Blog

  • P R S T I

    Bližio se rok za predaju novog teksta. Nenad Dejanović je već satima sedeo najpre ispred praznog monitora a potom i iznad debele sveske koju je koristio samo u kriznim situacijama. U uglu sobe televizor je ispunjavao svoju ulogu zatupljivanja širokih narodnih masa. Na programu je bila debata predsedničkih kandidata koji su žustro ukrštali mentalna koplja i odmeravali nabujali ponos. U početku, Prle nije obraćao pažnju ali ga je boja glasa jednog od učesnika rasprave toliko iritirala da je podigao pogled prema ne tako malom ekranu svog TV prijemnika. Video je narandžasti čuperak koji je kočoperno poskakivao na glavi govornika. Smanjio je ton nastavljajući da priziva zaturenu kreativnost i neopravdano odsutnu inspiraciju. Trebalo je izabrati temu, odmotati priču a posle šta bude. Subota je kasno popodne a blokada je bila jača nego ikada. Kada bi bar mogao da započne tekst pre odlaska na večeru kod doktora Neša. Pokušavao je da piše ali ga je umor sve više uzimao pod svoje. Prsti su počeli da se koče, glava da pada a onda su se Prletove oči potpuno sklopile…

     Belina praznog papira mrsila je mozgovne vijuge a migrenski žig pokretao uspavanu maštu. Iznenada je osetio miris znoja i zadah koji po rakiji bazdi. Nije bio sam! Zdepasti muškarac sa satanskim osmehom na licu, zakrvavljenim očima je kolutao prema opasaču. Pištolj, bomba, nož, žica… Još mu samo fali kabanica. Iz daljine je dopirao eho metafizičke simfonije od koje mu se ledila krv u žilama. Čuo se lelek, muški i ženski glasovi, jeka, muka, neizdrž: „Ubij, zakolji, da razum ne postoji!“ Košmarna buka. Tu su trubači, pucači, navijači. Snajperske note prskaju iz mola. Dur je odavno napustio rodni kraj. Ponovo izobličeni lik čoveka sa demonskim sjajem u očima. Po ko zna koji put postavio je sebi pitanje – da li je ovo san, java ili nešto treće? Monotonim glasom, nezvani gost je besomučno gudio po istanjenim strunama Prletovog nervnog sistema.

     – Šta je Ameru, napunio si gaće, a? Samo laješ, usta ne zatvaraš, otrovno pero i poganu tastaturu iz ruku ne ispuštaš. Svi ste vi izdajnici isti. Zar samo mi, prave patriote, treba da krvavimo gaće po rovovima, trgovima i stadionima, dok vi intelektualci, mamine maze, sedite u toplom i  filozofirate? Ti čak misliš da si veća cvećka od ove domaće boranije jer si zaboga, odlepršao u Ameriku. Baš si naš’o ‘de ćeš da živiš! Kod dušmana, eto ‘de! Kad bi barem ‘teo da ćutiš, al’ ti ne da đavo mira. To je taj izdajnički crv koji grize iznutra. Nemoj da te đavo nosi da ikada više priviriš u zemlju iz koje si pobegao! Proći ćeš kao ovi vaši kada pođu u „dupe na vašar“, ili kako vi intelektualci kažete, na gay paradu!

    Tri prsta iznad glave nabeđenog domoljuba duboko su se urezali u ostatke pomućene svesti. Nenad se vratio u realnost ili je to možda samo  sadašnjost koja je već davno potopljena u brlogu krvave prošlosti? Probudio se.  „Previše vremena smo potrošili pevajući uspavanke nemirnoj savesti. Silovanjem zdravog razuma nemušto se potomstvo stvara.“, razmisljao je uspavani Prle.

    Ugasio je televizor i požurio prema izlaznim vratima. U kafani „Etika“,  za stolom u ćošku, nepoznati muškaraci su pili pivo dok je sa TV ekrana treštala vojna muzika. Ratnohušački ritam, patriotski govori, talambasi bezumlja. Na svim kanalima isti program. Prsti u vazduhu krčili su put od TV ekrana do isprane svesti gedalaca! Predsednički kandidati veselo su otpozdravljali gomili dok je muzika nadjačavala smeh, graju i oduševljenje. Politika je globalna nepogoda od koje se ne možemo zaštititi. Tu ekološki zakoni na žalost ne pomažu, možda samo dobra kanalizacija, pomisli namćorasto Prle.

    Mišićavi muškarac iz invalidskih kolica nemo je posmatrao predizborni TV spektakl. Nije ga viđao ranije u „Etici“. Bio je to vojni invalid Robert. Na trenutak je skrenuo pogled sa televizijskog ekrana, pogledao Nenada i nastavio da prati vešto režirani propagandni skup. Riđokosa kreatura sa malog ekrana ispaljivala je još jedan rafal politikantskog smeća. Zalagao se za agresivniju spoljnu politiku SAD i angažovanje vojnih trupa širom sveta. Mladić bez nogu je lagano podigao ruku u vazduh. Dva prsta su se ponosno nakostrešila iznad obrijane glave.

    – A koga smo sada pobedili? – pitao je Prle.

     – Sami sebe! Mir brate, mir… Niko nije kriv! Čekaj! Ko si ti? Deluješ mi poznato… Ah da, novi knjižar. Stranac. Reče mi prijatelj da si pobegao iz rodnog kraja. Uvek su mi bili odvratni ti vajni mirotvorci. Borio si se protiv rata u svojoj domovini i pozivao mlade ljude da dezertiraju. Onda si došao u moju zemlju, da nam soliš pamet i govoriš da li ćemo i protiv koga ratovati. Ko je tebi prijatelju dao za pravo da pljuckaš po nama, poštenim nacionalistima i patriotama? Nije ti valjalo tamo, ne sviđa ti se ovde, teško ti je da pronađeš sebe, ma gde se nalazio. Možda je vreme da problem potražiš u sebi, a ne u drugima.

     Nenad je ostao nem. Nikada mu boravak u omiljenoj kafani nije bio tako neprijatan. Na brzinu je popio burbon i žurnim korakom napustio „Etiku“. Imao je još pola sata do zakazanog susreta sa lokalnim doktorom koji ga je nedavno pozvao na večeru. Neplanirana šetnja i čist vazduh sa okeana pomogli su Prletu da zaboravi na nezavršeni tekst, košmarne snove i neprijatno iskustvo sa ratnim veteranom. Kupio je vino i cveće i u dogovoreno vreme stigao u dom Nešovih. Samo nekoliko dana ranije, u potrazi za knjigom Pola Kalanitija „Kada uzdah postane vazduh“, u knjižaru „Šumadija“ svratio je lokalni doktor Piter Neš. Prle mu je velikodušno ponudio poslednji primerak pa ga je Piter u znak zahvalnosti pozvao na večeru. Ogromna kuća na samom vrhu litice koja se ponosito uzdizala nad Moralvilom. Ispred ulaza u vilu prostirao se ogroman parking. Na desetine besnih automobila, skupi dvosedi i nekoliko motora Harli Dejvidson. Namrgođeni psi odano su čuvali vozni park domaćina. Prle je bio zbunjen.  Mislio je da će prisustvati skromnoj večeri u društvu najuže doktorove porodice ali je u domu Nešovih očigledno organizovan veliki prijem. Vrata mu je otvorila tamnoputa kućna pomoćnica, pozdravila ga ljubazno i pokazala mu put do trpezarije. Sa šeširom na glavi, čašom u ruci i pištoljem na boku pojavio se domaćin. Srdačno je primio Nenada, predstavio ga ostalim gostima i zamolio da se oseća kao kod svoje kuće. Pošto je uzeo ponuđeno piće, Prle je šetao bez cilja posmatrajući neki čudan svet koji je pored njega prolazio. Palo mu je u oči da je većina zvanica naoružana i da su gotovo svi nosili majice sa istim natpisom „Učinimo da Amerika ponovo bude moćna i velika“.

    Kada se približio centralnom holu ugledao je malu pozornicu ukrašenu ogromnom fotografijom jednog od predsedničkih kandidata. Ispod narandžastog čuperka novokomponovanog političara, muzičari su svirali patriotske hitove u kantri aranžmanu. Prvi mu je prišao Tedi, kočoperni voditelj lokalnog radija čiji je jutarnji program bio veoma popularan među konzervativcima Moralvila.

    – Dobro veče kolega, drago mi je da ste i vi među nama. Valja nam podržati najboljeg predsedničkog kandidata. Ovde su prazni koverti za donacije a minimalni prilog je sto dolara. Izvolite!

    Iako je počelo da mu se vrti u glavi, lokalni knjižar je hrabro odoleo izazovu i umesto komentara nastavio šetnju ogromnim hodnicima porodične rezidencije doktora Pitera Neša. U susret mi je išao dugokosi čičica u kožnoj jakni. Kolt za pojasom, marama zavezana oko glave dok mu je debeli lanac visio iz levog džepa. Predstavljao je bledu kopiju Vilija Nelsona. Olinjali Anđeo pakla u okruženju koje se ni malo nije slagalo sa njegovim izgledom, stilom i ideologijom. Pored bajkera, sa pivom u ruci stajala je još jedna nebulozna kreatura. Na ramenu dotičnog isticala se tetovaža sa koje je prkosilo veliko slovo „A“ ispod koga je izvirivao sitniji natpis „Arijevsko bratstvo“.

     – Dobro nam došli. Zovem se Vesli a ovde sam u funkciji referenta za progresivne inicijative našeg vođe. Na ovom stolu su sve peticije koje večeras treba da potpišete.

     Nenad je pažljivo proučavao hrpu papira koja se našla ispred njega. Jedna za drugom ređale su se peticije: Građenje zida na granici prema Meksiku; Zabrana ulaska u Ameriku – za sve Muslimane; Deportovanje ilegalnih emigranata; Kažnjavanje žena koje se odluče za prekid trudnoće; Slobodno nošenje oružja na svim mestima – uključujući i škole.

    Zavrteo je glavom u neverici i krenuo napolje. Na samom izlazu sačekao ga je domaćin.

    – Nadam se da se ne ljutite dragi prijatelju. Nisam hteo da vam kažem da je u pitanju veliki skup plašeći se vaše reakcije. Ne verujem da se u vašoj zemlji organizuju slične manifestacije.

    Uspešno je odolevao izazovu da svom sagovoniku porazbija sveže izbeljene zube i to strpljivo, bez žurbe – jedan po jedan. Ugrizao se za usnu, oćutao i uz veštački osmeh krenuo prema dvorištu. Doktor Neš nije odustajao.

    – Mislim da je ovo lepa prilika da pokažete lojalnost zemlji koja vas je velikodušno primila. Patriotski front okupljen oko velikog vođe znaće to da ceni. A ako se ne varam i prelepa supruga našeg lidera  potiče iz vašeg kraja.

    Novinar varoški i knjižar lokalni, miroljubivi dobričina Nenad Dejanović Prle naglo se okreno prema svom sagovorniku. Poželeo je da mu kaže sve po redu i prema zasluzi. Na primer, kako je pre trideset godina zbog jednog takvog vođe sa ćubom na glavi počela nesreća u njegovoj zemlji koja na žalost još uvek traje. Hteo je da obavesti doktora Neša da su ga u Americi od prvog dana prijateljski dočekali i da se sve do ovog „bala vampira“ osećao kao kod svoje kuće. Želeo je da ga podseti kako lepo vaspitani ljudi vole svoje komšije, poštuju žene a gostima širom otvaraju vrata svojih domova. Da je granica između normalnog života i sveopšte mržnje, rata i haosa veoma tanka… Često pretanka za praznoglavce poput doktora Neša, njegovih večerašnjih gostiju i predsedničkog kandidata sa narandžastim čuperkom na glavi.

    Sve to je želeo da kaže svom domaćinu ali nije. Samo ga je prezrivo pogledao i podigao prst u vazduh, samo jedan, onaj srednji najduži i najmoćniji.

  • PRODAVCI MAGLE

    Svakoga jutra, Nenad Dejanović bi se nanovo suočavao sa istom dilemom. Od knjižare „Šumadija“ u čijem je potkrovlju živeo, do restorana „Etika“ koji je redovno ujutru pohodio, moglo se stići na dva načina. Duži put, vodio je pored pristaništa gde je punim plućima udisao miris mora i lepotu prirode. Uživanje bi povremeno narušavala galama lučkih radnika i njihovih trbušastih šefova. Do kafane je vijugala i pešačka staza kojom se mnogo brže stizalo na odredište. Na polovini puta međutim, Prleta bi čekalo dodatno iskušenje. Bila je to pekara „Đevrek“ iz koje se širio  miris svežeg peciva koji je podsećao Prleta na detinjstvo, zavičaj i lepe uspomene iz starog kraja. Voleo je aromu, nostalgiju ali ne i izazov. Od kada je prevalio pedesetu Nenad je drastično promenio način ishrane. Odrekao se hleba, peciva, slatkiša… Povremeno bi „zgrešio“ uz dobar burbon ili crno vino ali je dijetalni zavet ostao neprekršen. Vremenom je shvatio da uživanje u hrani podrazumeva višedimenzionalnu percepciju. Izgled, miris, oblik, struktura, boja i tek na kraju – ukus. Prle je odlučio da se odrekne samo ovog poslednjeg. Redovno je kupovao omiljeno pecivo, detaljno ga analizirao i na kraju krišom bacao ispred ulaza u kafanu. Slatka prevara vlastitih čula i uklanjanje poslednjih tragova gastronomske požude.

    U restoranu „Etika“ sačekali su ga sanjivi gosti i neumorni konobar Omar. Ugledao je slobodno mesto za šankom, smestio se pored Majka Peintera i naručio dupli espreso. Majk je pažljivo doterao rukave na sakou, zagladio kosu i požalio se Prletu.

    – Ne mogu da se odbranim od ovih bankarskih jazavičara. Ma ovi što telefonom naplaćuju račune. Zovu od jutra do mraka. Dosadni su k’o kratko ćebe! 

    Nenada su nervirale Majkove žalopoljke ali ih nije komentarisao. Normalno je što dužnici ne vole zajmodavce ali je teško objasniti neka nepisana pravila. Naime, ako se novac duguje zelenašu, lokalnom mangupu ili mafijašu prisutna je doza stida i strahopoštovanja. Dugovati bankama, firmama i državnim preduzećima postala je normalna pojava koja često budi simpatije kod ljudi. Kada potražioci telefonom učtivo zamole da se plati dug po pravilu sledi oštra reakcija uvređenog klijenta kome je povređen ponos. Današnji dužnici bolje reaguju na pretnje nego na molbe. Prebijena kolena su mnogo jači argument od kaznenih poena i uvećanih kamata.

    U Moralvilu se znalo da je Majk Peinter vrhunski stručnjak za strateško zaduživanje. Pre desetak godina skovao je savršen plan i odmah krenuo u akciju. U početku, Majk je uredno plaćao sve račune i strpljivo gradio dobar kreditni rejting. Posle nekoliko meseci počeo je da se planski zadužuje. Najpre bi pozamio novac kod jedne banke a onda se zadužio kod druge kako bi vratio pozajmicu prvoj. U ovoj fazi, dugove je plaćao u celini i na vreme. Banke su ubrzo postale veoma izdašne prema potencijalnom dužniku koji je uredno izmirivao svoje obaveze. Godinama se pripremao za odlučni korak i najzad, jednog decembarskog petka, kasno popodne, uzeo je maksimalan zajam od svih kreditora. Nesavršenost kompjuterskih sistema pomogla mu je da banke progutaju mamac i ne otkriju prevaru na vreme. U ponedeljak ujutru, zbirno stanje na svim kreditnim računima iznosilo je dvesta pedeset hiljada dolara. Indentična suma nalazila se i u „slamarici“ Majka Peintera. Skeptici su odmah postavlili pitanje vraćanja ogromnog zajma ali Majk nije planirao da se odrekne lako stečenog bogatstva. Dobro je proučio proces po kome američke banke naplaćuju dugove. Tokom prvih 30 – 60 dana telefon bi povremeno zazvonio a prijatan glas sa druge strane žice ljubazano bi podsetio dužnika da nije platio račun. U sledećoj fazi pozivi su postajali češći a bankari agresivniji. Posle šest meseci banke su po pravilu otpisivale nelikvidne kredite a dugove prodavale specijalizovanim agencijama koje se bave njihovom naplatom. Tu međutim nastupa preokret za koji mali broj  dužnika zna. Banke prodaju agencijama samo osnovne informacije o neplatišama: adresa, broj telefona, ukupan iznos koji duguju… ali ne i originalan ugovor potpisan prilikom uzimanja zajma. Tokom narednih 6 – 12 meseci telefonski uterivači dugova svakodnevno zovu mušterije, mole ih, upozoravaju, prete… Onim najupornijim koji stoički izdrže jednogodišnji dužnički teror na vrata stiže plava koverta sa uredno sročenim sudskim pozivom a potom i susret sa namrgođenim sudijom i agresivnim advokatom potrazivača. U tom trenutku Majk Peinter, višedecenijski žitelj Moralvila i profesionalni kolekcionar dugova izgovara magičnu rečenicu:

    – Molim vas pokažite mi ugovor po kome potražujete navodni dug jer se ja  zaista ne sećam da sam novac od vas pozajmio.

    Advokat očajnički pokušava sa dodtanim zastrašivanjem ali kada i sudija zatraži da se prezentuje ugovor, pravni zastupnik dužničkih agencija po pravilu povlači tužbu. 

    – Vidim da si skeptičan, uzdahnuo je Majk i naručio novu turu pića. Pitaš se, kada je otpisivanje velikih dugova tako jednostavno zašto bi normalan čovek uopšte plaćao račune. Nije lako stisnuti petlju, zadužiti se do guše i izdržati dve godine terora. Prevara je ozbiljan posao prijatelju a mora od nečega i da se živi!

    – Ako ćemo pošteno, uzvratio je Prle, ni bankarima etički principi nikada nisu bili jača strana a u poređenju sa Volstrit prevarantima tvoj finansijski nestašluk je dečija igra! 

    Slušajući Majkovu priču, Nenad je potpuno izgubio pojam o vremenu. Žurnim korakom prošao je pored pekare Đevrek u čijem izlogu su se pušile sveže ispečene krofne. Ispred ulaza u knjižaru, uočio je nepoznatu ženu koja je sa štapom u ruci čekala da se radnja otvori. Rumenilo je prekrilo knjižarevo lice. Uvek je otvarao na vreme ali malobrojne mušterije to nikada nisu primetile, za prvo kašnjenje na žalost, imao je svedoka. 

    Brzo je otključao vrata i uz izvinjenje propustio mušteriju. Gospođa je klimnula glavom i krenula u razgledanje koje nije dugo trajalo. Znala je tačno šta traži pa se ubrzo vratila sa knjigama. Prle je najpre pogledao onu sa crvenim koricama – Marija Konikova: „Igra poverenja“. Ukucao je cenu a potom osmotrio i drugu knjigu na kojoj je pisalo „Kako postati profesionalni prevarant“ autora Denisa Marloka. 

    – Zanimljiva literatura, prokomentarisao je Nenad dok je pakovao knjige u kesu. Gospođa se malo zbunila i uz osmeh počela da se pravda.

    – Nije to za mene već za esej koji pišem.

    Objašnjenje ga je na trenutak podsetilo na komične situacije iz prodavnice kada se klinci tražeći kondom ili papir za uvijanje marihuane zbunjeno pravdaju prodavačici: „Nije to za mene, kupujem za starijeg brata!“ 

    Nenad je poželeo da bliže upozna zagonetnu ženu. Pili su tursku kafu i neobavezno ćaskali. Brenda Nelson je bila naočita dama u ranim šezdesetim. Imala je ozbiljnih zdravstvenih problema i veoma se teško kretala. U Moralvilu je živela već pet godina ali je malo koga u gradu poznavala. Dok je domaćin nudio ratluk, gošća je nastavila svoju priču. Veći deo života provela je u velikom gradu na istočnoj obali SAD gde je radila kao vanredni profesor na fakultetu. Zbog problema sa zdravljem ostala je bez posla. Posle višegodišnjeg odsustva bezuspešno je pokušavala da pronađe novo radno mesto. Bila je spremna da radi bilo šta. Godine su prolazile a potraga za poslom nije davala rezultata. Vremenom je potrošila svu ušteđevinu i bila prinuđena da se preseli kod sina. Brenda nije gubila nadu. Uporno je konkurisala i na kraju odlučila da prihvati radno mesto koje joj je i ranije nuđeno ali ga je iz principa odbijala. Zaposlila se u agenciji za posredovanje intelektualnim uslugama. Bila je to internet spona između bogatih lenjivaca i siromašnih genijalaca. Netalentovani studenti bili su spremni da plate solidnu cenu za dobro napisani pismeni sastav, esej, diplomski, magistarski rad, pa čak i za doktorsku disertaciju. Kvalitetni pisci s druge strane, nudili su svoj talenat i za to bili pristojno plaćeni. Iako svesna da je postala deo organizovane prevare nastavila je sa radom i za relativno kratko vreme ponovo počela da živi normalno. Preselila se u Moralvil, iznajmila stan i vratila materijalno dostojanstvo. 

    Izbor knjiga je podstakao Nenadovu radoznalost. Zanimalo ga je o čemu Brenda trenutno piše. 

    – Sve zavisi od porudžbine, objasnila je gospođa Nelson, trenutno radim jedan diplomski rad iz psihologije na temu – Poverenje, manipulacija, prevara.

    Prle je u međuvremenu servirao krekere, sir i kubanski rum. Dok je iznosio čaše, zamolio je gošću da detaljno opiše temu svog eseja.

    Tajna uspešne prevare leži u umeću da se stekne poverenje žrtve. Najveći mešetari sveta koristili su se istom veštinom manipulacije ostvarujući fantastične rezultate. Brenda je u svom radu navela nekoliko remek-dela najpoznatijih prevaranata sveta među kojima se nalazio i stanovnik Moralvila.

    – Verovatno ste upoznali Majka Peintera. On i danas uživa u plodovima svojih prevara. Po gradu se priča da je bogatstvo stekao tako što je nadmudrio velike banke ali je istina posve drugačija. Urbana legenda kaže da je Majk pre mnogo godina živeo u dalekoj metropoli na obalama Pacifika. Bio je pravi majstor svog zanata i bez problema je pronalazio mušterije. Gospodin Peinter bi se na primer predstavljao kao iskusni agent CIA i naivčinama nudio posao u tajnoj službi. Recept je bio jednostavan i lakovernima veoma prijemčiv. Budući „CIA agent“ davao je Majku sigurnosni depozit od nekoliko hiljada dolara posle čega bi morao da se povuče u ilegalu. Narednih meseci počinjala je rigorozna provera budućeg „špijuna“. U prvo vreme, Majk je  kontaktirao mušterije uveravajući ih da sve ide po planu i da će, ako slede njegova uputstva, uskoro početi sa radom u najpoznatijoj tajnoj službi na svetu. Obaćavao je strogo poverljive misije u Iraku, Siriji, Iranu dok bi hedoniste čekalo „sigurno radno mesto“ na Karibima ili Azurnoj obali. Porodica žrtve bezuspešno bi tražila lakovernog „agenta“ dok je Majk Peinter nestajao bez traga.

    Prle je zamolio gospođu Nelson da mu pošalje tekst čim bude završen.

    – Toliko zanimljivih informacija za koje do sada nisam znao, mogla bi o tome da se napiše lepa priča za lokalne novine ali bi me glavni junak sigurno tužio sudu.

    Na rastanku Brenda je postavila pitanje svom domaćinu.

    – Uskoro počinjem obiman projekat gde će mi vaša pomoć biti neophodna. Naime, jedan od naših stalnih mušterija izabrao je doktorsku disertaciju na temu „Građanski rat na prostoru bivše SFRJ“. Tema je kompleksna a izbor literature veoma skroman.

    – Iskreno, odgovorio je Prle, ne postoji veće podvale od krvavog rata u mojoj domovini. Decenijama su nam oblake za Sunce prodavali a mi smo na kraju ostali u večnom mraku. Balkanski prodavci magle su jedini prevaranti koji uvek rade u korist svoje a na žalost i naše štete.

  • ODŠTAMPALA ŠTAMPA SVOJE

    Prošlo je više meseci od kada je knjižar Nenad Dejanović Prle ponovo počeo da piše. Priče je paralelno objavljivao u „Varoškim novinama“ koje su uprkos svemu hrabro izlazile u starom kraju kao i u lokalnom nedeljniku na koji su žitelji Moralvila bili veoma ponosni. 

    Svakog četvrtka usnulu tišinu jutarnje idile najpre bi narušila škripa kočnica, a potom je iz srebrnog Forda, punom brzinom poleteo šareni zamotuljak misterioznog sadržaja. Tup udarac i kratka neizvesnost. Ispred ulaznih vrata knjižare ležalo je novo izdanje magazina  “Radost”. Mentalna jednačina povezuje zadate parametre. Ukus sveže kafe plus aroma friško štampanih novina rezultirala je aritmetičkim nizom satkanim od obilja nostalgičinih odrednica. Miris novinskog papira probudio je emocije i vratio požutele slike prošlosti. Uz prvi gutljaj espresa pred Nenadovim očima razvile su se magličaste a opet dobro znane uspomene is detinjstva. 

    Zimsko jutro krajem šezdesetih. U uglu trpezarije bubnjala je naftarica, na stolu su se pušile prženice i bela kafa a ispod otomana lenjo provirivali raskupusani stripovi i zalutali primerci NIN‐a, Politike i TV Revije. Kockice su lagano slagale hedonistički mozaik prijatnosti, tvoreći prve mrvice novinarske strasti u mašti bucmastog petogodišnjaka. Bila su to neka druga vremena kada se živelo sporo a odrastalo intenzivno. Svakog petka, međutim, Nenadov svet zavrteo bi se mnogo većom brzinom a porodična svakodnevica dobijala je posve drugačiji tok. Dok se u velikoj šerpi lagano krčkao prebranac, Nenadova baka je strogo podsećala: 

    ‐ Ne skanjeraj se više, zakasnićemo u novinarnicu! 

    Najbliža trafika bila je ona kod Kolonske kapije. Baba ga je čvrsto držala za ruku dok su se neustrašivo probijali zavejanim ulicama. Posle prijatnih  uzbuđenja koja je sobom nosila kratka snežna avantura, baba i unuk bi konačno stigli do trafike u kojoj je radila jedna lepa teta. Bila je uvek nasmejana i nehajno ogrnuta šarenim šalom. Prle je nemo zurio u rumena lica nepoznatih ljudi koji su stajali u redu i strpljivo gajili nadu da će na vreme ugrabiti primerak stripa „Nikad robom“. Reč je o likovno‐literarnim vragolijama Mirka i Slavka. Podvizi hrabrih partizana, Nenada su mnogo više oduševljavali od avantura uvezenih junaka poput Zagora, Blek Stene i Komandanta Marka. Uživao je u svih sedam ofanziva i epopeji hrabrih boraca tokom NOB‐a i revolucije. Ponekad bi i drug Tito zajahao na čelu kolone, dok bi Boško Buha u ulozi specijalnog gosta, onako usput, porušio nekoliko neprijateljskih bunkera. Mlada partizanka je vešto „bombe bacala“ dok je svojom zanosnom, skojevskom lepotom oko malog prsta podjednako uspešno vrtela i Mirka i Slavka. Bilo je predivno dok je trajalo, a onda je teta sa šarenim šalom sve češće poručivala: 

    – Nemojte čekati! Štampa danas ne stiže. Otežani uslovi saobraćaja i sneg koji je i ovog januara iznenadio lokalne putare. Zar vi ljudi ne slušate radio? Hajde, razlaz! Treba da doručkujem, komšija Milovan mi je upravo doneo čvarke! 

    I tako, revolucionarni polet i antifašistički zanos vremenom su polako utihnuli a roditelji su obećali da će mu ubuduće redovno kupovati “Politikin zabavnik“. 

    Pošto je mentalnim trikom pomerio sećanja u stranu, Prle je obukao džemper i istrčao ispred knjižare da preuzme svoje sledovanje „Radosti“. Nekoliko decenija kasnije, na drugom kraju sveta, miris novina je i dalje bio isti. Nehajno je prelistavao lokalni nedeljnik a onda mu je pažnju privukla priča o nesporazumu koji je izbio među prvim komšijama u Moralvilu. Reporter napominje da će poslednju reč u ovom sukobu najverovatnije dati sud. Naime, gospodin i gospođa Smit imaju sina i ćerku koji su nedavno krenuli u školu. Mališani porodice Džons koji žive u komšiluku, puno su mlađi i razdragano uživaju u blagodetima detinjstva. Smitovi su želeli da učine dobro delo i svojim prvim susedima poklonili igračke, odelo kao i kompletan nameštaj za dečiju sobu. Nedelju dana kasnije, švrljajući lokalnim radnjama, gospođu Smit je sačekalo neprijatno iznenađenje. U prodavnici polovne robe ugledala je celokupni asortiman dečijih radosti koje su nedavno poklonili Džonsovima. U daljem toku priče žitelji Moralvila žestoko su polemisali na temu koliko je porodica Džons postupila u skladu sa opšteprihvaćenim moralnim principima i da li je odluka da prodaju komšijske poklone ispravna? Nenad je nastavio da proučava sadržaj „Radosti“ i pomislio da ako ovaj komšijski nesporazum zaslužuje centralno mesto u lokalnim novinama onda ga definitivno očekuje monotona budućnost u ovom pitomom gradu.  Na stranicama koje slede ređali su se tekstovi o senilnoj baki u čijem stanu je pronađeno dvadeset sedam zapuštenih mačaka, zatim vest da će povodom nastupajućih praznika pojeftiniti ulaznice za posetu nacionalnim parkovima i muzejima. Aktuelnosti iz kulture, sportske teme, čitulje… 

    Primetio je da se ritual čitanja novina s vremenom potpuno promenio. Kao klinac, novine je čitao otpozadi. Sportska strana, pa redom. Kasnije je počinjao sa dešavanjima iz kulture. Najpre film, pa onda književnost i najzad pozorište. Tokom nesrećnih devedesetih pratio je samo političke sadržaje. Najviše ga brine što u poslednje vreme, dan sve češće počinje čitanjem izveštaja sa njujorške berze. Možda je to samo zato što ima dobru dušu pa brine o sudbini tuđih para. 

    Napravio je još jedan espreso a onda krenuo sa detaljnim čitanjem izabranih tekstova. Na sedmoj strani, odmah ispred svoje kolumne, naišao je na zanimljiv predlog centralizovanja vremenskih zona u svetu, pod naslovom Univerzalno vreme. Trenutno, u svim velikim zemljama sveta postoji više različitih vremenskih zona. Tako Rusija ima jedanaest, SAD devet, Australija tri, Indija dve a Kina samo jednu zonu. Vreme u Severnoj Koreji računa se prema tzv. Pjongjang pricipu ili u prevodu, satovi u Severnoj Koreji pomereni su za pola sata u odnosu na ostatak sveta dok su u Nepalu otišli korak dalje pomerivši ih za 45 minuta. Tako na primer, kada je u Parizu ponoć u Katmanduu je 4:45 a u Pjongjangu 7:30. Da bi se u vreme opšte globalizacije izbegla vremenska pometnja, naučnici sa Univerzitata Stenford predlažu uvođenje – univerzalnog vremena. Prema njihovoj ideji, u svakom trenutku, u svakoj zemlji, na svim kontinentima sat bi uvek pokazivao identično vreme. Novo računanje vremena podrazumevalo bi i prilagođavanje dnevnih aktivnosti i brzo privikavanje na novu svakodnevicu. U Njujorku bi se ustajalo oko podne, na posao odlazilo u 14 sati dok bi se večera servirala iza ponoći. Kragujevčani bi opet budilnike navijali u 18 sati, na posao odlazili odmah posle Dnevnika dok bi vreme ručka bilo pomereno za 6 ujutru. U nastavku teksta, naučnici su izneli i predlog novog, reformisanog kalendara ali je Nenad brže bolje prekinuo sa čitanjem i brzim pokretom zatvorio novine. „Samo mi treba još jedna rasprava na temu naš i njihov… kalendar, Uskrs, Božić. Dosta je bilo besmislica za jedno jutro!“, zaključio je u sebi nevoljno.

    Dok je pripremao doručak, Nenad Dejanović se na trenutak prisetio razgovora sa glavnim urednikom „Radosti“ koji ga je posavetovao kako da svoju knjižaru za male pare opremi svetskim magazinima.

    – Najpoznatije novine i časopisi ne finansiraju se više od prodaje i pretplate već isključivo od sponzora kojima je jedino važan broj čitalaca. Tako smo došli u apsurdnu situaciju da pretplata na trideset izdanja Njujork tajmsa košta pet dolara a ako izdvojiš deset, imaćeš potpun internet pristup bukvalno svim svetskim novinama, časopisima i magazinima. Na žalost prijatelju, štampa je odštampala svoje! Ostalo nam je da se malo koprcamo po internetu i u žestokoj konkurenciji sa Fejsbukom borimo za čitaoce, zaključio je sa uzdahom „glodur“ Majkl.

    U želji da proveri istinitost šefove teorije, Nenad je otišao korak dalje pa je posle prvog meseca prestao da plaća pretplatu ali su novine na njegovo veliko iznenađenje i dalje stizale. 

    Tada se prisetio medijske situacije u starom kraju gde vladaju neki posve drugačiji, nepisani zakoni. Umesto marketinških, medijima u zavičaju upravljaju politički „sponzori“. Kako god da okreneš u novinarstvu je baš kao i u životu, najteže biti svoj, pošten i nezavistan.

    Pre otvaranja knjižare, Prle je skoknuo do radne sobe da proveri e-mail. U „sandučetu“ ga je sačekalo divno iznenađenje – elektronsko izdanje „Varoških novina“ a na prvoj strani umesto uvodnika zasijao je sledeći tekst:

    Umre jedan Srbin, ne zna se od čega,

    Ali Gospod primi u naselja njega,

    I reče mu Gospod: „O ljubezni sine!

    Dospeo si, evo, u rajske visine.“

    „Evo ovde ima blaga svakojaka,

    I učenih ljudi, i dobrih junaka

    Tu su našli mira i naslade sebi,

    Tu će rajska sladost pristati i tebi.

    Nek’ te, dakle, briga i tuga ne guši,

    No slobodno išti što ti drago duši.“

    A Srbin će njemu: „O, Gospode jaki!

    Ja bih željno isk’o novina ma kaki’,

    U kojima piše šta sad dole rade,

    Kakve nove spletke pred izbore grade?“

    Okrete se Gospod anđelima redom,

    I zatrese tužno svojom glavom sedom:

    „Podajte mu, – reče – a šta drugo znamo?

    Ta to jedan Srbin i razume samo!“

    Vojislav Ilić: SRBIN U RAJU (1890) 

    „Ipak nije sve u parama“, pomisli Prle, „ponekad treba imati i mu… mudrosti i hrabrosti!“

  • „YUGO“ TAXI

    Popodnevna šetnja koju je Nenad Dejanović Prle disciplinovano upražnjavao svakoga dana imala je precizno utvrđeni raspored. Najpre bi obišao dva kruga oko pristaništa, potom kratak odmor na omiljenoj klupi i na kraju odlazak u kafanu. Te večeri međutim, vreme mu nije išlo na ruku. Hladan vetar ozbiljno je zapretio da naruši ustaljenu rutinu lokalnog knjižara. Trudio se da ignoriše  ideju koja je uporno sugerisala da prekine šetnju i potraži utočište u nekoj zavetrini. Prolazeći pored apoteke nenadano je naišao na lokalnog boema i dežurnog sveznalicu. Majk Peinter je kao i obično plenio elegancijom, pažljivo je popravio kravatu i vragolasto dobacio Nenadu:

    – Išao sam kod apotekara Džerija da pokupim lekove. Kada sam video cene,  shvatio sam da ću proći mnogo jeftinije ako umrem što pre.

    Na parkingu ispred kafane „Etika“ Prle je ugledao šleper natovaren raznobojnim automobilima marke Fiat 500 L. Videvši kamion, nostalgični osmeh prekrio je Nenadovo lice. Produžio je. Na ulaznim vratima pažnju mu je privukao oglas: „Potreban vozač za kućnu dostavu hrane“. U kafani nije bilo mnogo ljudi. Zbog lošeg vremena i najverniji gosti su te večeri ostali kod kuće. Za stolom pored samog ulaza opazio je nepoznatog muškarca. Gusta crna kosa, brada od tri dana i visoko čelo izbaždareno borama. Nervozno je lupao nogom po podu, prebirao po raskupusanim papirima i ispijao kafu. Nenad je prišao stolu, predstavio se i naručio piće za obojicu. Neznanac ga je ljubazno pozvao da mu se pridruži a kada je konobar doneo kafe Prle je veselo uzviknuo:

    – Automobili koje prevozite šleperom, proizvode se u mom rodnom gradu, tamo daleko na kočopernom Balkanu. Upravljati ovom grdosijom nije lak posao. Nimalo vam ne zavidim prijatelju. Koliko dugo vozite kamion?

    Vozač se najpre predstavio:

    – Zovem se Dejvid, preko dvadeset godina sam bio taksista u metropoli a onda mi se na glavu srušio čitav svet. Kamion sam počeo da vozim nedavno. Teško se privikavam, nesiguran sam za volanom, plašim se.

    Konobar Omar najpre je servirao večeru koju je Dejvid ranije naručio a ispred Prleta je diskretno spustio čašu sa burbonom. Nenad se setno prisećao različitih faza koje su pratile proizvodnju automobila u njegovom gradu. Od fiće, tristaća i stojadina preko Juga o kome se u Americi još uvek pričaju vicevi pa sve do najnovijih luksuznih modela koji ne zaostaju mnogo za konkurencijom. Po završetku večere, Dejvid je ispio veliku čašu soka od borovnice i otpočeo svoju životnu priču. Prle je otvorio beležnicu i pažljivo zapisivao svaki detalj. Valjalo je prikupiti građu za redovnu rubriku u lokalnim novinama „Radost“.

    Nekoliko meseci ranije Dejvid je vozio taksi u jednom od najvećih gradova Amerike. Dobio je poziv da pokupi mušteriju ispred bolnice. U automobil je ušao proćelavi muškarac sa naočarima. Po Dejvidovoj proceni, gospodin je tek zakoračio u petu deceniju. Ljubazno mu je saopštio destinaciju i odsutno se zagledao u daljinu. Taksista je bio željan razgovora:

    – Znam da nije uobičajeno ali eto, čeka nas duga vožnja pa sam želeo da s vama podelim užasnu sudbinu koja me je ovih dana zadesila. Zovem se Dejvid a vi?

    Putnik je ljubazno odgovorio da se zove Pol i da bi rado saslušao Dejvidovu priču. Taksista nije želeo da se mušterija predomisli pa je odmah krenuo u verbalnu akciju.

    Već dvadeset tri godine je radio kao taksista. Nijedna kazna. Nikada udes, čak ni najmanja ogrebotina na kolima. „Kada kolege počnu da te cene, što je među taksistima nezamislivo, onda znači da si postao ekspert u svojoj profesiji.“, pohvalio se. I tako sve do nedavno kada je jedan odvratni glavonja ušao u taksi.

    Dok je Dejvid odmotavao klupko svog neveselog doživljaja, Pol je analizirao vlastite probleme koji su mu već duže vreme zagorčavali život. Pristigao je iz bolnice u kojoj leži teško bolesni prijatelj čiji se život polako gasio. Sledeća Polova destinacija bila je advokatska kancelarija gde će na poslednjem ročištu biti utvrđeni detalji razvoda braka. Nakon dvadeset godina mučenja došlo je vreme da se pogase svetla bračnog cirkusa, da se klovnovi isplate i konačno proglasi fajront. Posle advokata, Pol će posetiti nepokretnog oca koji je već godinama smešten u staračkom domu. Očeva penzija do nedavno je pokrivala troškove ali su cene drastično skočile. Veliko je pitanje da li će biti u stanju da i dalje plaća lečenje. Da maler bude veći, na poslu se već uveliko zucka o „racionalizaciji radnih mesta“ što to u prevodu na jezik običnog mučenika znači – tehnološki višak ili još preciznije – otkaz! Zaposleni sa najdužim stažom, samim tim i najvećom platom uvek su prvi na meti. Činjenica da imaju iskustvo i da najbolje rade svoj posao sve je manje važna u dnašnjoj Americi kojom upravljaju moćne korporacije.

    Na prednjem sedištu taksija, Dejvidov monolog se nije prekidao. U njegovoj priči, trbušasti glavonja u pripitom stanju zahtevao je vožnju do nahudaljenijeg predgrađa metropole. Najmanje šezdeset milja u jednom pravcu. Posle dvadesetak minuta, putnik je iznenada tražio da stanu. Naredio je Dejvidu da taksimetar ostane uključen dok se ne vrati. Glavonja je ubrzo  nastavio put, izvrnuo se na zadnjem sedištu i spavao do krajnje destinacije. Taksimetar je otkucao trista dvadeset dolara. Umesto novca, mušterija je izvadio legitimaciju saobraćajne inspekcije i poručio Dejvidu da se ne šali glavom kako ne bi izgubio radnu dozvolu. Izašao je iz taksija i nesigurnim, pijanim korakom odšetao u noć. Dejvid je zapamtio ime, broj službene legitimacije, fotografisao je pijanog putnika, stanje na taksimetru i već naredog dana slučaj prijavio inspekciji. 

    Pol ga više nije slušao već je nemo jadikovao nad svojim nedaćama. Ako izgubi posao, kako će pomoći porodici umirućeg prijatelja? Da li će biti u stanju da posle razvoda otpočne novi život kada čitava imovina pripadne bivšoj ženi? Otac je zaslužio najbolju negu ali kako da mu to priuštiti?

    Taksista je sa sedišta podigao flašu, otpio gutljaj vode, podmazao grlo i nastavio svoju priču. Nedelju dana pošto je slučaj prijavljen inspekciji, Dejvid je dobio poziv iz Gradske uprave. Disciplinska komisija je pokrenula postupak ali ne protiv glavonje već protiv Dejvida. Prema tvrdnji trbušastog inspektora, tokom vožnje, taksista mu je navodno nudio usluge prostitutke koja za Dejvida  radi već duže vreme, kao i drogu po izboru putnika. Naravno, za sve to inspekcija je imala unapred pripremljene svedoke. Dejvidu su ponuđene dve opcije: da pocepa prijavu i izvini se glavonji posle čega bi mu komisija progledala kroz prste. Ukoliko nastavi sa isterivanjem pravde, biće mu oduzeta taksi dozvola a čitav slučaj prosleđen policiji. „I eto, zaključio je Dejvid, „pravda je odavno umrla prijatelju a ja sam ti očigledno najnesrećniji čovek na svetu!“

    Pol je udahnuo duboko, nakašljao se kratko i odgovorio žustro: „Iako si najnesrećniji čovek na svetu ja bih se eto veoma rado menjao sa tobom. Kod mene je sve u najboljem redu: blizak prijatelj mi je na samrti pa sam se uputio kod njegovih da ih malo ohrabrim, otac mi je godinama nepokretan a cena smeštaja u staračkom domu drastično je skočila i teško ću moći da je platim, na poslu su počela otpuštanja i ja sam najozbilniji kandidat za „titulu“ – tehnloški višak… Umalo da zaboravim razvod braka koji će uskoro postati pravosnažan a bivša žena zadržava gotovo svu imovinu. Dragi prijatelju, rado ću prihvatiti tvoju nepravdu i nesreću a ti uživaj bar na kratko u raju koji je meni onaj gore podario.

    U tom trentku osetili su snažan udarac. Ogromni Ford Eksplorer, svom snagom je udario u Dejvidov taksi. Dvadesetak minuta kasnije, Pol je ležao u ambulantnim kolima čija je sirena bolno zavijala. Iznenada, iz desnog džepa je  zazvonio telefon: „Halo, zdravo ćale, dobro da si se javio. Evo super sam! Žena i ja večeramo, puno te pozdravlja. Na poslu? Odlično, dobio sam malu povišicu ali je zato poso siguran. Sirena? Mi smo na terasi jednog romantičnog restorana u centru grada a ambulantna kola su upravo prošla pored nas. Važi, vidimo se sutra!“ Onda je spustio telefon i upitao bolničara: „Može li nešto protiv bolova… ali onih duševnih?“

    Nekoliko dana kasnije Dejvid je saznao tužnu vest da je Pol iste noći pao u komu iz koje se nije probudio.

    Posle ovog tragičnog događaja, Dejvid je dao otkaz i nekoliko meseci nije izlazio iz kuće. Kada je depresija malo popustila, odlučio je da potraži novi posao. Od tada prevozi automobile proizvedene u Nenadovom rodnom gradu. Mrzi sebe, prezire posao i životari… a do kada će tako ni sam nije siguran.

    Prle je iz džepa izvadio omanju knjigu mudrosti, otvorio osmu stranu i sagovrniku pročitao sledeću rečenicu: „Ukoliko ne voliš nešto – menjaj ga. Ukoliko ga ne možeš promeniti – menjaj svoj stav. Nemoj se žaliti!“, napisala je Maja Angelou. Potom je otišao do ulaznih vrata, odlepio oglas i pružio ga Dejvidu:

    – Odvezi FIAT-e na odredište a onda se vrati u Moralvil. Pobrinuću se da dobiješ ovaj posao. Razvoženje hrane sigurno nije nešto o čemu si sanjao ali ćeš biti okružen dobrim ljudima koji su uvek spremni da pomognu. 

    Dejvid je poslušao novostečenog prijatelja. Kupio je Fiat 500 L i preselio se u Moralvil. Razvozio je hranu po kućama a žitelje malenog grada prevozio do željene destinacije. Vožnju je naplaćivao po sistemu – koliko ko da. Novac zarađen od taksiranja uplaćivao je staračkom domu u kome je živeo Polov otac.

  • VALJA NAMA PREKO BREGA

    Prošlo je godinu dana od kada je Prle stigao u Moralvil. Dovoljno vremena da se osete pozitivne vibracije ovog pitomog mesta. Polako se navikavao na novi zanat. U njegovim godinama, poslovni uspeh nije bio primaran. Duhovni mir, obilje knjiga i neusvojenog znanja zajedno sa živopisnim predelima primorskog grada otkrivali su mu novu, još neistraženu dimenziju života. U mladosti, more je budilo posve drugačije asociacije. Socrealističko poimanje mora podrazumevalo je letnji godišnji odmor. Smeštaj u radničkom odmaralištu i strogo poštovanje dnevnog rasporeda: doručak, odazak na plažu, ručak, opet plaža a onda šetnja po lokalnom korzou. Ovoj listi valja dodati i  konzumiranje morskih specijaliteta na koje se mališani pristigli iz kontinetalnih krajeva nikada nisu navikli. Nenad Dejanović je voleo more ali na svoj način. Opčinjavao ga je zvuk talasa, miris vazduha i tajanstvenost kojom je zračio okean. Jutarnja šetnja pored obale postala je obavezan deo njegove svakodnevice. Od kada je dobio ponudu da u lokalnim novinama “Radost” svake nedelje objavljuje autorski članak, mozak iskusnog novinara radio je punom parom. Rok za predaju teksta se bližio a ideja za priču još uvek nije dolazila. Posle šetnje, obično bi skuvao kafu, prokrstario internetom a onda bi sa šoljom u ruci razdragano sišao u radnju. Bez jasno utvrđenog reda, po ko zna koji put  nanovo je uređivao police sa knjigama. Tog jutra, sasvim slučajno naišao je na “Medicinske tajne Američkih Indijanaca” i odmah se preselio u svet čudotvornih trava i lekovitog bilja. Dok je studiozno proučavao karakteristike aloe vere, oglasilo se viseće zvono na vratima. 

    Vlasnica restorana “Etika” gospođa Rebeka Braun pojavila se sa velikom kesom u rukama. Poslednjih dana, na internetu je uporno tražila recepte srpskih specijaliteta. Naučila je svakojake izraze od rinflajša, sarme, ćevapa, sataraša, đuveča, kapame, musake, gulaša … pa sve do šufnudli, baklava, štrudle i princes krofni. Recepti su joj se činili poznatim dok joj nazivi specijaliteta nisu nimalo srpski zvučali. Ostavila je kulinarsko-lingvističke dileme po strani i odlučila da za Prleta napravi punjene paprike zapečene u rerni, Karađorđevu šniclu i Vasinu tortu. Rebeka je čitav život provela u Moralvilu. Do penzije, radila je kao nastavnik u lokalnoj školi. Trideset pet godina živela je u srećnom braku sa lokalnim kafedžijom Daglasom Braunom. Muž je dugo bolovao a Rebeka ga je brižno negovala. Deca su već  davno otišla svojim putem tako da je Rebeka uz brigu o bolesnom mužu polako počela da preuzima i vođenje restorana. Daglasa je izgubila pre pet godina i od tada je, kako bi u šali govorila, potpuno posvećena “Etici” aludirajući na originalno ime kafane koju je od muža nasledila i svim srcem volela.

    – Puno hvala. Zaželeo sam se domaće kuhinje. Možda će mi srpski specijaliteti pomoći  da uklonim kreativnu blokadu. Već danima ne mogu da odlučim o čemu bih pisao za novi broj “Radosti”, požalio se Nenad.

    Krenuli su prema čajnoj kuhinji. Prle je propustio gošću, ponudio joj stolicu i nasuo burbon. Piće je ohrabrilo Rebeku da odmah ponudi rešenje:

    – Vaša kolumna bi trebalo da opiše život običnih ljudi u Moralvilu, posetioce kafane “Etika”, muštreije u knjižari… U isto vreme, valjalo bi se dotaći životnih tema zajedničkih svim narodima sveta. Nešto kao – moralne teme i etičke dileme, zaključila je.

    Prle je podgrejao hranu i otvorio flašu vina. Tokom ručka, počela je prijateljska polemika. Tok raspave pomogao je Nenadu da prikupi početni materijal za novinarski tekst čiji se rok približavao. Rebekina priča bila je tužna i inspirativna. Nedavno je dobila e-mail u kome joj se rođak Stiven obratio za pomoć. Poslednjih godina Stiven se hrabro borio sa neizlečivom bolešću. Posle višegodišnjih hemoterapija i zračenja, lekari su zaključili da bi dalje lečenje bilo uzaludno. Pozvali su njegove najbliže i posavetovali ih da Stivena odvedu kući i olakšaju mu poslednje dane. Porodica međutim, nije želela da  posluša savet lekara. Preko interneta su pronašli iscelitelja koji je različitim travama lečio metastazu karcinoma. Ideja „sigurnog izlečenja“ ohrabrila je Stivena da se uputi u Australiju gde je samoimenovani vidar primao svoje pacijente. Jedini problem međutim, predstavljao je novac. Nedavno, Rebeka je ponudila pomoć za lečenje bliskog rođaka ali se iznenada našla u dilemi. Lekari su rekli svoje i posle višegodišnjeg lečenja zaključili da Stivenu nema pomoći. Rebeka je smatrala da bi bilo najbolje da poslednje nedelje žvota Stiven provede u miru okružen svojim najbližim. 

    – Nadrilekari širom sveta koriste tuđu nesreću kako bi se dokopali novca, zašto bi ovi iz Australije bili drugačiji?, pitala se.

    Gošća je pogledala nalepnicu koja je krasila vinsku flašu „Motto-Backbone“: 

    – Odličan kabarne po veoma pristojnoj ceni!, prokometarisala je. 

    Prle je dopunio čaše i zaoštrio debatu:

    – Mišljenja sam da čak i lažna nada predstavlja manju nesreću od potpune beznadežnosti? Imamo li prava da o tome presuđujemo? Ma koliko se trudili mi ipak nismo stručnjaci ni za tradicionalnu a ni  za alternativnu medicinu!

    U tom trenutku ponovo se oglasilo zvono najavljujući ulazak mušterija u knjižaru. Posetioci nisu navraćali često ali bi obično dolazili u nezgodno vreme. 

    – U pravu ste prijatelju, nastavila je Rebeka,  imala sam dobru nameru ali sam svoju ulogu shvatila na pogrešan način. Ponašam se kao ovi današnji nazovi „humanisti“ koji bi da izbeglice primaju po verskoj osnovi – Hrišćani napred, ostali stoj!

    Prle je klimnuo glavom u znak odobravanja, salvetom obrisao brkove i uz izvinjenje krenuo prema knjižari gde su ga čekala poznata lica. Bili su to Nenadovi drugari iz kafane “Etika” apotekar Džefri i sveznajući penzioner Ričard. Iako su se u sve razumeli i o svakoj temi imali vrlo konkretno mišljenje za kupovinu knjiga nikada nisu bili zainteresovani. Džefri se prvi oglasio:

    – Satima se raspravljamo ali do pravog odgovora nismo došli. Predložio sam da potražimo tvoju pomoć. Molim te presudi ko je u pravu.

    – Pored tolikih knjiga sigurno znaš odgovore na mnoga pitanja, žacnuo ga je šaljivo Ričard.

    O čemu se zapravo radi? U kafani “Etika” nedavno je počeo da radi konobar Omar. Neuobičajeno za malo mesto o Omaru se nije puno znalo. Sudeći prema izgledu i akcentu činilo se da je  pristigao iz neke od arapskih zemalja. Sa rancem na leđima i osmehom na licu špartao je Moralvilom uzduž i popreko. Na ulici srdačan u kafani vredan i ljubazan. Omar je nedavno svratio do lokalne apoteke, predao recept ali lek nije podigao. Posle nekoliko dana Džefri mu je doneo tablete u kafanu. Omar se srdačno zahvalio i duhovito prokomentarisao: „Kada neće breg Muhamedu onda će Muhamed bregu!“ Ovaj komentar međutim, pokrenuo je žučnu raspravu. Šta je mladić time hteo da kaže? Pominjanje Muhameda u ova sumanuta vremena nije dobar znak. Da tajanstveni pridošlica nije povezan sa teroristima? Nemoćni da sami odgonetnu rečene dileme, Džefri i Ričard su se za pomoć obratili Nenadu.

    – Pametan si čovek, po čitav dan čitaš a i dolaziš s one strane okeana pa su ti ovakve egzotične situacije dobro poznate.

    Prle se nakašljao i počeo sa odgonetanjem misterije: 

    – Priču o Muhamedu i bregu, prvi je pomenuo Frensis Bejkon u Esejima objavljenim 1625. godine. Bejkon napominje da je Muhamed, čarobnim rečima pozvao breg da mu se približi. Pošto je posle nekoliko neuspelih pokušaja, breg ostao na svom mestu, Muhamed je odlučio da se pokori bregovoj istrajnosti. Dugo se mislilo da je ova priča preuzeta iz Kurana ali su poznavaoci „Svete knjige“ to odlučno negirali. Mnogi narodi navode ovu rečenicu kao svoju narodnu poslovicu ali ni to nije tačno.

    – Dakle gospodo, nastavio je Prle, nema razloga za brigu. Omar je samo želeo da bude duhovit. Rečenica nema versku a ponajmanje terorističku pozadinu. Sve ostalo međutim moraćete sami da istražite. Ovde ima puno knjiga, pa izvolite.

    Rebeka se srdačno zahvalila na gostoprimstvu i uz osmeh poručila veselom društvu iz ćoška knjižare:

        – Idem da uplatim novac koji će nadam se pomoći Stivenovom lečenju. Posle toga, svu trojicu pozivam da dođete u kafanu. Prva tura je na račun kuće ali pod uslovom da mi konobara ostavite na miru. Siromašan je to ali vredan momak kome je potrebna pomoć. Daleko je Omar od teroriste.

        – Slažem se draga Rebeka, dodao je Prle, ili kako bi u mome kraju rekli – lako je nejakim Omarom bregove mlatiti!