se moglo diskutovati. Još neko vreme se borio sa dosadom a onda su Kris i Blejz odlučili da se osvete komšiji koji je zamandalio vrata svoje knjižare. „Bio je maj ili svibanj ne sjećam se više?“. Posle trećeg neuspelog pokušaja da dozovu knjižara Prleta, komšije su smislile paklen plan. Posetili su gospođu Grečen koja je upravo zavšila dnevne aktivnosti na Instagramu. Dok je pokušavala da se po hitnom postupku preseli na Tviter zet i komšija Blejz stvorili su se niotkuda.

    – Znamo da si u poslu, pravdao se Kris, ali imamo jako važnu informaciju i to iz poverljivih i pouzdanih izvora. Ako objaviš „pravu istinu o koronavirusu“ postaćeš najpopularniji bloger u Americi.

    – Nisam ja bloger već influenser!, ispravila ga je Grečen. Hajde zete požuri, nisam ja dokona kao ti.

    Kris i Blejz su se udobno smestili na kauču preko puta gospođe Rumersen. Iskoristili su gužvu i iz obližnjeg ormana „pozajmili“ flašu tekile. Nasuli su duplu dozu i otpočeli svoju priču. Prvi se oglasio Blejz.

    – Meni se mnogo dopada to što objavljujete na internetu ali mislim da je došlo vreme da se svetu kaže prava istina a Kris i ja smo poželeli da je baš sa vama podelimo.

    – Zvanična verzija, dodao je zet, koju nam nameću mediji nema baš nikakve veze sa logikom i zdravim razumom. Priče o slepom mišu iz Kine i veštačkom virusu iz laboratorije daleko su od istine. Eto, trudimo se iz petnih žila da saznamo šta se dešava a odgovor je tako blizu, nekoliko kuća od nas. U zagušljivoj sobi, ispunjenoj prašinom koja se širi sa polica knjižare „Šumadija“.

    – Baš tako, nastavio je Blejz, celu stvar je zakuvao naš komšija Prle. Odgovorno tvrdim da je glavni krivac za pandemiju Kovid-19 niko drugi do  knjižar Nenad Dejanović. A evo draga gospođo, šta se stvarno dogodilo.

    U tom trenutku, štafetnu palicu naratora ponovo je preuzeo Kris i sve potanko, crno na belo, reč po reč tašti svojoj objasnio.

    Ekskluzivna pripovest o najaktuelnijoj temi zasluživala je naravno još po jedno piće. Ovoga puta pripovedači su bili još darežljiviji prema sebi tako da je flaša tekile „Patron“ iznenada ostala prazna. Priča o nastanku koronavirusa počinje ovako:

    Krajem prošle godine, lokalni knjižar je dobio neobično pismo iz Kine. Pečat je sugerisao da dolazi iz grada Vuhana. Pošiljalac Vir Kov Id koji se potrudio da priloži i  svojeručni potpis. U simpatičnom, krasnopisom satkanom pismu drug Kov Id je napisao sledeće: „Poštovani Prle, tokom minulih decenija drug Tihi i vi mnogo ste zadužili sve ljubitelje sedme umetnosti kako u Kini tako i u okolinim zemaljama regiona. Nedavno sam preko vašeg sajta saznao da ste se preselili u Ameriku i da imate knjižaru u pitoresknom gradu Moralvilu. Kao priznati stručnjak iz oblasti virusologije voleo bih da proširim horizonte svojih naučnih saznanja. Želja mi je da pročitam roman „Oči tame“ Dina Kunca kao i staro izdanje knjige Edgara Alan Poa „Maska crvene smrti“. Ova dela su još pre mnogo decenija najavila epidemiju koja nas uskoro očekuje. Pošto ja kao naučnik nemam realno objašnjenje o ludilu koje nam se sprema, mislio sam da ćete možda vi pisci biti u stanju da pomognete. Ako imate navedene knjige, najljubaznije bih vas zamolio da mi ih pošaljete a ja ću vam „čim prije“ odgovoriti šta nauka može da kaže u vezi navedenog. Možda vam sve ovo deluje čudno jer još ne znate šta se iza brega valja ali kada budete saznali tek tada vam ništa neće biti jasno!

    Dobrodušan kavim ga svi znamo, Nenad Dejanović nije časio časa te je tražene knjige odmah poslao put Vunhana u prijateljsku zemlju Kini.

    I sve bi bilo sjajno da svaka od ovih knjiga nije imala vlastitu istoriju o kojoj Nenad nije imao pojma. Kuncova knjiga u Prletovu knjižaru stigla je direktno iz Rusije od kolege antikvara Kovidija Viruševiča Koronosova dok mu je knjigu „Maska crvene smrti“ poklonio rođak Aca iz Zemuna koji ga je pre nekoliko godina sa beogradskog aerodroma ispratio.

    FBI, CIA, MI6, FSB, SIS, Mosad i ostale službe odmah su do najsitnijih detalja ispitale sve okolnosti koje su prethodile razmeni ovih kulturoško-umetničkih dobara. Posle mukotrpne i iscrpne istrage došli su do sledećih saznanja:

    Slučaj A1001 – Prletov rođak Aca Šarplaninčević diplomirani pravnik iz Zemuna već godinama je imao probleme sa hemoroidima. Acini poznanici su odavno primetili da on stalno pravi bolne grimase ali su samo bliski prijatelji znali punu istinu. Acina ujna Branka iz Umčara lečila je sve bolesti narodnim lekovima. Čudotvornu kremu od koje su hemoroidi kao rukom nestajali, Branka je pravila na sledeći način: nevenov cvet se isecka na sitne komade i pomeša sa golubljom mašću. Za to vreme u samlevenu cveklu doda se petlova kresta i šapa od slepog miša. Sjedinjena masa treba da odstoji deset dana kada je spremna za upotrebu. Nanositi na bolno mesto tri puta dnevno pre obroka. Rođak Aca se striktno pridržavao uputstva za upotrebu i baš tih dana vreme je prekraćivao uz knjigu „Maska crvene smrti“. Prao je Aca ruke redovno ali… ipak, elem, avaj… I tako, knjiga koja je vazda bila najbolji poklon otišla je na daleki put bez povratka, najpre do Moralvila a onda dalje… „Maska crvene smrti“ Edgara Alana Poa na kraju je završila u Kini.

    Slučaj B1002 – Za vreme zimske Olimpijade u Sočiju bio je popularan sledeći vic: Pita ciganka cigu: „Je li Miko, jel gledaš Soči?“ a ciga ni pet ni šest odgovori:“Jok s onu stvar. Pa s čim ću gledam nego s oči!“ I dok su dokone šaljivdžije zbijale manje ili više umesne šale, lokalni antikvar Kovidije Viruševič Koronosov imao je prečeg posla. Pošto je iz pošte podigao dragocen paket u kome se nalazila knjiga Dina Kunca „Oči tame“ svratio je do supruge Maše koja je u univerzitetskoj laboratoriji radila na projektu „Holodnji“. Drug Koronosov je spustio ceger u kome se pored tek preuzete knjige nalazio i ručak za Mašu o onda se uputio tamo gde i predsednik Centralnog komiteta ide peške. Za to vreme njegova draga slučnajno je oborila epruvetu koja se prosula po stolu, stolici, podu i cegeru. Ne sluteći šta se u njegovom odsustvu desilo, Kovidije je izvadio plastičnu kutiju iz koje su se pušili pelmenji koje je uz sveže pripremljeni čaj stavio ispred Maše. „Prijatno ljubavi!“ rekao je brižni muž i žurnim korakom odšetao do knjižare „Putinova bajka“. Kada je stigao na odredište iz cegera je pažljivo izvadio „Oči tame“, pažljivo je obrisao fleku koju je ostavila hemikalija iz Mašine laboratorije i smestio knjigu na policu. Nekoliko godina kasnije, na molbu kolege Prleta knjiga je iz Rusije najpre stigla do Moralvila a onda i do Vuhana.

    – Eto draga tašta, poentirao je Kris, to vam je ukratko istina o virusu koji je preko noći zaustavio život na Zemlji.

    – Hvala zete da si živ! Odoh da vam donesem pivo iz frižidera, zaslužili ste. Večeras ću i kiflice da ispečem. Kada ovu priču objavim ima samo da puca od lajkova.

    Ubrzo, u knjižaru „Šumadija“ posetili su agenti svih obaveštajnih službi sveta. Knjige su zaplenjene a strogi karantin uveden je na čitavoj teritoriji grada, regiona, države…

    Narednih dana gospođa Grečen je oborila sve rekorde na društvenim mrežama. Pratioci na Instagramu, prijatelji na Fejsbuku, sledbenici na tviteru nisu štedeli komplimente. Sve bi bilo divno i krasno a ne tako užasno da zbog novonastale situacije u Moralvilu nije blokiran internet.

    Prema poslednjim informacijama, koje je zbog prekinute komunikacije nemoguće proveriti Nenad Dejanović Prle još uvek zvanično nije uhapšen. Nalazi se u kućnom pritvoru i u krantinu marljivo traži knjiškog moljca koji je po njegovom mišljenu čitavu nevolju izazvao.

  • ZARAŽENA ISTINA

    Ljudi se prijatelja sete samo kada nastupe teška vremena. Jedni, da pozajme pare do prvog ili kesicu praška za pecivo do petnaestog. Drugi, oni pravi i retki, trude se da  nanovo uspostave privremeno pokidane veze. Razmenjujući misli i osećanja trude se da jedni drugima olakšaju besmisao koji ih već dugo okružuje.

    “Draže mi je da izgrdim prijatelja zbog naučne nesuglasice nego da poput političara naširoko mlatim praznu slamu. Polemika sa dragom osobom  donosi lepotu i osećaj zadovoljstva. “Prazna slama” proizvodi prašinu koja guši razum i zaklanja pravu istinu!” Tako je svojevremno govorio i pisao doktor Kornelije Virušević priznati profesor koji je tokom duge karijere radio kao predavač na mnogim medicinskim fakultetima širom sveta. Njegova epistolarna delatnost dobro je poznata nekadašnjim posetiocima foruma, portala i društvenih mreža. U vreme ratova na Balkanu polemisao je sa svima. Želeo je da svoja dobronamerna razmišljanja podeli sa neistomišljenicima naivno se nadajući da će takvim pristupom promeniti svet. Posle mnogo napora i mukotrpnih pokušaja profesor se okanio ćoravog posla. Ostavio je Sizifa da sam nastavi sa guranjem kamena jer energija običnog smrtnika ipak poznaje granice.

    Od kada je svetom zavladala neka čudna bolest i svi misleći ljudi pohitali u svoje mišije rupe, profesor Kornelije kao usamljeni jahač globalne apokalipse krenuo je u vlastitu avanturu spašavanja lekarske časti. Kao dugogodišnji stručnjak za infektivne bolesti smatrao je svojom dužnošću da se oglasi i iznese stručni stav o pandemiji koja je uzdrmala čitav svet. Njegovo mišljenje se po mnogo čemu suštinski razlikovalo od onog zvaničnog. Virtuelne iskre zdravog razuma počele su polako da se šire zamagljenim horizontima besmisla. Mentalne vakcine mudrosti presopro leče virusom zagađenu istinu. U otvorenom pismu javnosti koje je objavio mali broj strogo kontrolisanih medija profesor Virušević je napisao sledeće:

    „Poštovani pravdoljupci i istinoholičari, vi kojima su činjenice uvek bile i saveznik i neprijatelj ali pre svega izazov. Vi koji ste se čitavog života borili sa vetrenjačama laži i licemerja. Vi kojima je upornost uvek bila jača strana a tvrdoglavost vrlina. Vi koje nisu mogli ućutkati ni diktatori,  snajperi, ratni profiteri a boga mi ni bombarderi. Gde ste se sakrili humanisti? Izađite iz udobnih kancelarija u koje su vas tako lepo ušuškali moćnici. Zar ne vidite šta nam se dešava. Istina više nikome nije potrebna a nauka je postala sastavni deo propagande. Po kratkom postupku ukinuli su pamet, logiku i sposobnost ljudske vrste da misli svojom glavom. Dobili smo virus koga se svi boje ali o kome se ništa ne zna. Hrabri revolucionari kupuju maske, neustrašivi političari stavljaju rukavice a običan svet sedi u karantinu ćuti, jede kiflice, pije pivo i gleda TV. Ovo je idealan izgovor da se opravdaju blagodeti hedonizma: hrana i piće kao zamena za fizičke aktivnosti a intelektualna apstinencija kao posledica straha i panike. Praktično rešenje i za pastire koji su sve ovo smisli ali i za stado koje ne mora puno da se muči… Ni fizički a još manje mentalno.

    Iznenada i bez najave, stvarnost je poništila sve zakone logike i iz čistog mira nam se desilo ovo ludilo. Bezuspešno tragam za smislenom teorijom koja bi mi bespomoćnost olakšala ali uzalud mi trud. Setite se intelektualci kada ste davno u fakultetskim restoranima naprednim idejama menjali svet. Šta mislite da su vam tada rekli da će se nešto ovako dogoditi? Jednog prolećnog dana, čitav svet se poput autobusa firme Krstić zaustavlja na neodređeno vreme ali nam neki Pavle Vujisić ne dozvoljava da iz njega izađemo. Miško i dalje vozi zavezanih očiju. Pevci pevaju, rasisti se po običaju kurče a ceh na kraju uvek plaćaju debeli lovac, seljak koji je pošao da obiđe sina u vojsku i mladenci koji su svadbu zakazali… i najebali.

    Navodno, zadesila nas je bolest čiji simptomi podsećaju na većinu postojećih oboljenja. To je virus za koji ne postoji lek, vakcina ali ni logično naučno objašnjenje. Broj obolelih svakoga dana vrtoglavo raste a bolnice su prazne. Otkazuju se ranije zakazane operacije a hirurzi šetaju sa rukama u džepovima. Medicinski radnici se proglašavaju herojima ali im se u isto vreme smanjuje plata. Sasvim logično jer nema dovoljno pacijenata!? Uvodi se novi izraz koji nekim čudom postaje lako prevodiv na sve jezike sveta –  Socijalno distanciranje. Bukvalan prevod na naš jezik glasio bi “društveno razdvajanje” – meni se čini da ovaj termin mnogo bolje objašnjava šta se iza brega valja.  Od Rimskog prava do današnjih dana uče nas da je čovek nevin dok se ne dokaže krivica. Dokazivanje postojanja nečega je uvek na onom ko tvrdi da to nešto postoji. Jedino u slučaju COVID-19 dokazi se očekuju od svakoga ko u smrtonosne posledice pandemije ogromnih razmera i potrebe da se zaustavi čitav svet – ne veruje.

    Vratimo se malo u prošlost. Davna i nikad prežaljena 2019. Februar, mart mesec… Sezona gripa. Ništa neobično, ljudi kijaju, kašlju, neki se čak i lekaru obrate. Oni stariji, bolesniji i na viruse manje otporni imaju više problema od mladih i zdravih. Sve se odvija kao i uvek krajem zime i početkom proleća. Da li je iko slutio da će se naredne godine sve iz korena promeniti. Kada neko krene u pljačku on prvo stavi masku i navuče rukavice. Baš takvi ljudi početkom 2020. su nam tumačili apsolutnu “istinu”.

    Nikada nisam bio religiozan. Oduvek su me plašili ljudi koji su spremni da bez razmišljanja usvoje dogmu koja je vekovima profilisana kako bi zadovoljila detnijaste potrebe narodnih masa. Priča o stvaranju sveta, zagrobnom životu… Bajke koje tako lepoo zvuče ali malo istine u sebi nose. Onda prođe neko vreme, mi porastemo, završimo škole, pročitamo silne knjige, upoznamo umetnost i logično se okrenemo nauci i multidsciplinarnom poimanju sveta. Od tog trenutka kada se čovek nesvesno “učlani u klub slobodnomislećih” kada postane intelektualcem tada se u stvari kreira istinski moralni problem.

    Dogme intelektualizma mnogo su rigidnije od religijskih, kulturoloških pa čak i ideoloških. Kao što veliki Srbin ne sme osuditi zločine u Srebrenici, istinski “Rvat” one u Jasenovcu, pravi Amerikanac zverstva u Vijetnamu a bilo koji hrišćanski sveštenik bludne radnje sa maloletnom pastvom svojom, tako ni gospodin intelektualac ne sme da naruši stroga pravila svoje “kaste”. Darvin je smislio priču o majmunu koji je postao naš “oče naš”.  Na Mesec smo se spustili samo jednom kada je televizija jedva postojala, razvukli smo kablove po svemiru ne bi li sve to snimili. Pokazali smo da možemo, znamo i umemo i više ne planiramo da se oko toga zezamo. Naročito ne danas kada je tehnologija na tako visokom nivou. Pa zašto bi sada istraživali Mesec kada je 1963. sve otkriveno. Svaka politička mimikrija koja je poslednjih pedeset godina morala postati apsolutnom istinom dobila je medijsko-naučnu podršku i glorifikaciju. Političari smisle prevaru, mediji prenesu a korumpirani naučnici potvrde. To je formula koja već decenijama radi besprekorno a tim koji dobija nikada ne treba menjati. Moj problem je u tome što s vremenom, svi nauci bliski intelektualci postaju veoma slični konzervativno-džiberskim hordama diljem sveta. Ironično je da intelktualci preziru političare, osuđuju medije i slepo veruju naučnicima koji sa pomenutima u istu “tikvu duvaju”. Pobuniš li se slučajno protiv ovog savršenog sistema vaskolikog licemerja ispadaš iz igre. Postaješ seljačina, glupavi pobornik teorija zavere, sramota ljudskog, prosvećenog roda.

    Borimo se sa vetrenjačama pokušavajući da istinu ljudima razjasnimo jer ona je samo jedna. Mi smo nažalost u manjini jer “lutke od krvi bez trunke ideje” uvek pronađu načina da istinu od sveta nanovo sakriju. Možete ih nazvati bilo kojim imenom, možete ih ignorisati, prezirati ali ih nažalost nikada nećete pobediti. A koga ne možeš da pobediš ti mu se u karantinu pridruži.

    Pošto sam u prethodnom pasusu sigurno izgubio i najvernije sledbenike u ovoj utopijskoj potrazi za pravdom, za sam kraj bih želeo da najupornijim čitaocima poklonim dva vica. Ne znam koliko su smešni ali su do bola poučni.“

    Vic prvi – Mujo, Suljo i Fata na sudu.

    – Gospodine sudija, počinje Fata svoje svedočenje, posle sastanka mjesne zajednice Mujo mi je rekao sljedeće: “Ja ću tebe Fato taslačiti i u sokovima tvojim uživati. Htjela ti ili ne htjela daćeš mi onaj dio svoga tjela.” Mjsec dana kasnije tako se i desilo. Krenula ja da pazarim bakaluk kad na po puta eto Muja. Pozva me sebi u stan da mi pokaže “multi praktik” što je svojoj Sadeti kupio. Ja ko velim pošten je ćoek domaćin kad oćeš vraga. Sve je onako kao u pretnji uradio. I taslačenje a i u sokovima mojim uživanje. Da nevolja bude veća, nađe se tu i Suljo pa i on navali ko lud na brašno. Eto gospodine sudija tako je sve bilo. Silovanje u najvavi čija sam ja eto žrtva bila.

    – Gospodine Mujo, šta imate reći u svoju odbranu?

    – Eto gospodine sudija, sve je tačno osim da sam ja Fati prijetio i bilo kakvog belaja najavio. Prije mjesec dana, samo sam nagovjestio što bi se u budućnosti eventualno moglo desit. To što je budućnost ranije stigla nije moja krivica. Ne kajem se što sam komšinicu Fatu upozorio a još manje što nam se kasnije u postelji sve to lijepo desilo. Nego zašto ne ispitate i Sulja koji je isto taslačio?

    – Nemoj ti mene, oglasi se Suljo, ja sam u svemu tome kolateralna šteta.

    Drugi „vic“ nije lokalni već je više globalnog karaktera. Elem.

    Postoji zvaničan dokument koji je krajem 2012. godine pod nazivom “Saopštenje 17-12051” objavio nemački Bundestag. Sadrži uputstva kako država treba da postupi u slučaju prirodne katasrofe i epidemije velikih razmera. Posle kraćeg osvrta na poplave, do detalja je razrađen scenario velike pandemije virusa pod radnim naslovom “Modi SARS korona COV”. Dokument daje analizu mogućih dešavanja u slučaju pandemije i neodoljivo podseća na dobro napisani scenario dešavanja s proleća 2020. “Pretpostavka” je da će virus u februaru stići iz jugoistočne Azije a posle kratkog vremena proširiće se na Evropu i Severnu Ameriku… A onda jednostvano nestaje vremenska distanca pošto sve ono što je napisano 2012. dešava se u stvarnosti 2020. (Na ovom mestu zamislite unapred snimljen smeh pošto je reč o crnom humoru)

    Drugi deo “ozbiljnog vica” dešava se 18. oktobra 2019. u Njujorku kada je održan “Događaj (Event) 201” u organizaciji Univerzitetskog centra za zdravstvenu zaštitu Džon Hopkins u saradnji sa fondacijom Bila i Melinde Gejts i drugih institucija poput vodećih banaka, avio kompanija i zvaničnih predstavnika vodećih država sveta. U pitanju je bio globalni panel stručnjaka koji je imao za cilj da hipotetički predstavi i simulira pandemiju. Ideja učesnika bila je da se proveri jesu li nacionalne vlade, zdravstvene ustanove i privatni sektor u stanju da odgovore na hipotetičku pandemiju sa katastrofalnim posledicama. Prema zamišljenom scenariju milioni ljudi širom sveta umiru od posledica virusa. U kratkom vremenskom roku u svim zemljama sveta broj zaraženih vrtoglavo raste. Virus su nazvali CAPS (Coronavirus Associated Pulmonary Syndrome) koji se, prema njihovom scenariju, prvo javio kod svinja koje su bolest prenele farmerima. Simptomi su slični upali pluća. Predviđeno je uvođenje karantina, nošenje maski i rukavica uz pooštravanje svih mera bezbednosti.

    Pet meseci kasnije, 11. marta 2020. Svetska zdravstvena organizacija proglasila je globalnu pandemiju COVID19 korona virusa ali ovoga puta “odistinski”. Iznete pretpostavke ostvarile su se u praksi. Tvorci dokumenta u Nemačkom Parlamentu i organizatori Događaja 201 su poput gospodina Muje sve dobro predvideli. Svetsko stanovništvo kao i drugarica Fata sve to i dalje stoički podnosi a jedino je Suljo opet ispao  kolateralna šteta.

  • BEZ PANIKE MOLIM, BIĆE KORONE ZA SVE

    Od kada je sveta i veka, ljudi su se rađali, živeli i na kraju umirali. Rađanje bi po pravilu usledilo pošto bi se neko drugi bez naše saglasnosti poigrao u krevetu ili na nekom nestašnijem mestu. Što se umiranja tiče tu je situacija kud i kamo složenija. Učili su nas da se na onaj svet selimo kada dođe naš red jer je sudbina tako htela. Sve češće međutim, neke druge čike i tete (a koji nisu naši roditelji) ludo se zabavljaju igrajući jednu mnogo perverzniju igru. Seks sa zdravim razumom postaje sve popularnija aktivnost a umesto beba na svet dolaze ratovi, terorizam, zemljotresi i, da izvinete, “virusi”. Mesto rođenja: Vijetnam, SFRJ, Svetski trgovniski centar u Njujorku, Haiti, Indonezija… Kina, Italija i na kraju ceo svet. Šta je potrebno za novokomponovane seksualne radnje? Genitalije – NE. Razne igračke i pomagala – JOK BRE! Neophodni “organi” za svekoliki globalni jebarnik postali su televizija, internet i društvene mreže. Tu sve radi kao podmazano tako da vijagra i slična stimulativina sredstva više nikome nisu potrebni. Ima farmaceutska industrija preča posla od proizvodnje plavih pilila za zanemoćale čikice.

    Mart je po mnogo čemu jedinstven mesec. Priroda se budi, ptice pevaju, mladi se po prvi put zaljubljuju… oh kako to danas patetično zvuči! Ko još u ovo vreme razmišlja o ovakvim glupostima. Mart pamtimo po drugim, važnijim stvarima. Na primer, u Srbiji ponestaje zimnice, kiselog kupusa je ostalo još za dva, tri podvarka. Nemci koji su planirali posetu Garmišpartenkirhenu upravo zaključiše da ušteđevinu treba ostaviti za “ne daj bože situacije”. Amerikanci kukaju iz glasa jer dolazi vreme da se državi plati harač. Poreska stopa u Americi je jedna od najnižih u svetu ali ko još mari za to – kukanje svakim danom postaje sve popularniji sport. Niko nije srećan, svi su nešto nervozni kao da su počeli da im rastu umnjaci baš u trenutku kada ih nadraženi hemoroidi podsećaju na jučerašnji jelovnik.

    “Ovako se više ne može!” reče glava porodice dok je marljivo čistio ptičiji izmet sa šoferšajbne novog Mercedesa.

    “Teška vremena” zahtevaju odlučne mere te nam valja doneti i radikalne odluke. Pesnik je rekao da su “uloge već davno podeljene i da svak ide svojim putem”. Dobro, ali kakve sve to veze ima sa ovim ludilom koje nas u poslednje vreme okružuje? U želji da čitaocu objasni svekoliku složenost globalne stuacije, autor se preko Fejsbuka o svemu detaljno informisao. Dobijene informacije proverio kod urednika Informera a kada je sve to i Kurir zvanično potvrdio nestala je i najmanja sumnja da je rekonstrukcija koja sledi ništa drugo do apsolutna istina. Ako ne verujete, uključite TV pa tamo bar nikada ne lažu.

    Dobri ljudi širom sveta, s pravom se pitaju kako je došlo  do ove pandemije romantičnog imena COVID-19? E pa dragi prijatelji, verovali vi meni ili ne, sve se baš ovako dogodilo:

    Krajem prošle godine, Sinjor Francisko Tores automehaničar iz Gvadalahare kao i svakog petka posetio je lokanu kasapnicu. Kupio je domaće tortilje, salsu, pola kila pileće džigerice i na kraju od vlasnika radnje zatražio svoje omiljeno pivo: “Gajbu Korone molim!” Kasapin Arturo prvo se malo zbunio, suvo nakašljao i stidljivim glasom  odgovorio: “Izvini brate nestalo je!” Francisku nije bilo pravo ali je kao savesni građanin odlučio da od komarca (koji prenosi viruse) ne pravi magarca (koji u gluposti veruje) kupio je pivo Tekate i pohitao domu svom. Pripremio je džigericu, popio pivo i sa suprugom Gabrijelom odgledao najnoviju epizodu omiljene serije “Divlja ruža”. Nedelju dana kasnije, firma u kojoj je Francisko radio, prema ranije sklopljenom ugovoru, poslala je svoje najbolje mehaničare u Kinu. Tako se signor Tores obreo u pitoresknom kineskom gradu Vuhan. Nekoliko dana kasnije, mesar Arturo je zatvorio radnju. U izveštaju komunalne inspekcije stoji da pileća džigerica koju je prethodne sedmice prodavao sadrži misteriozni virus od koga pomalo boli grlo, kašljucne se po neki put a onda se od istog virusa po kratkom postupku selimo u večana lovišta. “Zajebana vremena!” uzdahnuo je mesar otvarajući pivo Korona, “sreća da nisam jeo onu džigericu. Pitam se šta li je sa sinjor Franciskom, on je tih dana jedini pazario?”

    Tako zvuči šaljiva varijanta priče o početku pandemije COVID 19. Nije lako poverovati u ovako nešto zar ne? Ako ćemo pošteno ni zvanična verzija događaja ne zvuči  baš mnogo logično. Ljudi halapljivo gutaju sve ono što su im medijski kuvari pripremili i preko različitih ekrana servirali. Porodice se nehajno okupljaju oko inetrnet ognjišta, vragolasto razmenjuju karantinske pošalice. Kolekivno šiju zaštitne maske i kritikuju buntovnike koji su se usudili da prekrše mudro ustanovljena pravila. Svekrva od snaje sakriva poslednju rolnu toalet papira dok otac konfiskuje video igre od raspojasanog sina jedinca. Panika se širi na sve strane izbezumljeno po kući blejimo!

    Događaji iz prošlosti teško se mogu promeniti a još teže objasniti. Kako stojimo kada je reč o budućnosti? Može li se ona ikako predvideti? Neće biti lako ali vredi pokušati:

    Iz karantina u Kini javnosti se obratio prvi pacijent zaražen Koronom, gospodin Francisko Tores: “Poštovani ljubitelji piva i ostalih gaziranih pića, hteo bih sa lica mesta da vas uverim da razloga za paniku nema. Ovde u Vuhanu, Korone ima u izobilju zato nemojte stvarati zalihe, molim vas! Malo kuburimo sa Badvajzerom i Hajnekenom ali sa Koronom nema zime” U nastavku svog nadahnutog izlaganja gospodin Tores je ukratko podsetio na nevesele događaje minulih dana i na osnovu vlastitog iskustva predvideo šta nas  u bliskoj budućnosti čeka:

    Najpre je sve bilo onako “okruglo pa na ćoše”. Pojavio se kao neki virus, nešto poput gripa ali bez kijavice. Nije strašno ali se valja pripaziti. Sledeća faza. Virus i nije tako bezazlen, dosuše ne izaziva kijavicu ali od njega ipak može da se rikne. Posle nekoliko nedelja sledi još ozbiljnije upozorenje da ukoliko osetite simptome ostanete kod kuće. Ako ćemo pošteno dramatična manifestacija novonastale bolesti ni po čemu nije posebna jer u ovo doba godine većina ljudi  kašlje, kija uz dobro poznati osećaj polomljenosti kao kad se mali Đokica poigra sa drugarima u koprivama. Polako ali sigurno panika počinje da obuzima stanovništvo. Da potvrdi ozbiljnost situacije tu je, a ko bi drugi nego Tom Henks. Posle svega što je u filmovima preživeo deluje logično da od svih holivudskih zvezda baš on dobije koronu. Spasao je Tom Henks i Redova Rajana iz ruku mrskog neprijatelja, i Vilsona sa pustog ostrva a boga mi i svekoliko čovečanstvo dešifrujući Davinčijev kod. Uz panični komentar:  “Ako se i Forest Gamp razboleo više niko nije bezbedan” počinje opšta invazija na lokalne samoposluge. Ljudi mahnito kupuju osnovne životne namirnica. Hleb, brašno, šećer? Lekove? Ne, ne. Esencijalni proizvod bez koga se nikako ne može je toalet papir.

    Ako se umreti mora neka to bude u proleće Jer smrt sa čistom guzom mnogo manje boleće!

    Pošto su se radni ljudi i građani opskrbili dupebrisom stvaraju se uslovi za narednu fazu – karantin. U zavisnosti od mentaliteta ljudi i žovijalnog talenta vlasti shvatanje ove reči dobija najrazličitija tumačenja. U Britaniji su odlučili da prirodi prepuste ulogu sudije – pa ko pretekne, Rusima ne može niko ništa tako da se i Korona uplašila zime i neustrašivog tovariš Volođe. Amerikanci razmišljaju po sistemu “OK, virus, karantin… a koliko sam ja tu dobar?” Kongres brzo donosi zakon o jednokratnoj pomoći građanima SAD. Svi će dobiti po hiljadarku kako bi lakše zaboravili gubitak posla, zdravstvenog osiguranja i ličnog penzionog fonda koji padom berze svakim danom sve više isparava. Japanci nemaju puno vremena da razmišljaju o glupostima, treba neko na ovom svetu i da radi. Najzad u zemlji veseljaka na brdovitom Balkanu – sva čuda su moguća. Srbija će kao i uvek preuzeti inicijativu. Najpre policijski čas sa Krigerom u glavnoj ulozi koji po sablasno pustom Beogradu juri vremešne ilegalce Prleta i Tihog. Druga faza, hvatanje i štrojenje penzionera da bi se sve kao i uvek okončalo na Sajmištu. Neka se pripremi Banjica.

    U medijima se dozirano puštaju snimci ljudi sa maskama koji leže u bolnicama i fiskulturnim salama. Pošto na licu imaju maske veoma ih je teško prepoznati. Ko su ti ljudi? Valjalo bi pitati predsednika, glavnog urednika, reditelja… U sledećem prilogu mnoštvo zatvorenih mrtvačkih sanduka uz komentar: Tuga! Panika se nstavlja. Broj zaraženih vrtoglavo raste, toalet papira više nema, a u modu se vraćaju namirnice iz nekih ranijih vremena: brašno, ulje, testenine… Stvaraju se zalihe svega i svačega. Paralelno sa sirotinjom rajom zavodi se red i na globalnom svetskom tržištu. Krajnje je vreme da se poigramo krize. Naime, svakih dvadesetak godina dolazi do opšteg restartovanja svetskog ekonomskog sistema a to se manifestuje na različite načine. Ne tako davno, 1999. godine kada smo kolektivno ušetali u novi milenijum mediji su nam obećali propast sveta. Dve godine kasnije u septembru američka verzija istog ali sa mnogo više glamura i specijalnih efekata. Usledila je ekonomska kriza, ratovi… Sve drugo je propalo ali se izopačeni svet narednih godina još uvek solidno držao. A onda su gospodari naših sudbina zaključili da je došlo vreme za novo zavođenje reda i poretka. Paralelno sa pojavom virusa, cene akcija većine kompanija vrtoglavo padaju. Najmoćniji scenaristi naučno-fantastičnih priča za male pare bezdušno kupuju sve što je preko noći obezvređeno. Broj bogataša se smanjuje ali im bogatstvo svakim danom postaje sve veće. Na kraju, moćnici će ugasiti svetlo i za sobom povući vodu a prema tvrdnjama vodoinstalatera Dobrivoja, kada se pusti voda u kanalizaciju prvo odlazi ono najvažnije – toalet papir naravno!

    Ludilo se nastavlja a pandemija ulazi u završnu fazu. Mediji javlaju kako je broj umrlih dostigao magičnu brojku od dve stotine hiljada. Niko od nas ne poznaje nekoga koga je COVID 19 ubio ali nam je jasno predočeno da se čovečanstvo nalazi na ivici propasti. U 2020. godini srčane bolesti, razni karcinomi pa čak i saobraćajne nesreće sa fatalnim ishodom poslani su na prinudni odmor. Svaki smrtni slučaj u svetu postao je posledica korona virusa. Sve je stalo samo glupost raste.

    Pošto smo kao čovečanstvo doživeli kolektivni vrhunac usledilo je lagano opuštanje. Svetska populacija okreće se tradicionalnim vrednostima. Svi sede kod kuće, živi, zdravi i debeli. Odrasli ne rade, deca ne idu u školu, penzioneri pričaju uzbudljive priče kako je to nekada i njihovo vreme bilo. Opšta radost vrca na sve strane. Ali sve što je lepo ima kraj (samo je laži večan sjaj). Pošto širenje zaraze prestane, karantini se postepeno ukidaju. Predsednici se obraćaju svojim biračima. Pandemija je bila veoma teška, složena i dramatična ali je mudra politika demokratski izabranog rukavodstva uspela da nas izvede na pravi put. Nošenje maski i pranje ruku i dalje ostaju na snazi ali pučanstvo može na izađe na ulicu, da udahne vazduh, prošeta se do kluba penzionera, do škole a neki će čak da odu i na posao. Narodne mase zadovljno kliču. Bilo je užasno! Pomenulo se ne povratilo se.

    Uskoro, naučnici pronalaze i vakcinu pa nam u cilju preventive ne gine obavezno, kolektivno špricanje. Pedeset dolara po vakcini puta sve što mrda i gmiže po planeti Zemlji jednako solidna zarada za vredne pregaoce svetske farmaceutske industrije.

    Celo čudo za trista i kusur dana. Pametni će se smejati vlastitoj naivnosti a većina će nam i dalje vrteti postapokaliptične priče o leševima na ulici i pečenjarama koje su služile kao krematorijumi.

    U novu godinu ulazimo iskusniji, pametniji, jači… doduše malo bleđi, puno deblji i siromašniji. Pred nama su neizvesni dani obnove i izgradnje. Valja nam stisnuti kaiš jer sada stvarno dolaze teška vremena. Ako je za utehu, ostale su zalihe toalet papira. Nezaposlenost, inflacija, recesija… sve se to mnogo lakše podnosi ako nam je dupe čisto.

    Tekst je nastao 29. marta 2020. kada je pandemija COVID 19 bila u punom jeku. Pošto se “teorijama zavere” bave samo budale, redove koji slede pročitali su samo moji najbliži jer nisam želeo da zbog iskrenosti izgubim poznanike i prijatelje. Kada ludilo prođe svi ovi iz karantina u horu će zaključiti – ZNALI SMO MI TO OD PRVOG DANA. Meni će tada biti mrsko da se sa njima raspravljam.

  • MIRKO I SLAVKO – POSTAPOKALIPTIČNA ODISEJA NOBELOVIH LAUREATA

    Pred kraj svake godine, lokalni knjižar iz Moralvila, Nenad Dejanović Prle postajao bi setan, nostalgičan a zlobnici će reći i pomalo depresivan. Ovaj nekadašnji novinar iz Šumadije upravo je završavao prikladnu humoresku za novogošnje izdanje „Varoških novina“ koje su uprkos svim nedaćama u zavičaju još uvek postojale. Još jednom je pročitao tekst, zakačio nekoliko prikladnih fotografija za ilustraciju, kolegama poželeo srećnu Novu godinu i nežno kliknuo – SEND.

    * * *

    NOVOGODIŠNJI TV DNEVNIK

    Folk diskoteka “Derpe” u srcu Srbije. 31. decembar, blisko buduće vreme. Mirko i Slavko piju kafu za šankom. Iz prikrajka ih posmatraju šef obezbeđenja Budo i vođa izbacivača Raka. U lokalu nema gužve jer su pripreme za doček Nove godine u punom jeku. Žurka počinje posle deset a na velikom ekranu trenutno se emituje udarni Dnevnik TV Ciklama.

    “Poštovani gledaoci dobro veče, moje ime je Barbara, dobrodošli u novogodišnji Dnevnik vaše omiljene televizije. Na samom početku, najvažnije vesti dana.

    U prestonici je danas održan tradicionalni miting podrške demokratski izabranom rukovodstvu naše zemlje. Vedar i nasmejan prisutnima se obratio najveći sin našeg naroda. Prigodno odeven u kostim Deda Mraza, Predsednik republike je čestitato predstojeće praznike uz želju da nastupajuća godina građanima donese još više radosti, lepote, zdravlja i veselja. Oduševljena masa satima je klicala predsedniku. Iz obilja parola izdvajamo one koje se pored patriotskog naboja odlikuju i visprenom duhovitošću: “Tako treba – Srbija do neba!”, “Odakle si Majo devojano mlada, iz Srbije Aco iz Tokija grada!”, “Niko neće da nas bije?!?”, “Hvala ti za sendvič!”. Ponesen euforičnom atmosferom, na kraju višečasovnog govora,  predsednik je mudro zaključio: “I danas po završetku rata, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Naša glavna bitka danas odnosi se na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog i uopšte društvenog prosperiteta. Za brže i uspešnije približavanje civilizaciji u kojoj će živeti ljudi u ovom veku. Za tu nam je bitku pogotovo potrebno junaštvo.”

    Voditeljka Dnevnika Barbara krišom je obrisala suze radosnice i nežnim glasom, dostojanstveno se obratila gledaocima: “U nastavku emisije poslušajmo vesti iz sveta.”

    Od potpisivanja Mirovnog sporazuma na Malti kojim je i zvanično završen Treći svetski rat, stvari se polako vraćaju u normalu. U San Marinu je održan samit G20 najrazvijenijih zemalja današnjice, tom prilikom usvojene su smernice daljeg razvoja savremenog sveta. Odlučeno je da se ugroženim područjima SAD, Rusije i Kine po hitnom postupku pošalje pomoć u vrednosti dvadeset miliona bitkoina. Zemlje članice su po hitnom postupku  podelile zaduženja tako da će Bugarska obezbediti vojnu pomoć, Zambija će organizovati humanitarni konvoj kojim će se hrana i lekovi dopremiti u zemlje EU. Projekat obnove i izgradnje ratom opustošenih krajeva nadgledaće Angola, mehanizaciju će obezbediti Haiti a radnu snagu Crna Gora. Uz šeretski komentar “ima se, može se”, predsednik Sudana je bez oklevanja poklonio milion bitkoina i tri oke zlata. Neposredno po završetku konferncije G20 sastao se i Savet bezbednosti UN koji je na sednici održanoj u Monaku doneo nekoliko značajnih odluka. Misiju razgraničenja Amerike i Kanade nadgledaće predstavnici KFOR-a sa savezničkim komandnim kadrom iz Makedonije i Grčke. Po završetku misije, kada to uslovi dozvole, raspravljaće se i o novom imenu SAD. U isto vreme, Gvatemala će nagdledati rešavanje azilantske krize na severu Meksika. Pošto broj emigranata iz SAD i dalje dramatično raste predsednik Meksika je doneo odluku da privremeno obustavi odobravanje azilantskih viza. Izbegličke kampove duž nekadašnje američko-meksičke granice kontrolisaće posmatrači iz Sirije.

    Voditeljka Barbara je spremno dočekala svoj red. Uzbuđeno je najavila izveštaj dopisnika iz Nemačke dok je zavodljivi smešak titrao u uglu nehajno napućenih usana.

    Berlin je danas dobio megamarket “Čaplja”. Svečano otvaranje prve u nizu prodavnica poznatog trgovinskog preduzeća iz Srbije pratile su nemile scene zbog kojih je intervenisala nemačka policija. Izuzetno niska, promotivna cena debelih kobasica i kiselog kupusa izazvala je neopisivu gužvu i totalni haos. Polomljene su tezge, razbijeni izlozi a kasirke su jedva izvukle živu glavu. Dvadesetak nemačkih penzionera je završilo u zatvoru zbog ugrožavanja javnog reda i mira.

    Ovoga puta, mlađana Barbara je ignorisala kameru. Opušteno je čupala obrve i popravljala šminku. Umesto voditeljke, “oglasio se” natpis: “Privredni uspesi naše zemlje” posle čega su emitovani prilozi.

    U centru Sobovice otvoren je novi pogon kompanije “Ruglo” u kojoj će se proizvoditi kompjuterska oprema najnovije generacije. Elementi napravljeni u Sobovici predstavljaće epohalni napredak u oblasti virtuelne inteligencije. Fabrika će zaposliti radnike koji su sa uspehom završili stručnu prekvalifikaciju. Prednost će imati maturanti Prve i Druge gimnazije.

    Na padinama Ravne gore, srpski kosmonauti privode kraju pripreme za početak interplanetarne misije “Na krilima progresa”. 13. januara tačno u ponoć, članovi posade svemirskog broda “Srbolo 1” krenuće prema Jupiteru. Biće to prva misija ove vrste u istoriji čovečanstva. Naučnici širom sveta smatraju da će ovog dana početi novo računanje vremena u oblasti kosmologije.

    “Dnevnik nastavljamo vestima iz nauke i d’izvinete – kulture”, najavila je Barbara vragolasto.

    Na mestu gde se nekada nalazio poznati “Koncert Hol” u Stokholmu, nedavno je podignuta cirkuska šatra u kojoj su dodeljene godišnje nagrade fondacije Alfreda Nobela. Prestižno priznanje iz oblasti medicine osvojio je Huan Gonzales uzgajivač marihuane iz Meksika. Nagradu za mir posthumno su podelili članovi vokalno instrumentalnog sastava “Franjo, Sloba & Alija” uz obrazloženje da su njihovi scenski komadi sa pevanjem, pucanjem i plakanjem bili dečija igra u poređenju sa savremenim oratorijumom globalnog besmisla. Priznanje su u ime nagrađenih primili njihovi unuci koji su specijalno za ovu priliku, privatnim avionima doleteli sa Bahama gde već decenijama žive u miru i ljubavi negujući uzajamnu toleranciju i dobrosusedske odnose. Nagradu za književnost dobila je starleta Smilja Fiksni – Kleptoman za knjigu memoara: “Metamorfoza karaktera –  Od Farme do Zadruge Veliki brat nas gleda”. Nobelova nagrada iz oblasti nauke pripala je srpskim istraživačima Mirku Čipčiću i Slavku Kokiću. Ekipa Dnevnika posetila je Nobelove laureate.

    Gospodin Čipčić radi kao elektro inžinjer u istraživačkom centru popularne društvene mreže “Kliker”. Mirko je izmislio kompjuterski čip koji u mozgu otkriva i najmanje impulse agresivnosti. Kada osoba kojoj je čip ugrađen oseti potrebu da reaguje agresivno, uređaj istog trenutka šalje povratni signal i privremeno parališe čitavo telo. Inicijalna ideja bila je da se svakom novoizabranom predsedniku, premijeru, kralju, caru itd. u bilo kojoj zemlji sveta na dan inaguracije ugradi ovaj uređaj. Na taj način agresivnost bi se otkrila na vreme pa bi svestki lideri prema ženama bili pažljivi, sa decom nežni a prema građanima uvek iskreni. Saveznike bi pomagali a nekadašnje neprijatelje uvažavali. Vremenom, ratovi bi potptuno ižčezli kao opcija rešavanja bilo kog konflikta jer ni sukoba više bilo ne bi.

    Hemičar Slavko je jedan od vodećih naučnika u farmaceutskoj kompaniji “Folirajzer”. Svojim izumom, drug Kokić je napravio veliki korak na putu rešavanja problema alkoholizma u svetu. Lekovita biljna baza sa ukusima različitih pića: vodka, viski, konjak, vino… obogaćena Slavkovim izumom zadovoljila bi potrebe svih kafanskih meraklija. Ovaj pronalazak sadržao bi minimalne količine kokaina, kanabisa ili heroina pa bi pored uživanja u ukusu omiljenog pića konzument bio u prilici da kontroliše nivo vlastitog zadovoljstva. Nazivi  pića takođe bi se razlikovali u zavisnosti od ukusa i raspoloženja: “Stonerkaja”, LSDijevača, Hornjak, Kokijevica, Kanabiski…

    Vesti iz sporta

    Izgradnja velelepnih stadiona širom Srbije u punom je jeku. Prema rečima ministra za obnovu i izgradnju zemlje objekti će biti završeni pre roka pa će uprkos ratnim izazovima letnje Olimpijske igre početi s voljom i na vreme. Svečano otvaranje održaće se na Olimpijskom stadionu u Čačku dok će Olimpijadu lično zatvoiti Predsednik republike na završnoj svečanosti u Hrtkovcima.

    Umesto u Vimbldonu koji je tokom rata do temelja razoren, poznati teniski turnir ove godine se igrao u ispražnjenim bazenima na periferiji Norfolka. Prvi put u istoriji ovog značajnog takmičenja sve nagrade su osvojili teniseri iz Srbije, Hrvatske, BIH i Crne Gore. U kratkom komentaru iz porušenog Malmea oglasio se i Mats Vilander opaskom da teniska federacija po hitnom postupku  mora sprečiti potpunu dominaciju najmoćnijih zemalja sveta.

    I ove godine FIFA je dodelila nagrade vodećim fudbalerima današnjice. Za najboljeg igrača proglašen je kapiten Mladog radnika iz Požarevca – Lav Mesić. Ovaj Argentinac nedavno je promenio ime, primio srpsko državljanstvo i spreman je za iskušenja koja našu reprezentaciju očekuju na Svetskom prvenstvu koje će se narednog leta održati na Havajima.

    Na samom kraju poslednjeg TV Dnevnika u ovoj veseloj i uspesima ispunjenoj posleratnoj godini, umesto vremenske prognoze, Barabara je žovijalno poentirala:

    “Što bi naši južni susedi duhovito rekli, deneska beše ubavo vreme. Utre ke vidime, pa ke vi kažeme”.

    Posle odjavne špice usledile su reklame a potom novogodišnje izdanje rijaliti programa “Mesna zajednica”. Mirko i Slavko su platili račun i krenuli prema izlazu diskoteke gde ih je sačekao Raka:

    – Nobelovci, mamu li vam vašu inženjersku! Samo muvate nešto! Brateee, nikad nisam bio naučnike. ‘Ajde da im opštimo s kevom!”

    ***

    Urgentni centar u neposrednoj blizini folk diskoteke “Derpe”. 1. januar, deset minuta iza ponoći. Doktor Mediković je po drugi put čestitao Novu godinu dežurnoj medicinskoj sestri. Popravio je kragnu na belom matnilu i strogo upitao:

    – Kako stoje stvari u čekaonici?

    – Uobičajeno doktore. Pijani klinci, pretučene žene, jogunasti penzioneri i Nobelovci!

    – ???, zabezeknuo se doktor.

    – Tu su dva ludaka. Neko ih je dobro ispalapucao a oni brinu kako će tako modri na prijem kod Predsednika republike. Pitam ih – otkud vi tamo?,  a oni će u glas: “Dobili smo Nobelovu nagradu za nauku!”

    – Ma pošalji to odmah na psihijatriju, neću da gubim vreme sa budalama.

    ***

    7. januar iste godine. Udarni Dnevnik TV Ciklama. Pošto je voditeljka Barbara još uvek na zasluženom odmoru, glavnu ulogu u centralnoj informativnoj emisiji preuzeo je njen kolega Zoran Jarčević. Na  samom početku dramatično je saopštio udarnu vest:

    “U zgradi Predsedništva Republike Srbije, najbolji među nama, lider nacije, naš dragi predsednik, danas je primio delegaciju najuspešnijih pregalaca u oblasti privrede, nauke, kulture, sporta i umetnosti. Opradvdano odsutni bili su laureati Nobelove nagrade za nauku gospodin Mirko i drug Slavko.

  • LUDNICA U NJUJORKU

    Na prijemnici istražnog zatvora u Njujorku bila je uobičajena gužva. Beskućnici, pijanci, prostitutke i Nenad Dejanović Prle, nekadašnji novinar šumadijski i novopočeni knjižar u Americi. Na velikom TV ekranu prve jutarnje vesti. Lokalna stanica Kanal 9 izveštava da je na aerodromu JFK upravo uhapšen muškarac srednjih godina kod koga je pronađeno oružje. “Reč je o naturalizovanom državljaninu SAD”, nastavila je novinarka sa blagim slovenskim akcentom, “koji do sada nije kažnjavan. Još uvek nije potvrđeno da li se radi o terorističkoj akciji. Istraga je u toku!”

    Prle je s nevericom zurio u televizor. “Bože dragi, šta me snađe!” mrmljao je u sebi. Pošto je posetio rodni kraj, Nenad je avionom Air Serbia  stigao na najveći aerodrom u Njujorku. Posle rutinskog pregleda u njegovom ručnom prtljagu pronađen je metalni pribor za jelo. Carinici su se uzmuvali, stigla je najpre policija a zatim i anti-teroristička jedinica. Prle se našao u čudu. Tokom boravka u zavičaju često je ponavljao priču o escajgu: “Dok na aerodromima širom sveta zbog bezbednosti putnika  oduzimaju dezodoranse, parfeme, i šampone, u avionima srpske avio kompanije obroci se služe kao na dvoru cara Dušana. Metalna viljuška i nož… boc, boc… milina.” Možda je malo preterao sa sarkazmom ali mu na pamet nije padalo da krade pribor za jelo. “Neko mi je dobro smestio” mislio je, “da mi je samo znati zašto”.

    Pošto su ga uslikali za zatvorski dosije, “zatočenik” Dejanović je zadužio narandžastu uniformu sa brojem 034 na leđima. Baš kao u američkim filmovima, dalja procedura odvijala se po strogo utvrđenom redu: tuširanje, zaprašivanje i čuveni telefonski poziv bez koga ni jedan krimić ne može da prođe. Nenad se setio najboljeg prijatelja  u Americi, glavnog urednika časopisa “Radost” iz Moralvila Majkla Džonsa. Ukratko je objasnio da se nalazi u Njujorku gde je prvi put u životu uhapšen i to zbog pribora za jelo.

    – Sa policijom nisam u dobrim odnosima a za advokate nemam para, pravdao se Majkl, mogao bih da ti pošaljem knjige da ubiješ vreme. Znajući situaciju u našim zatvorima siguran sam da te neće skoro pustiti.

    Prle je progutao knedlu, zahvalio se na ponudi i prekinuo vezu. Memljivim hodnikom odveli su ga do ćelije u kojoj ga je čekao cimer, njujorški advokat Džejkob Silverman. Zatvorski čuvari su dobro znali Džejkoba. Ovo mu je bilo osmo hapšenje i to uvek iz istog razloga – vožnja pod uticajem alkohola. Prle je učtivo klimnuo glavom i povukao se u ugao želeći da sredi uzburkane misli. Pokušavao je da pronađe zrno logike u besmislu koji ga je snašao. Iskusni “robijaš” Siverman međutim, imao je posve drugačiju ideju. Uz kratku dobrodošlicu, bez oklevanja je počeo predavanje o zatvroskom sistemu SAD.

    – Ne znam koliko ste upućeni dragi prijatelju, objašnjavao je advokat, u američkim zatvorima trenutno boravi oko dva i po miliona ljudi. Više Amerikanaca je trenutno na robiji nego na svim univerzitetima širom SAD. Svaki zatvorenik, nastavio je, državu godišnje košta oko trideset hiljada dolara što je preko sedamdeset milijardi za celokupnu zatvorsku popolaciju Amerike. U Los Anđelesu, na primer, u ovom trenutku obitava preko dvadeset hiljada zatvorenika dok se u državi Lujizijana svaki osamdeseti stanovnik nalazi u zatvoru. Amerika je rođače, najveća tamnica na svetu, zaključio je ljutito Silverman.

    Tada je Džejkob iznanada izvadio mobilni telefon i napravio zajednički “selfi” za uspomenu. Nenad ga je nemo posmatrao i dalje ne shatajući šta se oko njega zbiva.

    Posle doručka, Prleta su odveli kod sudije. Na putu do sudnice primetio je da ga čuvari krišom snimaju. Zatvorenik 034 i dalje u šoku poslušno je sledio svoje tamničare.

    Improvizovana sudnica. Radnik obezbeđenja u sivoj uniformi i visoki crnac sedih brkova u elegantnoj togi crne boje. Sudija Braun ga je pažljivo osmotrio i strogim glasom saopštio presudu:

    – Gospodine Dejanoviću, vi mi na prvi pogled delujete kao ozbiljan čovek mada postupak zbog koga ste danas ovde ne deluje baš mnogo zrelo. Noć u zatvoru i neprijatnosti koje ste do sada imali sigurno će uticati da vam se nešto slično nikada ne ponovi. Ja ću vas ipak dodatno kazniti sa sedam dana društveno-korisnog rada. Kaznu ćete izdržavati na aerodromu JFK gde ste ovu glupost i napravili.

    Dva sata kasnije, Nenad je u civilnom odelu šetao ulicama Njujorka. Svratio je do prvog kafića gde je uz kaficu proveravao pristigle telefonske poruke. Iznenada, kao u naučno-fantastičnom filmu javio mu se Marko, sin Prletovog druga iz detinjstva. Ovaj talentovani džez klarinetista već godinu dana živi u Njujorku. Fejsbuk, tviter, instagram… klik, klik, klik… i veza je brzo uspostavljena. Istog momenta zazvonio je Nenadov telefon.

    – Dobar dan čika Prle, Marko je ovde, trenutno sam na poslu. Hajde svratite do mene da se dogovorimo o svemu.

    Marko je radio u Birdlandu jednom od poznatih barova na Methetnu. Preko dana je konobarisao a uveče svirao sa poznatim džezerima.

    Prle je platio kafu i žurnim korakom grabio petom avenijom. Čim je podigao ruku žuti taksi se zaustavio. Taksista je otvorio prozor i  na čistom srpskom jeziku odbrusio: “Umri džiberu!” dao je gas i bez traga nestao. Desetak minuta kasnije, Nenad je dočekao sledeću vožnju. Ušao je u vozilo sa sve koferom jer nije želeo ništa da rizikuje. „Što je sigurno, sigurno, mrmljao je, ko zna šta bi još moglo da me snađe?“

    – Molim vas, odvezite me do bara Birdland na uglu četrdesete ulice i treće avenije, bio je učtiv Dejanović.

    Vižljasti čovečuljak širokog osmeha, razdragano je uključio taksimetar i krenuo prema odredištu.

    – Odličan bar i još bolja muzika, nastavio je taksista sa akcentom nepoznatog porekla, moja bivša žena je volela džez pa sam je često tamo vodio. Onda se spanđala sa saksofonistom… ali to je duga priča.

    Nenad je ravnodušno klimnuo glavom u nadi da će ga ostaviti na miru. Vozač je međutim baš uživao u svom glasu:

    – Znate li onaj vic o taksisti i svešteniku kada su otišli na onaj svet?, upitao je iznenada.

    – Nisam čuo, odgoviorio je Prle sa zadnjeg sedišta.

    – Pa eto, zakucali se oni taksijem u neki stub, doktori pokušavali da ih ožive ali džaba. Duše im odletele u večna lovišta. Na ulazu u raj čeka ih Sveti Petar. Uzme taksistu za ruku i odvede ga u veliki zamak sa bazenom, teniskim terenima, po dvorištu šetaju golišave dame… Taksista se zahvali, naspe sebi piće i ode da uživa. Vrati se Sveti Petar po sveštenika da mu pokaže njegovo večno prebivalište. Mala soba tri sa tri. Rasklimatan krevet, šporet na drva i crno-beli televizor.

    – Ali oče, požali se sveštenik, vi mora da ste pogrešili. Ja sam čitavog života išao u crkvu, govorio molitve i širio božiju volju…

    – U tome i jeste problem, odgovorio je Sveti Petar, na tvojim službama ljudi su spavali a u njegovom taksiju svi su se molili.

    Ne čekajući reakciju putnika taksista se smejao iz sveg glasa ponavljajući poentu vica a kada je oduševljenje malo utihnilo obratio se Nenadu. 

    – Pre nekoliko meseci vozio sam Bili Džoela i on je išao u Birdland. Bio je pijan k’o Trampov čuperak. Jedva sam ga izneo iz kola. Ostao bi mi dužan za vožnju ali mi je izbacivač iz bara platio.

    Prle se trudio da ignoriše taksistu i uveliko proučavao istoriju Birdlanda. “Drugarica Vikipedija” mu je otkrila tajnu da je bar otvoren davne 1949. Od tada su u ovom lokalu svirali Džon Koltrejn, Dizi Gilespi, Majls Dejvis… a tradicija dobrih svirki zadržala se do današnjih dana. Ukratko, u Birdlandu su svirali svi osim Čarlija Parkera po kome je lokal dobio ime. Ovaj bar nekada su redovno posećivali Merilin Monro, Ava Gardner i Frenk Sinatra.

    Prle je platio vožnju, uzeo kofer i dok je napuštao vozilo učinilo mu se da ga taksista snima. “Postajem paranoičan”, pomislio je, “nije ni čudo posle svega što me je zadesilo!”

    U lokalu, Marko je stajao iza šanka i uvežbanim pokretom brisao čaše. Srdačno su se pozdravili. Nenad je naručio burbon i počeo da pripoveda svoju muku. Domaćin je kavaljerski napunio čašu dragog gosta i podesio kamere u baru.

    – Ne znam šta da ti kažem sinko, sve ovo me podseća na zonu sumraka. Nelogično je, suludo a opet ne prestaje da mi zagorčava život. Nisam planirao da ostanem u Njujorku ali ću morati negde da spavam tokom narednih nedelju dana. Mogu misliti koliko će to da me košta. Sećam se,  kada je pre mnogo godina Boj Džordž bio uhapšen zbog droge. I njega su osudili na društveno-koristan rad. Pevač je skupljao lišće po Central parku a ja ću da čistim aerodrom.

    Kragujevački klarinetista na privremenom radu u Njujorku nasuo je još jedno piće očevom prijatelju iz detinjstva i odmah krenuo u akciju.

    – Ne brinite, sredićimo to. Najbolje je da odete kod Milanke Stanodavke. Naša žena, Šumadinka, neće vam puno naplatiti a i motel je relativno blizu aerodroma.

    Nenad Dejanović je pozvao taksi koji ga je od Menhetna odvezao do motela Vudlend u Bruklinu. Kada je stigao na odredište Prle je pozdravio vozača i rasejano izašao iz  taksija. Dok se žuti automobil udaljavao Nenad je iznenada shvatio da je to bio isti taksista koji ga je tog jutra pokupio ispred zatvora. Ovoga puta međutim, vozač je bio neobično ćutljiv. “Kao da se trudio da ga ne prepoznam”, mozgao je, “ili su to možda samo moje dnevne paranoje?”

    Na vratima motela sačekala ga je Milanka Stanarčević koju su naši ljudi od milja zvali – Milanka Stanodavka. Robusna dama u ranim pedesetim, duga crna kosa vezana u rep, farmerke, crvena karirana košulja… podsetila ga je na lik iz stripa koji je čitao u detinjstvu – Ani Četiri Pištolja na srpski način a u američkom izdanju. Milanka ga je uvela u dnevnu sobu i poslužila sve po redu: slatko, voda, rakija i na kraju kafa.

    Pošto je salušala skraćenu verziju Prletovog putešestvija uzburkanim dokovima Njujorka, domaćica je pokazala sobu za koju će mu naplatiti minimalnu cenu rezervisanu za dekintirane posetioce iz starog kraja. Nenad je raspakovao kofer i pronašao kupatilo. Milanka je na brzinu ispekla pile,  podgrejala sarmu iz zamrzivača i isekla gibanicu. Sveže okupan, Prle je krenuo prema trpezariji. Na izlasku iz sobe uočio je još jednu kameru.

    Večerali su opušteno uz domaću hranu i nostalgičnu muziku. Kada su na red došle palačinke, domaćica je počela svoju životnu priču.

    Pred sam početak novokomponovanih balkanskih ratova, Milanka je ostala udovica. Borila se koliko je mogla. Radila je puno, živela skromno i pošteno. Godine su prolazile a život u Srbiji postajao je sve teži. Milanka je odlučila da nešto krupno u svom životu promeni. U pomoć je pozvala baba Staniku. Poznata podvodadžika sa periferije Kragujevca decenijama je spajala srodne duše “kako u zemlji tako i u dijaspori”! Stanika nije marila za političku pripadnost, ideologiju, veroispovest… U početku je koristila proverenu netvork varijantu “rekla-kazala” a onda se i baka osavremenila. Internet, društvene mreže… posao je cvetao kao nikada ranije. Lepa udovica u najboljim godinama, Milanka je bila pri samom vrhu liste potencijalih udavača. Ubrzo je stigla poruka iz Amerike. Isak Dolgokitov žitelj grada i države Njujork poželeo je da upozna kršnu Kragujevčanku. Interkontinentalna komunikacija funkcionisala je besprekorno. Svake nedelje, nesuđeni mladenci razgovarali su i gledali se preko Skajpa. Pored baba Stanike koja je i dalje držala sve pod kontrolom, u akciju se uključio i Žika Vebster profesor engleskog jezika u obližnjoj osnovnoj školi. Ubrzo, gospodin Dolgokitov je kupio prsten i krenuo put Srbije. Po dolasku u Šumadiju Isak je odmah zaprosio Milanku a nekoliko dana kasnije venčali su se u Skupštini grada Kragujevca. Matičarka se na trenutak zbunila čitajući mladoženjino prezima ali je ceremonija okončana na najlepši mogući način. Procedura oko američke vize relativno je brzo okončana pa su mladenci krenuli na put preko okeana. Dolazak u Ameriku najavio je još jedan novi početak u Milankinom životu. Mladoženja je bio vlasnik stambene zgrade sa dvanaest apartmana koji su zbog povoljne cene i dobre lokacije uvek imali garantovane stanare. Ljubav je svakim danom bivala jača pa se činilo se da je sreća konačno sigla i pod Milankin pendžer. 11. septembra 2001. međutim, sve je krenulo naopako. Tog dana, Isak je otišao  na ranije zakazani sastanak u finansijskoj kompaniji Morgan Stenli koja se nalazila na 69. spratu Kula bliznakinja u centru Menhetna. Planirao je da deo svoje ušteđevine prebaci na račun koji je Milanka imala u drugoj banci. Želeo je da svojoj ženi omogući mirnu starost i lagodnu budućnost. Ali… Ujutru, u 9:03 po lokalnom vremenu, prvi avion udario je u južnu kulu Svetskog trgovinskog centra a Milanka je po drugi put ostala udovica. Dok je žalila muža na pamet joj nije padalo da proverava njegovu zaostaštinu. Vodila je posao kao i ranije ne sluteći kakvo joj se iznenađenje sprema. Nekoliko godina kasnije, recesija je naprvila pustoš na Volstritu. U opštem ludilu investiciona kompanija Morgan Stenli je najgore prošla. Posle bankrotstva sve štediše ostale su bez svojih uloga. Sve što je Isak tokom života marljivo štedeo nestalo je preko noći. Milanka je ponovo ostala sama ovoga puta u tuđini daleko od rodne Šumadije. Hrabro se borila sa birokratijom, stanarima ali i sa dugovima koji su iza muža ostali. Borba još uvek traje a motel simboličnog imena Vudlend uspešno radi.

    – Baš sam te ugnjavila mojom pričom a ti treba ujutru rano da ustaneš. Šta da ti radim zemljače, valja ti kaznu izdržavati i dug amerčkom društvu otplatiti.

    U ranu zoru, Prle se na brzinu spremio i podzemnom železnicom stigao do aerodroma JFK. Posle kraćeg lutanja pronašao je kancelariju u kojoj ga je čekao Zang Lin, sudski činovnik zadužen za nevoljnike osuđene na kaznu društveno-korisnog rada. Gospodin Lin mu je jasno stavio do znanja  da sa njim neće biti zezanja. Pravila se moraju poštovati u suprotnom ne gine mu mesec dana zatvora. Nenad je zadužio “alat” i odmah krenuo u akciju. Kada je uzeo metlu, osetio je posebnu vrstu ispiracije. Poput slikara sklonih velikim formatima, Prle je u stvaralačkom zanosu prelazio preko glatkih aerodromskih podova da bi se potom fokusirao na finije detalje i preciznim pokretima magične krpe neutralisao debele slojeve prašine. Posle pauze za ručak, na red su došle one prostorije u koje i “car ide peške” pa je  umetnički naboj ubrzo utihnuo. Dok je čistio veliko ogledalo iznad umivaonika, Nenad je iza sebe ugledao sudskog činovnika sa kamerom u ruci. 

    – Sudija je tražio da video snimak uđe u dokumentaciju kao dokaz da ste posao uradili kako treba. U pet sati čekaću vas u mojoj kancelariji. Nemojte kasniti!

    Prle je klimnuo glavom i nastavio sa čišćenjem. U mislima je nastavio da analizira sulude događaje, otkačene likove i kamere na svakom koraku. „Svi nešto mudruju i snimaju dok se meni o glavi radi. Izdrži Dejanoviću nema ti druge!”, hrabrio je sebe. 

    Tačno u pet stigao je u kancelariju sudskog činovnika. Gospodin Lin je izvadio papir na kome je iznad potpisa sudije Brauna pisalo sledeće:

    “Rešenje kojim se posle prvog dana, Nenad Dejanović oslobađa daljeg služenja kazne!”

    Prle se zahvalio i ne tražeći dodatno objašnjenje brzo izjurio sa aerodroma. Taksijem je otišao do Birdlanda a onda zajedno sa Markom u restoran “Kins Stejkhaus”.

    – Ovo mora da se proslavi!, reko je Nenad, nije mala stvar dobiti pomilovanje u današnjoj Americi. Naručićemo najbolji biftek i vino. Ne pitam šta košta.

    Dok su pažljivo proučavali jelovnik, konobar im je ispričao kratku istoriju ovog poznatog restorana. Kins Stejkhaus se nalazi u blizini pete avenije u samom srcu Menhetna. Otvoren je 1885. i postao nadaleko poznat po odličnoj hrani i kolekciji od pedeset hiljada lula i muštikli koje su koristili poznati gosti restorana. Iza staklene vitrine stajale su lule sa izgraviranim imenima: Frenklin Ruzvelt, Albert Ajnštajn, JP Morgan, Bufalo Bil…

    – Nekada su ih koristili isključivo za pušenje duvana, ali u poslednje vreme gosti ih sve češće pune nekim drugim “biljkama” da ne kažem „travama“.

    Zahvaljujući neočekivanom pomilovanju Nenadu se ukazala prilika da bolje upozna Njujork pa je odmah krenuo u obilazak. Najpre je posetio Metropoliten muzej, potom Tajm Skver, Kip slobode, Brodvej da bi za sam kraj ostavio omiljenu destinaciju – Central park. Marko ga je odmah uputio na zemljaka koji radi u ovom prelepom parku u srcu Menhetna. Bio je to Momčilo Tomašević poreklom iz sela Grljan u okolini Negotina. Po dolasku u Njujork gospodin Tomašević je godinama radio na groblju Grinvud u Bruklinu da bi nedavno dobio posao baštovana u Central parku. Nadimak Moma Grobar ostao mu je iz vremena pre unapređenja. Momčilo je odlično poznavao istoriju jednog od najlepših urbanih parkova na svetu. Prle je tako saznao da je izgradnja Central parka počela 1858. i da je trajala šezdeset godina. Od samog početka, park su gradili novopridošli emigranti iz Evrope pa je i Moma Grobar eto samo natavio ovu tradiciju. Prirodna oaza u centru Njujorka prostire se na površini 340 hektara. Pošto je veštim pokretima pokosio omanju livadu na Šip Medou, baštovan je poveo zemljaka da obiđu čuvene klupe koje predstavljaju posebnu atrakciju. U Central parku ima devet hiljada klupa od kojih je polovina „otkupljena“ i pripada žiteljima Njujorka koji su spremni da plate deset hiljada dolara. Na svakoj od „usvojenih“ klupa stoji pločica sa imenom vlasnika i prigodnom umotvorinom. Od tužnih posveta onima kojih više nema do mudrosti i pošalica poznatih i anonimnih mislilaca. Momčilo je ukazao na one najduhovitije:

    „Platon kaže: „Ne znam pouzdan put do uspeha ali formula za neuspeh je svaki pokušaj da se udovolji drugima!“ Zato dokoni posetioče ako ti se ova klupa ne sviđa – pređi na drugu baš me mnogo briga!“

    „U raju je lepo. Ali u paklu je bolje društvo!“

    „Pazi na svoje reči jer utiču na tvoja dela. Pazi na svoja dela jer utiču na tvoje navike. Pazi na svoje navike jer utiču na tvoj karakter. Pazi na svoj karakter jer utiče na tvoju sudbinu. Pazi gde sedaš – klupa je sveže ofarbana!“

    Dok je Nenad oduševljeno komentarisao natpise na klupama Moma Grobar ga je krišom snimao.

    Na samom kraju, Prle je svratio do kafea Evropa. Dok je čekao da mu užurbani konobar donese piće oglasio se telefon na čijem ekranu je zasijalo Markovo ime:

    – Čika Prle, sutra vam je poslednji dan u Njujorku jel tako? Dogovorio sam se sa Momom, Milankom i još nekim prijateljima da se skupimo večeras u jednoj finoj kafanici sa našim specijalitetima i da vas ispratimo kako dolikuje.

    Nenad je redosno prihvatio poziv. Pošto je završio piće, još malo je prošetao  Central parkom a onda krenuo da se nađe sa zemljacima.

    Kafana „Ukus Balkana“ nalazila se u jednoj od mirnih ulica na periferiji grada. Skroman enterijer, desetak stolova i prepoznatljiv miris roštilja. Bio je jedini gost u kafani. Konobar mu je doneo vodu, jelovnik i kartu pića. Dok je razmišljao šta da naruči u kafanu je grunula grupa od dvadesetak ljudi opremljenih kamerama, mikrofonima, trubama, sirenama i konfetima:

    – Iznenađenje!, urlali su.

    Vidno uznemiren, Nenad je u totalnom šoku ispustio čašu s vodom. Prepoznao je Marka, Milanku, Momčila ali i policajce sa aerodroma, advokata iz zatvorske ćelije, sudiju Brauna, taksistu… a onda im se pridružio i urednik Majkl Džons. Razdragani i veseli u horu su pevali narodnu pesmu „Luda kuća, narodno veselje“

    Kada je oduševljenje na trenutak utihnulo oglasio se Marko. Otvorio je šampanjac, podelio ga sa prisutnima i nazdravio.

    – Dragi prijatelji, kao izvršni producent televizije Ciklama želeo bih da vam čestitam uspešan završetak snimanja našeg omiljenog rijaliti programa „Ludnica 3“. Znam da je gospodin Dejanović još uvek u šoku ali u tome i jeste čar naše emisije. Skrivena kamera, neizvesnot, uzbuđenje i naravno hepiend. Prvu sezonu snimali smo u Surdulici, drugu u Beogradu a u trećoj evo stigli smo i do Njujorka. Ima se, može se… eto!

    Rumenilo je prekrivalo namršteno lice Nenada Dejanovića. Konačno mu je postalo jasno da je pakao kroz koji je prolazio prethodnih dana bio vešto režirana šarena laža manipulatora poznate TV stanice iz zavičaja. Lud, zbunjen i prilično besan Prle je vikao:

    – Ljudi moji pa je li to moguće? Ludnica, šta je ovo?

    – Da, da „Ludnica“ televizije Ciklama… treća sezona, odgovorio je reditelj serije Branko Džontra.

  • TAJNI RECEPT PROTIV NOSTALGIJE

    Miris kafe provlačio se između polica knjižare Šumadija. Nenad Dejanović Prle pažljivo je ljuštio mlade krompiriće i sa setom se prisećao detinjstva. Svakog jutra dok bi se mrzovoljno pripremao za školu majka ga je brižno podsećala da je doručak najvažniji obrok! Na stolu, pored litarske flaše jogurta, onako za svaki slučaj, pušila se i bela kafa a onda obilje jutarnjih đakonija: od popare, bureka i kuvanih jaja, do pogačica, prženica i kačamaka. Pošto nikada nije voleo doručak, Nenad se služio različitim trikovima kako bi izbegao ovaj „najvažniji obrok“ i u tome najčešće uspevao. Mnogo godina kasnije, dupla kafa je zamenila jutarnju gozbu a prvi obrok najbolje je prijao oko podneva.

    Od kada se preselio u Moralvil, Prle je sve više uživao u pripremanju hrane. S proleća, kompletan jelovnik lokalnog knjižara činilo je sveže povrće. Pošto je oljuštene krompiriće ostavio da se malo osuše, Prle je promešao sataraš koji se uveliko krčkao u srebrnoj šerpi koju je doneo iz zavičaja. Kulinarsko uživanje iznenada je prekinuo telefon. Majkl Džons, urednik lista „Radost“ zamolio ga je da hitno dođe u kafanu „Etika“. Prle je isključio šporet i nerado napustio gastronomsku radionicu okruženu knjigama.

    Čim je ušao u kafanu, miris hrane ga je podsetio na zavičaj.

    – Musaka, uzviknuo je razdragano.

    – Bravo, odgovorio mu je konobar Omar, nemaš ti bez razloga tako veliki nos. Kuvarica se razbolela, nastavio je, pa sam rešio da vas iznenadim jelom iz mog kraja.

    Prle se pridružio ostalim gostima koji su degustirali Omarov egzotični specijalitet.

    Pošto je i poslednji krompir iz tepsije nestao, Majkl je sve to lepo zalio pivom a onda prešao na poslovne teme.

    – Imam lepe vesti, hajde naruči turu pića pa da ti sve detaljno ispričam.

    Redakciji lista „Radost“ nedavno se javio direktor marketinga avio kompanije „Air Serbia“ i ponudio besplatnu kartu na relaciji Njujork – Beograd. Ovaj galantni gospodin je u „Varoškim novinama“ čitao priče Nenada Dejanovića pa je predložio da Prle poseti rodni kraj i o svojim utiscima napiše nekoliko tekstova. Ponuda je došla u pravo vreme jer baš tih dana Nenadova generacija je proslavljala godišnjicu mature. 

    – Evo ovde su svi podaci, nastavio je Majkl, pozovi ga što pre ali pazi na vremensku razliku. Ako prepadneš čoveka u pola noći mogao bi i da se predomisli.

    Sledećeg dana Nenad je pozvao „Air Serbia“ i sa direktorom Labudom Sokolovićem dogovorio detalje putovanja. Gospodin Sokolović je poreklom iz Šumadije i često je posećivao rodni grad. Dogovorili su se da se uskoro vide u Labudovom omiljenom restoranu.

    Sledeće nedelje, nekadašnji novinar i novopečeni žitelj Moralvila krenuo je u posetu zavičaju. Majkl ga je odvezao do lokalnog aerodroma odakle je krenuo put Njujorka.

    Prvi susret sa njujorškim aerodromom Prle je dočekao sa širokim osmehom na licu. Poseta zavičaju jedno je od onih putovanja na koja se uvek rado ide. Posle detaljnog pretresa, Nenad se bezbedno prebacio na „slobodnu teritoriju“. Ničija zemlja, bescarinska zona… komad aerodromskog prostora na kome se svi osećaju prijatno. Presrećan što ga posle carinske torture više neće pipkati i pretresati, Prle je pronašao restoran i ne pitajući za cenu naručio hranu i piće. Dok je uživao u prvom gutljaju preskupog kabarnea, Nenad Dejanović je posmatrao aerodromske sapatnike koji su, zagledani u prošlost, nestrpljivo žurili u neizvesnu budućnost. Bilo bi lepo kada bi mogli da se zaustave, udahnu triput duboko i shvate da ova i ovakva sadašnjost nije baš toliko loša kako im se često čini. 

    Pošto je završio ručak, Prle je krenuo prema krajnjem odredištu. Ispred izlaza sa koga poleće avion za Beograd spontano okupljanje građana postajalo je sve intenzivnije. Uzalud je službenik „Air Serbia“ na svim jezicima sveta pozivao prisutne da se povuku i sačekaju svoj red. Tužna scena podsetila ga je na dane sankcija i beskrajnih redova ispred prodavnica u rodnom gradu. Jedino mu nije bilo jasno čemu tolika panika? Pa nisu avionska sedišta deterdžent da komšija ugrabi poslednju vrećicu.

    Tokom višedecenijskog krstarenja uzburkanim stazama besmisla, često je bio u prilici da se upozna sa različitim vrstama nestrpljenja. Ljudi su hronično razdraženi, besni i nervozni. Teško im je da sačekaju svoj red. Čini se  da im je svaki sekund zlata vredan. Kuda žuri taj svet? Samo dok čekaju u redu, oni naprasno postaju kreativni i ambiciozni. Umesto slatke dokolice, najednom su obuzeti imaginarnim žalom za trenucima koji su baš u tom redu zauvek nestali. Samo kada ne bi morao da gubi vreme u redu, “čekač” bi svoje znanje i umeće stavio u službu opšteg dobra i onako uzgred brzo pronašao univerzalni lek protiv raka, side i ljudske gluposti. Prletove životne aktivnosti ni izbliza nisu tako značajne, korisne i uzbudljive pa mu čekanje ne predstavlja veliki problem. Sredinom devedesetih trenirao je strpljenje u redovima za mleko, ulje, šećer, benzin i kamate na deviznu štednju koju je kasnije, zajedno sa glavnicom, prisvojio jedan šarmantni gospodin uz obećanje: „Ću vi gi vrnem kad gi obrnem! 

    Pošto je objavljeno je da će avion poleteti sa priličnim zakašnjenjem, nekadašnji novinar je krenuo da potraži sebi utočište. U glavnoj čekaonici sva sedišta su bila zauzeta. Vremešni putnici setno su gledali mlađane „kolege“ koji su zavaljeni u plastične stolice nehajno mazili tastature svojih telefona. Prle se žurnim korakom uputio prema loži u kojoj su svoj red čekali putnici biznis klase. Udobne fotelje, besplatan internet i piće po želji predstavljali su izazov kome Nenad nije odoleo. Prisetio se starog trika iz novinarskih dana koji ga nikada ranije nije izdao. Uleteo je u VIP ložu i ljutito se obratio službenici koja je odabrane putnike branila od nezvanih gostiju. 

    – Ovo zaista nema smisla. Prvo su me carinici pregledali kao da sam terorista a sada mi proveravaju krvnu grupu kako bi me pustili u ložu. Očigledno da moja karta manje vredi. Diskriminacija eto šta je. Samo se pitam da li me mrzite što sam Srbin ili što sam ćelav? 

    Uz izvinjenje, zbunjena službenica ga je otpratila do fotelje a potom mu donela i dupli burbon.

    Odmah se oglasila dama koja je sedela pored njega:

    – Dobro ste ovo izveli, pohvalila ga je, sigurna sam da ne putujete biznis klasom ali ste odličnom glumom zaslužili svoje mesto među povlašćenima.

    U neobaveznom ćaskanju otkrila je da se zove Marija da i da je po struci psihijatar. Kao stručni saradnik na Kornel univerzitetu upravo završava studiju o ponašanju emigranata u novoj domovini.

    – Kao emigrant, mogu vam reći da je tema vašeg istraživanja veoma važna i svakim danom aktuelnija, dodao je Nenad, uvek sam cenio psihijatre ali su mi konobari srcu mnogo bliži.

    Pošto je primetio da je sagovornici zasmetao ovaj komentar Prle je ponudio objašnjenje.

    – Nisam želeo da vas uvredim, radi se o mom vlastitom iskustvu, rekao je pomirljivim tonom i nastavio priču.

    Po dolasku u Ameriku Prle je patio od nesanice pa ga je prijatelj posavetovao da poseti lokalnog psihijatra u Moralvilu.

    – Doktore, svake noći ista priča. Čim legnem čini mi se da se neko krije ispod  kreveta. Spustim se da proverim a misteriozni posetilac se brže bolje prebaci na krevet. I tako po čitavu noć menjamo mesta, na krevetu i ispod njega. Oka ne mogu da sklopim.

    – Za vaš problem postoji rešenje, odgovorio je psihijatar, terapija će trajati godinu dana, tri puta nedeljno po sat vrmena.

    – Koliko to košta?

    – Sto dolara na sat.

    Knjižar se ljubazno zahvalio i trčećim korakom pohitao u kafanu „Etika“. Za šankom se poverio konobaru Omaru koji je za pet minuta pronašao rešenje.

    – Da sam na tvom mestu, ja bih lepo prestrugao noge od kreveta pa da vidim kako će onda da se zavuče ispod njega.

    U znak zahvalnosti, Prle je častio malobrojne goste a Omaru poklonio knjigu Džejsona Harela „Terapeut za šankom”.

    Marija se kiselo nasmejala i uzela telefon da proveri poruke. Neprijatnu tišinu prekinuo je poziv posade aviona „Air Serbia“. 

    – Mole se putnici da u avion uđu po redu sledeći broj sedišta označenog na karti.

    – Baš ću da gledam broj sedišta, odbrusio je brkati delija u majici bez rukava, pa nismo u bioskopu za boga miloga. Ja ni kod lekara ne čekam a kamoli u avionu za koji sam platio skupu kartu!

    Pošto su se vrata aviona  otvorila svi putnici su požurili da prvi zauzmu već rezervisano mesto. 

    Nenad Dejanović je stajao po strani posmatrajaći stampedo oznojenih zemljaka koji su nestrpljivo iščekivali trenutak povratka na rodnu grudu. Ušao je među poslednjima kada ga je sveže ondulirana gospođa udarila  pozamašnim koferom koji se trudila da prekvalifikuje u ručni prtljag. Sedište broj 13 nalazilo se na samom krilu letilice, Nenad se smestio i radoznalo analizirao ostale putnike. Sa leve strane sedela je mlađa žena sa sinovima a pored njih sveštenik koji je pažljivo nameštao uredno popeglanu mantiju. Na sedištu pored Prleta smestio se Nemanja, simpatičan mladić tršave kose i nemirnog pogleda. Domaćice aviona nisu gubile vreme, najpre su poslužile piće a potom je došlo vreme i za večeru. Nekadašnji novinar iz Šumadije odmah je počeo da upoređuje avionske čarolije u staroj i novoj domovini. Stjuardese američkih avio kompanija podsećaju na stroge učiteljice pred penzijom koje bi ako zatreba komotno mogle da zavedu red u svakom popravnom domu ili zatvoru. Namrštene, stroge i neljubazne odlučno disciplinuju razmažene putnike diljem Amerike. Dok je otvarao poslužavnik sa večerom Nenadovu pažnju privukao je metalni pribor za jelo. Kvalitetna viljuška i oštar nož stajali su pored tanjira sa sarmom. Zar posle svih mera bezbednosti na njujorškom aerodromu, pretresanja, izuvanja i maltretiranja!? U avionima “Air Serbia” potencijalni terorista ne mora puno da se muči jer je „alat“ uračunat u cenu karte. Tokom večere Nemanja je  pričao utiske iz Severne Dakote gde je proveo poslednjih godinu dana radeći na platformi za podvodno bušenje nafte. Posao je težak ali se dobro plaća. Nemanja je pravnik bez zaposlenja, video je da se do posla na pošten način ne dolazi lako pa je odlučio da se upusti u ovu sezonsku avanturu. Godinu dana teškog rada, a posle zezanje po kafićima, ženske i provod… a kada nestane para – sve iz početka. 

    – Da vam pravo kažem ja Ameriku pošteno nisam ni upoznao, poverio se Nemanja. Radim po dvanaest sati a onda se odmaram. Ponekad skoknem do grada, u baru pokupim neku rospiju malo se „poigramo“ i tako.

    Dok je Nemanja sređivao utiske, Prletovu pažnju privukao je razgovor između dvojice dečaka i sveštenika koji se vodio na drugoj strani.

    – Zašto si ti čiko postao pop?

    – Uvek sam želeo da pomažem ljudima i činim samo dobra dela.

    – A i plata nije loša, stiže na vreme po svim kalendarima, dodala je majka.

    Klinci su se pogledali, stariji je namignuo a mlađi nasatavio igricu na telefonu. 

    – Nego momci, počeo je sveštenik, hteo sam i ja vas nešto da pitam. Zašto se samo ti igraš telefonom i ne deliš sa bratom? Nije lepo biti sebičan!

    – Mama nije mogla da kupi dva telefona, odgovorio je mlađi brat, pa smo  smislili igru laganja. Ko izmisli bolju priču zadržava telefon dva dana. Ja sam juče pobedio, i eto.

    – On mnogo dobro laže i pošteno je dobio opkladu, dodao je stariji.

    – To nije lepo, zabrinuto reče svešteno lice, ja na primer nikada u životu nisam rekao jednu jedinu laž!

    Krupniji dečak udari mlađeg brata po glavi i strogo naredi:

    – Daj popu telefon, neka ga koristi danas i sutra, zaslužio je.

    Nemanja se nasmejao, izvadio čačkalicu iz džepa i ničim izazvan ispričao svoju bruku. Dok je iščekivao dan povratka u Srbiju skoknuo je do lokalnog bara i posle nekoliko pića zbližio se sa zgodnom plavušom koju nije viđao ranije. Zvala se Aleksis. Nisu hteli mnogo da dangube pa su ubrzo završiili u njenom stanu, krevetu, zagrljaju… Posle burne noći Nemanja je protrljao oči i na natkasni ugledao fotografiju simpatičnog muškarca.

    – Ovaj tip na slici, je li to tvoj muž?

    – Hajde ne budi smešan, negirala je plavuša.

    – Brat? Drug iz obdaništa? Duhovni lider?, insistirao je Nemanja.

    – Eh ludice jedna, pa to sam ja pre operacije. Tada sam se zvala Aleks.

    Prle je pogledao sagovornika i stidljivo uzvratio:

    – Dobra priča mladi prijatelju, samo ne znam kako da reagujem. Hteo bih da se smejem ali mi se malo i plače.

    Pošto je aplauz kojim su putnici pozdravili sletanje aviona utihnuo, počelo je novo komešanje. Igre bez granica su se nastavile. Sveštenik je žustro skočio i krenuo prema izlazu do koga bi verovatno i stigao da se nije sudario sa već pomenutim koferom iz koga su počele da ispadaju stvari. 

    – Pobogu oče, pazite malo, ljutito je odbrusila vlasnica prtljaga čija se trajna frizura još uvek dobro držala.

    Ostali putnici su užurbano napuštali letilicu i hitali prema pasoškoj kontroli gde su ih spremno čekali namršteni službenici. Kao američki državljanin Nenad Dejanović nije dugo čekao u redu ali čim je kročio na teritoriju zemlje u kojoj se rodio cariniici su ga uzeli pod svoje. Iako je nosio omanji kofer sa najnužnijim stvarima morao je da izvadi bukvalno sve. Posle detaljnog pretresa najzad je stigao do magičnih vrata koja su vodila u rodni kraj. U gomili zajapurenih i ne baš preterano srećnih ljudi izvirivao je Nenadov kum Žika Petrović.

    – Aman kume ‘de si ako boga znaš? Nismo se videli sto godina. Dobro mi došao!

    Posle srdačnog susreta kumovi su otišli do obližnjeg restorana da uz kafu i vinjak proslave susret a onda su Žikinim jugom krenuli put rodnog grada.

    – Kaži mi kume kuda da te vodim i kakav ludi provod da ti dam!, veselo je pevušio Žika probijajući se kroz pakao beogradskog saobraćaja.

    Prle je pažljivo posmatrao šta se dešava na drumu. Traktorista je jezdio sredinom puta dok mu se frizura „a la Donald Tramp“ ponosito vijorila na vetru. Vozači u skupim automobilima preticali su sirotinju u domaćim krševima. Taksista u ružičastom Renou pokazao je srednji prst kamiondžiji pošto mu je prethodno presekao put. Kum Žika međutim nije puno mario za situaciju na putu gazio je punom parom ne štedeći „jugića“ koji je stoički podnosio izazov.

    – Polako kume nigde ne žurimo, molio je Nenad dok je nogama pritiskao nevidljivu kočnicu na podu automobila.

    – Žurimo kume žurimo. Srbija je ovo bre! Zaboravio si da imamo maturu večeras.

    Žika je bio tri godine stariji ali je njegova generacija maturu proslavljala  svakog leta a ponekad čak i dva puta godišnje. Da se Prletov kum pitao ekipa bi se sastajala dvaput nedeljno. Gospodin Petrović je bio glumac u lokalnom pozorištu, jedan od onih simpatičnih galamdžija koga su svi u gradu poznavali ili kako je to njegova žena, kuma Ruža, ljutito tumačila: „dobar za ceo svet osim za sebe i svoju porodicu“  

    Kumovi su se približavali velikom mermernom krstu koji je najavljivao ulazak u rodni grad.

    – Stigli smo. Hteo sam da ti organizujem doček sa zastavicama i pionirima ali ne daju dušmani. Demokratija kume nema zezanja.

    Prvo su svratili do Gradske kafane koja se nalazila u neposrednoj blizini „Varoških novina“. Nenad se nadao da će videti nekog od starih kolega ali umesto novinara sreo je komšiju Žarka.

    – Jes’ to ti komšija, da nije onog Fejsbuka ne bi’ te ni prepozn’o. Gledali žena i ja tvoje slike iz Amerike nismo mogli da verujemo kol’ko si propao.

    – Ti baš lepo izgledaš komšija i meni je drago da te vidim, odgovorio je Prle kiselo.

    – Jel’ si doš’o da namestiš zube k’o svi gastarbajteri?

    – Ne komšija, proslavljamo godišnjicu mature pa sam mislio da bi bilo lepo da se vidim sa drugarima.

    – A to, e zbog toga vala nisi mor’o ni da dolaziš!

    Prle je znao da u zavičaju nema pretvaranja. Tamo svi uvek govore istinu ali ta iskrenost zna da bude prilično bolna. Prijatelji, komšije, rodbina nepogrešivo će ukazati na višak kilograma („Al’ si se ugojio! K’o svinja bog te“) ili izkazati zabrinutost zbog gubitka težine („Iju, što si se ofucao. Da nisi daleko bilo bolestan?). Bore na licu i manjak kose takođe će biti precizno evidentirani. Nije očekivao komplimente ali se posle toliko godina nadao malo srdačnijem dočeku. Kumovi su ubrzo krenuli u bazu gde ih je čekala kuma Ruža. Širok osmeh, zagrljaj a onda sve po redu, slatko, voda pa opet kafa, vinjak, meze i za kraj burek, jogurt, lenja pita… Pošto su isprobali sve Ružine đakonije Prle je otišao da se raspakuje. Dok se pripremao za proslavu mature Žika je ušao u sobu da ga onako uzgred podseti:

    – Samo da znaš da čim stigneš u restoran čekaće te teleće pečenja ispod sača i domaći hleb. Jednom se živi kume a izveštaj piše ko pretekne.

    Nenad Dejanović je ušao u restoran za koji su ga vezivale lepe uspomene iz mladosti. Dobrodržeće dame i sredovečna gospoda, draga lica, prepoznatljiva lica koje nije bilo lako povezati sa imenima. Susret sa društvom iz odeljenja. Prošlo je trideset pet godina. „Šta smo sve preživeli i ne izgledamo tako loše!“, pomislio je Prle. Veselo čavrljanje, galama, kao da je vreme stalo. Još samo da se pojavi razredna i strogim ali pravičnim glasom stvari dovede u red. Sada su oni ti matorci koji drugima dele netražene savete. Večeras su tu da zaborave roditeljske dužnosti, obaveze na poslu, bračnu idilu… Pokušaće da na trenutak ponovo budu deca. „Divno izgledaš, ništa se si nisi promenio!“ govorili su jedni drugima manje ili više iskreno. Pokušali su da za nekoliko sati odmotaju životni film koji je sadržao elemente svih žanrova. Od komedije, drame i trilera pa sve do naučne fantastike, ratnog spektakla i horora. Zadatak nije bio lak jer su se uporno nadvikivali sa bučnom muzikom koja čitave večeri nije napravila pauzu. U neko doba Prle se pozdravio sa drugarima i krenuo u drugu kafanu gde je godišnjicu mature proslavljala Žikina generacija. Uz dobro društvo, domaće vino i muziku na uvce kumovi su dočekali jutro.

    Narednih dana Nenad je prikupljao materijal za priče iz zavičaja. Posećivao je stare kafane i nove kafiće, viđao se sa prijateljima, rodbinom, kolegama novinarima, poslušnim građanima, bundžijama i slučajnim prolaznicima. Kada je posle tri decenije preko noći prestao da puši Prle je sebi obećao da neće savetovati pušače kako da se reše ovog poroka. Dok je punim plućima uživao u duvanskim čarolijama najviše su ga nervirali bivši pušači koji su nepogrešivo držali moralno-medicinska predavanja na temu štetnosti cigareta. Isto tako, kada je otišao u Ameriku, nekadašnji novinar i novopečeni knjižar, odlučio je da nikada ne polemiše o političkoj situaciji u zavičaju. „Ja sam rodni kraj napustio iz ličnih razloga“ govorio je, „i nemam nikakvog prava da drugima solim pamet o tome kako će da žive i za koga da glasaju. Na kraju, narod je svuda isti, podseća na elastičnu glinu od koje političari sa lakoćom prave različite skulpture pa tako od nekih postane „Mislilac“ a od većine „Trojanski konj“.

    U kafani „Hajdučki rastanak“ koja se pre mnogo godina popularno zvala „Kod babe i dede“ Prle se video sa drugom iz osnovne škole Ivanom Tešićem kome su od milja tepali Iva Kerefeka. Iva se nedavno oženio po treći put i od nove mlade se nikada nije odvajao. Danijela je kao aktivista vladajuće stranke radila je u gradskom zelenilu. Bila puno mlađa od Kerefeke. Na početku, drugari su se prisećali davnih školskih dana a onda se razgovor ubrzo prebacio na neke aktuelnije teme. Danijela je najpre kritikovala američku međunarodnu politiku a onda se prebacila i na unutrašnju. Verbalni rafal trajao je desetak minuta. Odlučno je spočitovala Nenadu da mu je vreme da razmišlja o povratku u rodni kraj. Amerika odbrojava poslednje dane. Potrošački mentalitet uništio je ono malo duše ako su je dušmani uopšte ikada i imali. Ekonomski robovlasnički poredak približava se završnoj fazi pa bi Amerima najbolje bilo da počnu da uče ruski jezik mada im ni poznavanje kineskog ne bi škodilo.

    – Izvinite, prekinuo je Nenad, da li predlažete mandarinsku ili kantonsku varijantu?

    – Možeš ti da se zezaš koliko hoćeš, umešao se Iva Kerefeka, ako vas ne unište kreditne kartice i dugovanje Kini, nedostatak vode će vam doći glave a onda na scenu stupaju braća Rusi!

    Posle intenzivne moralno-političke nastave, predavači su napustili kafansku katedru i otišli na promociju knjige „Teorije zavere – juče, danas, sutra“.  Prleta je uvek fascinirala sklonost naših ljudi da bez greške tumače političke prilike, standard i životnu svakodnevicu u svim zemljama sveta. U tome su se najviše isticali muškarci koji su najdalje stigli do Gostivara kada su kao mladići odlazili u vojsku, i dame koje su nekada davno pazarile posteljinu i escajg u Temišvaru. 

    Narednog dana Prle je dobio poziv od još jednog druga iz detinjstva. Doktor Todor Marjanović koga su još kao klinci vidovito prozvali Toza Skleroza, danas važi za jednog od vodećih neuro hirurga na Balkanu. Tozina žena Jelena bila je čak dve godina starija od njegove ćerke iz prvog braka. Živeli su u velikoj kući na periferiji. Domaćini su ga srdačno dočekali. Ogromna terasa okružena zelenilom, ukusno aranžiran sto prepun jela i pića i posluga. Jelena se slatko smejala dok su se drugari prisećali dogodovština iz ranog detinjstva. 

    – Sećaš li se Todore koliko si se plašio krvi? Od mamine maze do poznatog hirurga nije lak put, našalio se Nenad.

    – Lekar, hirurg… ali i vitez, dodala je Jelena.

    Usledilo je detaljno objašnjenje. Pre nekoliko godina, Toza je sa kolegama osnovao udruženje „Vitezovi lekarskog reda“. Organizacija broji stotinak članova. Do sada organizovali brojne humintarne akcije, a u planu je i izgradnja crkve u komšiluku doktora Marjanovića. 

    – Baš lepo ali zar nije bilo prečih stvari, lečenje bolesne dece na primer?, pitao je Prle.

    Toza Skleroza je vešto promenio temu i odveo Nenada u vinski podrum. 

    – Ovo je samo za posebne prilike i specijalne goste, rekao je Todor i otvorio flašu Malbeka.

    Posle druge flaše Nenad je zaboravio na plemenitost svojih namera i prestao da postavlja nezgodna pitanja. Druženje su okončali posle ponoći. Na rastanku, Doktor Toza mu je spakovao još jednu flašu vina i pozvao taksi.

    – Žao mi je što sam zakasnio, izvinjavao se taksista, imao cam adresu, tačna uputstva ali džaba sve to kada nigde nema tabli sa nazivom ulice. Mi taksisti se po gradu snalazimo ali na perifiriji je mnogo teže.

    Svojevremeno, Prle je pokušavao da pozitivna iskustva iz Amerike podeli sa svojim zemljacima. Jednom prilikom našao se u društvu uspešnih malih privrednika. Posle kratkog oklevanja Prle je izneo originalnu ideju. Zašto država ne angažuje nekoliko preduzeća da naprave table sa nazivima ulica za sve gradove u Srbiji? Firme bi zaposlile radnike, političari bi mogli da se hvale i busaju u prsa a građani ne bi morali da satima traže željenu lokaciju. Ideja koju bi svaki ekomista pohvalio a svetski kapitalista oberučke prihvatio, u zavičaju je naišla na sasvim drugačiji prijem:

    – Veliki je to posao, nije ga lako organizovati!, rekao je prvi,

    – Firme bi se borile da dobiju posao a kada pobede na tenderu pravili bi dve tri table dnevno, dodao je drugi,

    – Nema od toga ništa. Političari ne bi mogli da se slože ko će koliko da se ugradi, zaključio je treći,

    – Ko će da pravi table sa nazivima ulica pored tolikih intelektualaca na birou rada?, poentirao je četvrti.

    „Dok se stručnjaci dogovore“, pomisli Prle, „privreda osta kilava!“

    Poseta zavičaju bližila se kraju. Dva dana pre povratka u Moralvil, Nenadu se pridružio sponzor putovanja Labud Sokolović. Sastanak je zakazan u kafani „Duša kolonska“ gde su im se pridružili glavni urednik „Varoških novina“ Jovan Milosavljević i Prletov kum Žika Petrović. Kolonac po rođenju, građanin sveta po uverenju, Nenad je bio prijatno iznenađen izgledom i ambijentom ovog restorana. Toplinu enterijera krasile su grafike lokalnog umetnika koji se potrudio da zabeleži istoriju Prletovog naselja. Od Kolonske kapije i Sokolane do autentičnih portreta Lerea, Lote, Bucka i Graje Kolonca. Sa terase je pucao pogled od hipodroma pa sve do Šumarica. Nenad se prisećao lepote primorskih pejzaža u Moralvilu i zaključio da lepota ne poznaje granice, političke sisteme, nacionalističke i rasne predrasude. Iznenada, konobar Marinko je zaključao vrata. Malobrojni gosti koji su se u tom treunutku zadesili u kafani pozvani su da se pridruže veselom društvu iz ćoška. Tada je iz kuhinje izašao omanji gospodin sa kuvarskom kapom na glavi. Bio je to Petar Tošić Primavera poznati šef koji je slavu stekao u restoranima širom Evrope. Najpre je radio na severu Italije da bi se potom preselio u Pariz gde je u više navrata bio proglašen za kuvara godine. Pored njega je šetao sićušni pas sa „rol kragnom“

    Pera je prisutnima najpre nazdravio kajsijevačom koju je njegov deda Spasoje pre pola veka ispekao u Sremskoj Mitovici a onda je tihim glasom nastavio:

    – Dragi prijatelji, da vam prvo predstavim mog vernog prijatelja Čeku terijera koga je veterinar jutros lišio muškosti pa se sada mnogo bolje razumemo. Labud me je zamolio da samo za vas pripremim specijalitete koji su mi pomogli da postanem prilično dobar kuvar. Neću vas gnjaviti kavijarom i šatobrijanima ali ni kiselim kupusom i svinjarijama. Posle svih ovih godina, mislim da sam uspeo da napravim ravnotežu između lokalnog i globalnog. Ja sada idem u kuhinju a vi uživajte! Molim vas pripazite na Čeku, danas je prilično emotivan.

    Dok su Jovan i Labud dogovarali buduću saradnju, Prle je uživao u kajsijevači i posmatrao kuma Žiku koji je vlasniku restorana objašnjavao tajnu uspešnog poslovanja. Pijansta Neđa Pianino svirao je „My Way“. A onda je stigla i klopa.

    Pera Primavera je održao obećanje. Hrana je bila na nivou najboljih svetskih restorana uz poštovanje domaće kulinarske tradicije. Kao meze konobar Marinko je izneo knedle sa seckanom jagnjetinom uz ajvar i mleveni paradajz. Dok su gosti oklevali da li da izaberu Vranac iz lokalne vinarije ili da ipak naruče pivo, stigla je sarmica od vinovog lista i đuveč sa rendanim sjeničkim sirom. Tanjir sa sarmicom je već odavno bio prazan. Pogačice sa čvarcima stigle su u pravo vreme da pokupe sokove đuveča. Konobar je doneo novu turu pića u trenutku kada je pijanista u svojoj obradi otpevao poznati Santanin hit „Oye Como Va“. U Neđinoj varijanti pesma je zvučala: „Gde je konobar – Marinko, evo malog psa – bez jaja!“

    – Bog te mazo ovo k’o na televiziji, igranka bez prestanka, našalio se konobar.

    Pera Primavera je vikao iz kuhinje: „Teleći obrazi u sosu od belog luka spremni! Ne zaboravite sos od susama i zelenu salatu!“

    A onda je usledilo kulinarsko iznenađenje. Pera je izašao iz kuhinje, uzeo  Neđin mikrofon i dok je y pozadini odjekivala pesma „Lepe ti je lepe ti je Zagorje zelene“ Pera Primavera je sapštio prijateljima. 

    – Kao klinci smo učili da je drug predsednik u detinjstvu bio pravi vragolan. Jednom prilikom sa tavana je ukrao svinjsku glavu, skuvao je i od iste dobio proliv. Pre nego što poslužimo palančinke, voleo bih da probate moju varijantu ovog specijaliteta – „Teleća glava a la mali Joža“.

    Narednog dana Nenad se na brzinu spakovao, pozdravio sa kuma Ružom i krenuo na daleki put. Da bi stigli na jutarnji let Beograd – Njujork, kumovi su krenuli u ranu zoru. Na aerodromu opšti haos. Kilometarski redovi, nervoza, napetost, javašluk… Iako su stigli dva sata ranije, Prle se u poslednjem trenutku ukrcao u avion.

    – Vreme leti kume moj, kao da si juče došao a već moraš nazad, rekao je Žika na rastanku dok mu se suza izdajnica slivala niz obraz.

    Posle dva obroka, tri filma i četiri čaše vina Nenad Dejanović Prle sleteo je na američku teritoriju.

    Aerodrom JFK u Njujorku. Ispred šaltera pasoške kontrole kao i obično bila je velika gužva. Putnici namernici formirali su vijugavu kolonu u kojoj su strpljivo čekali svoj red. Deset dana uživanja u blagodetima Šumadije brzo je prošlo pa se Nenad polako pripemao za povratak u američku svakodnevicu. Izvadio je telefon i po ko zna koji put nanovo pregledao slike iz zavičaja. U trenutku kada je na red došla zajednička fotografija sa proslave mature začuo je dubok muški glas:

    – Gospodine Dejanoviću pođite s nama.

    Bio je okružen do zuba naoružanim i ne baš prijateljski raspoloženim policajcima. Shvatio je da je vrag odneo šalu i da situacija postaje ozbiljna. Odveli su ga u obližnju prostoriju gde je počelo ispitivanje.

    – Da li ste u Njujork stigli iz Beograda kompanijom „Air Serbia“?

    – Da!, odgovorio je Nenad.Da li u svom posedu imate bilo kakvo hladno ili vatreno oružje?

    – Ne!, bio je odlučan.

    – Molim vas uđite u sledeću prostoriju gde ćemo vas detaljno pretresti,

    Pet minuta kasnije u ručnom prtljagu Nenada Dejanovića pronađen je metalni pribor za jelo.

    – Ali molim vas, branio se Prle, to je suvenir. Mi Srbi smo vrlo osetljivi kada je reč o viljuškama i noževima. Na dvoru cara Dušana jelo se zlatnim priborom…

    Miris kafe provlačio se između rešetaka aerodromskog zatvora u Njujorku. Nenad Dejanović Prle je jeo svoj prvi zatvorski doručak u životu.

  • KALENDARSKE ČAROLIJE

    Tokom cele godine prodavnica knjiga u centru Moralvila radila je punom parom ali je baš tog dana, zbog Božića bila zatvorena. Vlasnik knjižare „Šumadija“ Nenad Dejanović Prle nije uživao u blagodetima slatkog lenstvovanja. Umesto da se prepusti lepoti praznične muzike i kuvanog vina koje je upravo cimetom začinio, Prle je pisao novi tekst za lokalni magazin „Radost“. Reči ga nisu  slušale, misli su bežale na sve strane a rečenice su se vragolasto skrivale između svetlucavih ukrasa na jelci. Neraspoložen i nervozan, namćorasto je započeo svoju priču:

    U svakom jeziku postoje reči koje predstavljaju nešto uzvišeno i teško dostižno. Na brdovitom Balkanu, tako nešto su simbolizovali pojmovi: bratstvo i jedinstvo, najveći sin naroda i narodnosti, štafeta mladosti… Nešto kasnije u modu ulaze: nebeski narod, nacionalno dostojanstvo, obnova i izgradnja, malo morgen. Na kraju se sve završilo pesmom „Volimo te domovino naša“ i parolom – Il’ bombardujte, il’ da krečim.

    Kod Amerikanaca opet ništa ne može da ugrozi neprikosnovenost milozvučne kovanice – slobodan dan. Mogao bi drug Putin pešice da prošeta Menhetnom, da se ISIS registruje kao sindikat slobodnih zidara Amerike pa čak i da novoizabrani predsednik SAD prozbori nešto pametno… Vredni američki samoupravljač bi možda odsutno klimnuo glavom ali se ni za živu glavu ne bi odrekao prava da plaćeno odsustvuje sa posla. Od svih slobodnih dana, a takvih u SAD baš i nema mnogo, Božić je oduvek bio najsvečaniji. Još od kraja novembra ulice su ukrašene, jelke okićene a prodavnice preplavljene robom i kupcima. 

    Dok je uzimajući učešća u predprazničnoj groznici lično pazario zeleno, mirišljavo drvce, vlasnik knjižare „Šumadija“ se prisetio slične kupovine s početka devedesetih u starom kraju. Dok se ispred buvljaka cenjkao sa pregaocem lokalne automobilske industrije na plaćenom odsustvu prišao mu je poznanik i prekorno upitao: “Zar ćeš i ti svoju decu da zaglupljuješ komunističko-katoličkim glupostima o jelkama i Deda Mrazu? Ma sve su to smislili Tito i Papa kako bi mi Srbi zaboravili svoje korene.”

    Rečeni gospodin se kasnije odselio u Italiju gde vozi “katolički kamion”, psuje Tita i tuguje za Pravoslavljem. Ko zna, možda je ovih dana i on, krišom  obradovao svoju decu jelkom, naivnim pričama o Deda Mrazu a možda čak i osmehom? Ko će ga znati jer sudbina ljude menja ali predrasude ostaju. 

    Dolaskom u Ameriku, Prle se suočio sa novom, ovoga puta „kalendarskom nevoljom“. Valjalo je novostečenim prijateljima razjasniti proslavljanje jednog Božića i dve Nove godine. Pokušao je jednostavnim objašnjenjem da Srpska pravoslavna crkva nikada nije usvojila opšteprihvaćeni Gregorijanski kalendar pa se svi pravoslavni praznici i dalje obeležavaju po starom Julijanskom kalendaru. I taman kada bi pomislio da je ponudio pravi odgovor, usledilo bi kontra pitanje: „Po kom kalendaru pravoslavni sveštenici proslavljaju rođendan i primaju platu?“ Pravdoljubiv i tvrdoglav kakvim su ga svi bogovi sveta zajedničkim snagama kreirali, Nenad Dejanović se svim snagama trudio da dokaže pravu istinu, kao da je ona ikada nešto značila. Elem, Božić koji Srbi odvajkada proslavljaju po Julijanskom kalendaru, niti je pravoslavni jer Grci i Rumuni na primer, koji ništa manje pravoslavci nisu, rođenje Isusa Hrista obeležavaju po Gregorijanskom kalendaru. Nikako ne može biti ni srpski jer ga istoga dana proslavljaju i Rusi, Makedonci ali i neki afrički narodi kao na primer Etiopljani. “Naš” Božić takođe ne pada ni 7. januara već naravno 25. decembra ali po Julijanskom kalendaru pa se shodno tome i tzv. Srpska Nova godina dočekuje u noći izmedju 31. decembra i 1. januara po, kako neki još uvek kažu – starom kalendaru. Prleta je do ludila dovodila i kovanica „katolički Božić“ pa bi uvek sav zajapuren žustro objašnjavao da 25. decembra po Gregorijanskom kalendaru po kome Srbi proslavljaju godišnjice braka, idu na posao i žive svoju svakodnevicu, osim pripadnika Rimokatoličke crkve, Božić proslavljaju i protestanti, baptisti, luterani, adventisti, anglikanci, metodisti, kalvinisti, evanđelisti… i još jednom – pravoslavni Grci i Rumuni. Deluje konfuzno, zamara mozak a uz to nas ni po čemu ne čini posebnim. Na kraju ize’š istinu ako nam ne ide u prilog. 

    Odmah se prisetio priče objavljene u emigrantskim novinama „Otadžbina“ koje su u knjižaru Šumadija stizale iz najvećeg srpskog grada, posle Beograda, koji se nalazi u državi Ilinois. Prošle godine, izvesni Milorad Petronijević je rešio da se ženi pa je venčanje zakazao za 18. oktobar. Odrešio je kesu i u kafani „Tri prsta“ kavaljerski platio svečani rucak za sto duša. U isto vreme organizovao je i crkvenu ceremoniju koje je tebalo da lično obavi lokalni prota. Osamnaesti dođe i prođe a od mladenaca ni traga ni glasa. 31. oktobra kada Amerikanci bože oprosti, proslavljaju Noć veštica, Milorad se sa mladom i svatovima najpre pojavio u restoranu. Valjalo je nazdraviti pre odlaska u crkvu. Šef sale kod „Tri prsta“ bio je iznenađen na samoj granici uvređenosti. Baš tog dana članovi Srpskog lovačkog društva iz Indijane u istom restoranu su zakazali drugarsko veče sa zakuskom, pevanjem i pucanjem. Svi su se čudom čudili  kako je moguće da mladenci na sopstveno venčanje zakasne ni manje ni više nego trinaest dana. Milorad se očajnički trudio da objasni kako je on čovek pravoslavac, kako srpski misli, srpski piše, srpski zbori, srpski diše, srpsku crkvu obilazi, svoje milo srpstvo pazi, krsti se sa tri prsta jer tradicija to je srpska… „Pobogu ljudi, urlao je nesuđeni mladoženja, po našem kalendaru slavim Svetog Nikolu, Božić, Novu dodinu… pa red je valjda da se po istom kaledaru i oženim! 

    „Tako mu i treba“, zaključio je novinar lista „Otadzbina“, „kada je venčanje zakazao na đavolji dan!“

    Kuvano vino se oglasilo sa šporeta tražeći Prletovu punu pažnju. Sklonio je posudu sa vatre i rešio da odloži pisanje teksta. „Zašto se nerviram oko gluposti, za američku publiku kaledarske teme i dileme su previše komplikovane dok čitaoci u starom kraju ne vole mudrovanja zasnovana na činjenicama. Na kraju ko sam pa ja da im držim predavanja i rušim iluzije?“ Praznični doručak je začinio „Dionisovim čajem“ kako je od milja tepao kuvanom vinu i sa klasičnih božićnih pesmama prešao na džez obrade istih. Krenuo je prema restoranu „Etika“ gde je trebalo da se dogovori o svim detaljima u vezi dočeka Nove godine.

    Kafana je pomalo sablasno delovala. Omar i Rebeka su za šankom sređivali račune, papire i finansijske izvešataje dok je u samom uglu restorana sedeo nepoznati muškarac.

     – Malo si poranio, prekorila ga je vlasnica lokala, uzmi piće i sedi dok mi završimo sa papirologijom.

    Nenad je bez ustezanja nasuo „Četiri ruže“ burbon koji je nedavno otkrio ali ga je zbog visoke cene konzumirao samo u posebnim prilikama. Osvrnuo se oko sebe i bez razmišljanja pridružio jedinom gostu u kafani „Etika“.

     – Dobro veče, rekao je, ja sam Nenad Dejanović Prle. Malo Srbin, malo  Amerikanac, nekada novinar u Srbiji a sada vlasnik lokalne knjižare „Šumadija“. Mogu li da vam se pridružim?

    Stranac je klimnuo glavom i ubrzo krenuo da odmotava zapetljano klupko svojih  interesovanja.

    Novi žitelj Moralvila Ričard Prajs godinama je predavao filozofiju na jednom od manjih koledža na istočnoj obali Atlantika. Odlazak u penziju mu nije preterano teško pao jer su dani najednom postali dovoljno dugi za čitanje i  pisanje. Upravo je privodio kraju rukopis za knjigu „Sve što treba da znate o životu a pošto ste puni sebe, mrsko vam je da pitate“.

     – Božić je a ja sedim sam u kafani. Juče mi je dolazio brat i trebalo je da  praznik zajedno provedemo ali kada sam saznao da je glasao za novoizabranog predsednika odmah sam ga izbacio iz kuće. Bolje i samovati nego Božić sa budalom provoditi, jadao se Ričard i nastavio.

     – Izdavanje knjige je u završnoj fazi. Radi se o zbirci naizgled suvišnih činjenica i bespotrebnih podataka čije nam poznavanje nije neophodno ali nam često život lakšim čini. Svakim danom ljudi postaju sve više umišljeni, puni sebe, dramatični, sujetni. Od života puno traže ali u njega gotovo ništa ne ulažu.

    Nenad je gustirao piće i pažljivo slušao sagovornika. 

     – Prilično dobro poznajem srpsku istoriju, kulturu i običaje, nastavio je profesor Prajs, eto na primer, od svih hrišćanskih naroda jedino Srbi slave kućnog sveca ili krsnu slavu. Praznike obeležavaju po Julijanskom kalendaru a život žive po Gregorijanskom. Najpopularnija slava je Sveti Nikola, naš Deda Mraz kod Srba je Božić Bata iako retko ko zna da je u stvari reč o jednom istom  gospodinu.

    Dok je Prle nepoverljivo vrteo glavom, Ričard Prajs je otvorio veliku fasciklu i u obilju izgužvanih papira pronašao onaj pravi. Opširno objašnjenje  odvelo ga je u daleku prošlost. Napomenuo je da episkop Nikola potiče iz Male Azije. Kao mesto rođenja navodi se grad Patar u oblasti Licija što geografski odgovara današnjoj lokaciji mediteranskog dela Turske. Posle smrti svojih roditelja, Nikola je nasledio veliko bogatstvo ali se posvetio duhovnom životu. Brzo je napredovao u crkvenoj hijerarhiji pa je kao jedan od arhiepiskopa učestvovao na saboru u Nikeji gde je sreo cara Konstantina. Sredinom četvrtog veka Nikola je po naredbi cara Dioklecijana proteran iz grčkog grada Mira a nedugo zatim 6. decembra 345. je i umro. Sedam vekova kasnije mošti Svetog Nikole prenesene su u manastir Svetog Jovana u italijanskom gradu Bariju.

    Ričard je naručio piće za obojicu i u nastavku praznične besede podsetio da su o episkopu Nikoli ispričane mnoge legende od kojih su se dve najduže u narodu zadržale. Pravoslavni vernici usvojili su priču o Svetom Nikoli zaštitniku moreplovaca. Po ovoj legendi, jedne olujne noći brod se zatekao na otvorenom moru daleko od obale. Nevreme je postajalo sve jače pa su mornari kolektivno izgovorili molitvu Svetom Nikoli. Iznenada, svetac se pojavio na palubi i jednim pokretom ruke zaustavio oluju a potom je brod i posadu bezbedno doveo u luku.

    Protenstantskim i katoličkim hrisćanima dopala se opet legenda po kojoj je biskup Nikola pomogao siromašnom seljaku da ćerkama obezbedi miraz. Nikola se sažalio nad sudbinom nesrećnog čoveka i kada je došlo vreme da se ćerke udaju on bi kroz dimnjak darežljivo ubacio vreću sa zlatom. Ubrzo se po selu pročulo da Sveti Nikola deli poklone kroz dimnjak. Kako bi pomogli svome dobrotvoru, seljani su pored kućnog ognjišta ostavljali vrećice i čarape očekujući dar od omiljenog sveca. Ovaj običaj zadržao se do današnjih dana. Vremenom, Nikola je u više navrata menjao ime i modifikovao kostim. U Americi su ga najpre zvali Kris Kringle da bi se kasnije pod uticajem holadskih emigranata prekrstio u Santa Claus. U Hrvatskoj ga zovu Djed Božićnjak u Engleskoj Božic Tata a u Srbiji je Božić Bata. 

    Privodeći predavanje kraju, Ričard je posebno naglasio da nije tačna urbana legenda po kojoj su marketinški stručnjaci Koka-kole zaslužni za današnji izgled Deda Mraza. Njega je 1863. stvorio američki karikaturista Tomas Nast.

    – Godinama izučavam običaje i kulturu razlačitih naroda ali još uvek ne mogu da razumem zašto Srbi koriste dva kalendara. Mnogo je konfuzno a i boga mi i ne odgovara istini.

    Nenad je progutao knedlu, kiselo odmerio Ričarda a onda mu oštro odbrusio.

     – Svoj ti pos’o… znaš! Tačno je da smo mi Srbi sa kalendarima mnogo komplikovani ali je to ipak naša stvar. Imali smo velikog stručnjaka iz te oblasti   ali pamet i znanje Milutina Milinkovića na žalost nismo iskoristili. Filozofa kao što si ti imamo na pretek ali je od njih slaba vajda.

    Omar i Rebeka su nastavili sa popisom robe. Prle im je u prolazu poručio da će dogovor obaviti dugom prilikom. Nije mu se žurilo da se pošto poto ušeta u Novu 2017. godinu. Ako je ne sačeka 31. decembra dočekaće je 13. januara ako je čak i tada propusti ne gine mu ona po lunisolarnom kalendaru 28. januara. Po kineskom horoskopu 2016. bila je godina majmuna što su i ljudi i događaji potvrdili na najgori mogući način. Nastupajuća 2017. je godina pevca pa ako se kineski zodijak i stvarnost još jednom poklope ne piše nam se dobro ni po jednom kalendaru.

  • DAN ZAHVALNOSTI

    Od kada su završeni predsednički izbori, Nenada Dejanovića su sve češće proganjale noćne more. Nisu to više bili oni nestašni predizborni snovi u kojima bi video sebe kako tokom turističke posete Beloj kući slučajno susreće zanosnu damu po imenu Melanija koja mu zavodljivim glasom poručuje:“Pridi z mano, jaz sem ti pokazal moja spalnica“. Svakim danom košmarni snovi postajali su sve strašniji. Čim bi sklopio oči ukazao bi mu se vižljasti političar sa napućenim usnama koji je vešto ukrštao prste i cinično grdio novinare. Iznenada, kosa ovog nadobudnog gospodina počela bi da menja boju. Od smeđe se brzo pretvarala u jarko narandžastu. U istom trenutku roj uznemirenih pčela leteo bi prema natapiranoj, zašećerenoj frizuri… 

    Magličasta svetlost prekrivala je svaki pedalj Prletovog mentalnog ekrana koji su još uvek ispunjavale čudne i nepovezane slike. Stenoviti primorski krajolik pretvarao se u nestvarni prizor gradske kapije kojom je dominirao ogroman krst. Zelenilo spomen parka utapalo se u plavičasti kolorit okeana. Sećanje je polako potkazivalo stvarnost dok je nezamislivo sve više postajalo moguće. Iz daljine se začulo zvono a potom i snažno lupanje na vratima. Dvojica muškaraca u vojnim uniformama uporno su čekali da im domaćin otvori. Oglasio se krupniji mladić sa brkovima:

    – Naša evidencija pokazuje da 8. novembra niste glasali a mi gospodine Dejanoviću nikada ne grešimo?

    – To je moja privatna stvar. Izlazak na izbore je zakonsko pravo ali ne i obaveza, branio se knjižar nevešto.

    – Tako je bilo nekada, novi predsednik, nova pravila. Amerika će ponovo postati moćna, izdeklamovao drugi vojnik i nastavio, imate 24 sata da u pismenoj formi objasnite zašto niste obavili svoju građansku dužnost.

    – Molim vas ostavite me na miru, ja sam miroljubiv čovek. Prodajem knige i nikoga ne diram, vikao je Prle budeći se iz košmarnog sna.

    Magla se polako povlačila ustupajući mesto prvim sunčevim zracima koji su stidljivo prekrivali nebo nad Moralvilom. Posle jutarnje kafe, Nenad bi ranije nego obično otvorio knjižaru i po ko zna koji put pravio novi raspored. Dok je ruske klasike ponovo prebacivao sa zapadnog na istočni zid, pažnju mu je privukao kalendar sa fotografijama divljih životinja. Novembar su ukrašavali zdepasti šimpanza sa narandžastim čuperkom na glavi i lukava lija koja se uprkos poodmaklim godinama još uvek dobro držala. Datumi su takođe bili prošarani različitim slikama. Drugi utorak u novembru simbolisali su glasački listići dok je poslednji četvrtak ukrašavala ćurka. „Izbori su bili i prošli vreme je da se posvetimo pametnijim stvarima. Danas je Dan zahvalnosti moj omiljeni praznik!“, pomislio je Nenad i obrisao prašinu sa ukoričene kopije „Maestra i Margarite“.

    Odavno ga je kopkalo zašto Amerikanci glasaju utorkom? Pošto u knjižari nije imao literaturu koja se bavi istorijom američkih predsedničkih izbora u pomoć je pozvao internet i odmah pronašao detaljan odgovor. Naime prema zakonu koji je usvojen još davne 1845. predsednik SAD bira se početkom novembra i to baš u utorak. U devetnastnom veku farmeri su činili ogromnu većinu američkog stanovništva. Krajem oktobra po pravilu bi se okončali svi poljoprivredni radovi pa je za većinu seoskih porodica nastupala sezona odmora i zimskih praznika kojoj bi svake četvrte godine prethodili predsednički izbori. Pošto su se izbori održavali isključivo u gradovima, seljani su konjskom zapregom po čitav dan putovali do najbližeg glasačkog mesta. Nedelja je bila sveti dan kada se nije putovalo pa su zakonodavci odlučili da seoskom stanovništvu omoguće dovoljno vremena za obavljanje građanske dužnosti. Ponedeljkom ujutru, glasači bi napuštali farme i posle dugog putovanja stizali na odredište gde su birali predsednika SAD. Dva veka kasnije nauka i tehnologija su kud i kamo napredovali ali se izbori još uvek održavaju utorkom.

    „Ovoliko knjiga na policama a sve informacije ipak dobijamo preko interneta!“ pobunio se u sebi Nenad, „da nije malobrojnih zanesenjaka koji knjigu vole da osete, dodirnu, pomirišu… odavno bih ja bez mušterija ostao“. Još jednom je pogledao na sat nestrpljivo čekajući da se otvori kafana „Etika“. Posle dugog premišljanja, Prle je odlučio da sabrana dela Noama Čomskog ipak premesti na policu gde su se odavno baškarili Platon, Volter, Sartr i Kami. Dok je sa velikom pažnjom tražio gde će najbolje udomiti knjigu „Šta u stvari hoće Amerika?“, oglasilo se zvono na vratima knjižare. Prle je odložio knjige i ljubazno pozdravio jednu od omiljenih mušterija. Bila je to gospođa Loreta Dejvis, elegantna, dostojanstvena crnkinja u ranim sedamdestim. Često je navraćala i sa velikim interesovanjem obilazila police u knjižari „Šumadija“.  Zanimale su je knjige iz najrazličitijih oblasti. Nedavno je kupila engleski prevod „Proklete avlije“, pročitala je u jednom dahu i već narednog dana poželela da podeli utiske sa Nenadom. Ovoga puta svratila je samo da podseti Prleta da praznična večera počinje tačno u pet.

    Od prvog dana po dolasku u Ameriku, stanovnici Moralvila prijateljski su prihvatili svog lokalnog knjižara. Pozivali su ga na porodične proslave, žurke, rođendane… a za Dan zahvalnosti odlazio bi kod penzionisanog oficira američke vojske Dejvida Šumejkera i njegove supruge Lorete Dejvis. Njihova životna priča bila je po mnogo čemu zanimljiva i neubičajena. Upoznali su se tokom Dejvidove službe u Alabami. On belac, razveden, ona crnkinja, udovica čija su deca otišla svojim putem. Ubrzo su se venčali i ostali u Alabami sve do Dejvidove penzije. Rasno mešovit brak na jugu Amerike podrazumevao je brojne izazove i neprijatne situacije ali ljubav je pobedila sve, pa i rasizam. Pre desetak godina preselili su se u Moralvil gde su, sve do nedavno, idilično živeli.

    Na Dan zahvalnosti, Prle je svake godine sledio strogo isplanirani ritual.  Najpre bi se svečano obukao, kupio pitu od bundeve i kalifornijski kabarne koji je gospodin Šumejker posebno voleo a onda tačno u pola pet zakucao na vrata svojih domaćina. Neobavezno su ćaskali a kod drugog aperitiva pridružili su im se lokalni zubar Čarli Hanter i njegova žena Kristal. Dame su ispijale sladunjavi „eggnog“ dok su Nenad, Čarli i Dejvid degustirali novu vrstu viskija.

    – Nedavno sam otkrio, crni Crown Royal, pohvalio se domaćin, retko dobar burbon po pristojnoj ceni. Hajdemo još po jednu, praznik je valja se!

    Ubrzo su seli za bogatu trpezu na kojoj je po tradiciji, dominirala pečena ćurka. Baš kao što je iz prve naučio zašto Amerikanci glasaju utorkom, vlasnik knjižare „Šumadija“ odmah je savladao gradivo i na temu – Dan zahvalnosti. Kome se to Prletovi novostečeni zemljaci zahvaljuju i zašto baš ćuretinom? Početkom sedamnaestog veka emigranti iz Evrope masovno su naseljavali američki kontinent. Lokalni Indijanci su strpljivo podučavali pridošlice kako da uzgajaju nove poljoprivredne kulture pomažući im da se što pre prilagode životu u tuđini. 1621. godine u gradu Plimut, vođa doseljenika guverner Vilijam Bradford organizovao je veliku svečanost u čast starosedelaca. Tokom trodnevne gozbe doseljenici su iskazali zahvalnost lokalnom indijanskom stanovništvu. Bila je to prva proslava Dana zahvalnosti koji je mnogo godina kasnije, ukazom predsednika Linkolna i zvanično postao državni praznik u celoj Americi. Kada je o ćurkama reč, legenda kaže da je jedne zime mraz potpuno uništio letinu pa su evropski emigranti počeli da poboljevaju i umiru od gladi. Masasoit poglavica plemena Vamapoang je naredio da se ispeku ćurke i njima nahrane izgladneli emigranti. U znak zahvalnosti, pridošlice su se potrudile da im što pre oduzmu zemlju i uvedu demokratiju. Dok se milioni današnjih Amerikanaca uz prazničnu trpezu i dalje „zahvaljuju“ starosedeocima, u indijanskoj tradiciji ovaj dan predstavlja tužno sećanje na početak kraja jedne drevne kulture koja je silom asimilovana u savremena dostignuća Novog svetskog poretka. 

    Istorijske reminiscencije u Prletovoj glavi prekinuo je Čarli Hanter:

    – Da li se i u vašem starom kraju proslavlja Dan zahvalnosti?, upitao je Nenada koji mu je kao iz topa odgovorio:

    – Nama zahvaljivanje nije jača strana ali imamo dovoljno svojih praznika. Na Dan pobede svađamo se oko toga koji narodi su nam pravi saveznici a koji neprijatelji. Dan rada obeležavamo neradno spajajući verske i državne praznike dok je proslava Dana žena potpuno podređena muževima i šefovima koji za nekoliko kupljenih karanfila uživaju u gozbama koje slavljenice za njih pripremaju. 

    Dejvid je najpre ponudio goste boranijom i sosom od brusnice, onda svima dopunio čaše i sa uzdahom rekao:

    – Nije nam namera da kvarimo praznično raspoloženje ali smo želeli da sa vama podelimo neprijatano iskustvo koje smo Loreta i ja nedavno imali. Posle svih ovih godina mirnog života u Moralvilu bilo je dovoljno da radikalna struja pobedi na izborima i da se sve iz korena promeni.

    Usledila je tužna priča Nenadovih domaćina. Naime, dan posle predsedničkih izbora Loreta i Dejvid su kao i mnogo puta ranije ručali u kafani „Etika“. Dok su ćaskali uz pivo i girice primetili su grupu muškaraca odevenih u identične majice sa likom starijeg muškarca neprijatne spoljašnosti. Bili su pijani, bučni i sve vreme iz ćoška neukusno dobacivali konobaru Omaru?

    – Donesi nam još jednu turu pića pa posle možeš polako nazad u Irak, Siriju ili u koju god već Džamahiriju. Bela Amerika će ponovo moćna biti a u njoj nema mesta za strance.

    Dejvid Šumejker je bez razmišljanja ustao sa namerom da zaštiti Omara ali čim se približio veselom društvu iz ćoška počele su uvrede na njegov i Loretin račun. Rasistički komentari od kojih se krv ledi u žilama. 

    – Ubrzo je došla policija, strasti su se smirile ali je gorak ukus ostao zauvek, zaključio je Dejvid.

    Loreta je iznela kolače. Pite od bundeve i od jabuka, puding od banane i poseban specijalitet gospođe Dejvis – Kolibri torta. Gosti su nestrpljivo čekali svoju porciju zašećerenih čarolija. Loreta je sa osmehom delila slatkiše i pomirljivim glasom tiho prozborila:

    – Moji pretci su čekali vekovima da dobiju pravo glasa. Ne zaboravite da do 1965. godine crnci u Americi nisu mogli da glasaju. Ja se ne slažem sa politikom novog predsednika ali poštujem volju naroda. 

    U želji da prekine neprijatnu tišinu, Čarli je zatražio „repete“ i taman kada se spremao da stavi šlag na veliki komad bundevare u svom tanjiru, začuo se snažan prasak. Veliki kamen umotan belim papirom proleteo je kroz prozor dnevne sobe. Čulo se škripanje kočnica a potom zvuk motora koji se punom brzinom udaljavao. Nenad je podigao kamen i pročitao poruku: „Nazad u Afriku!“

    Loreta je tužno gledala prisutne a Dejvid vidno uzbuđen drhtavim glasom  procedio:

    – Tužno je kroz šta Amerika danas prolazi. Gubimo vrednosti na kojima moderan svet počiva ako nestane slobode, bratstva i jednakosti – ne piše nam se dobro… onda nam ni ćurke neće pomoći.

  • IZ KAFANSKE LOŽE

    Pre mnogo godina, u vreme kada je bio mlad, lep i ne baš puno pametan, Nenad Dejanović Prle je dobio novinarski zadatak da početkom jeseni poseti primorske krajeve svoje tadašnje domovine. Tokom boravka u poznatom letovalištu društvo mu je pravio lokalni novinar i dugugodišnji prijatelj Vicko Marulić. Kako to u starom kraju biva posao se najbolje obavljao u kafani.

    – Donesite nam Dagnje na buzaru i buteljku dingača, izrecitovao je porudžbinu Prletov kolega dok je promukli glas iz pozadine pevao baladu „Moj galebe“.  

    Narednih dana na gastronomskom repertoaru primorskih restorana ređali su se Brudet, Riba na gradele, Hobotnica pod pekom, Pašticada… Zbunjenom Šumadincu egzotične reči zvučale su zagonetno ali zahvaljujući Vickovom izboru lokalnih kulinarskih čarolija, Nenad se na prvi zalogaj zaljubio u morske specijalitete Jadrana. 

    Tri decenije kasnije, nova destinacija, puno veće more i obilje sličnih plodova pripremljenih na različite načine. Dnevna ponuda većine restorana u Moralvilu zavisila je od ulova lokalnih ribara. Jelovnik je određivala ćudljivost Okeana a kvalitet pripremljene hrane zavisio je od znanja i umešnosti kuvara. Utorkom popodne, u kafani „Etika“, šef kuhinje Olaf pripremao je najbolje školjke u gradu. Tog dana, Prle bi ranije zatvorio knjižaru, svratio do lokalne vinarije, pazario „eksponat“ po preporuci vlasnika i užurbano hitao prema omiljenom restoranu. Kada je ušao u „Etiku“, za stolom ispod Hemingvejeve slike, sedeo je  Majkl Džons glavni urednik lokalnih novina „Radost“. Srdačno ga je pozdravio uz napomenu da je današnji ručak na račun redakcije.

    – Potrebna mi je toja pomoć Nenade. Ne bih te uznemiravao ali je zaista veoma važno.

    U jednom dahu, glodur lokalnog magazina objasnio je razloge vlastitog uzbuđenja. Poznati američki novinar Tomas Braun dobio je nagradu nacionalne asocijacije NMA (National Magazine Award) za životno delo. Tim povodom, najpoznatiji američki magazini pokušavali su da po svaku cenu prvi urade  intervju sa poznatim novinarom. Tomas koji je odrastao u Moralvilu i za koji su ga vezivale lepe uspomene, složio se da za časpopis „Radost“ objavi ekslukzivni razgovor. Imao je samo jedan zahtev. Tekst je morao biti originalan, profesionalno napisan, bez suvišnih biografskih podataka i trivijalnih pitanja. 

    – Kriza u novinarstvu je sve ozbiljnija. Ekskluzivni razgovor sa dobitnikom prestižne nagrade mogao bi biti presudan za dalju budućnost naših novina.  

    Prle je voleo svoju kolumnu u lokalnim novinama a uživao je i u autorskoj slobodi koja mu je poverena. Ponekad bi se sa nostalgijom prisetio izazova koje je pružalo istraživačko novinarstvo. Bez razmišljanja je prihvatio povereni zadatak i užurbano započeo pripreme za put. Na izlogu knjižare Šumadija postavio je tablu sa natpisom: „Knjižar na novinarskom zadatku! Radnja zatvorena do daljeg. U slučaju književno-intelektualne „krize“ poslužite se sami – ključ je ispod otirača!“ 

    Brzo je spakovao stvari i krenuo put poznatog letovališta na obali Atlantskog okeana u kome je živeo Tomas Braun. Pošto je urednik već ranije dogovorio detalje susreta, Nenad je otišao direktno u dom poznatog novinara. Lepo uređeno dvorište i velika kuća ispod razgranatih palmi. Srdačan susret sa vitalnim gospodinom koji je uveliko zagazio u osmu deceniju. 

    – Majkl reče da ste poreklom iz bivše Jugoslavije. Divna zemlja, posetio sam je početkom osamdesetih. I danas me za te krajeve vežu prijatne uspomene i neka neraskidiva prijateljstva… ali o tome ćemo kasnije. Želja mi je da napravimo jedan originalan intervju. Ispričaću vam malo poznate detalje iz moje prošlosti.

    I molim vas – ni reči o nagradi!

    Mister Braun je otvorio kubanski rum, domaćinski nalio čaše i otpočeo svoju priču.

    U vreme dramatičnih događaja 1968. godine radio je kao honorarni dopisnik poznatog dnevnog lista na jugu SAD. Pisao je angažovane reportaže, kritičke komentare i britke političke tekstove. Voleo je svoj posao i bez kompromisa sledio ideal slobode, pravde i jednakosti. 4. aprila 1968. bio je u Memfisu. Pripremao je razgovor sa lokalnim bluz muzičarem kada je ubijen Dr. Martin Luter King. Tog trenutka Tomasov svet se srušio. Izgubio je veru u američku dražvu ali i nadu da će čovečanstvo ikada isplivati iz brloga zatucanosti, mržnje i večne podvojensti. Emotivni komentar pod naslovom „Imao sam san koji je zauvek nestao“ objavile su najuglednije američke novine. Krajem šezdesetih bilo je nezamislivo da priznati novinar – belac, oštro kritikuje rasizam u Americi. Liberalni mediji su ga stidljivo hvalili uz napomenu da je ipak malo preterao dok su ga konzervativci proglasili izdajnikom i provokatorom koji potpiruje rasnu mržnju. 

    Narednih meseci počeo je opšti progon i medijski linč. Tomas Braun je postao nepoželjna osoba u strogo kontrolisanom medijskom prostoru SAD. Dobijao je preteće poruke od ekstremnih rasista, neo nacista i sledbenika Kju Kluks Klana. Godinama je hrabro odolevao pritiscima ali kada su počeli da prete i članovima njegove porodice, Tomas Braun je preko noći odlučio da napusti političko novinarstvo. Preselio se u metropolu na Istočnoj obali Amerike i počeo da piše prikaze restorana i komentariše specijalitete velikih gastronomskih majstora. Godine su prolazile, Tomas je živeo lagodnim i za njega previše mirnim životom. Nedostajali su mu izazovi i uzbuđenja ali je uživao u velikoj popularnosti koje su imale njegove kulinarske kritike. Prikaze restorana u metropoli čitaoci su čekali sa velikim nestrpljenjem. Tomas je koristio različite  trikove kako bi opisi usluga bili verodostojno opisani a kritike realne. Mesto u restoranu bi zakazivao pod lažnim imenom što mu je garantovalo anonimnost i omogućavalo da na najbolji način oceni pravi kvalitet restorana. Ponekad bi na najskupljim mestima, za večeru naručio omlet a onda šokirao konobare tražeći  specijalitet šefa kuhinje. Braunove ocene često su određivale sudbinu ekskluzivnih lokala pa su kafedžije i kuvari nestrpljivo čekali ponedeljak kada je na petoj strani poznatih američkih novina izlazila Tomasova kolumna pod naslovom „Iz kafanske lože“.

    Posle večere u omiljenom restoranu „Treća sreća“ Tomas Braun je krenuo prema parkingu. Voleo je da se opusti i za svoju dušu uživa u hrani koja ga je podsećala na detinjstvo. Stigao je do srebrne Tojote i taman kada je hteo da  otključa kola, primetio je neznanca koji mu se približavao. Krupan, kratko podšišan muškarac u uskoj majici iz koje su kipeli nabildovani mišići. Prišao mu je i iz čistog mira počeo da ga udara bejzbol palicom. Tukao ga je dugo, bez reči i milosti. Kada je shvatio šta ga je snašlo, nesrećni novinar je očajnički pokušavao da se zaštiti ukoričenom, zelenom sveskom koju je uvek sa sobom nosio. Slučajni prolaznci su pokušali da ga zaštite ali bez uspeha. Pošto je zadao nekoliko završnih udaraca, siledžija je bez žurbe napustio mesto zločina. Posle izvršenog uviđaja, policija je konstatovala da je reč o profesionalnom izvršiocu. Tomas Braun bio meta nepoznatog napadača ali svakako ne i njegova prva žrtva. Dok je ležao bolnici, poznati novinar je bezuspešno pokušavao da dokuči ko je i zašto organizovao ovaj napad. Nemoćan da pronikne u suštinu apsurda Tomas se trudio da pronađe zrno logike u bezumlju koje ga je snašlo. Da se nešto slično dogodilo davne šezdeset osme ne bi se mnogo iznenadio ali danas posle svih ovih godina?!  Da li je batine dobio zbog kritičkih stavova i političkog angažmana iz prošlosti ili je jednostavno bio žrtva nesporazuma? 

    Dok je kulinarski kritičar bezuspešno pravio inventar svoje novinarske prošlosti, nadležni su neočekivano brzo otkrili napadača. Uhapšen je propali bokser koji je godinama radio kao izbacivač u različitim restoranima. Žestoki momak je brzo propevao razjasnivši detalje nemilog događaja. 

    Ne tako davno, Tomas Braun je napisao negativan prikaz restorana „Pohovani Nemo“. U svojoj zelenoj svesci odmah je pronašao tekst u kome je, između ostalog, pisalo i ovo: „Duhovito ime restorana „Pohovani Nemo“ ujedno je i naziv specijaliteta kuće. Kuvar je očigledno želeo da poštedi svog omiljenog crtanog junaka pa je svežu ribu vratio u okean a u pomoć pozvao konzervu. Rezultat – prava katastrofa! Ovo jelo predstavlja najgori morski specijalitet koji sam ikada probao. Ako niste ljubitelj ribe možete naručiti juneće meso. Biftek nema holivudsko ime ali su ga slobodno mogli nazvati „Razjareni bik“ jer baš tako izgleda – žilav, suv i razbarušeno nervozan. U bogatoj ponudi srednjevekovnog pečenja, dramatičnom tajanstvenošću izdvojio se specijalitet „Kad jaganjci utihnu“ koji bi i za Hanibala Lektora bio previše otužan. Probali smo i mešanu salatu. imajući u vidu ukus i svežinu najbolje bi joj pristajalo ime  „Ponoć u vrtu dobra i zla“. Slatkiši su opet tužna priča za sebe a desertna karta s pravom nosi naslov „Kolači iz doba Jure“. I za sam kraj napomena nadležnim službama da su sveže namirnice za sva vremena proterane iz ovog restorana dok je dobra usluga odavno „Prohujala sa vihorom“.

    Usledila je urnebesna reakcija publike, čitaoci su pohrlili u „Pohovani Nemo“ ali ne da bi u njemu obedovali. Desetine dokonih zgubidana strpljivo su čekali u redu kako bi se slikali ispred restorana. „Pohovani Nemo – selfi“ postao je hit na fejsbuku. Posle objavljene kritike sanitarna inspekcija je učestala sa rutinskim posetama a odmah potom na scenu je stupila i poreska kontrola. Posle višenedeljne revizije, inspektori su otkrili da je vlasnik restorana Ričard Rouz već godinama lukavo prikrivao prihod. Podneta je prijava i već naredne nedelje vlasnik restorana je uhapšen zbog utaje poreza. Osuđen je na tri godine zatvora uz zaplenu celokupne imovine. Pre samog odlaska na izdržavanje kazne, Ričard je platio nabildovanom izbacivaču da pronađe Tomasa i osveti mu se za sve muke i nevolje koje je zbog njega propatio.

    – Tako je to prijatelju, uzdahnuo je Tomas, i Al Kapone je robijao zbog neplaćenog poreza jer je druge zločine mnogo teže dokazati. Ovaj neveseli događaj pomogao mi je da shvatim kako od sudbine ne treba bežati. Politički ekstremisti su mi pretili zbog političkih stavova dok mi je presudio primitivac kome se nije dopao moj smisao za humor.

    Po izlasku iz bolnice, Tomas Braun je postao svoj gazda. Kao „frilance“ novinar ponovo je počeo da objavljuje u vodećim magazinima SAD. Puno je putovao pišući angažovane tekstove sa lica mesta. Izveštavao je o prirodnim katastrofama, političkim i rasnim sukobima, inetrvjuisao teroriste, uspeo da poseti i zatvor u Gvantanamu. Njegova reportaža o žrtvama uragana Katrina ušla je u najuži izbor za Pulicerovu nagradu. Tomas je ponovo disao punim plućima i uživao u poslu koji je najviše voleo. 

    Po završetku razgovora, krenuli su na večeru. Domaćin je poveo Nenada u omiljeni lokalni restoran „Mala penzija“ i napomenuo da ih tamo čeka prijatno iznenađenje. Tomas je bio redovan gost restorana kome nije trebala  rezervacija. 

    – Vlasnik ovog restorana zove se Vik. On je baš kao i vi u Ameriku došao sa Balkana. Divan čovek, odan prijatelj a iznad svega fantastičan kuvar. Ovde se može naručiti bukvalno sve, od kačamaka do kavijara. Vik je odlučio je da u našu čast lično pripremi specijalitet koji je naučio od bake a pravi ga samo u posebnim prilikama.

    Iznenada se začula muzika, poznata pesma iz Prletove mladosti – Moj galebe. U mornarskoj majici, sa osmehom na licu i gitarom u rukama pojavio se Nenadov prijatelj iz starog kraja Vicko Marulić. Srdačan susret posle više od trideset godina. Uz neizbežni komentar „kako je mali svet“, vlasnik restorana „Mala penzija“ sredačno je pozdravio goste. Neposredno pre početka rata, Vicko je uspeo da izbegne mobilizaciju i dođe kod dede u Ameriku. Dok se u starom kraju ratovalo, Vicko Marulić je novinarsko pero zamenio keceljom. Počeo je sa pranjem sudova, potom je neko vreme radio kao konobar da bi se posle više godina najzad dokopao kuhinje. Zaboravljeni morski specijaliteti koje je naučio da priprema još u detinjstvu odmah su se dopali američkim gostima. Godinama je radio kao kuvar da bi posle dedine smrti odlučio da svu imovinu, znanje i umeće investira i ovaj restoran sa prelepom atmosferom i otkačenim imenom. 

    – Puno radim što me čini srećnim, lepo živim i nikom se ne žalim, zaključio je Vicko.

    Konobar je doneo veliki poslužavnik sa specijalitetom koji je Vicko Marulić svojim gostima lično pripremio i egzotičnu flašu iz koje se crvenelo vino.

    – Dagnje na buzaru i buteljka dingača, uzviknuo je domaćin, baš kao pre trideset godina prijatelju. Mnogi se žale da im vreme brzo prolazi. Moj emotivni sat zaustavilo na onom mestu kada mi je život bio najlepši, kazaljke su se srećno poklopile i nemaju nameru da se rastave. Živeli!