Blog

  • Koincidencija ili konspiracija: TANKA CRNA LINIJA

    Zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku?

    Oni u principu ionako rijetko čitaju.

    A i to što čitaju krive stvari čitaju!

    Pa zašto im onda ne isključuju elektriku?

    „3 N” Džoni Štulić

    Kada smo bili mali, učili su nas da istinu tražimo u novinama, na radiju i televiziij, a da maštu razvijamo kroz književnost, pozorište i film. Iskustvo nam govori da je realnost potpuno drugačija, stvarnost izvrnuta a istina teško dokučiva. U svakodnevnom životu,  mediji nas hrane bajkama i šarenim lažama dok umetnost, krči put ka istini. Tumači nam i potkazuje stvarnost a neretko predviđa i  budućnost. Umetnici imaju osetljiv radar pa ono što drugima promakne, oni uočavaju mnogo ranije. Nisu pisci ni vračare ni vidovnjaci, oni samo pažljivo prate šta se pred njihovim očima zbiva jer umetnost ne predstavlja ogledalo budućnosti, već skener sadašnjosti.

    Čovek bi pomislio da, u vreme interneta i globalne digitalizacije, nije teško biti intuitivan, dalekovid i vizionarski obdaren a opet retki su oni koji vide dalje od svog nosa. Tviter je privlčniji od „Nacionalne geografije” a Instagram važniji od digitalnog sadržaja svih bibioteka sveta. Književnost, s druge strane, nudi fantastične primere dalekovidosti i to u delima iz davne prošlosti kada je, što se tehnologije tiče, i sijalica iznad pera i papira bila pravi luksuz. Pre tačno sto godina, u romanu „Mi“,  Jevgenij Zamjatin je predvideo: totalitarni nadzor, ljude bez imena označene brojevima (baš kao deca Ilona Maska), ukidanje individualnosti radi „kolektivne sreće”… Njegova vizija predstavlja prvu modernu distopiju koja nas upozorava na gubljenje slobode i vlastitog identiteta. Zamjatin je inspirisao futurističko stvaralaštvo Džordža Orvela koji nije znao šta će se tačno dogoditi 1984. godine, ali je video u kom  pravcu ide svet posle Drugog svetskog rata. Propaganda, kontrola uma, represivni sistemi, masovno prisluškivanje, manipulacija informacijama i istorijom te stalni ratovi kao sredstvo unutrašnje kontrole. U romanu „Vrli novi svet“, Oldos Haksli je još 1932. godine „predvideo“ genetski inženjering i selekciju embriona, društvo zasnovano na hedonizmu i potrošnji, masovno korišćenje lekova za smirenje, uniformisani svet bez identiteta i duhovnosti. Haksli je tvrdio da će ljudi voleti svoje ropstvo jer će im sistem dati sve što žele – osim slobode da misle. Na našim prostorima, u romanu „Besnilo“, Borislav Pekić je kroz literarnu strukturu  trilera ispričao ono što danas izgleda kao simulacija pandemijske krize sa svim kontradikcijama. Svedoci smo epidemije koja postaje sredstvo manipulacije i kontrole, bioterorizma i sumnjivih medicinskih eksperimenta. Nastaje globalni haos zbog straha, dezinformacija, nepoverenja u zdravstveni sistem i mešanje politike u nauku dok korumpirani sistem koristi krizu za jačanje moći. Roman je objavljen četrdeset godina pre KOVID-a.

    IJU, ŠTA TO BI?

    Ovih dana, dok vlast u mojim domovinama vrši nevidljivu implatanciju svekolikog idiotizma u mozgove svojih podanika, odlučio sam da ponovo odgledam britansku seriju „Godina za godinom“ („Years and Years“). Reč je o distopijskoj drami koja prati ubrzani kolaps čovečanstva, od 2000. do sredine 2030-ih godina. Serija prikazuje kako društvo postepeno klizi u autoritarizam, tehnološku zavisnost i kolektivnu anksioznost. Kroz svakodnevicu jedne britanske porodice pratimo sistematsko urušavanje čovečanstva u svim obastima savremenog društva. Svedoci smo uspona harizmatičnih vođa koji šokantnim i populističkim izjavama privlače javnost na svoju stranu da bi odmah po dolasku na vlast uveli represivne mere zbog kojih najviše ispaštaju baš te njihove pristalice. Izmoreni surovom realnošću, poslušni glasači se sporo trezne a kada shvate prevaru vrag se već odavno surovo s njima našalio. Istina je obesmišljena, pravda relativna a licemerje postaje zvanična valuta. Informacije se filtriraju kroz algoritme dok se ljudi uvlače u svoje medijske čaure. Neimenovani virusi, karantini i masovna panika služe kao katalizator novih mera represije i redefinisanja odnosa između pojedinca i države. Migracija stanovništva izazvana ratovima, klimatskim promenama i ekonomskim lomovima, nailazi na birokratski zid, neviđenu represiju i brutalnost. Mladi ljudi žele da se oslobode telesnih ograničenja i utonu u digitalni identitet. Veštačka inteligencija postaje prihvatljivija verzija postojanja jer se realni svet pretvorio u pakao. Do 2025. godine, svet više ne liči na onaj od pre dve decenije a užas postaje nova normalnost. Stabilnost je iluzija a zdrav razum anomalija. Tehnologija ne rešava probleme već ih čini složenijim. Društvo postaje emocionalno i ekonomski rastrojeno. Pošto su autori serije do sada gotovo sve pogodili, s pravom se pitamo – šta nas čeka dalje? Ništa dobro jer posle 2025, radnja ulazi u još mračniju fazu: države postaju tvrđave, granice su zatvorene, a „nepoželjni“ pojedinci nestaju iz sistema. Kritičari režima bivaju utišani, najčešće kroz sofisticirane mehanizme digitalne kontrole. Prenos svesti i ljudskog uma u digitalni prostor postaje stvarnost ali ne kao vrhunsko naučno dostignuće već kao poslednji pokušaj da se pobegne iz nepodnošljivog sveta oko nas. Dolazi do potpune centralizacije ekonomije, nestaje gotovina a svaka finansijska transakcija je pod strogom kontrolom. Pojedinac bez pristupa sistemu – faktički ne postoji. Ljudi pristaju na sve ali ne iz ubeđenja, već iz nemoći. U finalu, serija ne nudi spas, već pitanje: Šta se desilo dok smo nemo posmatrali i mudrovali po socijalnim mrežama umesto da se borimo?

    Poslednjih stotinak godina, i konzervativni i liberalni mediji nam prezentuju „apsolutnu istinu“ koja je navodno zasnovana na proverenim informacijama, naučim saznanjima i logičnom promišljanju. Jedni podržavaju Rusiju, drugi Ukrajinu, većina opravdava izraelsko iživljavanje u Gazi, manjina oseća empatiju prema palestinskim civilima. Zatvaranje sveta zbog virusa je naučno opravdano a globalna upotreba tek otkrivene vakcine potpuno logično rešenje. Usamljeni pojedinci koji u ovu vešto kreiranu propagandu ne veruju, proglašavaju se konspirativno opterećenim čudacima ili što bi običan svet rekao -budalama! Shodno tome, najveći svetski teoretičari zavere definitivno su Zamjatin, Orvel, Pekić, Haksli, Rej Bredberi, Pol Auster kao i autor gore ponute serije Rasel Dejvis. U isto vreme, za istinu su zaduženi političari, CNN, FOX NEWS, RTS, Pink i Informer.

    OD KOINCIDENCIJE DO ZAVERE

    Neki događaji se previše često ponovljaju da bi biili slučajnost, tada se ljudi s pravom pitaju: da li je sve zaista slučajno ili neko, to „od gore vidi sve“ i iz prikrajka vuče konce naše sudbine? U toj pukotini između zvanične verzije i zdravog razuma nastaje ono što zovemo “teorija zavere”. Koincidencija postaje sumnjiva kada se prečesto ponavlja jer ako određene elite uvek profitiraju tokom pandemija, ratova, kolapsa tržišta, ako se isti ljudi rotiraju kroz pozicije moći bez obzira na ideologiju, ako se informacije uvek „slučajno” cenzurišu u istom smeru — onda tu nešto zaista ne štima. Zdrava sumnja je deo demokratskog društva. „Teorija zavere” je etiketa, često korišćena da se diskredituje politički nekorektna istina. Kad priča ozbiljno preti da naruši zvanični narativ, retko se opovrgava, već se ismijava. Ako se postavi pitanje o čudnom preklapanju politike i korporativnih interesa, radoznali pojedinac odmah biva proglašen teoretičarom zavere, čak i kada je pitanje potpuno legitimno. U praksi: etiketa „konspiracije“ često funkcioniše kao alat za kontrolu diskursa. S jedne strane, upozoravaju nas da ne nasedamo na dezinformacije dok nas stvarnost svakodnevno podseća da je „koincidencija“  postala obrazac. Na kraju, bezumne ideje od juče, današnje su udarne vesti. A umetnost, književnost i satira koje bi trebalo da nas razonode ili zaplaše sve češće zvuče kao najava onoga što sledi.

    Kada se kaže „zavera”, običan svet zamišlja tajna društva u mračnoj sobi koji praktikuju čudne rituale. Realnost je međutim, manje mistična i mnogo opasnija. Ključni akteri se samo ponašaju u skladu sa sopstvenim interesima dok sistem nagrađuje njihova (ne)dela. Nema potrebe za dogovorom jer sistem to već “automatski” reguliše. Zato često izgleda kao da „neko sve unapred planira”, ali u stvari svi samo igraju po pravilima koja su postavljena tako da na kraju uvek profitiraju isti. Ako pak kažemo da moćni akteri koriste krize koje su sami izazvali da bi ojačali svoju poziciju — to je politički realizam. Jednostavno, razlika je samo u tonu, u nijansama i otvorenosti prema činjenicama.

    Mnoge ideje koje su prvo predstavljene kao satira, naučna fantastika, distopijska fikcija vremenom su se pretvorile u politikčke platforme. Digitalna identifikacija, obavezna vakcinacija, poeni za „društveno prihvatljivo ponašanje“, zabrana gotovinskog plaćanja… sve to je pre samo nekoliko godina delovalo kao paranoidna fantastika a danas je deo ozbiljnih političkih planova. Ako javnost burno reaguje, plan se privremeno povuče ali kada je ravnodušna — ide se dalje. Nije potrebna zavera da bi se društvo menjalo u pravcu potpune kontrole. Potrebna je samo postepena normalizacija. Umetnost igra važnu ulogu u testiranju granica prihvatljivog. Šta je juče bio šok, danas je tvit, mim, tik-tok story. Sutra — zakon.

    U današnjem društvu ne postoje tabu teme već samo strah od odgovora. Granica između teorije zavere i političke realnosti nije fiksna — ona zavisi od toga koliko smo spremni da preispitujemo ono što nam se nudi kao „istina“. Nepohodno je braniti pravo na sumnju ali ne onu zasnovanu na paranoji, već  onu prosteklu iz istine da svaka vlast uvek traži još veću moć i da sistemi ne postaju korumpirani slučajno. U tom globalnom „majstorisanju“ umetnost i mediji nisu samo ogledala — već i alati. Zato kad god se nešto „mnogo važno desi“, a isti ljudi poatnu još moćniji i bogatiji, vredi postaviti pitanje: Je li ovo stvarno još jedna koincidencija? Ili je vreme da prestanemo da se pravimo da je slučajnost jedini odgovor?

  • Beg u filozofiju: NIJE MORALNO AL’ JE PARADOKSALNO

    Pre mnogo godina, u Kragujevačkoj gimnaziji, logiku i filozofiju predavao je jedan veliki šmeker, bio je to profesor Petar Petrović. Kad god bi želeo da kaže istinu koja nam se ne bi svidela, nije koristio pogrdne izraze već filozofske paradokse. Najbolji đaci u našem odeljenju nisu voleli njegove predmete jer se kod profesora Petrovića nije moglo nabubati. Pa kad izađu ispred table, Pera bi im poručio sledeće:

    „Znanje se ne uči napamet, ono se polako stiče. Slušaj. Posmatraj. Razmišljaj. Tek tada će ti se sve pred očima otvoriti, a gradivo samo kasti!”

    Nisam spadao u odlikaše, nisam bio ni „ćaci”, ali sam voleo većinu svojih profesora. Koju godinu kasnije, to mi se vratilo na najlepši način kada sam neko vreme i sâm nosio dnevnik ispod miške.

    Pitam se, koji bi paradoks profesor Pera iskoristio da objasni položaj prosvetnih radnika u Srbiji danas? Vlast uporno tvrdi da „poštuje profesore“, da je „obrazovanje stub društva“ i da „bez nastavnika nema budućnosti“. U isto vreme im uskraćuju osnovna sredstva, ponižavaju ih u medijima, zabranjuju štrajk…

    Ako vlast govori istinu kad kaže da ceni prosvetu – onda je sve što radi laž. A opet, ako laže – onda je istina da ih baš ni malo ne ceni. Paradoks bez izlaza – osim ako se ne osvrnemo iza sebe i vidimo šta se stvarno dešava…

    A dešava se mnogo toga – i u prosveti, i u Srbiji, a boga mi i u celom svetu. Da je profesor Petrović živ, imao bi materijala za celu knjigu o bezbrojnim paradoksima koji vrebaju iza svakog ćoška.

    KROKODIL NA BRODU „TEZEJ”

    U društvu u kome se sve zna, a ništa ne važi, gde se istina svodi na zvaničnu verziju, a sloboda na privilegiju lojalnih – teško je zadržati osećaj stvarnosti, a još teže ostati pametan.

    Kad krađa postane „izborni rezultat”, a poslušnost se tumači kao „politička zrelost”, tada opravdani i dostojanstveni protesti postaju „nasilje”. To je trenutak kada čovek počne da sumnja – ne samo u vlast, već i u sopstveni razum. Filozofija tada više nije luksuz niti apstraktna gimnastika uma, već postaje uputstvo za preživljavanje. Ako ćemo pošteno, sve što danas gledamo u Srbiji – nije samo politička patologija. To je čista logika. Izvrnuta, perverzna, ali savršeno funkcionalna. Vlast više ne koristi silu kao osnovnu alatku, već paradoks u kom još uvek drži čitavo društvo.

    Kao dokaz da sam pazio na času, evo jednog primera iz antičke filozofije.

    Krokodil otme dete i kaže roditeljima: „Vratiću ga ako pogodite šta ću da uradim.” Roditelj kaže: „Nećeš ga vratiti.” I tu počinje paradoks. Ako krokodil odluči da ne vrati dete – onda je roditelj pogodio i dete bi trebalo da bude vraćeno. Ali ako krokodil vrati dete – roditelj je dao pogrešan odgovor, a po obećanju, dete ne bi trebalo da bude vraćeno.

    Šta god da krokodil uradi – krši obećanje. Šta god da roditelj kaže – gubi dete. Paradoks nastaje jer verbalni uslov sam sebe pobija i ne postoji logički izlaz bez kontradikcije.

    U Srbiji, građani kažu: „Izbori su pokradeni.” Vlast odgovara: „Pokažite dokaz.” Slede primeri kupovine glasova, selidba glasača… Vlast odgovara da je reč o manipulaciji, veštačkoj inteligenciji, obojenoj revoluciji.

    Ako ćutiš – znači da se slažeš. Ako progovoriš – ugrožavaš državu. Ako protestuješ – nasilnik si. Ako ignorišeš – saučesnik.

    U ovom zatvorenom krugu, svaka reakcija ide u korist moći. Ne zato što je argument jači, već zato što su pravila tako postavljena da ne postoji tačan odgovor.

    Logika više nije sredstvo za razumevanje – već mehanizam za obesmišljavanje stvarnosti.

    I dok lutamo kroz logičke lavirinte besmisla, dolazimo do metafizičkog paradoksa identiteta, koji je prvi formulisao Plutarh u delu „O životu Tezeja”.

    Brod kojim je Tezej putovao vraćen je u Atinu. Kako su daske trulile, postepeno su ih zamenjivali novim, sve do onog dana kada nijedan originalni deo nije ostao.

    Filozofi su tada postavili sledeća pitanja: Da li je to još uvek isti brod? Šta ako neko prikupi sve originalne daske koje su uklonjene i od njih ponovo sastavi stari brod? Koji je od ta dva broda sada „pravi” Brod Tezej?

    U Srbiji, institucije i dalje nose ista imena, ali je sve ostalo promenjeno. Mediji postoje – ali ne informišu. Parlament je na istom mestu – ali bi bolje bilo da zaseda pod cirkuskom šatrom. Sudovi su tu – ali ne sude moćnima već sirotinji raji. Izbori se održavaju – ali se pobednik unapred zna.

    Država podseća na sveže ofarbanu palubu, dok se u unutrašnjosti sve raspada. Da li je to još uvek srpski brod, pošto su mu sve „daske” promenili?

    Najtužnije je što se isto događa i sa „mornarima”, koji su vaspitavani da poštuju vlast, a ne zakon. Da veruju „kapetanu lađe”, a ne svojim očima. Da trpe, jer „može i gore”.

    Vremenom su jednostavno zaboravili kako izgleda stara verzija njih samih.

    KAMEN (NE)MOĆI

    Paradoks svemoći je logički problem koji se postavlja u okviru filozofije religije i metafizike, a posebno u raspravama o prirodi božanske (apsolutne) moći.

    Pitanje glasi: Može li svemoguće biće stvoriti kamen koji ne može podići? Ako može da ga stvori, onda postoji nešto što nije u stanju da podigne – pa tako biće nije svemoguće. Ako ne može da ga stvori, onda postoji nešto što je previše komplikovano da napravi – pa opet nije svemoguće.

    Može li neko ko ima apsolutnu kontrolu da stvori sistem u kom je moguća njegova smena?

    Ako može – više nije svemoćan. Ako ne može – njegova moć je iluzija.

    Vučić je i država, i partija, i ustav, i zakon, i medijski narativ. Sve se meri njegovim likom i delom. Ali u tom totalitetu leži i slabost, jer ništa ne može da funkcioniše bez njega. Kad sistem zakaže – nadstrešnica nije renovirana. Kad građani protestuju – ne znaju šta hoće. Kad stranci kritikuju – to je napad na suverenitet.

    Moć koja ne može da se preda – nije snaga, već slabost. To je sistem bez sigurnosne mreže (opet asocijacija na cirkus!?) koji se ne može zamisliti bez svog kreatora. I zato se grčevito drži vlasti, dok se sam od sebe urušava – ali ne preko noći, već korak po korak, zrno po zrno…

    Tako dolazimo i do Paradoksa gomile. Dakle, ako imamo gomilu peska i sklonimo jedno zrno – i dalje imamo gomilu. Ako ponovo uklonimo jedno zrno – i dalje je gomila. Ako nastavimo da uklanjamo zrno po zrno – u kom trenutku ona prestaje da bude gomila?

    U Srbiji, prvo su promenili vlasništvo i uređivačku politiku slobodnih medija. Potom je zabranjen jedan protest, pa drugi… Onda su prebili novinara, uhapsili aktivistu. Pokrali prve, druge, treće… izbore.

    Malo po malo, sloboda je ugušena, a goropad ukroćena. Građani su se na sve privikavali, kao na vremensku prognozu. „Šta ja tu mogu, trpim zbog dece, šta ću?” postala je opšta životna filozofija – uz ono neizbežno „Svi su isti!”.

    LUD, ZBUNJEN, PREVAREN… 

    U dobro osmišljenom i pažljivo negovanom haosu, istina postaje relativna. Svuda oko nas vlada pravilo da je reč vlasti neopoziva. To je apsolutna istina samo po definiciji, ali ne i po sadržaju: „Izbori su pošteni”, „opozicija želi vlast”, „pustimo institucije da rade svoj posao.”

    U takvom ambijentu, istina ne umire od laži – već od viška tumačenja. Više se ne postavlja pitanje ko je u pravu – već čije je pravo da tumači istinu.

    Vlast svuda koristi patriotizam kao štit. Ne kritikuješ vlast – nego domovinu. Ko god digne glas protiv korupcije, ratova, cenzure – odmah je „izdajnik”. I to važi od Srbije do Izraela, od Rusije do Amerike. Vođa se izjednačava sa državom, država sa narodom – a narod sa jednim jedinim narativom.

    U Gazi se ubijanje civila sprovodi „u skladu s međunarodnim pravom”, dok se međunarodno pravo svakodnevno krši. U Srbiji se protesti razbijaju pod izgovorom „javnog reda i mira”, a javni red su batinaši pod fantomkama. U Americi, legalno je da milijarderi kupuju izbore – jer se to zove „politički doprinos”.

    U savremenim autoritarnim režimima, građanin je istovremeno slobodan i zarobljen, zaštićen i ugrožen, pozvan da misli, ali mu je onemogućeno da se pita.

    Na površini – sve izgleda stabilno, zakonski utemeljeno i demokratski obojeno. Ipak, čim zagrebemo ispod retorike vlasti, nailazimo na paradokse koji pokazuju kako se moć održava ne samo kroz čistu silu, već i kroz logiku koja se čini neoborivom dok ne postane apsurdna.

    Vlast ne vlada zato što ima rešenja – već zato što je naučila kako da nas zbuni, podeli i uveri da je nasilje opravdano, propaganda zdrava, a zlo blagougodno – i da je sve to za naše dobro. Dokle god se osećamo slobodnima jer „smo bar malo manje neslobodni nego oni drugi”, nećemo biti svesni globalnog zatvora u kome zajedno živimo.

    Najopasniji oblik moći nije onaj koji udara – već onaj koji ti kaže da je to za tvoje dobro. A najopasniji oblik ćutanja nije onaj koji ti je nametnut – već onaj koji sam biraš, verujući da si i ovoga puta u pravu.

    Moć voli paradokse, ali istina je jednostavna: Ako se ne pitaš – ne možeš da biraš. Ako ne možeš da kažeš – ne možeš da menjaš. Ako moraš da se praviš da je sve u redu – e, pa onda ništa… 

    S druge strane, tek kada insistiraš da se pitaš, kada ne ćutiš, kada odlučiš da ne pristaješ na apsurd – tada počinje promena. Ne brza i spektakularna, već spora i tiha. Iznutra. Jedan čovek, jedna misao, jedno odbijanje da se pristane na laž – to je prva pukotina kroz koju ulazi svetlo.

    Čujem svog profesora filozofije koji mi, u svom stilu, odozgo poručuje:

    „Filozofiju su izbacili iz škola da deca ne bi shvatila da je car go. Potcenili su ih, Krstiću. Mladi su pametniji nego što vlast misli. Znaju oni da svaka velika ideja danas stane u tvit, a glupost – u program Vlade!”

  • Kraj je kad studenti kažu: TOPOVSKA ZAVRŠNICA

    Moj život je pesma. Ne hvalim se dragi čitaoče jer mene, baš kao ni tebe, Milošević nije mazio a Tramp me tretira isto kao i tebe Vučić. Nešto drugo je u pitanju. Od kada sam se oženio, a tome će uskoro pune četiri decenije, u našoj kući se uvek čuje muzika. Ponekad svira moja zakonska drugarica, a mnogo češće njeni đaci. Klavirski zvuci dopiru iz prstiju mališana svih uzrasta, od kojih ogromnu većinu čine oni kineskog porekla.

    Bio je 15. mart. Jezdio sam internet talasima od N1, preko Al Džazire do Insajdera. Stotine hiljada pristojnih ljudi, u besprekornoj organizaciji studenata, ispunili su ulice Beograda. Satima sam uživao sve do momenta kada je tokom odavanja počasti nevinim žrtvama novosadske tragedije neko odlučio da sve to pokvari. Svetleći skup mladosti i slobode pokušali su da uvaljaju u blatnjavu kaljugu „ćacilenda“, ali im nije pošlo za rukom. Studenti su skinuli redarske prsluke i zamolili istomišljenike da se raziđu. Uprkos srpskom inatu, ljudi su ih poslušali i tako uskratili zadovoljstvo vrhovnom poglavaru šatora, blata i čekića. Najmasovniji skup u istoriji Srbije završen je dostojanstveno, baš kao što je počeo i trajao satima. Gorak ukus ostavila je očajnička odluka gore pomenutog nepomenika da upotrebi zvučno oružje protiv svog naroda i to za vreme petnaestominutne tišine.

    Izlazim da pokupim Amazon pošiljku, a ispred kuće šeta kosooki gospodin mojih godina. Ljubazno se javlja i izvinjava zbog cigarete u ruci.

    „Loše navike iz mladosti!“, kaže pre nego što se predstavio. „Ja sam Majkl Zhao, inače moj unuk uzima časove klavira kod vaše supruge.“

    Pružam ruku i započinjem neobavezan razgovor o vremenu i lepoti klasične muzike, ali moj sagovornik je osetio šta me zaista muči.

    „Divan skup danas u Beogradu, šteta što su ga tim oružjem pokvarili!“

    Ubrzo saznajem da drug Zhao još uvek predaje istoriju na fakultetu te da u slobodno vreme proučava karakteristike nekonvencionalno-sofisticiranog oružja za razbijanje demonstracija. Iz prve ruke sam dobio informacije koje sam želeo da znam ali nisam imao koga da pitam. Ugasio je cigaretu i počeo predavanje ispred garažnih vrata mog doma.

    Oružje, poznato i kao „zvučni ili sonarni top“ (Long Range Acoustic Device), koristi se za kontrolu masa i razbijanje demonstracija emitovanjem snažnih zvučnih talasa koji mogu izazvati nelagodnost ili dezorijentisanost kod ljudi. Prva upotreba zvučnog oružja protiv demonstranata dogodila se u septembru 2009. godine, tokom samita G20 u Pitsburgu. Policija je koristila uređaj kako bi rasterala demonstrante, što je izazvalo kontroverze zbog mogućih zdravstvenih posledica. Tokom protesta u Tbilisiju 2011. godine, vlasti su koristile zvučno oružje za razbijanje demonstracija. Ovaj potez je izazvao kritike međunarodne zajednice usled prekomerne upotrebe sile. Tokom rata u Ukrajini, zabeležena je upotreba istog oružja, iako detalji o konkretnim incidentima nisu široko dostupni. Posle ubistva Majkla Brauna, u Fergusonu, država Misuri, izbili su protesti protiv policijske brutalnosti. LRAD upotrebljen kako bi se kontrolisala masa i uspostavio red. I tokom protesta protiv izgradnje naftovoda u Severnoj Dakoti, poznatih kao protesti na Stending Roku, policija je iz magacina izvadila sonarni top da rastera  demonstrante. Ove metode su izazvale osudu organizacija za ljudska prava zbog prekomerne upotrebe sile i kršenja prava na mirno okupljanje. Upotreba LRAD-a protiv demonstranata pokrenula je debatu o etičnosti i potencijalnim zdravstvenim rizicima povezanim sa ovim uređajem. Iako je prvobitno osmišljen kao sredstvo vojne prinude, njegova primena u civilnim situacijama dovela je do pravnih sporova i zahteva za strožijom regulacijom njegove upotrebe te je u većini zemalja zabranjen.

    U međuvremenu, unuk je završio čas, ali deda nije planirao da se zaustavi, pa sam ih pozvao da uđu u kuću. Skuvao sam čaj iako niko od nas nije bio prehlađen.

    „Impresivno! Otkud interes za ovu tematiku?“, bio sam radoznao.

    „Ja sam preživeo Tjenanmen! Od tada pomno pratim sve što je vezano za studentske proteste u svetu i upotrebu sile na njima!“

    Nenadani gost sada je imao punu pažnju nekadašnjeg novinara čija strast za istinom nikada nije prestala. Sipao sam još čaja i izneo Jafa keks kupljen u radnji „Kod Jusufa“. Nije trebalo da postavljam pitanje jer Majkl je nastavio tamo gde je stao.

    Tokom 1980-ih Kina je prolazila kroz ekonomske reforme pod vođstvom Deng Sjaopinga. Iako su u početku donele ekonomski rast, reforme su izazvale inflaciju, nezaposlenost i produbile socijalne razlike. Mnogi su smatrali da je politički sistem ostao rigidno autoritaran, dok su obični građani nosili teret ekonomske nesigurnosti. Dodatni faktor nezadovoljstva bila je smrt Hu Jaobanga u aprilu 1989. Hu, bivši generalni sekretar Komunističke partije Kine, bio je poznat po liberalnijem pristupu reformama i zagovaranju političkih promena. Njegova smrt postala je katalizator za masovne studentske proteste, jer su mnogi u njemu videli simbol demokratskih težnji.

    „U to vreme radio sam kao asistent na katedri za istoriju Univerziteta u Pekingu. Odmah sam se priključio mojim studentima!“, pojasnio je Majkl Zhao.

    Prvi protesti počeli su na trgu Tjenanmen, u aprilu 1989. i ubrzo okupili desetine hiljada studenata, radnika i građana. Demonstranti su zahtevali veće političke slobode, borbu protiv korupcije i dijalog s vlastima. Vlada je u početku pokazala određenu toleranciju, ali je situacija postajala sve napetija pošto su se demonstracije širile po celoj zemlji. U maju 1989, protesti su privukli preko milion ljudi. Studenti su organizovali štrajk glađu, a na trgu je podignuta statua „Boginje demokratije“ koja je bila inspirisana Kipom slobode. Istovremeno, unutar same Komunističke partije rasla je podela između onih normalnih koji su smatrali da se problem može rešiti pregovorima, i kineskih „ćacija“ koji su zagovarali silu. Krajem maja, kineska vlada je proglasila vanredno stanje i angažovala Narodnooslobodilačku armiju da uguši proteste. U noći između 3. i 4. juna, tenkovi i naoružani vojnici ušli su u Peking. Pucali su i tenkovima gazili nenaoružane demonstrante i prolaznike, a prema nezavisnim izvorima, ubijeno je preko hiljadu mladih ljudi. Kineska vlast nikada nije objavila tačan broj žrtava.

    „Bilo je užasno!“, rekao je Majkl dok je nevešto skrivao suze. „Vojnici su koristili bojevu municiju, palili improvizovane barikade i pucali na ljude koji su pokušavali da pobegnu. Režim i danas odbija da prizna masakr  i na internetu aktivno cenzuriše bilo kakvu diskusiju o tome!“

    „Naši studenti su još dobro prošli!“, rekao sam neoromišljeno.

    „Ne bih ja to poredio prijatelju“, nastavio je dobronamerno. „Srbija je mala zemlja u srcu Evrope. Ne sme svaka budala da gazi decu čak i ako želi. Kina je drugo. Imao sam sreće da mi je žena vrhunski hirurg pa smo se nekako dokopali Amerike, inače bi me pojeo mrak.“

    Profesor Zhao inače priprema knjigu o studentskim protestima u svetu od 1968. do današnjih dana.

    „Malo koga to zanima, ali objaviću je za svoju dušu i prijatelje!“, rekao je, neizdržavši da me upozna sa ključnim delovima knjige u nastajanju.

    Studentski protesti širom sveta oduvek su odražavali političke, društvene i ekonomske tenzije u svojim državama. Posle legendarne 1968. godine, kada su se studenti pobunili u celom svetu, planeta je otkrila novo doba aktivizma, u kome su, uprkos nasilju i žestokim reakcijama vlasti, mladi ljudi postali pokretači promena. Jedan od najpoznatijih primera brutalnog gušenja studentskih protesta desio se 4. maja 1970. na Univerzitetu Kent Stejt u Ohaju. Studenti su protestovali protiv američke invazije na Kambodžu za vreme Vijetnamskog rata. Pripadnici Nacionalne garde otvorili su vatru na demonstrante i ubili četvoro studenata, ranivši devetoro. Samo deset dana kasnije, 14. maja, u sličnom incidentu na Džekson Stejt univerzitetu u Misisipiju, policija je ubila još dvoje studenata. Ove tragedije izazvale su masovne proteste širom SAD, ali su istovremeno pokazale do koje mere je američka vlada bila spremna da primeni silu protiv svojih građana. Posle masakra na Trgu Tlatelolko 1968. godine, gde je ubijeno nekoliko stotina ljudi, meksički studentski pokret nastavio je borbu. U junu 1971. u Meksiko Sitiju je izbio novi protest, poznat kao „Corpus Christi masakr“, kada je paravojna grupa povezana s državom ubila najmanje 120 ljudi. Ovaj događaj je dodatno učvrstio represivnu politiku meksičke vlade tokom 1970-ih. U julu 1999. studenti u Iranu pokrenuli su proteste protiv represije i zatvaranja liberalnih novina. Protesti su trajali šest dana i nasilno su ugušeni od strane snaga bezbednosti i paravojnih organizacija. Više od 70 studenata je nestalo, dok su stotine uhapšene i mučene. Jedan od najvećih studentskih pokreta poslednjih godina dogodio se u Hongkongu 2019. godine, kada su studenti i mladi ljudi predvodili demonstracije protiv kineskog uticaja na autonomni region. Protesti su često eskalirali u sukobe s policijom, koja je koristila suzavac, vodene topove i gumene metke. Iako zakon o izručenju nije usvojen, represija nad učesnicima protesta bila je brutalna, a mnogi su uhapšeni ili su morali da emigriraju.

    „Najnoviji protesti u Srbiji razlikuju se od svih pomenutih samo po jednoj stvari, a to je umeće organizovanja. Zahvaljujući studentskoj mudrosti i podršci čitavog naroda, uspeli su da izbegnu tragičan epilog!“, rekao je profesor sa divljenjem u glasu.

    Tada je zazvonio telefon i Majkl je tiho promucao, izvinjavajući se što se toliko zadržao, te obećao da odmah kreće kući. Pošto su bračni odnosi univerzalni na svim meridijanima, suvišno je dodati da je s druge strane bila gospođa Zhao.

    U nastavku vikenda slušao sam reakcije učesnika i posmatrača najvećeg protesta u istoriji Srbije. Onaj protiv čije se kabadahijske vladavine narod i pobunio, poručio je studentima da se besramna akcija njegove policije nije dogodila te da „će im Đura oprostiti što ih je tukao!“ Što bi moja baba Mica rekla – „šumšule se za mišljenje ne pitaju, al’ ga same daju!“

    Tada su iznenada, na vrata grunuli unučići, donoseći najlepšu zvučnu senzaciju za svakog dedu.

  • (NE)POŽELJNI ILEGALACI

    „Ka severu krenuh radit’,
    životni je brodolom.
    Između Seute i Gibraltara,
    slomljen sam jer nemam dom.“

    Dok traje najveća deportacija imigranata u istoriji SAD, jedni likuju, drugi se krste i levom i desnom, dok treći polako pakuju kofere da se sami prijave, kako se „drugovi milicajci ne bi mučili da dolaze po njih“. Liberalni Amerikanci se još uvek iščuđavaju, a normalni konzervativci polako dolaze sebi. Pre izbora mislili su da se Deda Donald samo šalio, a sada kosu na glavi čupaju svesni svoje naivnosti. Postoje i oni treći, koji ne vide dalje od svog nosa, a jedan od njih živi preko puta mene.

    Komšija Džastin je nedavno otpustio Meksikanca koji mu je godinama šišao travu i potkresivao drveće, pa je od predsedničkih izbora postao sam svoj baštovan. Svake druge subote pravi buku kao da kolje svinju, a dvorište mu sada izgleda kao golf teren u Gazi.

    „Kod tebe, komšija, još uvek dolaze Meksikanci bez vize!“, reče mi u prolazu.
    „Mene, Džastine, nisu učili da ljudima prebrojavam krvna zrnca, a da im tražim dokumenta – nisam nadležan!“
    „Puno rizikuješ s tim imigrantima!“, bio je uporan.
    „Ne zaboravi, komšija, da sam i ja imigrant. Treba li da ti pokažem ‘putovnicu’?“
    „Ti si drugo… „, reče pomirljivo.
    „Misliš, ja sam belac!?“, nisam izdržao.

    Komšija ništa nije odgovorio, već je zgrabio ašov i pohitao u baštu u kojoj je posadio povrće kako ne bi zavisio od meksičkih farmera.

    Analizirajući novonastalu imigrantsku situaciju, liberalno orijentisani komičar Trevor Noa pokušao je, u svom stilu, da ponudi rešenje. On se, naime, slaže sa proterivanjem stranaca iz Amerike, ali pod jednim uslovom – ako se sa jelovnika američkih restorana ukloni i etnička hrana. Ako se ukinu meksička, kineska, indijska, italijanska, francuska, afrička i mediteranska kuhinja, Amerikancima bi ostao samo – krompir, i to bez začina. „Pa neka onda jedni druge hrane tim splačinama bez ukusa, boje i mirisa!“, zaključuje Noa.

    S KOLENA NA KOLENO

    Prvi američki imigranti bili su preci baš ovih domoljubno nadahnutih rasista. Askurđeli u sedmom i kurajberi u četrnaestom kolenu bili su okoreli kriminalci pristigli iz zapadne Evrope, koji su brzo proterali starosedeoce. Početkom 16. veka, prvi su stigli Španci, a stotinak godina kasnije Englezi, Nemci i Skandinavci. Za razliku od današnjih domaćina, njih su tadašnji starosedeoci prihvatili raširenih ruku. Pružali su im pomoć, pomagali da sagrade naselja i gostili ih ćurkama, koje su postale simbol zahvalnosti nezahvalnih pridošlica. Oni su domorodcima doneli „vatrenu vodu“ i „demokratiju“, a od njih ukrali naftu, zlato i na kraju celu zemlju. Potomci prve generacije imigranata danas sladostrasno proteruju svekolike došljake, braneći navodno čistotu Amerike.

    U knjizi „Invazija Amerike: Indijanci, kolonijalizam i opravdanje porobljavanja“ detaljno su prikazana iskustva američkih Indijanaca tokom kolonizacije u 17. i 18. veku. Autor Frensis Dženings istražuje kako su različita plemena starosedelaca reagovala na dolazak Evropljana, na koji način su se borili da očuvaju svoju zemlju i kulturne vrednosti i kako su trgovinski odnosi sa kolonistima promenili dinamiku moći.

    U jednoj od istinitih priča, upoznajemo porodicu Dojl, koja napušta Irsku u vreme kada je u toj zemlji vladala velika nemaština, a stanovništvo bilo na ivici gladi. Dojlovi su dugo plovili do Amerike, iscrpljeni i nesigurni, nadajući se boljem životu. Stigli su u Oklahomu, gde su ih dočekali članovi plemena Osaž, prihvatili ih i pomogli da se skuće i na indijanskoj zemlji stvore dom. Učili su ih preživljavanju, kako da love, uzgajaju biljke, poštuju prirodu i žive u harmoniji sa zemljom.

    Imanje koje su Dojlovi dobili na poklon nije se razlikovalo od poseda njihovih komšija. Ubrzo, međutim, u dvorištu su pronašli naftu koja je preko noći promenila sve. Počeli su eksploataciju, proširili imanje, investirali u nove tehnologije i zaradili veliki novac.

    „Prava moć“, zaključuje Dženings, „ne leži u osvajanju, već u uvažavanju onih koji nas okružuju, onih koji su bili tu pre nas. Samo u tom međusobnom poštovanju može nastati istinski prosperitet, koji neće biti zasnovan samo na onome što uzimamo, nego i na tome što dajemo.“

    Da bi se opisao položaj imigranata u Tramp-Maskovoj Americi, nije potrebna literatura – dovoljno je prošetati do prve prodavnice građevinskog materijala, gde se skupljaju fizički radnici iz Južne i Centralne Amerike.

    Pošto se u kući vremenom nakupilo mnoštvo nepotrebnih stvari, po ženinom nalogu sredio sam garažu. Kao rezultat, stvorila se gomila krša i loma koga se valjalo ratosiljati. Kako bih izbegao išijas i druge simptome trećeg doba, skoknuo sam do stovarišta i pokupio jednog „ilegalca“.

    Zove se Francisko, ne govori engleski, ali se u brojeve i valute odlično razume. „Taman da provežbam španski!“, obradovao sam se. I tako, reč po reč, razgovoru nikad kraja…

    Pre desetak godina, Francisko je ilegalno prešao meksičku granicu i ubrzo dobio privremenu radnu dozvolu. Za razliku od Amerikanaca, fizičkog posla se nije plašio, pa je čistio ulice, radio na gradilištima, sakupljao sekundarne sirovine, šišao travu i ulepšavao američka dvorišta. Uredno je plaćao porez, znajući da je to jedini način da postane sastavni deo društva u kome živi. Radio je od jutra do mraka da bi uštedeo novac i mogao da dovede porodicu iz Meksika. Deceniju kasnije, još uvek nije skupio dovoljno.

    Tri dana po ustoličenju „narandžastog kralja“ i „viteza motorne testere“, pripadnici ICE-a (Imigrantska policija) zakucali su na vrata iznajmljenog stana u siromašnom naselju u Feniksu. Francisko je, srećom, tada radio na pražnjenju septičke jame u drugom kraju grada, a radni zadatak ga je sve više podsećao na atmosferu koja odnedavno vlada u obećanoj zemlji Americi. Sada se krije od onih koji primaju platu od njegovog, krvavo zarađenog dolara.

    „Razmišljam da se vratim u Meksiko i od ušteđevine otvorim kiosk brze hrane. Tamo ću plaćati reket kartelu, ali oni će me bar štititi!“

    UVREĐENA „STARA DAMA“

    Iako poznata po liberalnim zakonima kada je reč o strancima, u Evropi je u više navrata sprovođeno organizovano proterivnje imigranata.

    Evropa je kroz svoju istoriju bila i izvor i destinacija raznih  migracija. Kolonijalna prošlost Evrope ostavila je dubok trag u percepciji prema „gostujućim radnicima“. Tokom 20. veka, posleratni ekonomski oporavak mnogih evropskih zemalja stvorio je potrebu za radnom snagom što je otvorilo vrata imigrantima iz bivših kolonija, pre svega sa Bliskog istoka, Indije, Alžira, Maroka… Pad komunizma u Istočnoj Evropi  početkom 1990-ih, stvorio je nove migracijske tokove u Evropi. U tom periodu, izbeglice i migranti sa Balkana postali su novi došljaci, suočeni s negativnim prijemom domaćina koji su ih doživljavali kao nosioce etničkih sukoba i političke  nestabilnosti.

    Tokom 1950-ih i 1960-ih, Francuska je donela stroge zakone o imigraciji, a vlasti su počele da sprovode politiku proterivanja imigranata koji nisu imali odgovarajuće papire ili koji su smatrani viškom radne snage. Ova praksa je postala još izraženija u periodima kada je ekonomija bila u opadanju, kao tokom recesija. Kanije, predsednik Nikola Sarkozi je 2010. godine pokrenuo kampanju za proterivanje romskih migranata. Vlasti su izvršile masovne deportacije Roma koji su došli iz Rumunije i Bugarske što je izazvalo debate o ljudskim pravima i poštovanju prava manjina.

    Krajem prošlog veka, Nemačka je sprovodila selektivne deportacije. Iako je, posle Drugog svetskog rata, bila poznata po  liberalnoj politici prema gastarbajterima, ekonomskim migrantima iz Turske i drugih zemalja, posle ujedinjenja 1990. godine zemlja je počela da sprovodi strože zakone o imigraciji.

    Tokom 2000-ih, Španija i Italija, postale su glavna destinacija za migrante, posebno iz Latinske Amerike, Afrike i drugih delova Evrope i suočile se sa velikim izazovima kada je reč o nezakonitim migrantima. Tokom perioda ekonomske nestabilnosti, italijanska i španska vlada sprovodile su politiku „čistki“ i proterivanja ilegalnih migranata. 

    U Velikoj Britaniji, politika prema imigrantima bila je bolna tačka konzervativaca. Posle referenduma o Brexitu 2016. godine, došlo je do ozbiljnog povećanja pritiska na i organizovanih deportacija, naročito prema imigranata iz istočne Evrope. 

    Poslednjih godina, Evropu je zapljusnuo izbeglički talas sa Bliskog istoka i Severne Afrike što je probudilo animozitet domaćeg stanovništva prema imigrantima. Konzervativne političke snage podstiču strah od „islamizacije“ ili „ugrožavanja nacionalnog identiteta“ zbog dolaska stranaca. Gubitak kulturnog integriteta postao je politička platforma koja se oslanja na strahu od nepoznatog tako da imigranti – bili oni legalni ili ilegalni – postaju kolektivni „neprijatelj“ čije zajednice starosedeoci doživljavaju kao opasnost za stabilnost društva.

    Države poput Mađarske, Poljske i Italije postale su epicentri oštrog protivljenja migrantskoj politici EU, dok su krajnje desničarske stranke doživele uspon na talasu anti – imigrantskih stavova.

    Balkan se i po ovom pitanju razlikuje od ostatka sveta. U našim krajevima stranci su dobrodošli jer dok oni rade na građevinama, švercuju robu i voze autobuse gradskog saobraćaja, lojalna omladina može da ispija „produženi sa sojinim mlekom i metalnom kašičicom“. Na Kineze, Vijetnamce, Nepalce i ostale gledamo sa simpatijama naročito kada ih slušamo kako nevešto izgovaraju srpske psovke i podižu tri prsta. Srbima međutim, najviše smetaju došljaci – Srbi! Novosađane „ugrožavaju“ srpski dođoši pristigli iz Bosne i Hrvatske, Kragujevčane „Kosovari“ a Beograđane svi ostali koji nisu iz „kruga dvojke“. Kao neko ko je odrastao u Staroj radničkoj Koloniji, sećam se razgovora svojih komšija: 

    „Da li je on rođeni Kolonac?“; 

    „Ma jok bre, taj ti je došao čak sa Pivare!“; 

    „Pa vidim da mi deluje sumnjivo!“

    U prilog rečenom i podatak da je nadimak najpopularnijeg kragujevačkog fudbalera svih vremena, bio i ostao – Sava Maršićanac.

    Ja sam duh što gradom luta,

    Moj život je zabranjen.

    Vlast mi kaže: „Nema puta,“

    Jer zakonski sam prevaren.

    Gos’n crnac – ilegalac,

    Peruanac – ilegalac,

    Afrikanac – ilegalac,

    Marihuana – ilegalna.

    Stihovi Manu Chao: „Clandestino“ – „Ilegalac“ (prepev sa španskog D. Krstić)

  • Buđenje ranog proleća: NAD SRBIJOM SUNCE SIJA

    „Познавао сам срећне људе који нису знали да су срећни, и несрећне задовољне и срећне што су живи.“

    Kada sam pre dvadeset pet godina došao u SAD, Srbija je još uvek zauzimala visoko mesto i informativnoj ponudi američkih medija. Osećao sam se kao da su me spustili na neku drugu planetu.  „Прво, долазим из земље која је „резерват“ – опкољена је „федералним трупама“; друго, „оцрњен“ сам сваке ноћи на CNN-у као дивљак ког би требало одстрелити; треће, припадам народу „обојених“ и оптужених за сва зла овог света; и, четврто, као „успутни доказ“ зашто ме треба стрељати, пушим и даље, мада је цео цивилизовани свет престао и прешао на кокаин. И не пушим ја што се мени пуши, него пушим да терам инат борцима против „куге дима“…“ 

    Tih dana, CNN, FOX NEWS, CNBC… najpre su svodili račune glede bombardovanja a onda je došao red na 5. oktobar, hapšenje Miloševića, suđenja u Hagu i atentat na Zorana Đinđića. Ovim tragičnim događajem počela je da opada „medijska popularnost“ zemlje u kojoj sam rođen pa su i novostečeni, američki prijatelji prestali da mi dosađuju.  S druge strane, kad god bih posetio zavičaj, zemljaci bi me odmah pitali: „A šta tamo u Americi kažu za nas?“ Diplomatski sam objašnjavao da je dobro što više nismo u centru pažnju te da su naše mesto u amerikim medijima zauzeli neki drugi nesrećni narodi. 

    U TUNELU USRED MRAKA… 

    Ovih dana međutim, stvari su se drastično promenile. O Srbiji se pišu hvalospevi, snimaju spotovi dok analitičari ističu naše studente kao jedino svetlo na kraju kanalizacionog ćorsokaka u koji je upao savremeni svet. Prijatelji me ponovo zovu da im pojasnim taj duhovni preporod na ulicama srpskih gradova a ja, s ponosom mogu da kažem kako sam rođen u Kragujevcu, u Šumadiji u gradu u kome je osnovan prvi Teatar, prva Gimnazija i gde je donet prvi Ustav. Podsećam ih da je baš u Kragujevcu proizveden automobil koji je u SAD nekada izazvao veću medijsku pažnju nego danas Tesla. Jugo je igrao „glavnu, sporednu ulogu“ u mnogim holivudskim hitovima i postao predmet urbane legende po kojoj, ako kupite Kadilak, „limuzinu“ proizvedenu u Šumadiji dobijate na poklon! Bolje informisani Amerikanci, čuli su i za kragujevačku „Krvavu bajku“ a oni drugi za poluatomatkske puške proizvedene Namenskoj. I sve tako redom, četvrtak za sredom, stigosmo i do subote 15. februara 2025. godine. Američka državna televizija, kablovski kanali, liberalne novine, konzervativni portali, svi, bez izuzetka prikazuju nepreglednu kolonu koja se Lepeničkim bulevarom, levo i desno izlila u beskraj. Kolege, komšije i drugi koji od nedavno koračaju „Zvezdanim stazama zone sumraka“ u režiji Donalda Trampa i Ilona Maska, primećuju da se na jugu Evrope dešva nešto veličanstveno. Istorijski spektakl ispunjen eksplozijama ljubavi, poštenja i pravde. Mjuzikl najnežnijih slobodarskih tonova u koreografiji studenata, đaka i poštene inteligencije. Parada satire s najduhovitijim parolama, mladenačke lepote i mudrosti. U mom gradu, iste večeri, paralelno su održane dodele Oskara i Nobelove nagrade kao i moderna Sretenjska ustavna  skupština. Dobitnici svih nagrada su studenti a rezultat – osvajanje slobode i buđenje zemlje u kojoj će se, u najskorije vreme, konačno poštovati Ustav. Iskoristio sam svojih pet minuta pa sam se Amerima  ishvalio za sve pare a onda smirio doživljaj i pokušao da sebi objasnim – šta se to u zavičaju dešava i otkud to svetlo koje sa Balkana obasjava tamu koja vlada u ostataku sveta?

    Pre pola godine sam posetio Srbiju u kojoj je vladala apatija, ravnodušnost, beznađe… Na pitanje „kako ste“, najpozitivniji odgovor sam dobio od jednog taksiste: „Ako je za utehu, živi se bolje je nego 1993. godine. Zajeban smo narod prijatelju, razjedinjeni, zavidni, sitničavi… Onaj zlojeb nam baci kosku a mi se za nju uhvatimo k’o moj Džeki posle posne dijete. Zavadi pa vladaj! Nije Vučić kriv, mi smo…“, zajkjučio je i naplatio vožnju do Lepeničkog bulevara.

    „Поделе ће нам, вероватно, доћи главе и (ово мало) преостале земље.

    Кад би, рецимо, ова подела била „толерантнија“ – без мржње, горчине, прединфарктног беса, живот бисмо „трошили“ на практичније, корисније и паметније послове, ако нам је (већ) суђено да се свађамо, секирамо и, до бола, нервирамо.“

    Neće biti bolje sve dok te silne podele ne prevaziđemo. A onda, sto osamdeset dana kasnije, na tom istom bulevaru, mladi ljudi iz čitave Srbije održali su lekciju svojim precima da se i bez podela može živeti.

    FILIGRANSKI PLOČNICI

    Na veličanstvenom skupu koji je na Sretenje održan u Kragujevcu, dominirale su srpske zastave pod kojima su u bliskoj prošlosti činjena razna nepočinstva. Ali za to nije kriva zastava već ljudi koji su je zloupotrebljavali. Iz prikrajka se pojavio i jedan od mojih  omiljenih kragujevačkih pesnika koji je s ponosom mahao zastavom SFRJ, sa sve petokrakom, i ništa mu se nije dogodilo. Studenti su nosili i pravoslavne ikone i parolu „Mi smo narod krsta a ne srednjeg prsta“ a da to ateistima nije smetalo. Jedan pored drugog šetali je mladić sa šajkačom ukrašenom simbolom „Kraljeve vojske u otadžbini“ i devojka s crvenom zvezdom na zimskoj kapi. Nije bilo obeležja Evropske unije ali ni slova „Z“, jedni su nosili skupe jakne iz inostranstva, drugi vetrovke sa buvljaka. Sa  istim žarom pozdravljani su seljaci na traktorima i govori profesora univerziteta. Čuli su se različiti akcenti, od niških „pumpadžija“ do novosadskih stručnjaka za „šumadijski reljef“. Posle venčanja, mlada i mladoženja svratili da podrže studente. Inače. u petnaestočasovnoj blokadi bila je zastupljena i rodna ravnopravnost, muškarci i žene – otprilike pola, pola. „Pomirili“ su se Čačani i Užičani, žitelji glavnog grada sa Novosađanima („Pa, di ste Beograđani“!), muževi i žene, đaci i nastavnici, roditelji i profesori… Vlasnici pasa su poveli svoje ljubimce da osete osvajanje slobode tešeći one  čije su mačke ostale kod kuće ili na blokadu otrčale same. Sa mosta se čulo „Vostani Serbie“ i „Ovo je zemlja za nas“  a ispred Ureda se igralo kolo. Prasići su se okretali na ražnju ali je bilo hrane i za vegetarijance. Majke i bake su spremale i posno i mrsno, šta god je studentima po volji. Mali Neša je uz srce, otvorio i svoju pekaru gde je gostima Kragujevca hranu delio besplatno. I još nešto, ne sećam se iako pamtim dosta dugo, da sam na jednom mestu video toliko lepih devojaka i mladića ispunjenih nadom i odlučnošću da stvar isteraju do kraja.

    Žao mi je što sam daleko i što ne mogu da prisustvujem stvaranju istorije u mom rodnom gradu. Gutam „knedlu“ i po ko zna koji put ponovo gledam snimak monumentalnog skupa u Kragujevcu. Ovoga sam smanjio ton kako bih još bolje uživao u šarenim slikama koje bude nadu. Prolaze studenti, domaćini ih nude kiflicama i toplim čajem, zastave transparenti: „ Negde iz daleka čuju se zahtevi“, „ Studentizam i renesansa“, „Kažu ‘oće Vojvodina da s’ ocepi! Ta id’ u peršun, di da s’ ocepljujemo sad kad je najlepše!“…

    KRIVO SRASTANJE

    Kada se deda spusti u horizontalu nema te sile koja bi ga zadržala u budnom stanju duže od deset minuta te u prilog pune transparentnosti, priznajem da sam zadremao. A bolje da nisam!

    Na TV ekaranu, iznenada su se pojavile linije, sneg, šuštanje… Umesto srećnih lica srpske omladine, pred očima se odmotava neki drugi film. Žanrovski je raznolik a opet nekako nejasan. Basna sa elementima crnog humora. Junaci iz crtanih filmova ali ljudskom obliku… Prva scena se dešava u vozu. Omanji dabar s mikrofonom u ruci izigrava DJ-a. Lisac ulazi prvi uz poruku „Veseli se srpski rode!“, dabar skače a hor jazavaca iz pozadine tercira. Pridružuju im se sove, ćurke i papagaji. Falširaju ali ne mari. Na kraju, pesma nas održala pa makar i nakaradna bila. Tada se otvoriše vrata i u vagon uđe hijena. Pozdravlja uplašene ali oduševljene saputnike i zauzima mesto do prozora. Prilazi mu čavka, postavlja pitanje ali je odbija jer mu smeta buka. 

    Okrećem se na drugu stranu tek da popijem malo vode. To mi je ranije uvek pomagalo da se rešim noćne more ali ne i ovoga puta. Ipak je ovo popodnevna dremka a tu izgleda važe druga pravila.

    Na ekranu mrak iz koga se naziru neki nezvani gosti. Na bini medved peva a hijena otrov sipa. „Кад за некога не постоји ништа конкретно оптужујуће, ништа компромитујуће, ништа „материјално доказиво“, а дотичног ваља оцрнити, приапсити или за главу скратити, најједноставнија и најсигурнија оптужба и осуда (без суда) је – Издајник.“

    Domaćini se čudom čude:

    „Упадоше без помоз’ Бог

    Без добар дан

    Упадоше, капе побацаше

    Цокуле цокулама поскидаше

    Кошуље до учкура раскопчаше

    Па почеше да се чешу о врата

    О зидове, о прозоре и о браве

    Па почеше, као и обично

    Да се шале ружно, недолично…

    Као да су добродошли

    Као да их је ико звао

    Као да им се ико икад обрадовао.“

    Iz košmara me budi ringtone „Hej salaši na severu Bačke“, zove me Slava berberin.

    „Vidiš li to ovo Šumadinac! Ovi tvoji Kragujevčani na pravoj strani istorije a moje Lale  ugostili primaoce dnevnica i veterne sendvič revolucije. Šta je ovo brate slatki?“, jedio se brica.

    „Ne znam o čemu pričaš prijatelju. Ti mora da si to sanjao! U Srbiji konačno cveta sloga, ljubav i jedinstvo…“, odgovaram ignorišući pravu istinu.

    „Čoveče, ne može ništa lepo da nam se desi a da uživamo onako do kraja. Uvek se nađe neko da sve pokvari. Ovakvi kakvi smo neprijatelj nam i ne treba jer „постоји нерешив „проблем“ што се „тиче“ Нас и Нас. Са њима смо некако излазили на крај, преживљавали ужасе, са последицама видљивим кад се пребројавамо и одређујемо међе земље, али рат Нас са Нама је скоро без престанка, без предаха и, како се чини, трајаће до коначне победе. Нас над Нама.“

    „Slavo, bar ti znaš da je tvoj drug uvek bio protiv podela pa ti kao zakleti roker poručujem „Nad Šumadijom sunce sija, radujem se suncu i ja!“

    Brica mi je odmah zalupio slušalicu a ja za svaki slučaj, više nisam uključivao televizor.

    U tekstu su korišćeni citati iz knjige Dušana Kovačevića: „Dvadeset srpskih podela – Srba na Srbe“

  • Jajasta stvarnost: GORE, DOLE

    Pažljivom analizom političke sutuacije u svetu, a pisca ovih redova pre svega zanimaju Srbija i SAD, nameće se utisak da se sve nekako oko jaja vrti!  Naime, u praskozorje sumraka naprednjačke vlasti, bivši ministar u rahmetli Vladi Srbije, šarmatni Tomislav Momirović rekao je sledeće: „Dva jaja za 22 dinara čoveka drže sitim ceo dan!“. Pošto je ostao živ, novinari ne behu lenji pa su u hotelu koji drži Monin tata proverili cene i otkrili da kajgana od dva jaja tamo košta 750 dinara. Bio je to trenutak kada su se i zagriženi naprednjaci gorko nasmejali a baba Ruža iz Ždraljice shvatila da je penziju zaradila i da je ne dobija od štrkljavog gospodina, glatkog lica i napućenih usnama. Posle Monine mudrosti trebalo je nešto krupno da se desi da bi se narod probudio. I desilo se.  Nažalost!

    PROBUDI ME KAD NOVEMBAR PROĐE

    Krajem leta kada se u Americi još uvek živelo normalno, cena jaja u prodavnicama dostigla je deset dolara za karton od osamnaest komada (62 dinara komad). Razmažena javnost danima nije mogla da se opasulji a onda se saopštenjem oglasila i porodica Kardašijan. Za doručkom su jednoglasno zaključili da je prekardašilo i naredile slugama da im kao zamenu naprave – biftek. Tako je u jesen prošle godine počelo da se gomila nezadovoljstvo radničke klase i sredovečnih službenika SAD. Reč je mahom o belim muškarcima, između trideset pet i pedeset godina starosti. Svi oni imaju solidne poslove, dobre plate, udobne kuće koje uredno otplaćuju a vrednost voznog parka (obožavaju pikap kamione) nadmašuje cenu nekretnina u Bagremaru. Džaba sve to kada se obojeni imigranti šetaju okolo a i jaje košta 55 centi komad. Svi oni, uz milione istomislećih nesrećnika, odlučili su da podrže MAGA pokret da bi „Ameriku učinili ponovo moćnom“.

    Novembar je mesec koji je doneo velike promene. U Srbiji na bolje, u SAD na gore.

    Posle tragedije u Novom Sadu, studenti su otpočeli blokade fakulteta i probudili svoje roditelje, babe, dede i ostale sugrađane. Veliki šahista s Andrićevog venca počeo je da vuče očajničke poteze a svaki od njih bio je gori od prethodnog. Studenti su ga u više navrata matirali ali je, uz pomoć režimskih sudija, stalno menjao pravila, vraćao poteze i pravio sitne ustupke. Pozicija mu je toliko klimava da mu ni žrtva skakača u završnici nimalo nije pomogla. Studenti pak, naoružani znanjem i strpljenjem lagano, bez panike, konačnicu uvode u završnu fazu. 

    Predsednik Vučić je dokazao da se u nevoljil loše snalazi. Okrenuo je ćurak naopako i napao sve one koji su podržali studente. U neprijatelje je tako „prekomandovao“ većinu glumaca, Novaka Đokovića, Željka Obradovića, Nemanju Vidića, arhitektu Đajića… ali džaba. Kada se u istom danu protiv nekoga izjasne Mira Banjac i Madona – tome se dobro ne piše! Nezavisni novinari koje je sve ove godine čerečio preko režimskih medija dočekali su svojih pet minuta pa u tekstovima i TV nastupima, često ponavljaju da ono što se u Srbiji dešavalo minulih dvanaest godina ne bi bilo moguće ni u jednoj normalnoj zemlji. Uz veliko poštovanje i zahvalnost na njihovoj neustrašivoj borbi za istinu i objektivno informisanje, ovo je prvi put da se sa kolegama neću složiti. 

    Sedam ipo hiljada kimoletara zapadno od Novog Sada nalazi se Vašington DC. Tamo je za samo dvanaest dana, jedan čovek napravio sličnu štetu kao njegov balkanski kolega za isti broj godina. 

    POVRATAK OTPISANOG                                                                                                               Od kako se zvanično vratio u Belu kuću Tramp je svima stavio do znanja da je strah normalnih ljudi bio opravdan i da će svoja predizborna obećanja ispuniti čim preuzme vlast. Prve dana njegovog ponovnog predsednikovanja obeležila je neviđena lavina brutalnih političkih poteza i besprizorne izvršne izopačenosti. U mnogim slučajevima, ovi postupci su direktno kršili zakon, decenijske tradicije, pa čak i Ustav. Prve izvršne naredbe direktno su preuzete iz desničarskog manifesta Projekt 2025.

    Pa krenimo redom. 

    Kao najveći američki problem, nova administracija je istakla postojanje raznorodnih i transseksualnih sugrađana koje bi odmah valjalo izbrisati iz pravnog sistema zemlje.  Prvom izvršnom naredbom naložio je da Stejt department priznaje samo dva pola – muški i ženski. Ovim se zabranjuje da federalna dokumenta nude druge opcije. Vojsci je sugerisano da razvije politiku diskriminacije prema transrodnim vojnicima jer „izražavanje lažnog ‘rodnog identiteta’ koji se razlikuje od nečijeg pola ne može zadovoljiti stroge standarde potrebne za vojnu službu“

    Tramp je potom ukinuo izvršnu odredbu koja datira još iz ere buđenja pokreta za građanska prava, a kojom je tada naloženo da federalne institucije ne diskriminišu svoje zaposlene. Uredbu je prvobitno potpisao predsednik Lindon Džonson, a ona je omogućila desegregaciju radne snage u federalnim institucijama. Nova administracija je objavila rat programima za raznolikost, jednakost i inkluziju u svim državnim institucijama. Vrhovni komandant je izdao posebnu uredbu za Oružane snage po kojoj Američko vazduhoplovstvo povlači edukativni video u čast dostignuća poznatih afroameričkih pilota koji su srušili rasne barijere u vojsci. Stejt department pod rukovodstvom Marka Rubija zabranio je isticanje LGBTQ+ zastava i drugih simbola na objektima državnog sekretarijata.

    Vršilac dužnosti državnog tužioca Džejms Mekhenri otpustio je sve službenike Ministarstva pravde koji su bili uključeni u Trampove krivične procese, tvrdeći da im se ne može verovati da će „verno sprovoditi predsednikovu agendu“. Tramp je pomilovao gotovo 1.500 osuđenih kriminalaca koji su učestvovali u napadu na Kapitol 6. januara 2021. godine. Među njima su i lider Proud Boys-a Enrike Tarijo, čija je 22-godišnja kazna za pobunu potpuno izbrisana, kao i nasilni demonstranti koji su napali policajce. Početna serija pomilovanja uključila je i militantne protivnike prava na abortus koji su nasilno blokirali pristup klinikama.

    Predsednik je izdao izvršnu naredbu kojom ukida pravo na državljanstvo novorođenoj deci čiji roditelji nemaju stalnu dozvolu boravka u SAD, što očigledno krši 14. amandman Ustava SAD. Ova naredba izazvala je burne reakcije i tužbe, uključujući i one koje su podneli Američka unija za građanske slobode (ACLU) i desetime državnih tužilaca. Prvi sudija koji je o tome odlučivao, imenovan još u vreme predsednika Regana, izdao je privremenu zabranu izvršenja, nazvavši Trampovu uredbu neustavnom.

    Lepršavi Donald je proglasio vanredno stanje na jugu Amerike i rasporedio federalne trupe sa zadatkom da „zapečate granicu“. Za to vreme, administracija je počela kampanju masovnih deportacija, organizujući racije na radnim i javnim mestima, uključujući hapšenja ispred škola i crkava. Agenti su uznemiravali i zahtevali identifikaciju američkih državljana, kao na primer vojnog veterana u Nju Džerziju i pripadnika plemena Apača u Novom Meksiku. Planira se izgradnja zatvorskih objekta  (čitaj: logora) za 30.000 migranata u zalivu Gvantanamo. 

    SAD su istupile iz Pariskog klimatskog sporazuma, svrstavajući se uz Iran, Somaliju i Jemen kao jedine zemlje koje nisu deo globalnog plana za smanjenje emisije štetnih gasova. Tramp je potpisao izvršnu naredbu kojom se blokira izdavanje dozvola za izgradnju elektrana koje koriste vetar a ona je samo jedna u nizu odluka sa ciljem da se zamrzne finansiranje ekološke infrastrukture i subvencija za niskougljenične tehnologije. 

    Autokrata s narandžastom frizorom je potpisao izvršnu naredbu kojom SAD izlaze iz Svetske zdravstvene organizacije, a zvaničnici njegove administracije su naredili Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti da prekinu komunikaciju sa globalnim zdravstvenim telom koje upozorava na potencijalne pandemije. Administracija je privremeno blokirala globalnu inicijativu Džordža Buša starijeg za borbu protiv side, koja je minulih decenija spasila 25 miliona života širom sveta. 

    OD MAHNITOG „OCA“ I NEDUŽNE MAJKE

    Tramp je kroz Senat već progurao niz kontroverznih imenovanja, postavljajući lojaliste na ključne pozicije u vladi.

    Pit Hegset (Sekretarijat za odbranu) je bivši televizijski komentator Fox News-a, poznat po seksualnom zlostavljanju, incidentima javnog pijanstva a dok je bio u Armiji, i po  islamofobnim komentarima. Protiv njega su čak glasali i neki republikanci.

    Kristi Noem je izabrana na čelo Sekretarijata za unutrašnju bezbednost uprkos tome što je u svojim memoarima priznala da je ubila sopstvenog psa, kao i tvrdnjama da je „lično gledala Kima Džong Una u oči“ (što se kasnije ispostavilo kao netačno). Nedugo nakon imenovanja, obukla je uniformu i učestvovala u raciji protiv imigranata u Njujorku.

    Skot Besent (Sekretarijat za finansije): Visokorangirani finansijer republikanaca koji se protivi povećanju minimalne zarade i bilo kakvom vidu socijalne pomoći. Njegov zadatak je stvaranje „Spoljne poreske službe“, što je zapravo novi oblik carina koje će povećati cene robe u američkim prodavnicama. Samo da jaja ne poskupe!
    Marko Rubio (Državni sekretar): Dugogodišnji senator sa Floride potvrđen je jednoglasno (99-0). Njegova prva odluka bila je zamrzavanje pomoćii Ukrajini ali ne i Izraelu.
    Tramp je izdao naredbe i da Meksički zaliv bude preimenovan u „Američki zaliv“ a najviša planina u SAD, Denali, ponovo bude nazvana „Planina Mekinli“. Onako usput, pomenuo i je mogućnost aneksije Grenlanda i Panamskog kanala. Na listi želja našla se ideja da Kanada postane pedeset prva država SAD.

    MAGA lider se otvoreno zalaže za etničko čišćenje u Gazi. Na konferenciji za medije prilikom posete izraelskog premijera, predstavio je plan po kome bi američka vojska  „očistila celu oblast“ i preselila stanovnike Gaze u Egipat i Jordan. Elis Stefanik, Trampova ambasadorka pri Ujedinjenim nacijama, izjavila je da veruje kako Izrael ima „biblijsko pravo“ na okupirane teritorije na Zapadnoj obali.

    Bela kuća je ugasila Kancelariju za prevenciju oružanog nasilja a Ilonu Maska dala pristup poreskim i bankovnim informacijama svih punoletnih građana SAD čime je prekršeno nekoliko federalnih zakona.

    Sve ovo, desilo se tokom prvih dvanaest dana Trampove druge administracije. Za razliku od prošlog mandata kada je za saradnike birao ljude slične sebi, ovoga puta se okružio pametnim ali zlim saradnicima (Mask, Zakeberg, Bezos, Merdok) kojima para nikad dosta a za cenu ne pitaju.

    I tako, prođe tri meseca od kada je sve počelo. Toma Mona je nestao bez traga a studenti ne moraju da jedu jaja pošto su im žitelji Inđije pripremili sremske specijalitete da ih počašte tokom marša od Beograda do Novog Sada. Posle uvođenja carina čistokrvnom američkom belcu puno je skuplje da napunini rezervoar svog kamioneta a za doručak više ne jede avokado tost i smuti od kivija. Srećom, cena jaja je ostala nepromenjena. 

    „Kolo od sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje.” Ivan Gundulić

  • PLAVA PRIČA

    Ispovest srpskog policajca

    ***

    Ne znam, Plavi, meni se činilo

    Da Beograd slavi.

    Veliki Uskrs duha, svi ti grafiti,

    A, onda kordon,

    Pred onom decom

    K’o pred tobož nekom hordom. 

    Đorđe Balašević

    Od kada su počeli protesti, student, iz stana iznad nas, stalno pušta ovu pesmu. Trudio sam se da ne obraćam pažnju jer sam imao prečeg posla. Tih dana, moj život se polako  vraaćao u normalu. Bio je 25. decembar, dobro sam zapamtio jer je naša komšinica od prekoputa, tetka Katica, slavila Božić. Jovana me nagovorila da uplatimo doček Nove godine u „Zelengori“. Obećao sam da ću narednog dana, tokom pauze za ručak, rezervisati dva mesta. Ćale i keva su pristali da čuvaju Filipa a žena se baš obradovala pa mi se te večeri posrećilo i u spavaćoj sobi. Probudim se ujutru a moja Jovana napravila uštipke. Najedem se dobro pa pravo na posao. Čim sam stigao u stanicu, vidim neko komešanje. Uzmuvali se ovi moji ko da im rastu umnjaci. Pitam šta je, a oni će: „Idi, vidi oglasnu tablu!“ Prošetam do hodnika a tamo istaknuta dva spiska. Na jednom imena policajaca koji idu u Beograd a moje ime na onom za Novi Sad. Polazak 28. decembra u 4 ujutru.

    „Šta je ovo brate?“, pitam kolegu Nemanju?

    „Ispomoć brate, eto šta je. U Kragujevcu je za sada mirno pa nas šalju da se šibamo po Novom Sadu.“

    „A ovde će, kad zagusti, dovesti Nišlije i tako sve ukrug!“

    Pošaljem ženi poruku da od zajedničkog dočeka „na nivou“, neće biti ništa. Umesto svoje svečane haljine, Jovana mi je pripremila čist veš i kiflice sa sirom. 

    Veliki autobus ukrašen srpskim zastavama čeka nas ispred stanice. Nas četrdesetorica, taze primljenih policajaca i zastavnik Rade u ulozi Ali Babe. Zadužili smo punu „ratnu“ opremu za rasterivanje demonstracija i krenuli put Vojvodine. Većina kolega je zaspala još kod naplatne rampe u Batočini a ja stavio prst na čelo i kažem sebi: „Crni Luka šta ti je ovo trebalo?“

    „IL’ SI BOS, IL’ SI HADžIJA“

    U proleće prošle godine, tamo negde u maju, vratio se ćale sa mitinga SNS-a u Beogradu. Pokisao mučenik ko londonski miš, umoran ko pas… Šipčili po Beogradu celog dana a njega polako stižu godine. Vidim, nije mu ni do čega a opet nekako veseo, sipao rakiju i pozvao me da mi nešto važno saopšti.

    „Sinko, čika Mirko mi danas reče će ovih dana raspisati konkurs za policajce. Tvoje je samo da se prijaviš a njegov čovek će da završi ostalo. Jedino bi morao da se prvo učalniš u stranku!“

    „Pa zar nije mogao nešto bolje da mu nađe, posle svega što si za tog Mirka a i za stranku uradio? Važno da je on svog sina zaposlio u opštini iako se jadan s mozgom davno posvađao. Zar dete da nam pandur postane? Dede će mu se u grobu prevrtati!“, umešala se majka.

    „Godinama je bez posla a porodicu treba izdržavati. Neka samo uđe u MUP a posle ćemo ga prebaciti negde na šalter!“, branio se otac.

    Ne beše mi tada lako. S policijom nikada nisam imao posla pa ni razlog da ih volim ili mrzim. A opet, žena me je izdržavala već tri godine, dete raste sve mu više treba a želeo sam da imamo svoj stan i živimo kao normalan svet. Jovana nije htela da se meša ali sam osetio da bi volela još jednu platu u kući pa makar i iz policije dolazila. Nije me bilo sramota da se preko veze zaposlim u muriji ali sam se teško mirio sa članstvom u vladajućoj stranci. Premišljao sam se par dana a onda prijavio na „konskurs“ i ubrzo počeo da radim. Iskreno, kako sam se nadao, bar u početku, moralno nisam padao. Posao se svodio na sitne intervencije: pijani tinejdžeri, bračne rasprave, komšijske svađe… Počeli smo da živimo bolje a ovog leta smo po prvi put odveli sina na more. Iz stranke me nisu previše često cimali, samo oko izbora kada je trebalo postaviti štandove u gradu ili lepiti plakate. Zato je ćale non stop sastančio i volontirao da opravda poverenje stranke koja mu je zaposlila sina. I tako su zemaljski dani tekli sve dok nadstrešnica nije ubila one nesrećne ljude u Novom Sadu. Od tog trenutka, nastala je čudna pometnja i u policiji a posebno u stranci. Učestala su dežurstva na poslu i časovi ispiranja mozga u Mesnoj zajednici. A onda je počela studentska blokada…

    „VELIKI USKRS DUHA“

    Stižemo u Novi Sad, autobus nas preko mosta dovozi u Sremsku Kamenicu. Smestili smo se u internatu a posle zajedničkog sastanka odmah su nas poslali na ulicu. Grupe su formirane tako da nas iz provincije predvode bar dvojica policajaca iz Novog Sada. Nemanja i ja smo dobili našu lokaciju – Filozofski fakultet.

    „Baš smo se usrećili!“, reče jedan od lokalnih kolega, „s inženjirima i doktorima je malo lakše al’ ovi filozofi su najdrčniji, samo se bune!“

    Brzo smo stigli, autobus parkirali u nekom žbunju i rasporedili u šumici između Dunavskog keja i fakulteta. Nije prošlo ni deset minuta a nama Šumadincima je postalo jasno šta je to vojvođanska košava i zašto moj ćale uvek kaže: „Nema zime bez vetra!“ Dok smo se mi smrzavali, studenti su šetali, družili se, pisali parole. Utom se pojaviše seljaci. Brzo su raspalili vatru, postavili kazane, izneli namirnice i počeli da pripremaju gulaš za studente.

    „Uh što bi mi pijalo nešto vruće, onako ‘na kašiku’!“, oblizivao se Nemanja.

    Iznenada, iz grupe studenata izdvojile su se tri devojke s termosima i papirnim čašama. Išle su u našem pravcu. Dok su se približavale, nekoliko neotesanih kolega komentarisalo je njihov izgled i šta bi im sve „junačine“ radile. Studentkinje nisu obraćale pažnju. Rasporedile su se duž kordona i sipale čaj promrzlim policajcima.

    „Ja sam Nevena“, reče jedna od njih, „mi nismo vaši neprijatelji. Naprotiv. Vaše je samo da radite svoj posao ali prvo da odlučite koga ćete od koga braniti. To je sve!“

    Vodali su nas tako od Kamenice do Filozofskog fakulteta svakog dana bez posebnog razloga i ikakvog smisla a onda su nas jednog jutra s Dunavskog keja prebacili u zgradu BIA u centru Novog Sada. Za promenu, bili smo unutra, u toplom. Studenti su i ovde mirno protestovali. Neka lepa, pozitivna energija, duhovite parole i pomankanje straha. A mi, srpski policajci, obučeni kao „Nindža kornjače“, stojimo u državnoj zgradi i od naroda čuvamo instituciju koju taj isti narod plaća… baš kao i nas.

    Čim smo se vratili u internat, stiže naređenje da se selimo u Beograd.

    „Obezbeđivaćemo institucije!“, poverio mi se Nemanja koji se u međuvremenu sprijateljio sa zastavnikom s kojim je krišom pio rakiju.

    U prestonicu ulazimo oko podneva. Zaustavljamo se jer je ulica blokirana zbog odavanja pošte žrtvama korupcije u Novom Sadu. Smestili smo se u kasarni i dobili slobodno popodne uz napomenu da ne smemo napuštati krug. U zajedničkoj prostoriji televizor sa koga se obraća predsednik. Odem do trpezarije, i tamo on. Pa majka mu stara, da l’ taj čovek ima ženu i decu? Praznik je, red bi bio da ženu pomiluje po kosi i da sa decom gleda crtane filmove. 

    Pošto se Nemanja već organizovao i nabavio flašu vinjaka odmah se tu stvorio i zastavnik. Ostavljam ih da se druže i jedan drugom čuvaju strah pri čemu će im  maligani sigurno pomoći. Ležim, gledam u plafon i razmišljam. Prihvatio sam ovaj posao da bih lakše izdržavao porodicu i obezbedio bolji život. A da li je ovo uopšte neki život? Sele nas po Srbiji kao majmune koji se nizašta ne pitaju. Ne pita se ništa ni zastavnik, ni kapetan, ni general. Pita se samo jedan čovek koga mnogo zabole i za policiju i za narod. Njegova porodica lagodno živi, poslovi mu dobro idu i samo da ne beše ove tragedije ko zna dokle bi to trajalo. Nadstrešnica je kap koja je prelila reku nezadovoljstva a on bi, da nas sve zazida u branu svoje vlasti. Utonuo sam u san a tamo opet ja, u istoj ovoj uniformi, hapsim krupnog čoveka koji se ponaša arogantno sve dok ne dobije prvi pendek po leđima. Baš onako kao na manifestaciji protiv koje je protestvovao pa su ga moje kolege greškom isplapucale. Tada junačine plaču kao „karakterna osobina čoveka“. Hapsimo i batinaše sa fantomkama i crnim kapuljačama. I oni su izneneađeni ali pokazju malo više dostojanstva od gospodina kome su ukrali ličnu kartu. Sledeća scena, kragujevačka četa policajaca maršira svojim gradom a građani ih zasipaju cvećem… I baš tada kada je bilo najlepše, pozivaju nas na sastanak u  trpezariji. Sutra ćemo štiti RTS a ako demonstranti pokušaju ulazak u zgradu u Takovskoj 10, dozvoljena je i upotreba vatrenog oružja.

    Bio je petak 17. januar. U ranu zoru krećemo prema javnom servisu. Protest će početi malo pre Dnevnika ali mi smo tamo od sabajle – za svaki slučaj. Ovoj vlasti nisu važni ni studenti, ni profesori, ni policajci… Ko ne želi da štiti poredak zasnovan na primitivizmu i nepotiznu – taj je neprijatelj, izdajnik i strani plaćenik. U zgradi RTS-a  stotine kolega. Čekamo da padne mrak. Dele nam sendviče. Unutra je zagušljivo ali bar nije hladno. Počinje protest a mi u punoj ratnoj opremi, spremni da pucamo na vršnjake. Je li to bolji život zbog koga sam se učalanio u stranku i dobio posao preko veze? Moj Filip ima četiri godine. Šta ću mu reći kad poraste. „Tata je bio policajac ali nije jurio siledžije i kriminalce već svoje doskorašnje školske drugove koji su tražili pravdu, odgovornu državu i institucije koje rade svoj posao!“. 

    Studenti su se razišli a mi smo ostali još sat-dva, zlu netrebalo. Atobusima su nas vratili u kasarnu a ja sam posle večere doneo odluku.

    „BITI ČOVEK, ROĐEN BEZ SVOG ZNANjA…“

    U subotu, na sabjle, spakovao sam opremu, oružje i službenu legitimaciju. Pozvao sam zastavnika i dao otkaz. Tada je nastao opšti haos. Odveli su me u jednu kancelariju i rekli da sačekam. Za pola sata tu su bili svi: pukovnik policije, čovek iz stranke ali i službenik BIA-e. Prvo su me savetovali, potom ubeđivali i na kraju pretili. Od svih vrlina i mana, mojim karakterom vazda je dominirala jedna osobina – tvrdoglavost. Što su me više maltretirali toliko sam bio sigurniji da sam doneo pravu odluku. Posle dva sata, uz komentar: „Zažlićeš zbog ovoga!“, sitne duše s krupnim činovima, napustiše prostoriju. Zamolio sam da mi ostave uniformu dok ne kupim civilno odelo ali su odbili. Pozvao sam nekadašnjeg školskog druga koji studira glumu i zamolio ga da mi donese nešto od svog odela. Brzo je došao pa sam na kapiji preuzeo farmerke, džemper, patike… i zauvek rekao zbogom policiji.

    Nedeljno u jutro u našem stanu. Jovana i ja se igramo sa sinom a otac i majka ne mogu da dođu sebi. Majka blista od sreće a otac utučen, zabrinut, ljut…

    „Šta ću da kažem mojima u stranci?“, šapuće.

    Dok smo se spremali da zajedno ručamo, iz stana odozgo čula se poznata pesma.

    „Dogod je ovih frikova

    Sa punom vrećom trikova,

    Ništa što vredi neće vredeti.

    Zar stvarno nema načina

    Pred najezdom prostačina?

    Pa, ti si školovan

    Da hapsiš taj talog

    A, ne da puštaš

    Da ti izdaju nalog!“

    Popnem se, zazvonim a kada je komšija student izašao, poručio sam mu sa osmehom na licu.

    „Od juče više nisam ‘plavi’, možeš slobodno da promeniš repertoar a i ne moraš. Pesma je baš dobra!“

  • SANJIVO PROROČANSTVO

    Uhvatio sam sebe da stalno nešto skupljam, čuvam i povijam, kao da ću živeti dvesta godina. Još od ulaska u treći milenijum, neprestano sam tragao za načinima da sačuvam sve što mi je važno. Najpre sam muziku sa MP3-a rezao na diskove, filmove sa VHS-a na DVD, a čim sam garažu napunio papirnim knjigama, počeo sam da gradim elektronsku biblioteku. Postao sam arhivar sopstvene prošlosti. A onda, negde na početku ove decenije, stvari su krenule nizbrdo.

    Bilo je to lenjo, zimsko popodne, tek što smo završili s ruskom salatom i podvarkom, kada su nas zatvorili u kuće. Od februara 2020. „u narod“ smo mogli samo s posebnim ausvajsom. Jedni su pali u depresiju, drugi navalili na brašno, ulje i toalet papir. A ja? Ja sam se setio svojih kolekcija. Otvorim fioku s diskovima, ali oni se ubuđali. Proverim fleš-drajv s knjigama, neki PDF-ovi nestali, drugi ne mogu da se otvore. Sve ima svoj rok trajanja, čak i elektronski zapisi.

    „Tako ti i treba kad samo nešto skupljaš, kao da ćeš u grob da nosiš! Arhivar, ljubi ga žena,“ očita mi lekciju bračna družbenica i pohita da nas snabde zalihama sapuna i deterdženta.

    Pošto na ulicu nisam smeo, a kolekcije misteriozno nestale, dosada me je uzela pod svoje. Počeo sam da se bavim parapsihologijom. Da čitalac ne pomisli kako sam skrenuo s uma, pojasniću: kada vam na maloj sceni životnog igrokaza predstave „smešno-opasni“ virus, a na globalnom ekranu objasne da će sedenje u kući s maskom postati nova normalnost, ne preostaje vam ništa drugo nego da pokušate predvidite kraj takvoj mahnitosti.

    Tih dana, od muke, postao sam vidovit.

    Odmah mi se javilo da nam sledi medijsko i svako drugo jednoumlje. Iz centra će lansirati sulude teorije zavere kako bi svako promišljanje bilo proglašeno ludilom. U priču će ubaciti ravnozemljaše, guštere i razne spodobe. Ko se usudi da postavi logično pitanje o tome zašto je ceo svet stao zbog jačeg gripa ili da li je spas u vakcinama nastalim za nekoliko meseci – biće proglašen budalom i antivakserom, čak i ako do tada nije propustio nijednu vakcinu u životu. Predvideo sam da će celo čudo potrajati nekoliko meseci, a onda nestati bez traga. Posle toga trošićemo zalihe hrane i higijenskih sredstava jer će nas dočekati ekonomska kriza. Stručnjaci će nam objašnjavati kako je inflacija posledica „neproduktivnosti tokom pandemije“, dok su mešetari na berzi kupovali jeftine akcije čekajući bolje dane za prodaju.

    Od tada, svakog januara pažljivo čitam predviđanja raznih „stručnjaka“ – novinara, analitičara, političara, istoričara… I evo nas, početak je 2025. godine. Ako je verovati njihovim rečima, očekuje nas rast tenzija između SAD-a, Kine i Rusije. Evropska unija suočiće se sa energetskom krizom, migracijama i političkim podelama. Sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku eskaliraće, dok će veštačka inteligencija masovno ukidati radna mesta. Ekstremni vremenski uslovi guraće svet na ivicu ekološke katastrofe.

    Počinjem da tonem u san.

    Nalazim se na neobičnom mestu. Ravnica bez kraja, nebo tmurno, zemlja crvenkasta. Osećam nelagodu i nesigurnost, a opet mi se čini kao da sam tu već bio. Osvrnem se i shvatim da nisam sam. Preda mnom stoje dvojica ljudi. Jedan, visok, s dugim brkovima i šajkačom na glavi, zavija duvan i odmerava me pogledom mudraca. Drugi, u tamnom ogrtaču i s trorogim šeširom, drži pero u ruci. Lice mu je skriveno dugom sedom bradom.

    „Znaš li ti, brate, gde si?“ reče deda sa šajkačom. Glas mu je bio odlučan, jasan. „Došao si među proroke. Ja sam Mitar iz Kremne, a ovaj ođe je Mišo ili Nostro što nam dođe iz Francuske.“

    „Nostradamus?“ promucah.

    „Tačno,“ reče drugi s blagim osmehom. „Poslušaj nas dobro. Ono što ćemo ti reći nećeš lako razumeti, ali moraš zapamtiti.“

    Njihovi glasovi preklapali su se i šuštali kao tokovi dve reke koje su se ulivale u treću. Prostor oko nas počeo je da se menja, oblikujući se prema njihovim rečima, kao da je i sam pejzaž slušao i prilagođavao se njihovim mislima. Gledao sam ih pravo u oči, ne želeći da prekinem tok mudrosti koji je kipteo iz njih.

    „Dôće vrijeme,“ započe Mitar, glasom koji je zvučao kao da dolazi iz davnina, „kad će naš narod gledati u jednog čo’eka ko u boga. I taj će biti naš vođa. Opasno će ime nostiti al’ kratko da se lakše pamti. U glavu neće biti mlogo čitav, al’ svetina za to neć na vrijeme saznati. Učio je taj kako da vlada narodom, al’ nije naučio kako da ga sasluša. Jahaće mu na grbači sve dok se mladost ne probudi. Tada će ga i njegovi izdati, a ljudi će gledati kako pada, ko snop žita na letinu.“

    „A šta će biti s imanjem na jugu zemlje?“, nadovezao se Mišel de Nostradamus.

    Mitar Tarabić uzdahnu jako i nastavi besedu ovako:

    „Na našijem južnim granicama živi taj narod što raste k’o iz zemlje, ko trava na livadi poslje velikoga dažda, a tako su lukavi, te će na našu mrziju i neslogu odgovoriti svojom pameću. Oni će paziti jedni druge, ko da su svi braća rođena. Mi, jopet, od svoje manite pameti mislićemo da sve znamo i umijemo, dok će ljudi toga naroda vjerovati samo u sebe. Mlogo ljeta potrajaće taj belaj, ali niko ništa učinjeti ne more, jerbo će s tijem narodom valja razgraničiti. Tek ćemo ondak u slozi živjeti – oni tamo, mi i vođe i tamo.“

    Ostao sam bez reči. Mudraci se sažališe i izvorskom me vodom ponudiše. Mitar me najpre pogleda značajno, a onda nastavi:

    „Nećeš ti to odmah razumeti, al’ kad dođe vrijeme, sjetićeš se. Srbija će se probuditi iz tog sna, al’ neće odmah biti bolje. Biće gore pre nego što bude bolje.“

    Dok su njegove reči odjekivale ravnicom, prostor oko nas se opet menjao. Video sam ljude na ulicama, glasne i gnevne. Tu je i grupa mladih ljudi koji nose knjige, parole i dostojanstveno protestuju.

    Red je došao na Nostradamusa koji je u mom snu zadužen za spoljnu politiku. On podiže glavu, pogleda me ozbiljno i tiho prozbori:

    „Čudni starac sa kosom boje narandže zavladaće najmoćnijom zemljom sveta. Al’ u njegovog vakata neće biti mira i progresa. Starčeva će reč deliti narod na dvoje. Jedni će ga slediti slepo, a drugi ga proklinjati.“

    Iza bradatog proroka, kao na filmskom platnu, ređale su se neke druge slike. Masa ljudi, s crvenim kapama na glavi, trobojnim zastavama u rukama i oružjem za pojasom. Nasuprot njima su mlađi, nekako svileniji i svi do jednog zagledani u telefone. Mirno šetaju, nose transparente i proveravaju status na Instagramu. Nostradamus nastavi:

    „Senilni vođa srećom, neće doneti rat vašem svetu jer rat uvek dolazi s istoka. Zapamti to dobro!“

    Posle reklama na horizontu se pojavila neka druga ravnica. Spaljeno žito, sela i gradovi sravnjeni sa zemljom… Ljudi beže, tuga, čemer, jad… Mitar se nadoveza:

    „To ti je, brate, Ukrajina. Tu je udario brat na brata, al’ kraj neće skoro doć. Vojevanje će možda utihnut samo da napravi mjesta za novu buru.“

    „A Gaza?“ prošaputah, osećajući neku jezu. Nostradamus spusti glavu i tužno prozbori.

    „Još će više da gori i stradati kao nikad pre. Tamo je umrla pravda i ljudskost a pre svega bog. Na mestima gde maslina treba da donese plod, zemlja guta seme mira, a vetrovi nose pesak pomirenja u daljine. Rat je u njihovim životima ko senka koja ih prati, tiha i neumorna. Oni su ko reka što nikada ne prestaje da teče, iako svaka kap nosi krv, stradanje i smrt. Njihove molitve dižu se do neba, ali u njima su samo jecaji rata. Zemlja pod nogama je navodno sveta, ali u rukama čvrsto drže mač koji sa svetinjama ništa zajedničko nema.“

    Na pomen stradanja velikog broja nevinih ljudi, prostor oko nas ispunilo je crnilo. Ravnicom se spusti potpuni mrak. U tom trenutku osetih kako mi se koža ježi od pitanja koje sam odavno želeo da postavim, ali nisam imao hrabrosti.

    Provučem prste kroz svoju gustu kosu – u snu je sve moguće – i oprezno ih upitah:

    „Recite mi, dobri ljudi, hoćemo li barem biti zdravi?“

    Po prvi put sam osetio napetost kod svojih sagovornika. Proroci se najpre pogledaše kao da vagaju odgovor na moje pitanje. Mitar zapali zavijeni komad cigar duvana, porazmisli malo pa reče.

    „Dôće, brate, vrijeme kad će ljudi sami sebi bolest donjeti. Neće to bit nakô ko kuga što je bila, ni ko boleštine starinske, nego nešta novo, što se očima ne vidi al’ oseća se u duši. Ljudi će ‘odati zemljom ko senke s krpama na licu, bežaće jedan od drugog ko od vuka. Ta bolest im neće doći od prirode, nego onih što misle da mogu bogovima biti. Čovjek neće više razlikovati prijatelja od neprijatelja. Tako će se širiti strah, a strah je bolest gora od svake. Ljudi će se zatvarati u domove svoje, al’ ni tamo neće naći mira, jer bolest će umjesto u telo, u glavu da im uđe.“

    „Opet!?“, rekoh kroz plač.

    „Jašta jopet!“, odgovori Mitar.

    Probudio sam se naglo, prestravljen zvukom sirene koja je odjekivala poput dalekog alarma iz nekog zaboravljenog sveta. Magloviti pogled usmerio sam prema prozoru. Staklo je bilo razbijeno, a vetar je nanosio sitan prah sa ulice, siv i gust, poput pepela. Na podu su ležale novine – iscepane, prašnjave. Datum je bio jasno istaknut: „21. april 1964. – Početak nove ere.“ Ustao sam nesigurno, protrljao oči i pokušao da se saberem. Rukom pređoh preko radnog stola – bio je prazan. Ni traga mojim beleškama, niti jednog teksta koje sam marljivo sakupljao svih ovih godina. Fioka sa arhiviranom prošlošću bila je prazna, tiha kao grob. Obuzela me panika dok se na ekranu kompjutera pojavilo upozorenje: „Podaci nisu dostupni. Sistem se resetuje.“ Prozor se tresao a zavesa, nošena naletima vetra, srušila je porcelanske figure s obližnje police. Provirim napolje i zateknem ljude kako hodaju ulicama u tišini, s maskama na licima. Sa stambenih zgrada blještali su natpisi: „Pamti prošlost. Gledaj budućnost.“ Ali, nijedan datum na tim ekranima nije imao smisla. Dani su se menjali bez ikakve logike – jedne sekunde bila je 1941., zatim 1992., potom 1999., pa 2045. godina. Svet se kovitlao u vremenskim ciklusima koje nisam razumeo. Instinktivno pogledam u ogledalo. Umesto starog lica koje sam navikao da gledam, tamo je stajao mlad čovek – tršav, crnokos, sa očima koje nisam prepoznavao. „Pa to nisam ja,“ prošaputah, „već verzija nekog Krstića koga uopšte ne poznajem.“ Delija u ogledalu nasmeja mi se u lice, a ja, pokušavajući da pronađem smisao u tom haosu, pomislih: „Proroci nisu govorili o budućnosti sveta, već o meni. Sve što sam znao i beležio – nikada se nije dogodilo. Ili možda jeste, ali ne u ovoj stvarnosti.“

    Sirena je iznenada utihnula, a na ulici je zavladao mir. Ljudi su stali kao ukopani i podigli glave prema nebu. Pogledao sam i ja – kroz tamne oblake nakratko nas je obasjalo sunce. Zrak svetlosti bio je kratak, prolazan, ali snažan. A onda nas je progutala tamna praznina, tiha i neizmerna. Svet, zajedno sa svim svojim pričama, nestao je u trenu.

  • MUDROSTI, PRAVDE I BERIĆETA DONOSI 2025.

    OSVAJANJE SLOBODE

    „Srećna Nova godina profesore! Hvala vam na podršci!“, poručivali su studenti Fakulteta inženjerskih nauka – u blokadi, svom profesoru programiranja. Na samom izlazu iz zgrade, Bogdan Tešić se sapleo o transparent na kome je pisalo: „Ne da se hulja, još uvek mulja, boli ga bulja!“ a onda se okrenuo prema hrabrim devojkama i mladićima, stavio ruku na levu stranu grudnog koša i pokolnio se. Profesor Tešić je beskrajno poštovao odlučnost svojih studenata i divio se njihovoj hrabrosti. Napustio je fakultet i krenuo prema Velikom parku. Predpraznična gužva, graja, sreća i veselje. Deca su izvela očeve u šetnju dok su majke ostale kod kuće da pripreme sarmu i rusku salatu. Penzioneri su se kočoperno borili za svoj komad promenade i mesto na klupi a ljubavni parovi bi im sve prepustili za – trunčicu privatnosti i intime. Nažalost, morali su da se dovijaju. Mladi par se strasno ljubiio sakriven iza debelog stabla, kada se oglasio „penzionerski radar“:

    „Ju-juu-juuu!!! Ovim mladima baš ništa nije sveto!!!“, bunila se gospođa s trenutnim prezirom na licu i trajnom frizurom na glavi.

    „To samo na onu stvar misli!“, uzvrati penzioner s rukama na turu.

    „A vama su decu sigurno donele rode? Ili, možda, ševe? Neke ptice sigurno jesu, kad se toliko pravite fini!“ – ne izdrža mladić koji je s torbom punom hrane grabio prema fakultetu.

    Dok je hodao Glavnom ulicom, profesor Tešić se preslišavao da li mu je žena poručila da joj nešto iz dućana donese. Išao je desnom stranom ukrašene ulice i zagledao lepe devojčice. Prolazeći pored berbernice setio se detinjstva i svojih prvih šišanja. Kao klinac, sa dedom je redovno dolazio kod frizerke Zorice koja je vešto flertovala sa svojim vremešnim mušterijama. Dozvoljavala im je staračke vragolije, a zauzvrat dobijala odličan bakšiš. Bogdanov deda nije čekao da stigne penzija, već je kod napupele berberke odlazio krajem meseca kada je bila manja gužva. Tako je imao više vremena da ispriča mladalačke nestašluke i da Zoricu oraspoloži novim vicevima. Bogdan bi sedeo na konjiću za ljuljanje, dok mu je iz nepostojećeg frizerskog kataloga strave i užasa sledovala „šerpa-frizura“. Lepa Zorica bi ga mašinicom šišala u krug, nemilosrdno kreirajući najružnije šiške koje savremeni svet pamti još od dvadesetih godina dvadesetog veka, kada su pisci nadrealisti dobrovoljno pristajali na ovako jeziv izgled. Kada je mnogo godina kasnije, formiran je Haški tribunal, Bogdan je sa nekolicinom drugara iz kraja predložio da se i protiv frizerke Zorice podigne optužnica, za nanošenje duševnog bola. Inicijativa nije uspela, jer su penzioneri skupili više potpisa kako bi odbranili sisatu berberku. Pošto bi ostali bez kose, lepote i dostojanstva, deda i unuk su išli na ćevape, špricer i sok od borovnice.

    Profesor je nastavio pored prepunih samoposluga, kladionica i kafića da bi kod crkve  zalomio levo, prešao ulicu i stigao do kafane „Balkan“. U restoranu, klasična podnevna atmosfera poslednjeg dana u godini. Gužva, larma, miris duvana i sveže prženog luka. Na prelazu iz jutra u dan, stalni gosti su ispijali kaficu i prvi aperitiv. Okasneli posetioci pijace, s punim cegerima u rukama, smišljali su odgovor na pitanje koje će ih uskoro kod kuće sačekati: „Pa dobro, čoveče, gde si do sada?!” Zalutao bi i poneki vernik, posle jutarnje službe. Jedino nije bilo maturanata i studenata koji su i dalje hrabro stajali na braniku slobode. Bogdan je pogledom šarao po kafani pažljivo osmatrajući svaki sto. Tražio je poznato lice, i našao ga. Kolega Dušan Sremac profesor filozofije u obližnjoj gimnaziji i Tešićev drug iz detinjstva.  Popularni Dule Hegel čitao je podebelu knjigu koja je pretila stabilnosti kafanskog stola. Zanesen literarnim štivom, profesor Sremac  je nekontrolisano povlačio sadržaj lule koja je nemo pozivala vatrogasce na akciju. Bio je redovni posetilac gradske kafane i sa nekolicinom stalnih gostiju delio rezervisani sto na kraju separea. U zavisnosti od rasporeda časova, filozofskih i književnih dela koja je sa đacima analizirao, razlikovala se alkoholna rutina profesora Sremca. Zimi su na programu bili ruski pisci i sovjetski teoretičari, pa je uz depresivno vreme najbolje prijala votka. U proleće, francuski egzistencijalizam ide uz crveno vino i poneki konjak, dok se uz domaće pisce i mislioce najbolje pokazala kajsijevača. 

    „Šta se šunjaš, Tešiću? Postao si revolucionar pod stare dane pa se praviš važan!“

    „Ko mi kaže. Otac ti je bio šezedestosmaš a ti vođa studentkih prostesta devedeset prve!“

    „Ćaleta je bar zajebao veliki majstor zagorske lože a mene Leka glumac, Čivijaš. Ako je od nas Sremaca – dosta je!“, nervirao se Dule Hegel.

    „Trebalo bi da podržiš mlade i ovog puta! Samo oni mogu da naprave promene i isteraju pravdu do kraja!“, rekao je Bogdan smireno.

    „U srcu ih nosim i njima se ponosim ali ne planiram da se pridružujem protestima. Ostario sam Bogdane i ne bih preživeo još jednu prevaru, izdaju, poraz…“

    Profesor Tešić je isuviše dobro poznavao svog prijatelja da bi nastavljao raspravu. Dok su bili klinci, Dušanov otac je pisao knjige zbog kojih su ga hapsili a onda se dugo nalazio na crnim listama svih bratskih naroda i narodnosti SFRJ. Tešići su bili na liniji –  ni previše levo a ni malo desno. Bogdanovog oca više je zanimla nauka pa se, kao i mnogi drugi, u politiku nije mešao. Ovaj stav je preneo na sina koji je tokom godina raspada upisao fakultet, magistraturu, doktorat… i bez problema završio u roku. Dušan Sremac s druge strane, od prvog dana je ustao protiv režima Slobodana Miloševića. Posle neuspeha studentskih protesta 1991. godine, po kazni je mobilisan i poslat na Slavonski front. Duvao je u pištaljku 1996. i konačno ušao u Skupštinu 5. oktobra 2000. godine. Kada su „njegovi“ došli na vlast, prvo su ga tapšali po ramenu ali čim se pobunio protiv njihovih zloupotreba, isključili su ga iz u to vreme vladajuće stranke. Dolaskom naprednjaka, Dule se ponovo našao u centru pažnje. Naime, pošto su ga smatrali za „žrtvu žutog režima“, lokalni moćnik mu je ponudio da postane najpre član njihove stranke a potom i direktor gimnazije. Umesto na rukovodećoj fukciji, profesor Sremac je završio u pritvoru pošto je predlagača, naglavačke izbacio iz nastavničke kancelarije. Srećom, uz podršku učenika, roditelja i kolega zadržao je radno mesto ali se od tog dana promenio. Jednostavno je zaćutao i potpuno se posvetio filozofiji. Objaviljivao je stručne radove, posećivao seminare i u „Balkanu“ ispijao vinjake. U Bogdanu se, posle svih ovih godina, probudio zaspali intelektualac koji je konačno postao sit nasilja, primitivizma i oportunizma. Posle najnovije tragedije u Novom Sadu „pro-glasio“ je ličnu, građansku neposlušnost i odlučio da sa svojim studentima ide do kraja. Poštovao je Duleta i nije hteo da mi staje na muku. „Ni on mene nije proganjao devedesetih pa neću ni ja njega sada!“, razmišljao je.

    Profesor Sremac je naručio novu turu i odmah promenio temu.

    „Gde ćeš za Novu godinu gospodine Robespjer?“, pitao je s kiselim osmehom na licu.

    „Komšije u zgradi organizuju doček. Predsednik kućnog saveta kaže da su hrana i piće obezbeđeni, samo da ponesemo kolače. Moja Tina sprema salčiće.“

    „Tako je to kad živiš u ‘Kargujevcu na vodi’! Vama je sve besplatno a ti se opet buniš!“, pecnuo je Dule svog druga iz detinjstva.

    „Samo ti zezaj! Odkad je Lepenički bulevar elitno naselje?“, bunio se Bogdan.

    „Kućnim savetom vam rukovodi matori radikal a doček finansira biznismen koji je bio u svim vladajućim pratijama a živi u stanu samo da se ‘Vlasi ne sete’. Jedino se još u Crveni krst nije učlanio da bi izbegao dobrovoljni prilog.“

    „Dobro Dule, pa nećemo valjda nas dvojica da se svađamo!“, smirivao je Tešić situaciju. 

    Prijatelji su na tenane popili piće, poželeli jedan drugom Srećnu novu i krenuli kućama  na doček. Na izlazu, Bogdan je zatekao mnoštvo ljudi koji su gledali neko gurkanje koje je pretilo da se pretvori u pravu tuču.

    „Sram vas bilo žuti lopovi! Zloupotrebljavate i politizujete tragediju! Držite me, ljudi! Lud sam! Ubiću ga! – pretio je ratoborni cvrcan s kapuljačom na glavi.

    „Pusti ga, molim te!“, odgovorio je drugi učesnik koškanja. „Hoće da se bije, a moli boga da nas rastavite!“

    Profesor se progurao kroz „publiku“ i u gužvi nagazio najkorpulentnijeg posmatrača koji bi bez problema, jednom rukom, sredio tabadžije u pokušaju. Bogdan je klimnuo glavom u znak izvinjenja i kroz centar grada produžio prema svom naselju na obali reke. Na ulazu u zgradu sačekali su ga zvuci rodnog kraja predsednika kućnog saveta: 

    „Moj je tajo po Bosni osvaj’o. Moj je stari opasan ustvari“

    U zajedničkoj prostoriji organizatori na okupu. Što bi na RTS-u rekli „sprovode se poslednje pripreme za doček najluđe noći“! Bogdan je provirio trudeći se da ostane neprimećen ali mu nije uspelo.

    „Dobro veče komšija!“, oglasila se domaćica proslave, supruga lokalnog dobročinitelja. „Nismo hteli da naručujemo pečenje i roštilj, to je nekako seljački. Odlučili smo se za ketering. Biće sve na nivou i ne brinite ja i Boža ove godine častimo!“

    Profesor Tešić je klimnuo glavom i stepenicama se popeo do svog stana iz koga se širio miris kolača koji podsećaju na detinjstvo.

    „Ćao ljubavi, treba da ispečem još jednu turu pa da se polako spremamo za doček na koji mi se baš nešto ne ide.“, poručila mu je žena uz poljubac.

    Namršteno lice Bogdana Tešića prekrio je osmeh. Shvatio je da bi novogodišnju noć mogli provesti na mnogo lepši način od nerviranja uz komšije, turbo folk i ketetering. Bacio je pogled na kutije iz kojih su se pušili već ispečeni salčići i na punu vanglu testa spremnog za dalju pekarsku akciju.

    „Zamesila sam više, planiram da ujutru napravim jednu turu i za moje maturante!“, reagovala je profesorka Tina na znatiželjni pogled svog muža.

    Bogdan je otišao do kućnog bifea, uzeo flašu kajsijevače, nasuo dve čašice, nazdravio i pažljivo predložio.

    „A kako bi bilo da ispečeš sve kolače pa da noćas obradujemo studente i gimnazijalce na blokadama?“

    Tina je popila rakiju, skočila iz fotelje i snažno zagrlila Bogdana.

    „Nije što si mi muž al’ si stvarno genije! Čas ću da napravim još nekoliko tura, deo ću ispeći ovde a ostatak kod Markovića. Komšinica mi dala ključ da zalivam cveće dok su oni na Zlatiboru.“

    Oko ponoći, Tešići su seli u Floridu i krenuli prema Gimnaziji. Tina je Novu godinu sačekala sa svojim maturantima a Bogdan na fakultetu sa budućim inženjerima. Kada je stigao, studenti su ga dočekali pesmom:

    „Priči ovoj nema spora

    Studentima svojim odan.

    Nije bilo profesora

    Kao što je Tešić Bogdan!“ 

  • NA SLAVI KOD SLAVE

    VAISTINU TRADICIONALNO

    Sveti Nikola je i ovde u tuđini najpopularnija srpska slava. Čak 0,12 odsto stanovnika Arizone slavi, 0,06 procenata ide u goste. Svake godine, ista muka – kod koga otići a da se oni drugi ne naljute? Srećom, još negde oko Svetog Alimpija Stolpnika, stiže mi poruka od Slave berberina: ,Na slavu se ne zove ali pošto si ti stari neznobožac, podsećam te da sa gospođom dođeš kod nas za Svetog Nikolaja!“ Devetnaestog sam izašao ranije s posla, kupio ponude, spremio se na vreme a onda još sat vremena čekao ženu da se  dotera.

    ,,Pa nećeš valjda u farmerkama na slavu ako boga znaš?“, beše prvo što mi je rekla.

    ,,Znam draga, ali idemo kod majstor Slave a ne kod patrijarha!“, branim se nevešto.

    ,,Radi kako hoćeš! Nikada ti nećeš razumeti našu tradiciju i običaje! Nego hajde kreći ne želim zbog tebe da kasnim!“, rekla je strogo ali pravično.

    Dok vozim po najvećoj gužvi, trudim se da izbegnem dalju raspravu preispitujući svoj odnos prema tradiciji.

    ,,Hej Google, šta je to tredicija?“, izgovorim tiho dok me je supruga odmerila pogledom hladnijim od piva u,,Staroj Srbiji“.

    Iz zvučnika je stigao odgovor: ,,Tradicija je skup običaja, verovanja, vrednosti,normi, rituala i kulturnih praksi koje se prenose s generacije na generaciju unutar zajednice, društva, naroda ili porodice. Tradicija predstavlja kolektivno sećanje,kulturno nasleđe i temeljni je element identiteta određene grupe ljudi.Ona je istovremeno i stabilan i dinamičan proces koji pomaže zajednicama da očuvaju kontinuitet s prošlošću, ali i da ih prilagode današnjem vremenu.“

    Dok sam pokušavao da shvatim gde grešim, odgovor je već stigao:

    ,,Eto vidiš da sam bila u pravu!“, podsetila me je saobraćajna i životna saputnica.

    Ispred Slavine kuće mnoštvo automobila, dok sam parkirao u susednoj ulici zamišljam slavsku trpezu jer još od jutros nisam jeo. Nasmejani domaćini nam otvaraju vrata i odvode pravo u veliku trpezariju. U čelu sofre sedeo je sveštenik Rata, pored njega doktor Bane, pa profesor Petar, Srpko automehaničar, Buda kamenorezac…

    ,,Svaka čast Slavo, ovde su i sveštenik, i doktor, i učitelj, još ti samo šef stanice fali pa da za istim stolom okupiš najumnije srpske glave u varoši!“, pohvalio sam domaćina.

    Dok nas je Slava vodio u kuhinju, iz zvučnika je pevušio bricín zemljak iz Vojvodine: ,,Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku, jesen je kriva uvek me rasturi siva…“ Utom se ispred nas ukazao ogroman sto prepun svekolikih delicija. Domaćin je ipak osetio potrebu da se zbog nečeg pravda:

    ,,Moju Stanu uhvatio neki grip pa nije stigla da spremi kao obično. Ove godine smo naručili hranu iz restorana… Ne brinite, sve je posno!“

    Na šarenom stolu bilo je svega i svačega: suši iz restorana ,,Harumi“, frižoles (meksička varijanta prebranca) naručeno iz ,,Asadero Toro“, posna sarma od vinovog lista kupljena u arapskoj radnji ,,Ali Baba“, losos sa Aljaske… Ne volim da zanovetam ali iako je sve i posno i ukusno baš nijedno jelo nije srpsko. Majstor Slava kao da mi je čitao misli:

    ,,Ovde su domaći, sitní kolači, donela protinica!“

    ,,Bar nešto!“, prošaputao sam nespretno.

    Punimo tanjire a muzička matrica ubrzava ritam: ,,Spremila nam kuma naša, za užinu paprikaša, malko ladne krmenadle i par sarmi svakom…“ Odmah sam spazio dve prazne stolice pored Srpka mehinačara.

    ,,Ostavio nam Slava mesto. Nije baš u čelu ali rasporedu za slavskom sofrom, u sedište se ne gleda. Pozdravljamo prisutne i prelazimo na predjelo. Protu i profesora poznajem od ranije kao Slavine partnere za preferans dok ostale znam samo iz viđenja. Ispred sveštenika treperi plamen sveće a tu su i ostaci slavskog kolača i žita. Radni dan je, kasno popodne i vidi se da su gosti baš dobro ogladneli.

    Jedni su stigli pravo s posla a drugi tog dana nisu ni doručkovali kako bi ostavili mesto za Nikoljdanske đakonije.

    ,,Domaćine, imaš li vasabi sos?“, oglasio se profesor. Ne ide mi suši ovako na suvo!“

    ,,Ja volim šparglu uz lososa ali je nisam video na švedskom stolu!“, dodao je doktor Bane.

    Posmatram oca Ratomira koji je dostojanstveno oćutao ,,porudžbine“ suseda s vrha sofre a onda je podigao čašu, domaćinima poželeo srećnu slavu a ostalim gostima prijatan ručak.

    Po završetku zdravice javio se Srpko mehaničar koji je sedeo s moje leve strane.Primetio sam da ga nešto muči. Prebirao je po tanjiru a umesto hrane je forsirao rakiju. Pošto se neko vreme snebivao, skupio je hrabrost i obratio se svešteniku:

    ,,Ne zamjeri oče Rato, ja bi’ te nešto pi’to. Gledam ovu hranu na ovom stolu, pa sve nešta mislim kako to ništa nije naše. U nas u Krajini se za slavu sprema prase, sarma, pršut… Što ovi Srbijanci kuhaju ribu i, bože me oprosti, grah? Pa to kod nas samo sirot’nja tako…“

    Navikao na svakojake nardone mudrosti svojih zemljaka, prota se blagonaklono nasmešio i pokušao da pomogne parohijanu.

    ,,Vidiš Srpko, naš božićni post ove godine počinje 28. novembra i traje do sve do Božića. Običaj nalaže da se u tom periodu hrana prilagodi postu pa ljudi jedu ribu umesto drugog mesa, izbegavaju jaja i mlečne proizvode…“

    ,,I u nas se posti al’ ne i za slavu, griota je!“

    Iako mu ne beše lako, sveštenik se i dalje dobro držao. Otpio je malo vina i strpljivo objasnio mehaničaru:

    ,,Pravi post ima dve strane: telesnu i duhovnu i sastoji se kako u uzdržanju od mrsne hrane tako i od rđavih misli, želja i dela. To je vreme kada se više molimo, činimo dobročinstava i stremimo evanđelskim vrlinama. Stoga, Sveti Vasilije Veliki opominje: ‘Korist od posta ne ograničavaj samo na uzdržavanju od jela, zato što je istinski post udaljavanje od zlih dela’“

    ,,E sad mi je lakše!“, odahnu Srpko. ,,Nikome ne činim zlo a za Svetog Varvaru koljem prase jer to naša porodična tradicija!“

    ,,Samo pazi da bude krtina!“, posavetovao ga je Buda kamenorezac.

    Domaćin je sa strane posmatrao šta se dešava za slavskom trpezom, praznio je

    pepeljare,dolivao piće gostima i donosio hleb koji je tog jutra pazario u obližnjoj, francuskoj pekari. Slavini roditelji nikada nisu slavili ali je baba Rada svake

    godine, u ilegali obeležavala Svetog Nikolu. Spremila bi sve što običaj nalaže a onda, dok su sin i snjaja na poslu, zajedno sa unukom bi sekla kolač i vinom prelila žito. Na pitanje čemu tolika konspiracija odgovarala bi: ,,Neću da pravim probleme deci!“ Nažalost, nije dočekala novo veme kada je religija postala pomodarstvo a obeležavanje krsne slave politički poželjno. Sa bakom je nestalo i obeležavanje Svetog Nikole a Slava se okrenuo društvu, devojkama i berberskom zanatu. Po dolasku u Ameriku, puno je radio, kućio se i najzad otvorio frizersku radnju koju su najviše posećivali Slavini zemljaci. Ubrzo je shvatio da gotovo sve njegove mušterije obeležavaju krsnu slavu ali u početku za to nije mario. Godine su prolazile a muškarcima sa Balkana pridružili su se i Rusi, Amerikanci,Indusi… pa se i broj mušterija značajno uvećao. Muški frizerski salon ,,Glory“(eng.slava) brzo je postao omiljeno mesto gde su se pored šišanja uvek mogli čuti vicevi, politički komentari a pre svega najnoviji abrovi. Jednog dana u radnju je ušao crnoputi muškarac koji je od početka komunicirao na iskvarenom srpskom jeziku. Slavu je kopkalo o kome se radi. ,,Za studenta iz nesvrstanih zemalja je mlad a za košarkaša previše nizak!?“, razmišljao je brica. Nova mušterija nije čekala da ga najstor bilo šta pita već se predstavio kako dolikuje.

    ,,Zovem se Karlton oženjen sa Srpkinja iz Zaječar, ima sin Aleksa i ćerka Lakiša. Mi slavi Sveta Petka!“

    Pošto je berberin ostao bez reči, Karlton je objasnio da se prva poseta tazbini poklopila sa šurakovom krsnom slavom. Njemu se to mnogo dopalo pa su žena i on nastavili porodičnu tradiciju u Americi.

    ,,I moj Aleksa kad poraste bude slavi Sveta Petka!“, zaključio je s ponosom.

    Iste večeri, arizonskí brica se dogovorio sa suprugom da će i oni početi da slave Svetog Nikolu. Od tada je prošlo desetak godina a Slava i Stana i dalje poštuju baba Radino porodično nasleđe.

    Oko devet uveče, za sofrom je sedelo dvadesetak zvanica, švedski sto je i dalje bio pun a majstor Slava na visini zadatka. Rakija i vino su pomogli da se svečarska atmosfera  opusti pa su i gosti postali pričljivi i bučni. U neko doba Srpko je tražio da se puste krajiške narodne pesme, Buda je dremao u sedećem položaju dok je doktor Bane želeo da iskoristi prisustvo sveštenog lica da se dodatno obrazuje.

    ,,Imam problem da objasnim deci našu emigrantsku priču o dva Božića. Žena i ja obeležavamo ovaj naš koji ide posle Nove godine ali svi oko nas ga proslavljaju pre. Deca poštuju naš praznik ali traže poklone 25. decembra. Pomozite oče Rato ako boga znate!“, molio je Bane.

    Prota Ratomir je voleo da popije ali je vremenom naučio da to čini lagano uz meze i priču. Odložio je viljušku i nož, otpio gutljaj vina, latio se brojanica i odgovorio doktoru.

    ,,Iskreno, da se ja pitam, kalendare bi trebalo uskladiti jer svi smo na kraju hrišćani.“

    ,,Razumem proto ali šta da radimo dok je ovakvo stanje pa proslavljamo dva Božića, dve Nove godine i jedan rođendan? Valja to deci objasniti a ni meni nije baš najjasnije“

    ,,Ja bih ti posavetovao da im poklone daruješ 25. decembra kako se ne bi razlikovali od ovdašnjih vršnjaka. Za naš Božić fokusiraj se više na duhovnu stranu praznika badnjak, sušeno voće, knjige…“

    Tokom slavske večere, profesor Petar nije menjao piće. Forsirao je škotski viski kako bi doprineo međunarednom karakteru proslave. Delovao je nezainteresovano sve dok se nije povela rasprava o kalendarima.

    ,Ne bih da zvučim zlonamerno ali zar nije krajnje vreme da objasnimo ljudima da i naša crkva proslavlja Božić 25. decembra, Novu godinu 1. janura ali po Julijanskom kalendaru. Ovaj drugi, zvanični, po kome i mi Srbi proslavljamo rođendane i primamo platu zove se Gregorijanski. Prema tome i Sveti Nikola pada 6. decembra po Julijanskom kalendaru!“

    ,,Al’ ga ti zakomplikova profesore!“, pobunio se Srpko između dve krajiške gange koje gruvale iz zvučnika.

    Kao i uvek kada se pomene razlika u kalendarima, prisutni su brzo promenili temu i počeli diskusiju o Vučiću i Trampu. Slava, koji je i dalje stajao po strani spustio mi je ruku na rame i tiho rekao.

    ,,Ovo sa kalendarima je zanimljiva tema, mogao bi o tome nešto da napišeš.“

    ,,Slavo druže, o tome filozoforam već godinama alí slaba vajda. Dosadio sam i bogu i narodu a ponajviše glavnom uredniku!“

  • EPISTOLARNA JADIKOVKA

    PISMA BEZ ODGOVORA

    Dok nas sa svih strana plaše Trećim svetskim ratom, normalan čovek kuka od muke, glupan poslušno guta medijske ćufte i kobasice dok fukara samo potpiruje vatru kako bi sakrila svoja nedela. Jedan domaći portal na kome se mogu pročitati sjajni tekstovi  oživeo je davno zaboravljeni žanr epistolarne komunikacije koja neretko postane   književnost. Tamo se dopisuju neki pametni i knjiški ljudi koji slično misle, isto vide i kritički istupaju. Kako ne bih i sam ponavljao ofucanu frazu „šta ja tu mogu da promenim“, odlučio sam da napišem pisma nekadašnjim prijateljima koji su se dohvatili lošeg društva i iznevereli ideale iz mladosti. Naivno nadam da će im moje pismo pomoći da se pogledaju u u ogledalo i, iznutra, bar malo promene. 

    ✉️ Milan Jovanički, 21000 Novi Sad, Srbija

    Dragi Milane,

    Prošlo je evo već više od mesec dana a ja i dalje nisam siguran da li si to bio ti. Gledao sam na „Šolakovim medijima“, jer drugi nisu prenosili, masovan i dostojanstven protest u našem nekada zajedničkom gradu. U nepreglednoj masi ožalošćenih Novosađana pored tadašnje devojke i kolega s fakulteta prvo sam na tebe pomislio. „Sigurno je i moj gari izašao da protestuje protiv nepravde“, filozofiram naivno. Dok sam završavao neki posao, znaš kako je mora od nečega i da se živi, kolona hrabrih žitelja Újvidék-a selila se  prema Miletićevom trgu. Napaljeni klinci i plaćene siledžije razbijali su tvoj grad koji smo obojica toliko voleli. Sećaš li se Milane koliko smo mrzeli primitivce kojih, sredinom osamdesetih u Novom Sadu gotovo da i nije bilo? Režirani haos se nastavlja a ja već počinjem da brinem za sve vas, meni drage Laloše. Odgovaram šefu na email (ponakad baš zna da bude dosadan), pojačavam ton a na ekranu još veća frka. Mlada novinarka TVN1 pokušava da se probije kroz masu dok joj neki nervozni ljudi blokiraju put. Te prznice su naših godina, deru se psuju, vređaju… zar nas roditelji nisu bolje vaspitali Milane? Kroz galamu, probija se glas iz megafona. Predsednik Srbije. „Došao je da oda poštu nastradalima!“, pomislim. Ali ne gari, on je tu da odbrani prozore i zidove na zgradi SNS, da sačuva ukradene novce i odbrani živu glavu. Dok baca drvlje i kamenje po onima koji su čistog obraza te večeri tražili pravdu, njegovi maskirani kerberi  hapse decu po gradu a poslušnici mu kliču. „Aco Srbine!“, čuje se skandiranje. Među tim polusvetom video sam razna lica što bi Lacika s Detelinare rekao: „Od zla oca i još gore majke!“. Sećaš li se Lacike, bio ti je stalan gost? Predsednik iz zadnjeg džepa onih skupih farmerki izvlači narko dilere a svetina u delirijumu. Dok kamera šara po naprednjacima osetio sam nevericu, šok… Zagrcnuo sam se s kafom koju sam u međuvremenu skuvao. Onaj glavati u drugom redu koji se najviše dere… Pa to si ti čoveče!? Moj prijatelj Milan, konobar iz „Pantera“? Onaj Milan koji mi je tokom vojničkih dana redovno donosio piće na račun kuće a u stvari je odvajao od svog bakšiša. Posle vojske došao sam na studije opet u Novi Sad. I stan i fakultet bili su u drugom kraju grada ali ja kafanu nisam menjao. Dolazio sam autobusom, zbog društva, zbog Lole, Berte, Lacike… ali najviše zbog tebe. Sećaš se kada si me pitao kako mi Srbijanci kažemo reč – gari? „Ortak!“, odgovorio sam kratko. „U jebote vi Šumadinci ste svi u nekom ortačkom biznisu!“. Tim istim Šumadincima objašnjavao sam kako moj drug Milan s Limana pravi čuvene „žurke s programom“ gde se oko ponoći gasi svetlo pa u mešovitom društvu ko koga u’vati i šta se kome zalomi. Nisi bacao jogurt na Skupštinu Vojvodine jer ti nisu dali slobodan dan. A hteo si! Tada sam ti govorio da ćete „autonomaše“ praviti od blata a ti si se čudio kako je moguće da jedan Kragujevčanin ne voli Miloševića. Možda je tada trebalo da ukapiram da je politika varljiva rabota a podaništvo neizlečiva boljka. A možda to ipak nisi bio ti? Nadao sam se da je tako sve do narednog dana kada sam te video u „Informeru“,  u krupnom planu, blizu predsednika, kako se smeješ i vičeš. Srećan si zbog nečega?! Tada već nije bilo dileme. Moj drug Milan, šmeker sa Limana, najbolji konobar u Novom Sadu… postao je ono čega se u mladosti gnušao. Sledbenik korumpirane vlasti čija nedela su dovela do najveće tragedije u njegovom gradu, podguzna muva režima koji ne zna za stid.

    Dugo se nismo videli bivši prijatelju, ni čuli… Imaš li unučiće Milane? Da li si razmišljao da su se i oni mogli naći ispod nadstršnice? Sećaš li se da sam na putu za Kragujevac često svraćao kod tebe da u Panteru popijem piće za srećan put? Posle bih pešice otišao do stanice i ispod te nadstrešnice čekao autobus. U to vreme, predsednici su se menjali svake godine ali nam ništa nije padalo na glavu, nisu nas ubijali po stanicama, školama i  naplatnim rampama. Tada su hapsili lopove a ne hrabre Novosađane, asktiviste i studente. Ovi tvoji su mi i fakultet okupirali a na buduće psihologe, profesore i filozofe bacaju dimne bombe. Mlađi brat vlada našim Novim Sadom a stariji mu hapsi konkurenciju. Srpska Atina se pretvorila se u naprednjačku Tihuanu. Imaš li decu Milane? Da li je to Srbija u kojoj želiš da oni podižu svoje potomke? Stisni zube druže moj, odrekni se sitnih privilegija i pogledaj komšije u oči u kojima ćeš videti suze. One tužne i iskrene zbog tuge prema sugrađanima koji su poginuli nemarom onih koje podržavaš. Uzmi unuka za ruku, prošetajte zajedno do železničke stanica i odajte poštu tim nesrećnim ljudima. Predsednik ne mora zna a ako i  sazna bar malo ćeš ispraviti kičmu što i nije tako loše u našim godinama. Podigni glas Milane, biće ti kaše. Videćeš!

    Tvoj Šumadinac

    📧 Jakov Rabinovič, 66521612 Tel Aviv, Izrael

    Dragi Jakove,

    Poznajemo se već skoro tri decenije i za razliku od nekih meni mnogo dražih ljudi i dalje se dopisujemo. Upoznali smo se u Vašingtonu 1998. godine. Bila je to „škola demokratije“ na američki način. Tamo nas nisu nas tukli, znaju mangupi da se pretvaraju kada treba. Tokom boravka u Americi, obezbedili su nam i stan i hranu pa čak i džeparac tako da smo i zvanično postali „strani plaćenici“. Stigao iz Krasnodara sa juga Jeljcinove Rusije a ja iz Kragujevca („Tamo gde prave Yuga i prodaju Lade!“, komentarisao si). Nas su sledeće godine bombardovali i oterali Miloševića a vama su doveli Putina. Na to stručno usavršavanje pozvali su me kao nezavisnog novinara a tebe kao borca za prava jevrejske manjine u Rusiji. Bili smo mladi, glupi i neiskvareni.  Maštali smo da će u našim „bratskim“ zemljama svi jednoga dana biti ravnopravni i da ćemo konačno živeti kao ljudi. Čudio si se kada sam osuđivao sve zločine tokom građanskog rata u Jugoslaviji, najviše kritikujući one koje su počinili pripadnici mog naroda. Štrecnuo si se i kada smo u većem društvu sedeli sa portparolom Ibrahima Rugove i razgovarali kao civilizovani ljudi. Samo da znaš Jakove, kada sam se vratio u zavičaj, Državna bezbednost je mene zvala na informativni razgovor a ne političara sa Kosova. Vlastodršci u mom kraju uvek su proganjali pogrešne ljude. Tvoj životni san nikada nije bio vezan za Rusiju. Želeo si da se kad tad preseliš u Izrael i u tome si uspeo! Drago mi je zbog toga. Pisao si mi pre nekog vremena da je cela porodica dobila dozvolu za useljenje a ubrzo i državljanstvo. Ne čudi me da se Rusi nisu protivili vašem odlasku jer što bi zlobnici rekli „zmiju ne drži u kući jer bi te mogla ujesti“. Ovo nije moje mišljenje već naša narodna poslovica. Po dolasku u Tel Aviv dobio si stan, posao, deca su krenula u školu a žena i ti ste prvo morali u vojsku. Brzo si se navikao i na sirene za uzbunu, veliš. Meni nekako više prija muzika i žagor unučića, ali neću da ti kvarim! Uvek sam voleo da čitam tvoje email poruke. Lepo si opisivao svoju novu domovinu ali mi je zasmetala mržnja koju osećaš prema komšijama. Pošteno da ti kažem, u prvo vreme sam preskakao te delove a kasnije si već počeo da me nerviraš jer je si sve manje pisao o Zidu plača, Davidovom gradu i Jafi a sve više o preziru koji osećaš prema Palestincima. I tako, uz čitanje i preskakanje, naša korespondencija trajala je eto godinama. A onda si ga prekardašio, moj Jakove! Prošle godine, negde u oktobru poslao si mi poruku punu poluistina i preterivanja u formi „Manifesta kreativne manipulacije“. Prećutao sam. Potresla te je velika tragedija, razumem ja to. Odgovorio da mi je iskreno žao  nevinih izraelskih žrtava koje su stradale  7. oktobra 2023. Pokušao sam čak da te utešim tragičnim pričama iz mog zavičaja ali se ti tu nisi zaustavio. Nastavio si sa otrovnim pismima od kojih se i nama ćelavima kosa diže na glavi. S porastom civilnih  palestinskih žrtava u Gazi tvoj bes i kuknjava o nepravdi postali su nepodnošljivi. Prestao sam da čitam i odmah brisao sve te neiskrene jadikovke. A onda, prošle nedelje,  poslao si mi video link o tome kako je u Izraelu počelo prikupljanje čistokrvnih crvenih junica čiji peopeo se koristi za očišćenje ljudi. U tom dokumentarcu kažu da je on  neophodan za mesto na kojem će biti izgrađen treći jevrejski hram u Jerusalimu. To mesto, Brdo hrama, poznato i kao Esplanada džamija, predviđeno je za izgradnju tog hrama, koji će zameniti Kupolu na steni, sveto mesto svih muslimana. Pa dobro bre čoveče, da li si ti normalan? Babskim ritualom opravdavaš svakodnevna ubistva dece i genocid nad palestinskim narodom. Za godinu dana pobijeno ih je 45.000! Zašto Jakove? Zbog crvenih junica i trećeg hrama!? Pripadaš narodu koji je u  prošlosti mnogo propatio ali vam to ne daje za pravo da zbog svojih religioznih fantazija sa lica zemlje izbrišete drugi narod. I Palestinci imaju svoje ekstremiste sa nekim drugim verskim zabludama ali Izrael je i dalje na svom mestu – i svakim danom se sve više širi. Tvoja, i druga jevrejska, deca imaju šta da jedu, idu normalno u školu i čekaju poziv vojsku čim završe maturu. O tome se ćuti. Ko progovori, osudi genocid, pozove u pomoć zdrav razum biva proglašen antisemitom. Izgleda da vam Gaza nije dovoljna pa ste krenuli i u napad na Evropu. U Amsterdamu, navijači Makabija divljaju po ulicama a policija hapsi one koji su pokušali da ih u tome spreče. U Parizu, vaša fudbalska reprezentacija bez problema igra zvaničan meč. Francizi bojkotuju utakmicu što izraelskim huliganima olakšava posao da napadnu ono malo neobaveštenih fudbalskih zaluđenika. Jakove druže, tvoja bivša domovina, Rusija, kažnjena je zbog agresije i ne nastupa na sportskim takmičenjima. 

    Nemoj više da mi pišeš molim te! Ako ti je do mene baš toliko stalo učini mi jednu veliku uslugu. Ide Hanuka, praznik svetlosti koji traje devet dana. Svake večeri, s porodicom ćeš paliti po jednu sveću na manori. Budi čovek pa jednu nameni palestinskoj deci u Gazi!

    Tvoj bivši prijatelj koji živi u zemlji koja, i od mog poreza, finasira vaše ratne zločine.

    Za razliku od korespondencije knjiških prijatelja iz onog portala, moja pisma će ostati bez odgovora. Niko mi međutim ne može zabraniti da ih, kroz citat, nevešto izmislim.

    „Dobili smo tvoje pismo, pjesmu prijatelju.

    Stihove prigušene nade,

    Utrnulim prstima pišemo odgovor.

    Na preživjelim žicama

    Srcu daju ritam, još pulsiraju

    Na vatrama čovjeka

    Poput feniksa!

    Zar će samo oni pjevati

    One strašne refrene

    Umilnim i prijetećim glasovima

    Refrene sastavljene od pogrdnih riječi

    U upropaštenom jeziku? 

    A. Dedić-K. Monteno

  • DOBROVOLJNO URUŠAVANJE DOSTOJANSTVA

    „MAKE AMERICA GREAT AGAIN“???

    Scena prva – Berlin,  27. februar 1933. godine: U zgradi nemačkog parlamenta u Berlinu izbio je veliki požar koji izazvao ogromnu materijalnu štetu. Nacisti su odmah okrivili Komunističku partiju Nemačke (KPD) i iskoristili ovaj događaj kao izgovor za progon komunista i drugih opozicionih snaga. Požar u Rajhstagu obeležio je dalju istoriju Nemačke jer je Hitler iskoristio nesreću da učvrsti svoju moć i pooštri represivne mere protiv političkih protivnika. Novinar Reichsrundfunkgesellschaft-a (Nemačka državna radio mreža)  pitao je slučajnog prolaznika šta misli o novonastaloj situaciji i dobio sledeći odgovor: „Nisam ja za Hitlera ali neću valjda da podržim komuniste!?“

    Scena druga – Novi Sad, 5. novembar 2024. godine: Kako izveštava TV N1, odgovorni za smrt 14 ljudi u tragediji na novosadskoj Železničkoj stanici još uvek su na slobodi. Uhapšeni su zato aktivisti koji su izašli da izraze tugu i bes zbog zločina korumpirane vlasti. Optuženi su za vandalizam koji su počinili maskirani hiligani unajmljeni od strane SNS-a. Na drugom TV kanalu, novinarka RTS-a usmerava mikrofon prema muškarcu srednjih godina koji odgovara kao iz topa: „Žao mi je ljudi koji su stradali ali šta ćemo kad nam je opozicija kilava i nesposobna!“

    Scena treća – istog dana u Klivlendu, SAD: CNN javlja da je Donald Trump po drugi put izabran za Predsednika SAD pošto je ubedljivo pobedio Kamalu Haris. U kratkoj anketi na ulicama Klivlenda mlada žena tredestih godina, belkinja, izjavila je sledeće: „Nisam veliki ljubitelj Trampove politike ali mi na pamet ne pada da glasam za Kamalu!“

    Analizu podrške  nemačkih glasača Hitleru ostavićemo istoričarima, odgovor na pitanje „ko je kriv?“ jutarnjem programu Pinka a mi ćemo pokušati da objasnimo kako je moguće da na izborima u SAD po drugi put pobedi zamlata poput Donalda Trampa?

    LJUDI, PA JE  LI JE TO MOGUĆE?

    Na predizbornom skupu u Ajovi 2016. godine, Tramp je rekao sledeće: „Mogao bih da stanem na sred Menhetna, da redom pucam u prolaznike pa ni tada ne bih izgubio nijednog birača!“ Ovom izjavom želeo je da istakne lojalnost svojih pristalica i bio je u pravu jer je odmah potom pobedio Hilari Klinton i postao 45. Predsednik SAD. Osam godina kasnije, Donaldov narativ postao je puno sočniji. Tokom ovogodišnje kampanje lagao je za sve pare. Koristio retoriku koja dehumanizuje migrante, nazivajući ih „životinjama“ i optužujući ih za „trovanje krvi“ nacije. Potom je tvrdio da u pojedinim američkim školama, nastavnici menjaju pol svojih učenika bez saglasnosti roditelja. Zatim, tokom  predizbornog skupa u Milvokiju, pred hiljadama pristalica, Tramp je dohvatio je držač mikrofona i pantomimom prikazao čin oralnog seksa. Naravno tu nije kraj jer je tokom čitave  kampanje vređao žene, sugerisao je da će koristiti vojsku za obračun sa političkim protivnicima a najviše od svega dojmila ga je kuratost pokojnog golfera Arnolda Palmera sa kojim se pre mnogo godina zajedno tuširao. Ovo je samo nekoliko primera iz arsenala Trampovih prostakluka. Što reče  reditelj Kokan Mladenović: „Izbor Trampa na mesto prvog čoveka SAD samo je  dokaz da Srbija nema monopol na glupost!“

    Prva pobeda Donalda Trampa 2016. mogla se tumačiti kao slučajnost, odstupanje od norme, greška… Amerika ga je sada izabrala po drugi put i pomogla „ekranizaciju“ najgoreg scenarija! Pobedio je osuđeni kriminalac, hronični lažov koji je pokušao da poništi rezultate prethodnih izbora i poveo naoružanu rulju na Kapitol, koji Ameriku naziva „kantom za smeće savremenog sveta“ … Odgovor na pitanje – kako je to moguće?, najpre zahteva objašnjenje –  ko je sve glasao za „lepog Donalda“? 

    Za početak, glasali su Jugosloveni! I ovoga puta Srbi, Bošnjaci i Hrvati koji žive u Americi dali su bezrezernu podršku republikancima. Od kada su pre tridesetak godina emigrirali u  SAD, svaka baka i deka,  nana, dedo i staramajka bez poznavanja engleskog jezika, uredno su od države iskoristili sve vrste socijalne pomoći, besplatno zdravstveno osiguranje i na kraju stekli penziju. Za razliku od demokrata, Tramp se zalaže za drastično smanjenje socijalnih fondova, ukidanje Obaminog programa zdravstvene zaštite i za privatizovanje penzionog fonda. Pošto se ni u zavičaju nisu baš najbolje slagali s logikom, stara garda i u tuđini nastavlja po starom. Pa tako, Srbi demokratama nisu oprostili  bombardovanje ali su njihove komšije brzo zaboravile podršku tokom građanskog rata. Sve ovo ne predstavlja veliko iznenađenje jer Tramp je tipičan primer balkanskog foliranta. Pretvara se da je domaćin, kobajagi je religiozan a „žene tretira kao stoku“. Jedina mana mu je što ne pije rakiju ali zato mrzi strance pa su mu Balkanci šljivovicu progledali kroz prste.

    Sledeća etnička grupa koja je glasala u korist svoje štete su Latinomerikanci. Pri kraju Trampove prdizborne kampanje, na mitingu u njujorškom Medison Skver Gardenu, malo poznati komičar Toni Hinčlif nazvao je Portoriko ostrvom plutajućeg đubreta dok je Meksikancima zamerio da se preterano – razmnožavaju! Latinoamerikancima to nije preterano zasmetalo jer im je očigledno najvažnije zalaganje republikanca da se uspostave „porodične vrednosti“ i ukine abortus. Proterivanje nelegalnih migranata među kojima sigurno ima i članova njihovih familija kao i činjenica da ih njihov lider smatra običnim smećem ovoga puta su slatko progutali kao „dulce de leche“.

    Posle ovih izbora, s pravom se možemo zapitati – šta je to u ženskom biću što ga vodi prema mizogenom ‘tiću, ovoga puta s narandžastom ćubom? Ovo je drugi put da je „mačo Donald“ pobedio ženu i to najviše zahvaljujući glasovima pripadnica lepšeg pola koje su kao omađijane zaokružile ime osuđenog silovatelja koji je svojevremeno izjavio „da mu Ivanka nije ćerka rado bi se sa njom zabavljao“ kao i to da čim ga vide „žene mu  dozvoljavaju sve pa i da ih odmah uhvati za…“. Uprkos svemu tome, čak 55% belih žena svesno je glasalo protiv svojih ljudskih prava. Dati poverenje demagogu čiji je glavni cilj da država donosi odluke vezane za kontracepciju, veštačku oplodnju i abortus predstavlja neviđenu samodegradaciju ženske populacije u SAD.

    Pored Srba, Hrvata i Bošnjaka, Donald Tramp je uspeo da ujedini bračne parove pošto je i većina  muškaraca u najboljim godinama bezrezervno podržala velikog poštovaoca porodičnih i hrišćanskih vrednosti. Zaklinjanje u crkvu i porodicu samo je još jedan efikasan način da ove „muškarčine“ opravdaju mizoginiju, rasizam, homofobiju i etničku diskriminaciju svakog ko se od njih po bilo čemu razlukuje. Svi oni veruju da Tramp brine pre svega za obične ljude u zemlji u kojoj su klasne razlike nepojmljive, zaboravljajući pritom da je tokom prvog predsedničkog mandata, linearno smanjio porez svima pa su jedni uštedeli stotine a drugi milijarde dolara. 

    LUDNICA, ŠTA JE OVO?

    Pošto znamo ko je glasao, pokušaćemo da objasnimo i zašto. Prvo pravilo u politici je da se protivnik nikada ne sme podceniti. Demokrate su uporno insistirale kako je došlo vreme da Tramp plati političku cenu za štetu koju je naneo američkoj demokratiji. Umesto toga, njihov suparnik je po sistemu „čega se pametan stidi tim se onaj drugi ponosi“ pa je sve mane predstavio kao svoje najjače adute. Tako su četiri krivična dela za koja je optužen samo ojačala njegovu dominaciju u Republikanskoj partiji. Kao glavni razlog neslaganja sa Bajdenovom politikom, prosečni američki birač navodi pad životnog standarda. Međutim, to jednostavno nije tačno! Tokom poslednjih šesnaest godina u SAD se živelo veoma pristojno. Problem je što su Amerikanci razmaženi i kao mnogi drugi (Šveđani i Norvežani na primer) traže preko hleba pogaču. Podlegli su  desničarskom populizmu tražeći promene po svaku cenu. Upecali su se na migrantski mamac koji se vešto koristi za zastrašivanje narodnih masa. Ako Tramp ispuni obećanje i protera sve strance koji nelegalno borave u Americi, postavlja se pitanje ko će zidati zgrade, kopati ulice, izbacivati đubre…? Ogorčeni „čistokrvni Amerikanci“ to sigurno neće. 

    Šta očekivati od Trampa u drugom mandatu? Obećao je najveću deportaciju migranata u istoriji SAD-a, uvođenje visokih carina na uvoz, zamrzavanje ekoloških sporazuma, reformisanje zdravstvene zaštite i ideološke promene u obrazovnom sistemu. Normalan svet se s pravom pribojava da će Tramp, na domaćem terenu, iskoristiti vojsku protiv svojih političkih protivnika. Ako se bude držao svoje retorike, Amerika će se brzo  pretvoriti u diktatorski režim poput prva dva sa početka naše priče. Imajući sve ovo u vidu, nameću se dva moguća scenarija. Prema prvom, neće se ništa dramatično dogoditi baš kao ni pre osam godina. Oni malo mudriji saradnici, pustiće Trampa da zadovolji taštinu glupirajući se u medijima a ispašće i veliki  „mirotvorac“ dajući Putinu osvojene teritorije i poslati kolegu Zelenskog u istoriju. Migrant Ilon Mask pomoći će  da napravi red u državi a migrantkinja Melanija – u spavaćoj sobi. Oni drugi, u medijima poznati kao teoretičari zavere, smatraju da je prvi predsednički mandat bio samo generalna proba za uništenje savremenog sveta. Podsetimo da je baš tada uspešno sprovedena i vežba opšteg, globalnog zaključavanja. Ovoga puta, Donald Tramp stupa na mesto predsednika SAD u trenutku kada se vode ratovi u Ukrajini i Gazi, u vreme kada širom Evrope buja nacionalizam a u Italiji, Austriji, Mađarskoj, (uskoro izgleda i u Nemačkoj) vlast drže desničarske konzervativne partije. Svi se jako naljute kada se zvanična politika većine razvijenih zemalja sveta poredi sa fašizmom. A po čemu se ona to razlikuje? Svi su bez izuzetka neprijateljski raspoloženi prema strancima, zalažu se za proterivanje migranata, koriste huligane za obračun sa političkim protivnicima… Jedina razlika je odnos prema Jevrejima koji su od nekada progonjenog naroda postali međunarodno zaštićena vrsta. Nije važno koliko Palestinaca pobiju, Netanjahu i njegovi saveznici su uvek u pravu. Ko drukčije kaže, kleveće i laže i lepi mu se etiketa antisemitizma.

    Intelektualna elita, koja je svojom političkom korektnošću Trampa i njemu slične  dovela na vlast, strahuje da nam se bliži Treći svetski rat. Njihovi ljuti protivnici, bliski konspirativnim teorijama, poručuju da će budući globalni sukob izgledati sasvim  drugačije od onih koji su svet zadesili u prošlom veku. Po njihovom mišljenu finansijski moćnici su već odredili uloge: politički vukovi će nastaviti sa sejanjem mržnje, vojni sokolovi će ginuti a ovce će iz  zaključanih stanova sve to pratiti u direktom prenosu. Samo će  iživljavanje u Gazi trajati večno!

  • Začarani krug osvete: STO ZA JEDNOG, NESREĆA ZA SVE

    „Ljudsko ludilo je često vešta, i kao mačka, prepredena stvar. Kad vi mislite da je pobeglo, ono se možda samo preobrazilo u još finiji oblik.“

    Herman Melvil: „Mobi Dik“

    Kapetan broda Pikvod, Ahab, doživljava ličnu tragediju kada mu beli kit, Mobi Dik, nanese tešku povredu zbog čega ostaje bez noge. Ovo iskustvo ostavlja trajnu psihološku ranu, iz koje se rađa mržnja i potreba da se osveti životinji koja ga je unesrećila. Ahabov lov na Mobi Dika postaje njegova opsesija, životna misija u potrazi za iskupljenjem. Ahab je opsednut idejom da uništi Mobi Dika, pretvarajući svoju osvetu u destruktivnu silu koja na kraju ugrožava ne samo njega već i čitavu posadu. I dok je najpoznatiji kit svetske knjževnosti izbegao odmazdu pomihnitalog kapetana, milioni nedužnih ljudi stradalo je u nebrojenim osvetama svojih dželata. 

    OKO ZA OKO

    Osveta je složen koncept koji se definiše kao čin vraćanja nepravde ili nanošenja bola nekome ko je prethodno učinio zlo drugoj osobi. Osveta je prisutna u različitim kulturama, u mitologiji, religijskim tekstovima i književnim delima kao univerzalna  motivacija za nemilosrdne postupke pojedinaca, grupa i nacija. Reč je o najprimitivnijem vidu reakcije na pretrpljenu nepravdu i duboko je ukorenjena u ljudskom biću. Osveta se međutim ne pojavljuje kod životinja koje su prirodno usmerene pre svega na zaštitu svog potomstva ili čopora. Ljudska reakcija na pretprljeno zlo  ide korak dalje i podrazumeva plansku odmazdu i karakteristična je samo za „najintiligentniju“ biološku vrstu. 

    U doba antičke Grčke, osvetom se postizala politička dominacija. Vođen željom da se osveti za ranija persijska razaranja grčkih polisa, Aleksandar Veliki je sproveo odmazdu nad Persijskim carstvom. Njegova osveta kulminirala je 330. godine pre nove ere spaljivanjem persijske prestonice – Persepolisa, čime je poravnao stare račune i pokazao moć novog grčkog carstva. Osveta je u tom periodu posmatrana kao čin uspostavljanja časti i pravde u svetu u kom je dominirala vojna moć. Motivisan osvetom, princip „oko za oko“,  uveden je u pravni sistem Rimskog carstva i služio je za kažnjavanje  pobunjenika i antagonističkih naroda . Tako se Julije Cezar, „po zakonu“ svetio Galima, koje je smatrao neprijateljima Rima. U Srednjem veku, osveta je postala deo društvenih i porodičnih obaveza. Tada se po prvi put upoznajemo sa terminom – krvna osveta.  Reč je o tradicionalni običajbom pravu po kome članovi porodice, klana ili zajednice traže pravdu za ubistvo svojih bližnjih tako što kažnjavaju počinioca i njegovu familiju. U feudalnom društvu vladao je sistem vrednosti u kome je krvna osveta bila društveno prihvaćena. U Škotskoj i Irskoj na primer, običajna odmazda bila je način održavanja porodičnog ugleda i društvenog položaja. Na Balkanu, krvna osveta je prenošena sa generacije na generaciju kroz kodekse običajnog prava, kao što je Kanon Leke Dukađinija u Albaniji. Slično je bilo i na Srednjem Istoku i Kavkazu, u Jemenu i nekim delovima Turske. Porodice su dakle imale obavezu da ubistvom vrate čast i uspostave pravdu po vlastitim pravilima. U periodu renesanse i baroka, Evropa je dobila poseban ritual u vidu dvoboja i to najčešće zbog uvrede ili povrede časti i ugleda. Tokom 19. veka, ideja osvete dobila je političku i nacionalnu dimenziju. Francuska revolucija i kasniji Napoleonovi ratovi doprineli su oblikovanju evropskog nacionalizma, gde je osveta korišćena kao pokretač za buđenje i jačanje osećaja etničke pripadnosti. Početkom 20. veka, osveta dobija globalnu dimenziju kroz međudržavne sukobe i vojne akcije vođene kao odgovor za poraze u prošlosti. Ona postaje politički i ideološki instrument koji motiviše narode i države da uđu u sukobe neslućenih razmera.

    Poraz Centralnih sila (Nemačka i Austrougarska) u Prvom svetskom ratu i odluke Versajskog mirovnog sporazuma kod Nemaca su stvorili osećaj kolektivnog poniženja. Hitler je iskoristio ovakvo raspoloženje za popularisanje nacističke ideologije i promociju osvete koja se ubrzo pretvara u opšti rat protiv čitavog sveta. Osveta je tako postala pokretač koji je su političari iskoristili za mobilizaciju masa i opravdanje nasilja. Jedan od najstrašnijih primera tog osvetničkog impulsa dogodio se u Kragujevcu i Kraljevu gde su oktobra 1941. godine nemačke trupe streljale više hiljada civila kao odmazdu za smrt svojih vojnika. Okupator je brutalno sproveo masovnu osvetu po principu „100 civila za jednog ubijenog nemačkog vojnika“.

    ZUB ZA ZUB

    Osećaj istorijske nepravde zbog zločina tokom Drugog svetskog rata izazvao je  nacionalne traume i kod naroda bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih, intelektualna „elita“, mediji i raspojasane narodne mase kopaju po ranama prošlosti u potrazi za gresima svojih komšija. Politički lideri u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koriste probuđeni nacionalizam za jačanje etničkih tenzija. Rat u Hrvatskoj i Bosni postao je poligon za niz osvetničkih akcija u kojima su svi narodi počinili teške zločine. Srbi, kao najbrojniji i vojno najsnažniji počinju da se svete za sve nepravde koje su im nanete tokom Prvog i Drugog svetskog rata. Uz opravdanje da ne žele da im se ponovi Jasenovac, srpsko rukovodstvo naređuje opsadu Sarajeva, koja je trajala skoro četiri godine, kao i masakr nad bošnjačkim civilima u Srebrenici. Različiti događaji tokom građanskog rata u Jugoslaviji pokazuju razornu moć osvete koja se koristi za potvrđivanje etničke superiornosti i lečenja kompleksa iz prošlosti.

    Napadi na Svetski trgovinski centar i Pentagon 11. septembra 2001. godine izazvali su šok u Americi i probudili osećaj ranjivosti i želju za odmazdom. Teroristička mreža Al Kaida odmah je preuzela odgovornost za napade ali su SAD, osim Avganistana, bombardovale i Irak iako ova zemlja nije imala nikakve veze sa ovim napadima. „Rat  protiv terorizma“ pretvorio se u dugogodišnju invaziju uz hiljade civilnih žrtava.

    Prva vojna intervencija posle raspada SSSR-a dogodila se 2008. godine kada je Rusija  intervenisala u Gruziji. Putin je podržao separatističke regione Južnu Osetiju i Abhaziju i nakon sukoba ih priznao kao nezavisne države. Rusija je tako osigurala trajno prisustvo i vojni uticaj u ovim oblastima. Aneksija Krima 2014. godine i sukobi u regionu Donbasa 2022. pokazali su da Rusija oseća duboku frustraciju zbog gubitka uticaja u regionu. Predsednik Vladimir Putin reaguje na prozapadne težnje Ukrajine i odlučuje da „ispravi krivi Dnjepar“. Rat u Ukrajini kome se kraj ne naslućuje, podseća na osvetnički čin prevarenog muža prema nevernoj ženi. Posledice ovog razvoda su desetine hiljada ubijenih i ranjenih na obe strane. 

    POSTAJEMO ONO ČEMU SE SVETIMO

    Najnoviji i ujedno najsuroviji primer brutalne osvete predstavlja izraelski odgovor na teroristički napad Hamasa koji se dogodio 7. oktobra 2023. godine tokom muzičkog festivala Sukot. U ovom napadu poginulo je više od 1.200 civila, što je izazvalo osećaj kolektivne traume u izraelskom društvu. Ubrzo, Izrael pokreće intenzivne vazdušne i kopnene napade na pojas Gaze. Svakodnevno bombardovanje ove gusto naseljene oblasti traje više od godinu dana a broj palestinskih žrtava premašio je 45.000. Epilog  svirepog i nesrazmernog odgovora Izraela na teroristički napad protivnika približava se odnosu od 40 nedužnih palestinskih žrtava za jednog jevrejskog civila. Asocijacija na poznate nemačke odmazde iz Drugog svetskog rata bolno je neizbežna. Ovaj događaj nosi posebnu težinu i dodatnu simboliku jer izraelska zajednica, čiji su preci pretrpeli strahovito stradanje tokom Holokausta, danas sprovodi osvetničku akciju srazmernu onima koje su nekada sami iskusili. U početku, izraelski odgovor na teroristički napad bio tumačen kao samoodbrana da bi kontinuirano i intenzivno bombardovanje Gaze izazvalo mlaku osudu jednog dela međunarodne zajednice i otvorilo mnoga pitanja o etičkoj granici između odbrane i prekomerne odmazde. Analitičari smatraju da ovaj slučaj predstavlja i moralnu dilemu koja se tiče celokupnog izraelsko-palestinskog konflikta. S jedne strane, Jevreji koji su u prošlosti i sami doživeli genocid, imaju duboko ukorenjen osećaj nesigurnosti i potrebu za preživljavanjem, što se često prikazuje kao legitimna osnova za vojne akcije. S druge strane, korišćenje nesrazmerne  vojne sile prema civilnom stanovništvu u Gazi budi osećaj moralne odgovornosti i dodatno osvetljava duboke protivrečnosti izraelske spoljne politike. Njihova vojna strategija otvara pravno i etičko pitanje: do koje granice se agresija može smatrati legitimnom odbranom, a kada prelazi u nepravednu, krvavu osvetu?

    Realnost nažalost pobija filozofske dileme jer katastrofalne posledice po civilno stanovništvo u Gazi su očigledne – razorene su škole, bolnice, vodovodne mreže i stambeni objekti. Humanitarna kriza eskalira iz dana u dana a nedostatak vode, hrane i medicinske pomoći, doveo je stanovništvo na ivicu preživljavanja. Desestine hiljada  ljudi je raseljeno, dok se preživeli suočavaju sa trajnim fizičkim i psihološkim posledicama sukoba. Za to vreme, najmoćnije zemlje sveta predvođne SAD podržavaju izraelsku agresiju i finansiraju neviđeno etničko čišćenje i ratne zločine u pojasu Gaze. Strogo kontrolisani mediji brane neodbranjivo a kritike izraelskog genocida proglašavaju za antisemitizam. Završna faza višedecenijskog sukoba na Bliskom istoku podseća na partiju tenisa u kojoj jedan takmičar koristi reket a drugi minobacač. Dok vladaju takva pravila ishod meča je unapred poznat a beskonačni ciklus nasilja i osvete u kojem se suparnici smenjuju kao žrtve i osvetnici, stvaraju začarani krug nasilja iz kog je nemoguće izaći. 

    Osveta po pravilu prevazilazi granice racionalnog i moralno prihvatljivog, uvlačeći pojedince, društva i čitave nacije u beskonačan ciklus represije. Ona ne pruža istinsko olakšanje niti donosi istinsku pravdu; umesto toga, stvara prividnu ravnotežu koja može kratkoročno zadovoljiti osećaj povređenosti, ali dugoročno vodi samo dubljem haosu i patnji. Kao što je kapetan Ahab, vođen mržnjom prema belom kitu, izgubio sposobnost da razlikuje pravdu od sopstvenog bola, tako i moderne države, pod izgovorom kolektivne odgovornosti, besomučno krše sve pravne, moralne i humanitarne norme. Osveta, tako  postaje simbol nesposobnosti da se sagleda širi kontekst konflikta i da se pronađe suštinski odgovor za nanetu nepravdu. Jedini izlaz iz ovog začaranog kruga nasilja leži u promeni kolektivne svesti i u izgradnji globalnog sistema vrednosti koji stavlja čovečnost iznad primitivnog impulsa za odmazdom… Ili da savet potražimo od životinja koje ne znaju za osvetu.

  • PUTEVI ME SVI TEBI VODE

    Kragujevac – četvrt veka kasnije

    Kad god dođem u zavičaj obavezno svratim do prijatelja s kojim se družim još od  detinjstva. Drag čovek kome je postavljanje pitanja jača a slušanje odgovora slabija strana. Čim smo se pozdravili usledilo je prvo pitanje: 

    „Koliko je tačno vremena prošlo od kako si se preselio u Ameriku?“ 

    „Dvadeset pet godina!“, odgovaram.

    „Kako bre dvadeset pet godina?“, ponavlja s nevericom.

    „Pa lepo dve i po decenije!“, ubeđujem ga.

    „Nemoguće!“, nastavlja on razgovor po svaku cenu.

    „To ti je prijatelju ravno četvrt veka, kao kad bi, daleko bilo, SNS vladao Srbijom još ovoliko!“, objašnjavam plastično ne bih li prekinuo jalovu  diskusiju.

    I zaista, iz Kragujevca sam otišao 1999. godine ali ga nikada nisam napustio. Tokom svih ovih godina, u Americi sam menjao poslove i adrese, stekao državljanstvo, izgubio kosu, dobio unučiće, naučio svaku ulicu u Arizoni ali Kragujevac je bio i ostao moj grad kome se rado vraćam. Od trenutka kada avion sleti na renovirani surčinski aerodrom preko Beograda na vodi, naplatne rampe u Batočini svi putevi vode u Šumadiju.

    Nekad i sad

    Poseta rodnom gradu budi stare uspomene. Prolazak pored benzinske pumpe i danas me asocira na čekanje u redu za gorivo („Slobini svatovi“) a poseta „Lepoj Breni“ na „Dafiment banku“. I dalje, bez greške, prepoznajem ulice kojima sam u mladosti šetao a koje sada nose druga imena. Nevešto ignorišem nakaradne zgrade koje su u poslednje vreme nikle bez ikakvog reda. U mojim godinama svi smo se fizički promenili ali još uvek prepoznajem stare prijatelje. Neke po osmehu, druge po stilu odevanja a one koji su najviše propali – po glasu. Za ovih dvadest pet godina, Kragujevac se puno promenio a opet, na neki čudan način ostao isti. Nema Miloševića ali tu je Vučić, umesto Džade „načelnikuje“ Dašić… Početkom oktobra, u Srbiji su me dočekali protesti. Prosvetari su izašli na ulice a zemljoradnici blokirali puteve. I jedni i drugi traže da vlast ispuni ranije data i potpisana obećanja. Kasnije čujem da je BIA uhapsila jedan broj demonstranata i to zbog „špijunaže”. Godine prolaze, režimi se menjaju ali služba ostaje. Ne treba zaboraviti da od kada je sveta i veka u Srbiji je svako radio svoj posao – BIA bije, OZNA dozna jer je UDBA naša sudba!

    Autentična i postojana („kano klisurina“), vremenu uspešno odoleva kafana „Stara Srbija“. I ovoga puta, tamo sam prvo svratio i zatekao poznata lica meni dragih ljudi. Raspored stolova se promenio ali ne i sastav gostiju. Kao i uvek tu su  novinari, penzionisani profesori, slikari i drugi znani i neznani Kragujevčani. Za centralnim stolom sede stari prijatelji, oni s kojima sam delio godine raspleta i dane bombardovanja. Tada smo još radili u „Nezavisnoj Svetlosti“. Dok pričaju o poslu gledaju jedni druge pravo u oči i uz anegdote iz prošlih vremena sećaju se kako je nekada bilo. Slušam ih pažljivo a pošto sam svoje „bure“ odavno popio, polako gustiram espreso i gusti sok. Piće na stolu je drugačije ali je osećaj isti. 

    Priče koje rastu

    Tokom boravka u zavičaju nisam samo bančio po kafanama. U Knjaževsko-srpskom Teatru, gledao sam predstavu „Veliki inkvizitor”. Sjajna postavka i nezaboravno izvođenje dvojice mladih glumaca koji su me energijom i emocijom preneli u svet klasične ruske literature i nanovo probudili neke večne dileme. Kao matori konformista beležim jedan naizgled beznačajan detalj sa kojim sam tokom predstave jedva izašao na kraj. Dva sata sedenja na tvrdim metalnim stepenicama bez naslona iskustvo je koje sigurno neću prepričavati unucima. S druge strane, možda je baš u tome poenta da se mučenjem publike podcrta autentičnost predstave. Jer ako Dostojevski ne izazove neku vrstu unutrašnje nelagode onda ga je teže razumeti. Planirao sam da pogledam i predstavu o „Zastavi“, ali me je prijatelj na vreme upozorio da se i ona prati sa „gvozdenih tribina“. Lokalpatriotizam na stranu ali u ovom slučaju, odlučio sam da  poštedim svoja leđa i uživanje u ovom komadu ostavim za neki drugi put.

    Narednog dana još jedan umetnički događaj za dušu! Imao sam sreće da posetu zavičaju tempiram  baš u vreme kada je u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji održana promocija nove knjige Gorana Joksimovića. Kroz svoje pesme i priče Joksa već godinama, na najbolji način oslikava duh našeg grada. Od „Učitelja u kratkim pantalonama” do „Priča koje rastu”, svaka napisana reč opisuje putešestija jedne generacije koju će Kragujevčani dugo pamtiti. Ova promocija nije bila samo predstavljanje knjige, već i susret sa divnim ljudima i povratak u vreme kada je sve bilo jednostavnije. Ponovo sam osetio onu posebnu, neponovljivu toplinu koju samo rodni grad može da pruži, dok su reči mog prijatelja ispunile ne samo prostor Gimnazije, već i svaki kutak mog sećanja.

    Uvek su me nervirali posetioci iz inostranstva skloni poređenjima u stilu „tamo i ovde“. Ipak, poseta kragujevačkim prodavnicama ne može a da ne izazove šok kod svakog poštenog „gastarbajtera“. Cene osnovnih životnih namirnica tako su bezobrazno visoke da ne zaostaju za onima u Njujorku, Minhenu ili Parizu. Dok se pitam kako običan čovek u Srbiji sastavlja kraj s krajem, u redu ispred kase čujem komentar jednog dekice: „Jeste malo skuplje ali bar ima svega!“ I dok je litar benzina najskuplji u regionu, kragujevački taksi je definitivno najeftiniji. Od centra grada do Bagremara 250 dinara a pored vožnje u cenu ulazi i besplatna zabava. Osim tradicionalno nadrndanih i besnih postoje i beskrajno duhoviti taksisti od kojih se mnogo toga da naučiti. 

    „Sve je otišlo u majčinu!“, poručuje mi vozač ružičastog renoa. „Devojke prve prilaze mladićima dok ovi somovi samo bulje u mobilne telefone. Babe mi pričaju masne viceve a glumci iz Beograda ‘vataju na slavu kako bi se ogreb’li za besplatnu vožnju… I sve to za dve-tri ‘iljade dnevno… Iljadile se dabogda!“, poručuje grmelj sa bradom do pojasa.

    Moderna kasaba

    Kragujevac nikada nije bio grad koji će vas na prvi pogled oduševiti svojom lepotom. Turski urbanisti su postavili temelje, a oni koji su došli posle njih nisu učinili mnogo da arhitekturu prilagode novom vremenu i učine je funkcionalnijom. Centar grada je i dalje skučen, tesniji nego ikada ranije. Ima tu svakojakih stilova gradnje – od socijalističkih zdanja i neobičnih modernističkih zgrada, do stariih, zapuštenih fasada i napuštenih lokala. Prolazeći pored ovih građevina, osećam se kao da gledam licidersko srce na Krstovdanskom vašaru – previše boja i sladunjavog ukusa bez imalo smisla. Srećom, postoje delovi grada gde je duh Kragujevca uspeo da pronađe ravnotežu – Veliki park i Šumarice na primer. Uređeni, osvetljeni, sa stazama za šetnju i odmorištima konačno su dobili značaj kakav zaslužuju. Prolazeći pešačim stazama sećam se vremena  kada smo biciklama jurili između penzionera koji su bezbrižno šetali sa rukama na turu i novinama u zadnjem džepu. Nedeljom, bio je tu i neizbežni tranzistor sa koga su pratili kombinovane prenose fudbalskih utakmica. Ovoga puta ja sam u ulozi šetača. Ruke držim u džepovima a umesto emisije „Vreme sporta i razonode“ slušam prijatelja koji za razliku od onog s početka priče ne pita mnogo jer sam ima spreman odgovor na svaku temu. Između dva monologa, pored nas je prozujao mladić na električnom trotinetu. Drugar se malo brecnuo a onda spremno prokomentarisao:

    „Kaže mi koleginica s posla da je njen verenik kupio skuter. Pogledam je s blagim osećajem žaljenja a onda je očinski posavetujem: ‘Drago dete ako tvoj budući muž vozi troninet ti s punim pravom treba da zadržiš devojačko prezime’!“

    Dok prolazimo pored nakaradne reklame „Big shopping dani“, vidim grupu tinejdžera načičkanih na klupama preko puta košarkaškog. Sede mirno s kapuljačama na glavi, zagledani u telefone i bez reči „uživaju“ u čistom vazduhu. 

    „Vidi ih,“ kaže prijatelj sa smeškom, „mi smo nekad dolazili u park sa gitarama u  kožnim jaknama, a ovi nose laptopove i piju kafu iz plastičnih čaša. Eeeh, gde ide ovaj svet!?“

    Klimam glavom prisećajući se dana kada smo se baš u ovom parku svakodnevno sastajali posle škole. Danas su tu neki novi klinci sa posve drugačijim interesovanjima. Veliki park je zadržao lepotu i šarm samo je promenio aktere i način zabave. Danas sam ovde posetilac, dosadni čilager koji šetnjom ubija vreme  dok je ulogu domaćina preuzela nova generacija. 

    Prijatelj predlaže da svratimo „Kod Dučića“. Dok zauzimamo mesta u bašti kafića,  pričljivi drugar setno zaključuje:

     „Lako je tebi da uživaš u zavičaju kad dođeš na kratko pa bi k’o mlad majmun voleo sve da vidiš. Prijatelju moj, ovaj grad je daleko od onog što je nekad bio. Na niske je grane  Kragujevac pao kada u Zastavi ne prave automobile, Radničiki ne igra na stadionu „Čika Dača“ a u Picmali više nema švaleracije. Napravili dušmani put pa nam pokvarili posao!“

  • PRIČA O ZABORAVLjENIM NARODIMA

    Indijanci u SAD i Srbi na Kosovu

    Zamolio sam svog veštački inteligentnog prijatelja ChatGPT, kome od milja tepam „Čale“, da mi pomogne oko hroničnog zdravstvenog problema. Naime, posle medijskih udara sa domaćih i svetskih TV kanala redovno se javljaju akutni simptomi koji mi nikako ne daju mira. Detaljno ih opišem „Čaletu“ i posle desetak sekundi dobijem odgovor: „Waterboarding je oblik mučenja koji podrazumeva simulaciju davljenja. Ovaj metod izaziva ekstremni strah i osećaj gušenja. Osoba fizički ne može da udahne vazduh ali ostaje svesna i pod kontrolom mučitelja. Iako ne ostavlja trajne fizičke povrede, waterboarding izaziva intenzivan osećaj panike, nemoći i akutnu fizičku patnju.“ Nije što mi je jaran ali me stvarno poznaje u dušu.

    MEDIJSKI PRIORITETI
    I zaista, medijski davitelji ne gube vreme. Saznajemo tako da je Donald Tramp, posle dva neuspela atentata, i dalje širi rasističke dezonformacije o tome kako emigranti iz Haitija jure kućne ljubimce američkih domaćina iz Springfilda da bi ih konzumirali za nedeljni ručak. Džaba su gradonačelnik, guverner i senator demantovali laži narandžastog klovna jer ih Trampovi sledbenici ne slušaju i uzimaju „pravdu“ u svoje ruke. Počeo je pritisak na imigrante ovog malog grada u državi Ohajo. Rasistički ispadi i pretnje uznemirili su nesrećne ljude iz Haitija koji su se u Ameriku inače legalno doselili pa više ne smeju da idu na posao niti da decu puste u školu. U nastavku Dnevnika, nakostrešeni astronauti zarobljeni u kosmosu tokom miisije Boing Starlajner, javljaju nam da će ove godine propustiti Božić i Novu godinu ali će ispuniti građansku dužnost i glasati na izborima!? Potom sledi izveštaj kako američki saveznici „brane“ Gazu do poslednjeg Palestinca a od laganijih tema imamo dolazak pande u kalifornijski zoološki vrt i cenovnik restorana „Adalina“ u Čikagu gde čaša martinija košta 13 hiljada dolara. Pošto nije bilo važnijih sportskih događaja, pre vremenske prognoze javlja nam se reporter iz arizonske pustinje rečima: „U poslednjih destek godina, pitanje nestalih i ubijenih američkih starosedelaca (politički korektan termin za Indijance), posebno žena i devojčica, postao je globalni problem koji zahteva hitnu akciju… “ Osim novinara o ovoj temi se nije oglasio nijedan političar niti zaštitnik ljudskih prava. Njih očigledno više brine cena onog martinija u Čikagu. Iznerviran tematskim prioritetima američkih TV stanica, odlučujem da napravim medijski izlet do zavičaja gde je na svim kanalima samo jedan čovek. Ljut, namršten, tužan, zabrinut… predsednik Srbije ultimativno saopštava sedam tačaka pod multijezičkim naslovom „Povratak na ‘Status quo ante’“ Prvi zahtev se tiče novih lokalnih izbora na Severu Kosovu, iako su one prethodne, Srbi, po nagovoru Beograda više puta bojkotovali. Drugi i treći zahtev sugerišu povratak Srba u policiju i pravosuđe koje su opet samovoljno napustili. Četvrti se odnosi na povlačenje kosovskih policijskih snaga iz nelegalno sagrađenih baza i kontrolnih punktova (ali ne i uklanjanja tih baza)! Peti zahtev i ujedno lajt motiv svih predsednikovih obraćanja – Zajednica srpskih opština za koju važi stara narodna – „mož’ da bidne al’ ne mora da znači!“ Šesti zahtev je oslobađanje zatvorenika a sedmi ponovno omogućavanje platnog prometa i poštanskih usluga. Pošto im je Predsednik održao „vakelu“, usledile su jednoumne panel diskusije po sistemu – neka im je rekao! Ukratko, „živ mi Todor da se drži govor!“
    Umoran od medijskog „waterboarding-a na suvo“ bezvoljno pribegavam jednoj, u današnje vreme omraženoj aktivnosti, a to je razmišljanje. Da li se to meni čini ili sudbine starosedelaca SAD i Kosova bolno podsećaju jedna na drugu?
    Broj nestalih i ubijenih pripadnika autohtonih naroda Severne Amerike raste iz godine u godinu pa se ova pojava sve češče naziva „epidemijom“. Prema podacima kanadske Vlade, procenjuje se da je za poslednjih deset godina broj nestalih domorodačkih žena premašio četiri hiljade. Situacija u SAD nije mnogo bolja jer prema podacima FBI žene iz indijanskih plemena čine 0,8% američke populacije ali predstavljaju čak 7% prijavljenih slučajeva nestalih osoba. Jedan od ključnih problema je neadekvatna reakcija vlasti i policije na prijave o nestalim osobama što dodatno podstiče osećaj diskriminacije i duboko ukorenjenu sumnju u državne institucije. Pokret podrške nestalim Indijankama Severne Amerike ne privlači pažnju šire javnosti. Protesti, performansi i umetnički projekti u kojima traže pravdu za nestale i ubijene ostali su bez porške zvaničnih institucija ali i ravnodušnih zemljaka van indijanskih rezervata. Kroz simboliku crvenih haljina, starosedeoci zahtevaju promene u pravnom sistemu i pristupu vlasti prilikom rešavanja ovih slučajeva. U isto vreme, nije retka pojava da učesnici protesta završe iza rešetaka jer izvan rezervata vladaju zakoni „bledolikih“.
    Godinama unazad, srpska vlast koristi Kosovo kao ključnu temu svojih političkih kampanja, a srpsku manjinu kao simbol otpora i borbe za nacionalna prava. Uprkos bombastičnih medijskih nastupa i kvazipatriotske retorike koja obećava zaštitu i pomoć, situacija na severu Kosova je sve teža. Suočeni sa tragičnom realnošću, rastućim političkim i egzistencijalnim problemima, Srbi na Kosovu se osećaju zaboravljeni, napušteni i prevareni. Do skoro, državni mediji su nas bombardovali zavetom srpskog predsednika kako matica nikada neće priznati nezavisnost Kosova te da će učiniti sve da zaštiti braću i sestre na „svetoj srpskoj zemlji“. Od kako je (ne)potpisan Ohridski sporazum, Srbi koji žive na severu Kosova bolji život mogu videti samo na televiziji jer su i dalje žrtve Kurtijevog režima. S jedne strane tu su prazna obećanja iz Beograda uz apel da ostanu istrajni i dostojanstveni, dok se s druge strane zakonskii, politički i socijalni pritisci Prištine intenziviraju. Rezultat je potpuna konfuzija u srpskim enklavama na severu Kosova, gde kao manjina bez prave podrške, ne vide izlaz iz začaranog kruga beznađa. Nameće se zaključak da neiskrena retorika Beograda predstavlja samo medijsku masku kojom bi se pokrila činjenica da su Srbi na Kosovu suštinski napušteni.

    ISTORIJSKE SLIČNOSTI
    Ako je verovati istoriji, severnoamerički Indijanci i kosovski Srbi na svojim teritorijama borave bar od 14. veka. I jedni i drugi su živeli u skladu sa svojom verom, održavali su tradiciju, negovali običaje i gledali svoja posla. Sve je bilo lepo dok neki dokoni, radoznali a pre svega agresivni tipovi nisu odlučili da napuste svoja „plemena“ u potrazi za boljim životom. Pošto su našli ono što su tražili, divlji su rešili da isteraju pitome.
    U Severnoj Americi, osvajači su doplovili iz Evrope. Gladni zemlje, zlata i dominacije, na gostoprimstvo starosledelaca odgovorili su nasiljem. Počelo je sistematsko porobljavanje autohtonih stanovnika zemlje koja će ubrzo nazvati Amerikom. Moderni „hodočasnici“ sa sobom su doneli oružje, viski, zarazne bolesti i teror za starosedeoce. U novoj državi, zemlja indijanskih plemena postala je predmet razdora, prevara i ratova. Domoroci su neko vreme pružali otpor, ali kako su godine prolazile, suverenitet njihovih plemena se urušavao. Preživeli starosedeoci isterani su sa teritorije svojih predaka i smešteni u rezervate u kojima i danas žive.
    Na Kosovu, ista priča, samo drugi akteri. Otomanska imperija se širila na zapad donoseći islam, harač i danak u krvi. Kosovo je bilo deo veće celine na koji se uvek gledalo kao na strateški važan put između istoka i zapada. Ovde su Srbi, baš kao i američki starosedeoci, živeli vekovima a kosovska ravnica bila je simbol kulture, vere i državnosti. Od poraza na Kosovu polju 1389. godine, počela je vekovna borba koja, na svoj način, traje i danas. Turci su ga osvajali, Tito i Fadilj Hodža naseljavali, Klinton bombardovao a Milošević i Vučić „branili“. Kada se sve sabere teško je presuditi ko je od njih Srbima na Kosovu doneo najveću štetu.
    Strategija se vremenom menjala ali motivi su ostali isti. U Severnoj Americi indijanska zemlja je oduzimana ili silom ili na prevaru jer su ugovori uvek potpisani na štetu starosedelaca. Pošto su većinu Indijanaca smestili u rezervate, američke vlasti su im dodelile doživotnu socilnu pomoć kako bi ih demotivisali da se obrazuju, stvaraju i napreduju. Cigarete, alkohol, rekretivni narkotici i nezdrava hrana u rezervatima se prodaju po bagatelnim cenama pa je životni prosek autohtonih stanovnika Severne Amerike 48 godina za muškarce i 52 za žene. Čak 25 odsto ove populacije su alkoholičari a 20,6 dijabetičari.
    U SAD danas živi jedva četiri miliona Indijanaca dok je na Kosovu ostalo jedva 100 hiljada Srba. Prva četvrtina 21. veka se bliži kraju a problemi starosedelaca Severne Amerike i Kosova svakim danom su sve veći. Ne radi se više samo o nasleđu iz prošlosti već i o prećutnom aminovanju okoline da je lagano nestajanje starosedelaca prirodan proces koji ne treba zaustavljati. Svet ih je baš kao i Palestince u Gazi potpuno zaboravio. Opterećeni vlastitom borbom za opstanak, jedni prebrojavaju lajkove na društvenim mrežema i raspravljaju o sudbini kućnih ljubimaca u Springfildu, drugi čekaju predsednika da se vrati s puta i reši im liste čekanja u bolnicama dok treći brinu o kosmonautima i pandi s početka naše priče. Život ide dalje…

    „Rekoh sebi, moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
    Koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji nista osim, mržnje, sujete, vlasti
    I koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
    i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare…“

    Branimir Štulić: „Kad fazani lete“

  • DOBRE SLUGE I ZLI GOSPODARI

    Zdravo za gotovo

    Subotom prepodne redovno upražnjavam svoju omiljenu vikend aktivnost. Prošetam do omiljenog kafića u komšiluku, naručim kafu i smišljam priče za „Kragujevačke novine“. U kafeu „Serafina“ oseća se miris svežeg peciva, čuje se zveckanje kašičica i brundanje mašine za espreso. S one strane šanka užurbani mladić, na čijoj kecelji piše Erik, vrelim mlekom pažljivo kreira cvet na braonkastoj površini šolje za kafu. Pošto je završio umetničko delo, teatralno pruža kapućino starijoj dami. Dobro je da sam poranio jer mesta za stolovima više nema. Pogledom skeniram prisutne. Dvojica penzionera diskutuju o predsedničkim izborima, prelepa crnkinja u uglu čita knjigu a mladić kroz čije naočari se nazire azijsko poreklo žestoko dobuje po tastaturi svog laptopa. Iznenada, i bez pitanja, korpulentna žena seda za moj sto. Najpre je spustila tašnu, pa tanjir sa krofnama i na kraju ogromnu čašu napitka koji sadrži više sladoleda nego tečnosti. Razbarušena frizura, oskudna odeća koja ne otkriva baš ništa lepo osim tetovaže i neizbežna pudlica u krilu. Bez reči je počela da uništava slatkiše ne skidajući pogled sa mobilnog telefona. Između dva zalogaja ispustila je primalni krik  koji uznemirio goste kafića. Pomislio sam da su krofne izazvale gušenje i dok sam se spremao da viknem „ima li lekara u kafiću?“, odgovor je stigao.

    „Internet vam je užasan! Već pola sata ne mogu da stavim video na Insta!“, vrisnula je.

    „Ali gospođo, nema ni tri minuta kako ste seli!“, pokušavam da smirim situaciju.

    S druge strane šanka, Erik se izvinjava nudeći različita rešenja – resetovanje sistema, besplatnu krofnu… Tada se oglasio mladić s naočarima.

    „Internet je odličan, upravo sam izmerio brzinu, brže jednostavno ne može. Uzgred, ja sam inženjer IT struke!“

    TELEFON S DVOJNIKOM I BROJČANIKOM

    Iako mi je pokvarila rspoloženje, nestrpljiva „komšinica“ je pomogla da pronađem temu za pisanje ovog teksta. Buckasta dama očigledno nije svesna koliko složenih procesa treba da se odigra da bi internet signal stigao do njenog uređaja. Sateliti, optički kablovi, bazne stanice – ceo tehnološki svet je funkciji kako bi njenom veličanstvu omogućio da snimak doručka ili pudlice podeli na Instagramu. Ova nesrećnica nažalost nije jedina, čitava generacija mladih ljudi koji su odrasli uz savremene tehnologije jednostavno ne može da čeka. U njihovoj svesti trenutni pristup informacijama sa bilo kog mesta na planeti se podrazumeva pa ovu životnu blagodet i privilegiju uzimaju zdravo za gotovo. U isto vreme, retko se pitaju čime su oni doprineli da za razliku od svojih roditelja pojma nemaju šta je to telefon s  dvojnikom, adapter za TV ili audio kasete koje se stalno mrse. 

    Ako ćemo pošteno, nisu samo „milenijalci“ razmaženi kada je tehnologija u pitanju jer su i pripadnici naše generacije brzo zaboravili kako je nekad bilo. Nedavno sam sa gospođom posetio Nijagarine vodopade. Pošto smo se ukrcali u avion, pilot je najvaio kašnjenje od 25 minuta kako bi rešili neki tehnički problem. Istog trenutka oglasio se gospodin u kasnim pedesetim naoružan laptopom, tabletom i mobilnim telefonom. Na prvi pogled, bilo je jasno da se radi o poslovnom čoveku, rukovodiocu punom kalorija i snažnom percepcijom sopstvene važnosti.

    „Ne mogu da verujem! Kasnićemo skoro pola sata? A to što imam važan sastanak u Kanadi nikom ništa. Ovo je sramota!“, urlao je.

    Odmah sam zamislio porodično stablo razmaženog japija. Pred očima se ukazao lik njegovog dalekog pretka iz  17. veka koji je tokom izdržavanja zatvorske kazne u Engleskoj dobio pomilovanje pod uslovom da se preseli u obećanu zemlju Ameriku. Zajedno s porodicom i nevoljnicima sličnim sebi, askurđel je plovio deset nedelja pre nego što je stigao na željenu destinaciju. Neko vreme je radio po američkim rudnicima, gradio puteve a kad se privikao na novu sredinu, počeo je sa „čišćenjem“ starosedelaca što na ovim prostorima nije spadalo u krivična dela. Predak je Americi darovao svoje potomke koji se dalje razmnožavali sve do delije koji se u avionu buni zbog 25 munuta kašnjenja. Na genetskom putu od robijaša do razmaženog biznismena, živeli su, srećom i neki pametni ljudi koji su se bavili naukom. Zahvaljujući njima, brod smo zamenili avionom pa za nekoliko sati preletimo s jednog na drugi kraj sveta. Eh kad još samo ne bi kasnili…

    Tehnički problemi su otklonjeni, bundžija se smirio, a je se prisećam detinjstva kada smo imali samo jedan TV program. Svaka emisija je predstavljala veliki događaj, serijama smo se radovali a filmove prepričavali mesecima posle emitovanja. Prošlo je mnogo godina pre nego što smo dobili drugi program dok je dolazak trećeg kanala predstavljao vrhunac medijskog luksuza. Do informacija smo dolazili provodeći vreme u bibloteci, knjiga je bila najdraži poklon a gramofonske ploče i kasete nagrada za odličan uspeh u školi. Bilo je i telefona i to onih sa brojčanikom. Pozvati drugara ili devojku podrazumavalo je nemilosrdno okretanje brojeva. Zbog ovog fizičkog posla najmanje smo voleli one koji su u telefonskom broju imali puno nula. Današnje generacije bi verovatno sišle s uma i na pomisao da moraju čekati dvadestak sekundi kako bi nekoga pozvali. Mada oni retko i razgovaraju.

    STRPLjEN – SPAŠEN

    Sledećeg dana, posetili smo Nijagarine vodopade. Hiljade turista nestrpljivo je čekalo svoj red da se slikaju pored čuda prirode koje strujom snabdeva i Kanadu i Ameriku. Par stotina metara od veličanstvenih slapova nalazi se spomenik Nikoli Tesli pored koga putnici namernici nezainteresovano prolaze. Pošto su primetili da smo se ispred biste velikog naučnika duže zadržali i napravili nekoliko fotografija, prilazi nam mladi bračni par s decom. Izvinjavaju se i i učtivo pitaju.

    „Ko je taj gospodin kome je podignut spomenik?“

    Odgovorili smo kratko trudeći se da sakrijemo razočarenje a imali smo mnogo toga da im kažemo. Na primer, da zamisle svet bez izuma „tog gospodina“ za koga nikada nisu čuli. Opšte je mišljenje da pripadamo razvijenoj civilizaciji koja nezadrživo grabi napred. Ali svet u kome živimo i civilizacija na koju smo tako ponosni veoma su  krhki, nežni i slabašni i ne treba mnogo da se raspadnu na proste činioce. Nismo svesni istine da se u nalazimo na korak od povratka u prvobitnu zajednicu. Zvuči malo preterano? Možda!? Postavimo onda prosto pitanje  – šta bi se dogodilo da nesane struje na našoj planeti?

    Najpre bi nastupio potpuni mrak. Baterije se ne mogu napuniti, generatori i automobili bi ostali bez goriva jer se za njegovu eksploataciju koristi struja baš kao i za pumpe za vodu. Znači nema struje, nema vode, nema hrane… Supermarketi zavise od rashladnih uređaja što bi bez struje dovelo do masovnog kvarenja namirnica i  problema s ishranom. Uz to, poljoprivredne mašine postale bi neupotrebljive, otežavajući proizvodnju hrane na globalnom nivou. Bolnice zavise od struje za rad medicinske opreme – respiratori, mašine za održavanje života, skeneri… sve bi stalo pa bi se medicinska nega svela na osnovne zahvate, a bez sistema hlađenja i sterilizacije lekova i opreme, širenje zaraza bi postalo svakodnevna pojava. Globalna ekonomija bi doživela potpuni kolaps jer bi i bankarski sistem, koji se u potpunosti oslanja na struju, prestao da funkcioniše. Bankomati bi se ugasili a elektronske transakcije ne bi bile moguće, što bi nas prisililo da se vratimo fizičkoj trgovini i trampi. Moderna infrastruktura bi doživela kolaps. Semafori ne bi radili, vozovi bi stali, avioni ne bi mogli da lete, a pumpe za gorivo da funkcionišu. Kompjuteri upravljaju svim sigurnosnim sistemima u zatvorima i mentalin institucijama. Bez struje, serijske ubice, silovatelji, pljačaši, kidnaperi, sadisti, psihopate, pedofili, seksualni manijaci, trgovci dogom, makroi… preko noći bi se našli na slobodi. Preko 12 miliona osuđenih kriminalaca širom sveta (i mnogo više koji su uspeli da umaknu pravdi) šetali bi ulicama naših gradova u potrazi za zabavom. Na duže staze, bez struje bi nestala iluzija moćne, savremene civilizacije. Živeli bi kao u prošlosti pre industrijalizacije kada su fizički rad i  prirodni resursi bili glavni izvori opstanka. Osećaj nostalgije za jednostavnijim vremenima brzo bi se pretvorio u životnu realnost naše svakodnevice bez osnovnih dobara na koje smo navikli i koje uzimamo zdravo za gotovo.

    Dok sam razmišljao o globalnim temama „cimerka“ iz kafića je napustila lokal. Dosadilo ženi da se pati sa „sporim“ internetom a moguće je da je dama ipak shvatila kako je došlo vreme da umesto frustracije oko slabog signala i kašnjenja aviona počnemo ceniti prednosti  tehnoloških čuda koja nam stoje na raspolaganju i olakšavaju život na svakom koraku. Ne zaboravimo da nam je nauka podarila džepni uređaj na kome možemo pronaći svaki podatak od nastanka sveta do danas. Mi ga ipak najviše koristimo kako bi jedni drugima poslali fotografije intimnih delova tela ili video snimke kućnih ljubimaca u džemperićima i s naočarima za sunce. Da živimo u prošlosti smatrali bi nas  čarobnjacima ili još bolje vešticama i đavolima!

  • „BOLJE MOZAK SAKRIVATI, PA ĆUTATI I PLIVATI“

    Politička korektnost i kultura „buđenja“

    Nevladina organizacija koja se bavi zaštitom ljudskih prava obeležavala je okruglu godišnjicu postojanja. Tokom dogovora oko proslave jubileja, vodio se sledeći razgovor.

    „Poštovane kolege, pred vama je predlog dnevnog reda za svečanu sednicu kao i spisak govornika. Pre usvajanja, voleo bih da čujem vaše mišljenje,“ rekao je predsednik NVO.

    „Letimičnim pogledom na listu gostiju zaključila sam da su svi, bez izuzetka – belci pri tome 52 odsto muškarci! Od kada smo mi to postali rasno i rodno neodgovorni?“ oglasila se Gabrijela.

    „Slažem se s koleginicom. Još bih dodao da je glumac zadužen za zabavni deo programa, pre dvanaest godina ispričao homofobni vic,“ dodao je Aleks, referent za LGBT pitanja.

    „Hvala na sugestijama. Vratićemo se na listu gostiju, ali prvo da se dogovorimo oko jelovnika. Mislio sam da za predjelo serviramo ‘Karpačo od tune’, glavno jelo ‘Medaljoni s pečurkama’, a za desert torta u obliku srca s imenom naše organizacije.“

    „Nedopustivo!“ viknula je Gabrijela. „A šta ćemo s veganima? Mi se borimo za ljudska prava, a za životinje nas baš briga!“

    „Zašto je torta u obliku srca?“ začudio se Aleks. „To bi moglo da povredi osećanja onih koji su nedavno prekinuli ljubavnu vezu! Nadam se da će bar biti bez glutena!“

    „Aman, ljudi!“ ljutnuo se predsednik. „Hapse nam ekološke aktiviste, maltretiraju onog sindikalca iz Kragujevca, a vi ovde raspravljate o glupostima! Sastanak je završen!“

    Narednog dana, na vanrednoj sednici, izabran je novi predsednik ove NVO.

    TOTALNI OPOZIV

    Politička korektnost, termin koji je prvobitno uveden s ciljem promovisanja poštovanja, inkluzivnosti i tolerancije prema svim društvenim grupama, vremenom je evoluirao u kontroverznu, polarizujuću pojavu koja je mnogima zagorčala život. U početku, bilo je to novo, efikasno oružje u borbi protiv diskriminatornog jezika i ponašanja. Ovaj pristup imao je pozitivne rezultate jer je manjinskim grupama omogućio zaštitu i pravo na aktivno učešće u javnom životu.

    Ono što je počelo kao plemenita borba protiv rasizma, seksizma, homofobije i drugih oblika diskriminacije, vremenom sve više poprima oblik dogme koja ograničava slobodu govora i izražavanja. U poslednjih nekoliko godina, svedoci smo širenja takozvane „woke“ kulture. Izraz „woke“ (koji bi se mogao prevesti kao „probuđenost“, ili, u nedostatku preciznijeg termina, „osetljivost na društvenu nepravdu“) potiče iz afroameričkog žargona, gde je prvobitno označavao svest o rasnoj nejednakosti. Biti „probuđen“ značilo je biti svestan društvenih problema i aktivno se boriti protiv njih. Vremenom, ovaj izraz je proširio svoje značenje pa pored rasizma, obuhvata širu lepezu društvenih pitanja, uključujući rodnu ravnopravnost, prava LGBT zajednice, ekološku pravdu… Ali, bilo je i suviše lepo da bi dugo trjalao. U svojoj najekstremnijoj formi, „woke“ kultura postala je dogmatska i represivna, kažnjavajući sve one koji ne ispunjavaju njene stroge standarde političke korektnosti, čak i ako su sporni postupci ili izjave izrečeni pre mnogo godina.

    Jedan od radikalnih primera „kulture buđenja“ u SAD predstavlja uklanjanje spomenika liderima Konfederacije koji su se tokom Američkog građanskog rata borili za očuvanje ropstva. Prvi na meti bio je general Robert E. Li, čiju su bistu skinuli u nekoliko gradova. Ni spomenici Kristofera Kolumba nisu pošteđeni. Kritičari smatraju da je baš on zaslužan za početak kolonizacije, eksploataciju i masakr nad Indijancima. Tokom protesta 2020. godine, Kolumbovi spomenici su uklonjeni u Baltimoru, Bostonu i San Francisku. U ovom talasu „pozitivnog vandalizma“ nije se izvukao ni Tomas Džeferson, jedan od osnivača SAD i autor Deklaracije nezavisnosti. Džeferson je, kao i većina bogatih Amerikanaca tog vremena, bio robovlasnik, što je poništilo sve njegove zasluge. U oktobru 2021. godine, gradski savet Njujorka doneo je odluku da se iz gradske kuće ukloni Džefersonova bista.

    Od samog početka ovog nepotrebnog kulturološkog rata, na nišanu „pravomislećih“ našla se – komedija. Gotovo svaka šala posmatrana je kroz prizmu političke korektnosti. Probuđeni pojedinci odmah su se uključili u proganjanje komičara, a humor je preko noći počeo da vređa tanana osećanja senzitivne publike. Komičari, koji su do skoro imali slobodu da ismejavaju društvene norme i tabue, postali  su predmet kritike i zbog viceva ispričanih pre više decenija, kada su kulturni i društveni standardi bili drugačiji. Ovaj fenomen „lova“ na davno izrečene stavove javnih ličnosti postao je uobičajen, pa se arhivski materijal koristi kao nepobitni dokaz za diskreditaciju poznatih glumaca, pevača, književnika… Glumac Kevin Hart je 2018. godine izabran da vodi ceremoniju dodele Oskara, ali se zbog pritiska javnosti ubrzo sam povukao. Naime, isplivali su stari tvitovi iz 2009. i 2010. godine, u kojima je ismejavao pripadnike LGBT populacije. To bi bilo isto kao da vas policija zaustavi zbog brze vožnje, iako ste poštovali ograničenje, samo zato što je pre deset godina na tom mestu stajao drugi znak. Ovaj trend nažalost se nije zaustavio na komediji, čitava umetnost koja je oduvek bila simbol slobodnog izražavanja i kritike, sada se suočava sa sličnim pritiscima. „Prohujalo s vihorom“, filmski klasik iz 1939. godine povučen je sa platforme HBO Max pošto su se pojavile kritike da film romantizuje ropstvo i prikazuje rasističke stereotipe. Dž. K. Rouling, autorka serijala o Hariju Poteru, postala je predmet zgražavanja dežurnih cenzora kada je iznela lični stav o transrodnim pravima koje su mnogi smatrali „transfobičnim“ (eto nama novog izraza!). Reakcije su bile toliko snažne da su mnogi pozivali na bojkot njenih književnih dela

    (PRE)BRZI GONZALES I NAPADNI PE-PE

    Čak ni crtani filmovi nisu pošteđeni ovih tendencija, pa se retroaktivno preispituju i prepravljaju sadržaji kako bi odgovarali savremenim standardima političke korektnosti. U filmu „Dambo“ postoji scena s grupom gavrana koja vređa rasni identitet Afroamerikanaca. U „Mazi i Lunji“ dve sijamske mačke po imenu Si i Am prikazane su s azijskim stereotipima, što se danas smatra uvredljivim. „Popaj“ ima nekoliko epizoda iz perioda Drugog svetskog rata koje na neprihvatljiv način prikazuju Nemce i Japance. „Brzi Gonzales“ bio je predmet kontroverze zbog prikaza meksičkih stereotipa. Iako je lik popularan u Latinskoj Americi, u SAD-u je kritikovan zbog načina na koji su prikazani ostali likovi lenjih i sporih Meksikanaca. „Pepe Le Tvor“ je romantičan, ali uporan tvor koji neumorno proganja mačku Penelopu koja ne deli njegova osećanja. Pepe ne prihvata odbijanje već nastavlja da je juri. U modernom kontekstu, ovo ponašanje se tumači kao prikaz seksualnog uznemiravanja, što je dovelo do kritika da crtani film šalje problematičnu poruku o nasilnom nametanju naklonosti. 

    U Srbiji, politička korektnost je takođe pronašla svoje mesto, ali često u kontekstu specifičnom za balkansku kulturu i društvo. Na primer, promena upotrebe termina „Romi“ umesto „Cigani“ bila je značajan korak ka većem poštovanju i inkluziji romske zajednice. Za jedne, ova lingvistička intervencija bila je neophodna, dok drugi smatraju da bi pripadnici ove manjine više voleli da su prioriteti malo drugačije postavljeni. Težak život u nehigijenskim naseljima bez vode i struje mnogo je veća briga za romsku populaciju od toga kojim će ih imenom zvati. Pojedina umetnička dela takođe su bila posmatrana kroz prizmu političke korektnosti. Roman „Luzitanija“ Dejana Atanackovića, koji je osvojio NIN-ovu nagradu, kritikovan je zbog načina na koji su žene prikazane u romanu. Feministički kritičari ukazali su na nedopustive stereotipe o ženama, uz zaključak da i književnost treba prilagoditi savremenim standardima političke korektnosti. Na meti su se našli muzačari iz susedne zemlje kada je pokrenuta peticija kojom bi se, zbog tuče tokom koncerta u Nišu, bosanskom rep duetu Jasmin Fazlić i Amar Hodžić zabranio ulazak u Srbiju. Poznati su i slučajevi bojkota Bake Praseta, glumca Branislava Lečića, kao i pekara iz Borče kod Beograda. Naime, ispred pekare „Roma“ meštani su protestovali jer je radnik Đuraj Mon na Fejsbuku objavio fotografiju na kojoj pokazuje dvoglavog orla. Na Balkanu je, izgleda, sve, pa i politička korektnost, povezana s nacionalizmom, srećom Aleksandar Vulin nikada ne spava i sve uredno beleži..

    „Kultura buđenja“ je preko noći postala moderna inkvizicija i neka vrsta religije kako za vernike, tako i za ateiste. Problem je što, za razliku od crkve, politička korektnost ne priznaje otkup grehova; ko jednom pogreši, sudbina mu je trajno zapečaćena. Isključeno je drugačije mišljenje, ukinuta je rasprava, jer ako se ne slažemo s novim pravilima, čeka nas digitalna giljotina. Za kratko vreme, gotovo neosetno, autocenzura je postala nužno zlo koje su mnogi umetnici i stvaraoci morali da prihvate, jer su u strahu od „kulture izopštavanja“ (cancel culture) izabrali put kompromisa. U ovom novom poretku, sloboda mišljenja i slobodnog izražavanja ustupile su mesto slepom poštovanju pravila koja su ustanovile neke nove „liberalne“ snage. U vremenu savremene tehnologije i interneta potpuno smo se odrekli staromodnih vrednosti kao što su kreativnost, duhovitost i kritičnost, jer je „woke policija“ uvek budna.

    Radikalna desnica je poznata po svojim ekstremnim stavovima; netolerantna je bila i takva ostala. Liberalne snage, međutim, krenule su čudnom stramputicom. Od progresivnih ideja, otvorenosti za drugačije mišljenje i demokratske širokogrudosti, levica se sve više pretvara u svoju suprotnost. Nekadašnji slobodomisleći reformatori, u ime tolerancije, guše svako odstupanje od normi koje su sami uspostavili.

    Na samom kraju, šala jednog od najvećih britanskih komičara, Rikija Džervejsa, koji je na svojoj koži osetio gnev „probuđenih“ cenzora političke korektnosti: „Hoda čovek ulicom i vidi oglasnu tablu na kojoj piše: ‘Časovi gitare – prijavite se što pre!’ Prolaznik se zaustavi, pogleda tablu, namršti se i pomisli: ‘Šta, zar oni misle da svi žele svirati gitaru? Ovo je uvredljivo za nas koji ne volimo muziku!’“

  • BLAGO CARA RADOVANA

    U snovima je sve moguće

    Ima već četvrt veka kako sam prestao da se profesionalno bavim novinarstvom. Napišem ponešto ali nije to kao što je nekad bilo. Nedostaju mi redakcijski sastanci, istraživanje, razgovori sa ljudima koji imaju šta da kažu pa čak i izveštavaji sa polaganja zakletve u kasarni ili seminara u Zastavinom podrumčetu. I dok sam jadikovao nad trenutnom bankarskom sudbinom setih se mudrih reči moje baba Mice koja je imala običaja da kaže: „Ako nešto stvarno želiš, razmišljaj o tome pre spavanja pa će ti se želja bar u snu ispuniti!“ Rečeno učinjeno! Prvo sam odgledao film „Ubistva pod cvetnim mesecom“ gde bogati Amerikanci nemilosrdno tamane starosedeoce iz plemena „Osejdž“ kako bi eksploatisali naftu na njihovoj teritoriji. Dok su čekali „studiju“ iz Vašingtona problem je brzo rešen. Indijanci su pobijeni pa nije imao ko da se buni. Dok sam sređivao utiske, na trenutak su se nametnule paralele sa situacijom u zavičaju ali sam misli ipak usmerio na bakin savet o naručenim snovima. Na mentalnom ekranu svetlucale su poznate slike…

    Redakcija Kragujevačkih novina, četvrtak je pre podne. Ispred novinara besplatan primerak njihove tvorevine koja još uvek miriše na štampu. Pošto su podeljeni zadaci oko ishrane u Studentskom domu i situaciji u Institutu za strna žita, tiho ali autoritativno obratio mi se glavni urednik:

    „Pošto je Goca Jocić na putu, mogao bi da uradiš intervju sa Jovanom Dučićem!“, reče Miroslav.

    Kako san ne poznaje vremenske granice, oduševljeno prihvatam zaduženje i već smišljam pitanja za velikog književnika.

    „Raspitaj se gde se Dučić trenutno nalazi; kao diplomata, on putuje po celom svetu“, savetuje Margita.

    „I nemoj kao prošli put da zaboraviš da staviš film u foto aparat“, podseća me Panta.

    Pošto je u snovima sve moguće, tu je i pokojni čika Rade.

    „Ništa ne brini, ja ću da krenem sa tobom. Uslikaćemo Dučića kao za ličnu kartu!“

    Redakcija izgleda raskošno. Nov nameštaj, kompjuteri a konobar iz Stare Srbije nam donosi osveženje. Sve je mnogo lepše nego u stvarnosti. Posle sastanka, Goca Božić odobrava bogatu dinarsku dnevnicu. Kod blagajnice, Mika iz sportske redakcije uzima švajcarske franke pre polaska na atletski miting u Cirihu.

    „Nekome je redakcija bivša žena a nekome devojka!“, pobunio se čika Rade. „Nama dinari a tvom kumu švajcarci!“, mrštio se dok je novčanicama milovao obraz. 

    Srećom naš sagovornik je trenutno boravio u Beogradu pa smo mojom „osmicom“ krenuli na zakazani razgovor. Ruku na srce, mašta je mogla i bolji auto da mi obezbedi ali šta je tu je, sanjati se mora! Po dogovoru, našli smo se u restoranu „Ruski car“. Dočekao nas je visok muškarac dostojanstvenog držanja i finih manira. Pošto smo se rukovali i naručili kafe, čika Rade je odmah počeo da fotografiše iz svih uglova. Razmenili smo nekoliko kurtoaznih rečenica a onda prešli na posao. Bez oklevanja sam postavio prvo pitanje.

    „Kako biste opisali našeg predsednika koji uživa apsolutnu podršku građana Srbije?“

    Veliki pesnik se na trenutak zamislio a onda u jednom dahu izdeklamovao:

    „Car Radovan je car careva, vladar sudbine, gospodar svemira. On nosi zlatnu sekiru na ramenu, jaše konja koji je beo i visok kao brdo pod snegom, i na ruci drži buljinu sa ognjenim očima kako bi mogao noću videti pred sobom. O njemu govore u mojoj zemlji samo ljudi koji su poludeli. Ali su zatim u njega poverovali i svi mudraci. Car Radovan ima krunu od hartije i po plaštu ludačke praporce.“ 

    Zatečen odgovorom odlučio sam da odmah pređem na sledeće, logično pitanje.

    „Pošto se nalazimo u blizini Andrićevog venca, kako bi ste ocenili rad predsednikovih najbližih saradnika?“

    Sagovornik se malo namrštio, popravio kosu, zapalio cigaretu i nastavio.

    „Svu su zemlju bezbroj puta ispremetali. Posamotnim vinogradima, zaboravljenim crkvinama, po dvorcima porušenim i punim trnja, svud su kopali, bušili, obarali, prevrtali. Bezbrojne vojske ludih kopale su s kraja do nakraj po mojoj zemlji. Svuda su prošle te crne čete izgubljenih za život, bivši ljudi koji su se odrekli svakog dodira sa nama.“

    „Pratite li zasedanja Skupštine?“, bilo je sledeće pitanje.

    „U svakom društvu od deset lica, ima jedno lice koje je kralj i jedno koje je luda. Zbog prvog se udešavaju svi razgovori, a na račun drugog se svi smeju. Instinkt vladanja je, 

    stvarno, urođen svakom čoveku; i svako se bori da bi potčinio fizički ili nadmudrio duhovno drugog, kako ne bi bio ostavljen na tuđu milost. Kod najjačih postoji potreba da zavladaju množinom ljudi i veličinom broja stvari. Skoro je zaslepljujuća potreba vladara da istovremeno zagospodare ljudima, stvarima, morima i životinjama. Pojedinci su stavljali na kocku celu veliku otadžbinu, i sve svoje saplemenike da bi samo oni stali na čelo drugih. Tako i posle svojih poraza, nije Napoleon mislio ni na svoju slavu, ni na svoj život, nego samo na to da li je osigurao svoju dinastiju. Istorija je prepuna zločina koji su dolazili iz ove svirepe lakomosti da jedan čovek zavlada drugim.“

    Čika Rade se umorio od silnog fotografisanja pa je rešio da uz hladno pivo malo odmori. Dok je razgledao slike nečega se setio.

    „Pitaj ga za Rio Tinto!“, šapnuo je.

    Pošto se Radetova ne poriče, odmah sam postavio sledeće pitanje.

    „Kakvo je vaše mišljenje oko eksploatacije litijuma u Zapadnoj Srbiji ali i o drugim projektima vezanih za rudarenje u našoj zemlji?“

    Na Jovanovom čelu primetio sam nekoliko bora. Popio je malo vode, nakašljao se i rekao sledeće.

    „Nisu samo ludaci koji kopaju za blagom cara Radovana. Svi ljudi znaju da ima u životu još uvek jedno zakopano blago za svakog od njih. Svi ljudi kopaju: svi ljudi od akcije, od 

    poleta, od sile, od vere u život i u cilj, i od vere u neverovatno i u nemugućno. Jedni kopaju u polju i u šumi; drugi u ideji, u idealu, u himeri; treći u intrigi i u zločinu. Svi 

    traže i vape za carem tog večnog nespokojstva i večnog traganja. Svet bi nestao da nema tog cara, i oslepeo bi da ne sija u pomrčini njegovo naslućeno blago, i očajavao bi da nema njegove manije i opsesije“.

    „Jedno pitanje se samo nameće. Svi ga postavljaju a retko ko nudi rešenje. Kako da zaustavimo kopanje rude, izgradnju nuklearki… ukratko kolonizaciju Srbije?“

    Čika Rade je naručio novu turu pića i nazdravio pesniku. Dučić podigao čašu, zahvalio se, popio piće i nastavio:

    „Svaki čovek je heroj. Još i više: svaki je čovek heroj u mnogo slučajeva; čak i većma nego jednom dnevno. Nije čovek heroj samo kad svoj život stavlja na kocku, nego je on heroj 

    i u nebrojenim malim slučajevima plemenite hrabrosti. Ima dakle heroja i heroja, a ima kukavica i kukavica. Niko nije do kraja ni jedno ni drugo. Prema tome herojstvo 

    ne znači hrabrost trenutnog pregnuća, nego neograničena predanost ideji. Ovo može biti ideja o otadžbini, ili ideja o veri, ili ideja o društvu, ili, najzad, ideja o svojoj porodici, domaćem miru, ljubavi za jednu ženu. Ali čovečanstvo zove herojima samo one velike duhove koji su umrli za najvši smisao o dobru, a to je ideja za koju se bore njegovi sunarodnici.“

    Primetio sam umor na sagovornikovom licu. Došlo je vreme da privodimo kraju.

    „Za sam kraj da se manemo politike i okrenemo vedrijim temema. Gospodine Dučiću, da li ste vi srećan čovek?“

    „Hvala bogu!“, oglasio se Rade fotograf, „udavi pesnika k’o zmija žabu!“

    Jovan Dučić  je osetio olakšanje i ljubazno odgovorio na poslednje pitanje.

    „Najmanje su srećni oni ljudi koji bi imali sve razloge da budu srećni. Ima ljudi koji su gospodari zlatnih rudnika, a ne osećaju se srećnim; a ima ljudi koji se ne osećaju nesrećnim ni posle kakvog slučaja koji bi drugi smatrali katastrofom ljudskom života. Znači da je sreća jedna stvar mišljenja, i da sama za sebe ništa ne predstavlja. Sreća, to je  ipak samo jedna fikcija. A ako sreća postoji, onda je ona samo u željama, jer je želja pokret i akcija, znači jedini život i jedina prava radost.“

    Spustio sam nakratko pogled kako bih završio beleške a onada zaključio da sam ostao sam za stolom. Pozovem konobara koji mi je naplatio samo jednu kafu. Latim se novčanika a tamo nema dnevnice. Zbunjen i izubljen napustio sam restoran i odlučio da se provozam po Beogradu. U centru prestonice nigde jednog drveta, nema Sajma a ni Starog savskog mosta. Na mestu generalštaba šepurio se soliter.

    „Možda je najbolje da se sada probudim jer kako je krenulo uskoro ni Srbije više neće biti“, zaključio sam, „Ako ništa drugo bar mi je ostao razgovor sa Jovanom Dučićem.

    Svi „odgovori“ Jovana Dučića su citati iz njegove knjige „Blago cara Radovana“

  • PREFERANS I DRUGE TEŠKE TEME

    Mobilni telefon je počeo da bruji, stenje i skakuće kada se na ekranu pojavilo ime Slave berberina. „Javiću mu se posle!“, pomislio sam dok sam sa unucima gledao  otvaranje Olimpijskih igara. Odavno nisam svraćao kod „Brice dođoša“ jer zbog svoje „SNS frizure“ kakvom se diči i predsednik ove stranke, „ulepšavanje“ upražnjavam kod kuće. Do Slave obično odem kada se zaželim svežih abrova ili da mu se požalim na vrućinu, političare ili mesara koji mi je sameleo pauflak umesto krtine.

    „Deda, kad će Srbija?“ pita unuka dok brodići sa sportistima plove Senom.

    „Kad’ na red dođe slovo S!“ odgovaram tupavo na logično pitanje dvoipogodišnje devojčice.

    Istog trenutka stiže poruka od brice: „Možeš li večeras da me odvezeš do prijatelja, sačekaš da završimo preferans i da me vratiš kući? Ima dobru rakiju a volan i kajsija se ne slažu baš najbolje. Budi kod mene oko 7.“ Dok sam kucao potvrdan odgovor prijatelju, oglasio se unuk:

    „Evo Srbije, prepoznao sam zastavu!“, uzviknuo je. „Šta misliš, da li je na ovom brodu i moj pradeda Dača?“

    Da je malo stariji i da živi u mom zavičaju, mislio bih da me zafrkava, ovako znam da je reč o dečijoj percepciji države i nacije. Neki kažu da ćemo svi pod jednu šljivu, a moj mudri, petogodišnji unuk smestio nas je u barku. Po završetku ceremonije, klinci odlaze na spavanje a deda da preuzme ulogu Slavinog taksiste. U dogovoreno vreme zaustavljam se ispred bricine kuće i, poput pravog moravskog đilkoša, opalim po sireni nekoliko puta… Istrčava Slavina žena:

    „Uđite da popijete kafu i rakiju!“

    „Žurimo, Stano, a Šumadinac inače ne pije jer mu je žena zabranila!“, oglasio se berberin.

    „Hvala vam puno, ali Slavina se ne poriče!“, odgovaram. „U mom kraju muškarci su blage naravi za razliku od žestokih i neustrašivih Banaćana!“

    „Zadnje vreme došlo, moj novinar, kada ste i vi ‘drugosrbijanci’ počeli da zezate po nacionalnoj osnovi. Evo ti profesorova adresa, ukucaj u to čudo!“, naredio mi je saputnik.

    Na pitanje ličnog šofera kod koga zapravo idemo, Slava detaljno objašnjava da ima nove mušterije koje osim u berbernici šiša i u preferansu. To su lokalni sveštenik, otac Ratomir i profesor kvantne fizike Petar Milanov. Svako od njih se požalio da u Americi ne može pronaći društvo za preferans pa ih je Slava eto spojio. Okupljanje kod sveštenika ne bi bilo zgodno a organizator ne planira da ih od skromne zanatske zarade hrani i poji. Profesor se sam javio da bude domaćin kartaških susreta treće vrste. 

    Stižemo na odredište, velika kuća u dobrom kraju, profesor nam otvara vrata i želi dobrodošlicu:

    „Poslao sam ženu i decu kod tašte da možemo na miru da igramo!“

    „Lako je tebi, profesore, kad ti je žena Amerikanka. Gde ću ja onu moju da pošaljem?“, požalio se Slava.

    Upoznajem se sa Petrom i ocem Ratomirom i šacujem fotelju u ćošku u kojoj ću da čitam knjigu koju sam poneo. Kartaši zauzimaju mesto za stolom koji je obložen zelenom čojom a iznad blješti dobro nacentrirana sijalica. „Kao u Las Vegasu“, pomislim, nastavljajući vizuelno ispitivanje suterena. Profesor Milinov je sebi napravio pravi „kutak za muški trenutak“ ili što bi Amerikanci rekli „The Man Cave“. Ima tu svega što sredovečnog muškarca čini srećnim: ogroman televizor, još veći frižider prepun hladnih napitaka od grožđa i ječma, polica sa flašama najskupljih žestokih pića, aparat za espreso i jelovnik s hranom uz uputstvo za porudžbinu preko interneta. Pretpostavljam da tu ponekad bude i ženskog sveta ali ne i kada je među gostima otac Ratomir… A možda sam ipak preterao sa opservacijama?

    Napravio sam sebi kafu i pokušao da čitam, ali mi je razgovor za kartaškim stolom odmah privukao pažnju.

    „Videste li, braćo, onu Sodomu i Gomoru na otvaranju Olimpijade?“, oglasio se sveštenik dok je palio cigaretu.

    „Ne znam na šta konkretno mislite Ratomire, ali ceremonija je bila impresivna i sa sportskog ali i sa umetničkog aspekta. Čitav Pariz bio je jedan veliki stadion!“, uzvratio je domaćin sipajući rakiju gostima.

    „Šta se praviš lud, profesore, otac Rata misli na sprdanje sa „Tajnom večerom“, one bradonje u haljinama i devojke na steroidima. Ne zna više čovek ko je muško a ko žensko!“

    „Pobogu, ljudi!“, bunio se Petar. „Živimo u 21. veku. Svako ima pravo da se izjašnjava onako kako se oseća!“

    „Petre, sine, ne pominji Boga kada o takvim stvarima govoriš!“

    „Čekaj da te pitam, profesore Milinov,“ umešao se Slava. „Kad si toliko slobodouman, da li je u redu da tvoja žena i ćerka koriste isti toalet kao i ove gospođice s bradama?“

    Već tada mi je bilo jasno da od čitanja neće biti ništa. „Još ni betl nisu završili, a već su se za guše uhvatili!“, zaključio sam, spuštajući knjigu u znak predaje.

    „Pošto vidim da pratite šta se dešava po svetu, da li ste možda čuli i to da je prema podacima UNICEF-a za poslednjih godinu dana u svetu umrlo blizu pet miliona dece mlađe od pet godina? Ako pominjemo boga, dragi Ratomire, to je 13.700 dece dnevno ili 570 svakog sata, a da ne pominjem prirodne nepogode i ratove!“, oštro je reagovao naš domaćin.

    Iako je rekao da ratove neće pominjati, Petar je kao iz topa izbacio najnovije podatke sa frontova. U Gazi je poginulo preko 40 hiljada ljudi, od čega je 15 hiljada dece. U Ukrajini je do sada na obe strane stradalo preko 300 hiljada ljudi, što je približno broju poginulih u cunamiju 2004. godine. Posle dugog monologa, profesor je zastao, otpio gutljaj kajsijevače i postavio nekoliko nezgodnih pitanja:

    „Gde je bog da zaustavi ove pošasti i tragedije? Zar nije poštenije brinuti o nevinim žrtvama nego o tome koji toalet posećuju bradate žene iz Pariza? Eto, pitam za prijatelja iz ćoška!“, poentirao je, pokazujući na mene.

    „Nemojte vi mene u ovo da mešate!“, odgovaram. „Ja sam ovde u funkciji vozača!“

    „Dobro, bre, Pero, majka mu stara!“, pokušao je berberin da smiri situaciju. „Pozvao si nas da igramo karte, izneo piće, meze, vidim nisi spremio… Mislim, nije red da se vređamo. Mene baš briga, ali nema smisla zbog oca Ratomira!“

    „Ne želim nikoga da uvredim, ali svako ima pravo na svoje mišljenje. Na kraju, vi ste počeli sa Sodomom, Gomorom i bradatim damama“, pravdao se domaćin. „Šta vi kažete na sve ovo, svešteniče?“.

    Otac Rata je drmnuo rakiju na eks, malo se stresao, a onda staloženo i s puno razumevanja odgovorio profesoru Milinovu:

    „Vidim da si prilično uveren u to što govoriš Pero, mada mi nije jasno koji su to  kriterijumi dobra i zla koje koristiš? Ko tebi daje pravo da procenjuješ šta je dobro za čovečanstvo? Zlo ne čini Bog, već čovek. Bog je pravedan i dao nam je slobodnu volju i pravo izbora. Grešna dela čine ljudi, a ne Bog!“

    „Izvinite, oče!“, umešao se berberin. „Ja nisam veliki vernik, ali oduvek poštujem i hrišćanstvo i naše običaje. Nešto mi ipak ovde nije jasno. Ako sam vas dobro razumeo, za ono što je dobro zaslužan je Isus Hrist, a za sve što ne valja, krivi su ljudi, iako mnogi od njih u boga slepo veruju?“

    Sveštenik je pažljivo slušao sagovornike, a onda je staloženo, pomirljivim tonom pokušao da razjasni dilemu. Rekao je da se nasilje, okrutnost i nepravda dešavaju jer je zlo ušlo u ljude kao rezultat prvobitnog greha, nastalog zbog neposlušnosti prema Bogu. Od tada, Sotona i njegovi sledbenici nastavljaju da čine nedela po svetu. Zato je naša stvarnost ispunjena patnjom, bolom, tugom i stradanjem. Da su Adam i Eva poslušali Boga i odbacili Satanu, svet bi bio posve drugačiji. Kako Sveto pismo kaže: „Svi smo mi postali nečisti a sva naša pravedna dela su kao prljave haljine. Zato venemo kao lišće a naši gresi nas odnose poput vetra.“ Pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima polazi od pretpostavke da smo mi zaista dobri. Istina je nažalost drugačija jer smo svi rođeni s grešnom prirodom, skloni zlu i podložni uticajima koje širi Satana.

    Iako sam odlučio da se ne mešam u diskusiju, reči gospodina Ratomira probudile su namćora u meni. Ustao sam iz fotelje i približio se kartaškom stolu.

    „Izvinite što ovako upadam, ali nisam siguran da sam vas najbolje razumeo. Znači li to da smo mi koji ne verujemo u boga u stvari sledbenici Satane, u koga takođe ne verujemo?“, pitao sam.

    „Grešiš, sinko!“, uzvratio je otac Ratomir. „Svi smo mi grešnici osim Gospoda. Iako s ljudske tačke gledišta mnoge pojedince smatramo dobrima, u Hristovim očima svi smo mi grešnici, ali nas on ipak voli!“

    Klimnuo sam glavom i obustavio dalju raspravu. Svoje mišljenje ću, kao i do sada, sačuvati za sebe jer koliko se ja u religiju razumem, Bog je dobar, moćan i pravedan. Mene, međutim, muči nešto drugo. Ako ne može da nas poštedi gladi, ratova i prirodnih katastrofa, usudiću se da posumnjam u njegovu moć. S druge strane, ako može sve to da spreči, a neće, postavlja se pitanje njegove dobrote i pravednosti. Od muke sam popio sok od pomorandže i vratio se u svoju fotelju.

    „Iskritikovasmo mi hrišćanstvo samo tako!“, prekinuo je tišinu brica dođoš. „A ti, profesore, šta mu ti ono dođeš? Ateista, agnostik…?“

    „Slavo, dragi prijatelju, stotine miliona ljudi veruje da je Devica Marija rodila Isusa Hrista tako što je začela po božanskom nadahnuću, bez fizičkog odnosa sa muškarcem, i da je Sin božiji, pošto je razapet i vaskrsao, potom stvorio svet za šest dana. To su ti, brico, vernici! I hriščani, i jevreji i muslimani spremni su da ratuju protiv svakoga ko u njihovog boga ne veruje. Mnogo je manje onih koji podržavaju Teoriju Velikog praska i darvinizam, koji pružaju komplementaran pogled na poreklo i razvoj svemira i života u njemu. To su ti ateisti, koji su ujedno i elitisti jer  sa visine gledaju na svakog ko se suprotstavi njihovom pogledu na svet. Na kraju, tu su i agnostici koji su nekako najpošteniji jer se ne stide da kažu – ne znam! Da je lako dati odgovore na ova pitanja, neko bi ih valjda do sada pronašao i suvislo narodu objasnio.“

    Partija preferansa koja se pretvorila u filozofsku raspravu je privedena kraju. Kajsijevača je iz flaše nestala, a kartaši su počeli da zapliću jezikom. Spakovao sam Slavu i Ratmomira u kola i krenuo „u naš kraj“. Sveštenik je spavao na zadnjem sedištu, dok je berberin glumio „trezvenost“ na prednjem. Trudio se pričom da otera san, ali ga je odavalo povremeno hrkanje.

    „Laku noć, oče Rato!“, rekosmo uglas dok smo ljutoj popadiji isporučivali veselog muža.

    „Bog vam pomog’o, deco!“, odgovori svešteno lice.

    „On nama – deco, a mi ista generacija. Gde ide ovaj svet, moj Šumadinac!“, reče brica kome je prijao čist vazduh pa je i dejstvo rakije počelo da popušta.

    Ponovo smo ušli u kola kada mi je Slava pokazao veštinu skrivanja pijanstva od bračne saputnice, koje su, kada je ovoj temi reč, vazda bile stroge ali pravične. Najpre je otvorio prozor, a onda poput jogija počeo vežbe disanja i na kraju u usta sasuo punu šaku pepermint bombona. Kada smo stigli do bricine kuće, bio je sasvim trezan. Na rastanku mi je postavio još jedno pitanje.

    „Šumadinac, jesi li čitao ti Sveto pismo?“

    „Jesam, Slavo, ali više kao one skandinavske bajke u kojima decu drže u kavezu, a onda ih kuvaju u loncu i devojke truju otrovnim jabukama. Naravno, na kraju uvek dođe princ na belom konju da ih iz nevolje izbavi. Kao neko ko voli i poštuje žene, ne mogu da se složim sa mnogim stvarima u toj knjizi, koju je navodno napisao Isus Hrist pre dve hiljade godina. Pitam se ko mu je bio izdavač?“

    Slava mi se na rastanku zahvalio i pre nego što je izašao iz auta zabrinuto rekao.

    „Posle ove večarašnje govorancije ja sam zaključio da je religija ubedila ljude da postoji nevidljivi čovek koji živi na nebu i posmatra svaki naš korak od rođenja pa do sudnjeg dana. Taj nevidljivi čovek ima posebnu listu od deset stvari koje ne smemo činiti. Ako ipak uradimo bilo koju od tih deset stvari, on za nas ima posebno mesto, puno vatre i dima,  mučenja i patnje, gde će nas poslati da se patimo, gorimo, vrištimo i plačemo zauvek!… Ali nas mnogo voli!“

  • PREDIZBORNI IGROKAZ S TUMBANJEM I PUCANJEM

    Mar-A-Lago Florida, 13. jul 2024. Pošto je završila s pranjem sudova, Melanija Tramp je skuvala Frank kafu i taman kada je sela da malo izmerači, zazvonio je telefon. Nekadašnja prva dama Amerike pažljivo je saslušala sagovornika a onda iznenađeno upitala: „Kako to misliš promašio?!?“ Crnohumorna šala koja kruži internetom samo je duhovita verzija brojnih teorija zavere koje tokom poslednjih mesec dana izazivaju  polemike širom SAD. Na predizbornom skupu u gradu Batler, država Pensilvanija, bivši predsednik Donald Tramp iznenada se uhvatio za desno uvo posle čega su ga zaskočili pripadnici Tajne službe. Dok  je ležao ispod govornice, Donald je tražio cipele a onda skočio na noge lagane i pobednički podigao pesnicu. Sasvim slučajno tu se našao fotograf koji je u pozadini američke zastave zabeležio trijumfalni akt predsedničkog kandidata maeričkih konzervativaca. Tako je nastao novi predizborni plakat republikanaca kao i majice koje se prodaju k’o alva. Bio je to momenat kada su teoretičari zavere iz svih delova političkog spektra počeli su da spekulišu o pokušaju atentata. FBI je odmah objavio identitet napadača koji je sa obližnjeg krova ispalio nekoliko hitaca pre nego što je neutralisan. Vremešni, plavokosi heroj s razdeljkom je preživeo ali jedan od njegovih sledbenika nije. Mladi vatrogasac je tom prilikom ubijen dok su dva učesnika skupa teško povređena. 

    I demokrate i republikanci od samog početka smatraju da je pokušaj atentata bio unapred planiran i insceniran. U današnje vreme, percepcija svakog događaja zavisi od političke „objektivnosti“ televizija, internet portala i društvenih mreža koje posećujemo. Liberalni mediji upiru prstom u republikance da su celu predstavu u Batleru izrežirali kako bi osnažili kampanju svog kandidata. Kao „dokaz“ navode TV snimak na kome se jasno vidi da u trenutku kada pucnjava počinje, Tramp je još uvek kritikovao imigraciounu politiku svog protivnika a pošto su mu refleksi oslabili zakasnio je s glumačkim aktom hvatanja za uvo kada je aktivirao lažnu krv koja se koristi u filmovima. Levi konspiratori takođe smatraju da se radilo o pravom atentatu pripadnici Tajne službe ne bi dozvolili da Tramp pozira sa stisnutom pesnicom već bi ga svojim telima štitili dok opasnost ne prođe. Desničari s druge strane tvrde da je sve to smislio i zakuvao Džo Bajden u čije mentalne sposobnosti već godinama sumnjaju. Njihovi „dokazi“ takođe uključuju Tajnu službu koja je navodno pustila atentatora da se na obližnjem krovu na tenane smesti i pripremi za akciju. Intervenisali su tek  kada je navodno pogodio „republikanskog bitlsa“ u uvo. Republikanci opoptužuju i  Ministarstvo za unutrašnju bezbednost da su i sami deo zavere pošto namerno nisu zaštitili Trampa. Oni treći koji se zgražavaju nad svakom teorijom koju nije odobrio centralni TV Dnevnik (kako na Pinku tako i na CNN-u) uzvraćaju argumentom: „A šta ćemo sa ljudskim žrtvama? Jesu li i one deo konspiracije?“ Odgovor „zaverenika“ je kratak, jasan i bolno istinit: „A od kada to političari brinu o životima običnih smrtnika?“ Studija sprovedena u Sjedinjenim Državama 2022. godine otkriva da je verovanje u teorije zavere snažno povezano sa određenim psihološkim osobinama i nepolitičkim pogledima na svet. Istraživači ističu da zavereničko razmišljanje nije uvek povezano sa određenom partijom već sa ekstremizmom ličnog političkog uverenja. 

    Ovo nije prvi slučaj pokušaja atentata na jednog predsedničkog kandidata. Američka predizborna istorija beleži još tri takva slučaja od kojih su dva imala smrtni ishod. Zanimljivo je da su do ove godine meta uvek bile demokrate. U septembru 1935. godine na senatora Luizijane Hjuia Longa  pucao je lokalni doktor Karl Vajs. Motivi nikada nisu razjašnjeni a samo dva dana kasnije predesdnički kandidat demokratske partije je podlegao ranama. U Los Anđelesu  1968. godine istu sudbinu doživeo je predsednički kandidat Robert F. Kenedi u koga je pucao palestinski emigrant Sirhan Sirhan. Tako su dva Kenedija koji su bili bliski rođaci i imenjaci, staradala u vremenskom intervalu od pet godina. Najzad u martu 1972. godine, nezadovoljan sopstvenim životom i željan publiciteta, izvesni Artur Bremer otvorio je vatru na kandidata Džodža Valasa koji je posle ranjavanja ostao trajno paralizovan. Kada se sve sabere, Tramp je opet najbolje prošao.

    Zahvaljujući neuspelom atentatu na „neustrašivog Donalda“, republikanska konvencija je danima bila u cetru medijske pažnje. Tramp je izabrao i kandidata za mesto potpredsednika a u stvari je samo sebe klonirao u beskompromisnog brbljivca od pre četrdeset godina. Doskorašnji kritičar svog sadašnjeg šefa, sentaor države Ohajo Džejms Dejvid Vens od Trampa se razlikuje samo po frizuri i godinama dok su im radikalizam i primitivizam zajednički. Svakom poštenom Srbinu koji prati politička dešavanja nedvosmisleno se nameće poređenje između mister Vensa i Milice Zavetnice. Oboje su se u prošlosti oštro borili protiv svojih sadašnjih gazda dok opziciji najviše zameraju borbu protiv povećanja nataliteta. Milica je porodiljama bar ventilatore odnela dok „DžejDI“ predlaže da građani bez poroda plaćaju veći porez. Čitavih nedelju dana mediji su veličali novog nacionalnog heroja a američki desničari, sa zavijenim uhom u znak podrške svom idolu, već su ga videli ponovo u Beloj kući a sebe kako se s puškom u ruci bore za ukidanje abortusa. Teorije zavere su ostavljene po strani a Tramp je već proglašen za novog predsednika SAD. Ali ne lezi vraže…

    Zvanični, „main stream“ mediji svuda u svetu, uveravaju nas da se političke turbulencije uvek dešavaju slučajno i bez uticaja papet majstora koji iz senke povlače konce besmisla. U nedelju 21. jula, Donald Tramp se odmarao od uspešno okončane konvencije repulikanaca, igrao je golf i pijuckao Coke Zero kada je Džozef Bajden objavio da se povlači iz izborne trke i da svoje mesto ustupa Kamali Haris. Istog dana za nepunih 36 sati u kasu Demokratske partije slilo se više od sto miliona dolara dok je  tokom prve nedelje taj iznos je utrostručen. Veselje liberalno opredeljenih Amerikanaca širilo se na sve strane a „telegrami“ podrške pristizali i iz svih krajeva SAD. I taman kada se činilo da sve ide po planu ponovo su se javili teoretičari zavere. Oni čije „zavereničko razmišljanje nije uvek povezano sa određenom partijom već sa ekstremizmom ličnog političkog uverenja“ tvrde da su Nensi Pelosi i bračni par Obama sve ovo još odavno isplanirali i navode sledeće argumente. Najpre, prva predsednička debata do sada je održavana svake izborne u septembru. Ovoga puta demokrate predlažu da se to obavi ranije što republikanci oduševljeno prihvataju. Tokom prvog ovogodišnjeg suočavanja 27. juna, Bajden je bio toliko izgubljen u vremenu i prostoru da je u odnosu na deda Džoa, Tramp delovao kao francuski akademik iz osamnaestog veka. To im je pomoglo da ubede donatore da je „starca Džoa od ‘iljadu ljeta“ vreme pregazilo i da su promene neminovne. Pošto su konvencije već ranije zakazane a republikanci su obelodanili ime kandidata za potpredsednika, demokrate su se našle u mnogo boljoj poziciji da u skladu sa likom i delom JD Vensa, sredinom avgusta izađu sa svojim kandidatom. Radikalni internet zeverenici tvrde da je životna želja Baraka Obame oduvek bila da dočeka dan kada će njegova supruga postati prva žena na čelu Amerike. Pošto se čitav proces odužio bivši predsednik je rešio da stvari malo ubrza pa je izbor pao na gospođu Haris koja je takođe afroameričkog porekla, doduše samo pedeset posto ali predsednici se u gene ne gleda. Na kraju su se oglasili i najekstremnije pristalice zavera, isti oni koji su onomad, da izvinete čak i u ozbiljnost KOVID-a sumnjali. Oni tvrde da će neposredno pred novembarske izbore predsednik Bajden ponovo fasovati neki virus i podneti ostavku pa će se Kamela Haris ranije useliti u Belu kuću pa i ako izgubi izbore neće joj biti žao jer je bar osetila atmosferu.

    Posle varljivog leta 2024. SAD će uskoro zakoračiti u burnu jesen kada će prvog utorka u novembru dobiti novog predsednika ili predsednicu. Kako god da se izbori završe Amerikancima se ne piše dobro je ako pobedi „luda Kamala“ (kako je zove njen rival) Trump će imati primedbe na regularnost izbora a nije isključeno da organizuje još jedan pohod na Kapitol Hil. Ukoliko se Donald vrati u Belu kuću doći će do implementacije „Projekta 2025“ koji je pokrenula „Heritidž fondacija“ a iza koje stoje najbogatiji desničari judeo hrišćanske orijentacije. Ovaj projekat predviđa korenitu transformaciju SAD koja uključuje veća predsednička ovlašćenja, smanjenje poreza za nabogatije Amerikance kao i federalnih izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje. Potom, ukidanje prava na abortus, međunarodni izolacionizam Amerike poništavanjem nuklaernih i ekoloških sporazuma iz prošlosti kao i distanciranje SAD od NATO-a. Republikanci posebno insistiraju i na hermetičkom zatvaranju granica kao i na drastičnom smanjenju državnog aparata što podrazumeva i otpuštanje preko pet hiljada federalnih službenika. Opisujući „Projekt 2025.“ komentator Vašington Posta ga je okrakterisao kao „infuziju hrišćanskog nacionalizma u svaki aspekt vladine politike.“

      Dok se mediji i dalje naslađuju Trampovim opaskama i obilnim izlivom primitivizma s jedne i političkom neukošću Kamale Haris s druge strane, običan svet se uveliko raspituje o uslovima za preseljenje u Kanadu uz konstataviju – kako god da glasamo jedno kajanje nam ne gine! Bože kako ova rečenica zvučio poznato!

  • OLIMPIJSKI KRUGOVI PAKLA

    Tog 18. avgusta 1960. godine bio je divan sunčan dan. Hiljade radnih ljudi i građana okupilo se ispred Savezne skupštine da isprati jugoslovenske sportiste na Olimpijske igre u Rimu. Atmosfera svečana, optimizam vrca na sve strane a predsednik SFRJ Josip Broz Tito održao je snažan i inspirativan govor u kome je naglasio ogromnu važnost sporta kako za radničku klasu tako i za poštenu inteligenciju. Tokom besede, vrhovni komnadant se obratio jugoslovenskim olimpijcima sledećim rečima: „Vi niste samo najbolji sportisti već i ambasadori naše zemlje. Vašim naporima, trudom i talentom, predstavljate snagu i jedinstvo našeg naroda. Idite u Rim s ponosom i vratite se s pobedama koje će slaviti cela Jugoslavija.“ Na Olimpijskim igrama 1960. godine, Jugoslaviju je predstavljalo ukupno 116 sportista koji su osvojili dve medalje. Fudbaleri su se okitili  zlatnom a rvač Branislav Martinović srebrnom. Ovu Olimpijadu obeležili su i etiopski atletičar Abebe Bikila koji je postao prvi Afrikanac sa osvojenom zlatnom medaljom u maratonu. Trčao je bosonog i postao uzor mnogim budućim trkačima. Svet je po prvi put upoznao Kasijusa Kleja koji će svetsku slavu steći kasnije pod imenom Mohamed Ali. U Rimu 1960. dogodio se i prvi doping skandal na Olimpijskim igrama. Danski biciklista Knud Enemark Jensen preminuo je tokom trke a istraga je pokazala da je koristio nedozvoljena stimulativna sredstva. 

    Šest decenija kasnije još jedna olimpijska godina. Pokojne SFRJ davno više nema, ispraćaj olimpijaca protekao je mlako, bez velike pompe jer novi vođa ima prečeg posla.  “Srpski Tito” je teškom mukom preboleo neuspeh fudbalera u Nemačkoj i odlučio da srpskim olimpijcima poveća premije. Tako će za svaku zlatnu medalju na Olimpijadi u Parizu naši sportisti biti nagrađeni sa 200.000 evra što je samo malo manje od dvomesečne plate selktora Draga Stojkovića Piksija. Poznat kao veliki ljubitelj sporta, predsednik Vučić je ovog leta uspeo da u Srbiji vaspostavi novu olimpijsku disciplinu pod nazivom – eksploatacija litijuma i trovanje stanovništva. Srbiju će u Parizu predstavljati 112 olimpijaca koji će između sportskih takmičenja biti u prilici da protestuju i protiv zagađenja vazduha u Francuskoj jer u svojoj domovini to nažalost ne mogu.

    A sve je počelo 6. aprila ali ne 1941. već 1896. godine u Atini. Na prvoj Olimpijadi nastupilo je 241 takmičara iz 14 zemalja a među njima ne beše ni nijedne žene. U centru pažnje bio je prvi moderni maraton inspirisan legendom o grčkom vojniku Fidipidu koji je, kako se veruje, bez prestanka trčao od Maratonskog polja do Atine kako bi doneo vest o pobedi Grka nad Persijancima. Da je bilo Pinka i Hepija, Fidipid se ne bi mučio već bi vest saopštio tokom gostovanja kod Marića a mi danas ne bi imali maraton.

    Na početku dvadesetog veka, Pariz je 1900. godine po prvi put ugostio svetske olimpijce. Pošto su kuburili s bazenima, plivačka takmičenja su održana u Seni pa su osim sa konkurencijom, plivači morali da se bore sa vodenom strujom i rečnim otpadom. Vreme prolazi a ekološki problemi ostaju.

    Maraton je ponovo bio u centru pažnje na četvrtim Olimpijskim igrama u Londonu. Te 1908. godine, trka je produžena sa do tada tradicionalnih 40 km na 42.195 kilometara kako bi start bio u kraljevskom dvorcu Vindzor a cilj ispred kraljevske lože na stadionu White City. Italijanski maratonac Dorando Pietri prvi je ušao u stadion ali je bio toliko iscrpljen da su morali da ga prenesu do cilja zbog čega je bio diskvalifikovan. Impresionirana njegovom upornošću, engleska kraljica Aleksandra dodelila mu je posebnu zlatnu medalju. Bože me oprosti k’o izbori u Srbiji – ko te pita za pravila ako si po volji kraljice Aleksandre.

    I u Stoholmu. četiri godine kasnije, pažnju sportke javnosti ponovo je privukao jedan maratonac. Japanski atletičar Šizo Kanakuri  je tokom trke jednostavno nestao.  Čovek se onda lepo vratio se najpre u Olimpijsko selo a potom je otpuvao kući. Jedino je zaboravio de o tome obavesti organizatore. Pola veka kasnije Šveđani su ga pozvali da simbolično završi trku. Ušao je u istoriju kao sportista koji istrčao maraton u vremenu 54 godine, 8 meseci, 6 dana, 5 sati, 32 minuta i 20 sekundi. Zlobnici kažu da ih ova anegdota iz nekog razloga podseća na priču o Beogradskom metrou.

    Olimpijske igre u Berlinu, 1936. godine obeležilo je zlatno doba fašizma začinjeno neviđenom nacističkom propagandom. Hitler je koristio svaku priliku da istakne superiornost „arijevske rase“ ali ne lezi crni vraže… Apsolutni pobednik jedanaeste Olimpijade bio je američki sprinter Džesi Ovens. Crni atletičar je osvojio četiri zlatne medalje i nacističku teoriju rasne superiornosti poslao na đubrište istorije – gde joj je i mesto! 

    Olimpijske igre u Melburnu 1956. godine održane neposredno po završetku Mađarske revolucije koja je okončana oružanom intervencijom sovijetskih trupa. Tokom olimpijskih takmičenja sportisti iz Mađarske su želeli su da pokažu snagu volje u trci za medalje koja je u isto vreme simbolizovala i borbu za slobodu koja je u njihovoj zemlji surovo ugušena. Napetost je trajala od početka Olimpijade a kulminirala je 6. decembra 1956. tokom polufinalne vaterpolo utakmice između Sovjetskog Saveza i Mađarske. Kako je meč odmicao tenzija je rasla a provokacije i gruba igra nisu prestajali. U poslednjoj četvtini kod rezultata 4:0 za Mađare, sovjetski vaterpolista Prokopov nokuatirao je Ervina Zadora koji s razbijenom glavom napustio igru. Utakmica je prekinuta i registrovana postignutim rezultatom. Bila je to još jedna pirova pobeda Mađara uz batine u krvi izvojevana.

    Igre u Meksiko Sitiju 1968. godine upamćene su po političkom protestu američkih atletičara Tomija Smita i Džona Karlosa. Posle osvajanja zlatne i bronzane medalje u trci na 200 metara, oni su na pobedničkom postolju podigli stisnute pesnice pokrivene crnim rukavicama u znak podrške pokretu „Crna moć“ (Black Power). Bio je to gest očajnika u borbi protiv rasne diskriminacije u SAD. Njihov čin izazvao je velike kontroverze u domovini ali je u istoriji sporta ostao zapamćen kao jedan od najpoznatijih političkih gestova protiv tiranije.

    Godine 1972. najveći sportski događaj odigrao se u Minhenu. Bila je to druga Olimpijada koja je održana u Nemačkoj. Organizatori su želeli da ovo bude skup sportista iz čitavog sveta koji će za razliku od Berlina 1936. simbolozovati jedinstvo, mir i toleranciju… ali im se nije dalo. U ranim jutarnjim časovima 5. septembra 1972. godine, osmorica pripadnika palestinske terorističke organizacije „Crni septembar“ naoružani automatskim puškama i ručnim bombama preskočili su ogradu Olimpijskog sela i krenuli prema zgradi u kojoj je bila smeštena izraelska delegacija. Upali su i odmah ubili dvojicu izraelskih sportista koji su pokušali da pruže otpor dok su devet članova izraelskog olimpijskog tima uzeli kao taoce. Teroristi su zahtevali da se 234 palestinskih  zatvorenika oslobodi iz izraelskih zatvora. Nemačke vlasti su odmah počele pregovore ali su se suočile s brojnim izazovima jer su teroristi zahtevali avion koji bi ih prevezao do Kaira. Posle pregovora koji su trajali 18 sati, nemačka policija je odlučila da napodom otpočne akciju spasavanja talaca. Operacija je doživela neuspeh a kada su postali svesni prevare, teroristi su likvidirali ostalih devet izraelskih sportista. Tokom intervencije stradalo je i petoro Palestinaca dok su trojica terorista uhapšeni. Olimpijske igre su nastavljene posle jednodnevne pauze ali su svi jedva čekali da napuste Minhen. Suvišno je podsećati da je Izrael je odmah odgovorio vojnom operacijom „Božji gnev“ a što bi rekli na špicama pojedinih filmova – svako poređenje sa trenutnom situacijom u svetu potpuno je slučajno.

    Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine obeležio je najveći politički bojkot u istoriji. Više od 60 zemalja uključujući SAD odlučilo je da se ne pojavi na moskovskoj Olimpijadi zbog sovjetske invazije na Avganistan. Četiri godine kasnije Sovjetski Savez i još 14 socijalističkih zemalja uzvraćaju istom merom. Zvanično objašnjenje bojkota igara u Los Anđelesu 1984. godine bila je zabrinutost za bezbednost sovjetskih sportista dok je pravi razlog naravno vraćanje duga iz Moskve.

    Olimpijske igre u Seulu 1988. godine bila je prva Olimpijada na kojoj su posle dužeg vremena učestvovale sve sportske sile sveta. Igre su predstavljale simboličan kraj ere bojkota i početak nove faze u olimpijskom pokretu s naglaskom na međunarodnu saradnju, razumevanje i mir. Bože dragi kako to danas divno i naivno zvuči!

    Ovog leta u glavnom gradu Francuske okupiće se deset i po hiljada sportista iz više od 200 zemalja. Tokom tri nedelje Svetski olimpijski komitet pokušaće da simulira sportski duh, toleranciju, različitost, ukratko –  normalnost. Ruski sportisti nastupaće bez nacionalnih obeležja dok će se Izraelci takmičiti pod svojom krvavom zastavom. Toliko o pravdi i normalnosti uz podsećanje da je Pariz od Kijeva udaljen dve a od pojasa Gaze četiri i po hiljade kilometara što u današnje vreme i nije tako daleko.

    Po završetku trideset treće sportske Olimpijade nastaviće se ona druga surova, globalna, životna… Rusija i Izrael će i dalje bombama i teškim naoružanjem uvežbavati streljaštvo. U Americi će se održati gerontološka trka dvojice senilnih staraca pod uslovom da se drugačije ne naredi (čitaj: povlačenje Bajdena) u tom slučaju imaćemo atletsku disciplinu – mešovita štafeta bez prepona. Nerazvijene zemlje će i dalje plivati u dugovima a Evropa se rvati sa svojim nagomilanim problemima. Srbija, okićena medaljom najvećeg zagađivača prirode u regionu nastavlće maraton beznađa. Ukratko: Citius, altius, fortious – communiter ili u prevodu – Brže, više, snažnije – zajedno… u propast!

  • TRI PITANJA

    „Zlo ne može podići ništa, zlo samo uništava, seče, lomi.“

    TRI PITANjA

    Bio jednom jedan car koji je vladao malenom zemljom i poniznim narodom koji je u njoj živeo. Pored apsolutne vlasti, poslušnih podanika, domaćeg hleba i pučkih igara, car je imao još jednu veliku ljubav – voleo je da filozofira. I tako jednog dana, poželeo je da sebi odgonetne nekoliko važnih životnih pitanja. „Bilo bi divotno“, pomisli car, „kad bi svagda znao kada početi svaku stvar, s kojim ljudima imati a s kojim nemati posla, i najglavnije, kad bi uvek znao kakva je stvar od svih najvažnija!“ Iako je sebe najpametijim od sviju smatrao i retko saveta od bilo kog tražio, car odluči da u pomoć pozove najumnije glave svog carstva da mu pomognu kako bi pronašao rešenje za svoju trilemu. Staše dolaziti caru učeni ljudi pa odgovarahu – ovaj ovako, onaj onako – na njegova pitanja.
    Prvi su ga posetili ljudi iz carske svite i dvorske lude, onda na crveno slovo dođoše i crkveni autoriteti, potom učitelji, filozofi i ljudi od nauke a na kraju vojskovođe i generali. Jedni su govorili da su caru najpotrebniji njegovi pomoćnici, upravljači državnim poslovima; drugi rekoše da su to sveštenici; treći su prednost dali lekarima a četvrti vojsci. Jedni su govorili da je najvažnija stvar na svetu – nauka; drugi rekoše da je najvažnija – ratna veština; a treći da je od svega toga važnije – bogopoštovanje. Svi odgovori behu različiti, te se stoga car ne složi ni s jednim između njih. A da bi što tačnije doznao odgovore na svoja pitanja, on odluči da pita jednog pustinjaka čija se mudrost razglasila bila po svem carstvu. Priča se da se taj pustinjak u prošlosti zamerio carevima nekih drugih monarhija pa je zato živeo u šumi, i nikud iz nje nije izlazio.

    Car osedla starog konja koga je davno od brata na poklon dobio i uteče dvorskoj straži. Voleo je da se našali sa ljudima iz pratnje da im pobegne i na kratko uživa u panici koju bi kod njih izazvao. Pade mu na pamet da iskoristi gužvu i skokne do novosagrađenog rudnika na koji je bio posebno ponosan. Vladar druge, mnogo moćnije, monarhije poslao mu je radnu snagu koja je uz domaće budake, silno bogatstvo iskopavala kako bi se na ravne časti međ carevima podelila. Car je iz prikrajka uživao u kopanju rude i punim plućima udisao kiselkasta isparenja. Čudan osećaj ispunio je gospodarevo telo. Bilo mu je i lepo i neprijatno, i slatko i gorko, i glatko i lepljivo – kao da jede rahat lokum! A onda se malo i zakašljao. „Nije to ništa za ovakog junaka!“, ohrabri sebe pre nego je usmerio konja prema kući mudrog pustinjaka. Carobranitelji su se u međuvremenu, nekako organizovali i sustigli svog suverena koji je galopirao prema cilju. Pustili su ga da se približi kolibi a onda se rasporedili po šumi. Pustinjak je kopao i pravio leje. Ugledavši cara, on ga pozdravi pa odmah nastavi kopanje. Taj pustinjak bio je mršav i slab. Turajući ašov u zemlju i prevrćući omanje grudve zemlje,teško je disao. Car mu priđe i reče:

    „Došao sam ti, mudri pustinjače, da te molim da mi daš odgovor na ova tri pitanja: Koje vreme čovek treba da prepozna i iskoristi kako se posle ne bi kajao? Koji su mu ljudi najpotrebniji te s kojim treba više a s kojima manje opštiti? Kakva su dela najvažnija i koje delo između svih treba činiti pre drugih?“
    Pustinjak sasluša cara, ali mu ništa ne odgovori, nego opljunu šake pa prionu da dalje rilja zemlju.

    „Ti si se umorio, reče mu car. Ded mi taj ašov, da te odmenim.“

    „Hvala ti!“, reče pustinjak, dade mu ašov pa sede na zemlju da se odmori.
    Prekopavši i udesivši ove leje, car zastade, pa ponovi svoje pitanje. Pustinjak mu opet ništa ne odgovori, nego ustade i pruži ruku prema ašovu.

    „Sad se ti odmori; daj mi da ja…“, reče on.
    No car mu ne dade ašova nego produži dalje da kopa. Prođe jedan čas, drugi, sunce poče da zalazi za drveće, a car zabode ašov u zemlju pa reče:

    „Došao sam ti, mudri čoveče, da mi daš odgovore na moja pitanja. Ako ne možeš da mi odgovoriš, ti reci, pa da se vratim otkud sam i došao.“

    „A gle, ko ono trči ovamo?“, reče pustinjak. „Da vidimo ko je?“
    Car se okrenu pa vide da iz šume zbilja trči nekakav bradat čovek koji se držao rukama za glavu dok mu je pod prstima curila krv. Pritrčavši caru, bradonja pade na zemlju pa, razrogačenih očiju poče da zavija i arlauče. Car zajedno sa pustinjakom otkopča i odgrnu odelo tog čoveka. Na čelu mu je zjapila velika rana. Car, kako je znao, opra i ubrisa svojim rupcem, a pustinjakovim ubrusom je previ. No krv ne prestajaše. Car nekoliko puta skidaše u toploj krvi ogrezao zavoj, pa nanovo ispiraše i zavijaše ranu. Kad krv prestade da lopi, ranjenik se povrati pa zaiska vode. Car mu donese i napoji ga. Sunce, međutim, beše sasvim zašlo, vazduh se osveži. Car pomoću pustinjaka prenese ranjenog čoveka u ćeliju pa ga položi na postelju. Ležeći na postelji ranjenik zažmuri i utiša se.
    Car se beše tako umorio od hoda i rada da je i on, zguren na pragu,zaspao takvim krepkim snom da je prespavao, onako zguren na pragu svu letnju, kratku noć, a kad se probudio, dugo nije mogao da shvati gde je i ko je onaj strašni bradati čovek što leži na krevetu, pa se eto uporno oštro zagledao u niega svojim zažarenim očima.

    „Oprosti mi!“, reče mu bradati čovek slabim glasom kad vide da se car probudio pa ga gleda.

    „Ja tebe ne poznajem i ne znam šta da ti praštam“, reče mu car.

    „Ti ne znaš mene ali ja znam tebe. Ja sam onaj neprijatelj tvoj koji sam se
    zakleo da ću ti se osvetiti što si mi zbog rudnika, na prevaru čast i imanje oduzeo. Ja sam znao da si ti pošao sam ka pustinjaku, pa sam se rešio da ti naudim kad se budeš vraćao. Ali prođe ceo dan a ti se nikako ne vraćaš. Tada ja izađoh iz zasede da vidim gde si, pa naiđoh na tvoje oružnike. Oni me poznadoše i prebiše. Ja pobegoh od njih, no kako mi je krv lopila iz rane, ja bih jamačno umro da mi ti nisi ranu previo. A sad, ako ostanem živ, i ti na to pristaneš, ja ću te kao najverniji rob služiti, i to isto ću i sinovima svojim narediti. Oprosti mi.“

    Caru bi milo što mu je tako lako pošlo za rukom da se pomiri sa svojim neprijateljem; pa ne samo da mu je oprostio nego mu obeća da će mu mnogo bolje imanje dati, osim toga, da će mu odmah poslati svoje sluge i lekare da mu budu na pomoći. Oprostivši se sa ranjenikom, car izađe na kućni prag; tražeći očima pustinjaka. On poslednji put zažele da ga zamoli da mu odgovori na data mu pitanja. Pustinjak beše na dvorištu, pa puzeći na kolenima pored juče uskopanih leja, nešto je tamo sejao i presađivao. Car mu priđe i reče:

    „Poslednji te put, mudri čoveče, molim da mi odgovoriš na ona pitanja.“

    „Pa već ti je odgovoreno, reče mu pustinjak, sedajući na svoje mršave nožne listove i odozdo naviše gledajući u cara koji je pred njim stojao.“

    „Kako odgovoreno?!, zapita ga car.“

    „Pa evo kako, reče pustinjak.“

    „Da se ti juče nisi sažalio na moju slabost, da nisi uskopao ove leje, nego da se ti juče nisi sažalio na moju slabost, da nisi uskopao ove leje,nego da si pošao sam nazad, ovaj bi te bratac presreo i napao a ti bi se ljuto kajao što nisi ostao sa mnom. Znači: najbolje vreme bilo ti je ono kad si kopao leje, a ja sam ti tada bio najvažniji čovek. Najvažnije delo je bilo: meni dobro učiniti0. A posle, kad je onaj neznanac dotrčao, najpodesniji čas je bio kad si ga dvorio i negovao. A da mu tada nisi previo ranu, on bi umro i ne bi se pomirio s tobom. Znači: i najpotrebniji i najvažniji čovek bio je on, dok je ono što si mu ti učinio bilo najvažnije delo. Zato zapamti da je najbitnije vreme – sad, odmah! A najvažnije je stoga što mi samo u njemu jedino gospodarimo nad sobom. Najpotrebniji je čovek onaj s kojim si se sad sastao i našao. Najznačajnije od svega jeste učiniti dobro delo jer samo za to čovek je i poslan na ovaj svet.“
    Naravoučenije: Svaki car koji se bar jednom u životu dohvati ašova i motike – vladaće večno!

    PS: Pošto je saznao odgovore na najvažnije životna pitanja, carevoj sreći nije bilo kraja. Rudna renta je redovno stizala a sportske svečari nastavljene tako što je car trijumfovao najpre u povlačenju konopca (sam protiv svih) i u šahu kada je simultano odigrao sa 2027 podanika – i sve ih pobedio. Veselje se širilo na sve strane, žitelji carstva živeli bolje nego ikada ranije… Idilični završetak priče bio je na dohvat ruke a onda je plodna zemlja odjednom pocrnela. Umesto žita rastao je ćumur a iz pustinjakovih leja teklo je istrošeno ulje. Godine su prolazile, zemlja više nije davala ploda, ptice i životinje su vremenom uginule a carstvom je zavladala glad. Ljudi su čekali cara da ih izbavi iz nevolje ali od njega ni traga ni glasa. Priča se, da se svojom svitom odselio u drugo carstvo i dobit od rudnika sa moćnijim kolegom još dugo delio.

    Tekst je blago modifikovana verzija kratke priče L. N. Tolstoja “Tri pitanja”

  • SREĆA

    NARODNA PRIČA IZ BAŠMEBRIGISTANA

    Pokraj širokog stepskog puta koji zovu velikim drumom konačilo je stado ovaca. Čuvala su ga dva čobanina. Jedan, osmdesetogodišnji starac, bezub, drhtavog lica, ležao je potrbuške kraj samog puta nalaktivši se na prašnjavo lišće bokvice. Drugi, mladić sa gustim, crvenim obrvama i ćosav, obučen u sargiju od koje se šiju jeftine vreće ležao je poleđuške podmetnuvši ruke pod glavu i gledao gore put neba gde se iznad samog njegovog lica protezao mlečni put i dremuckale zvezde. Čobani nisu bili sami, na jedan hvat od njih u polumraku koji je prekrivao put, crneo se osedlan konj a pored njega, naslonjen na sedlo, stajao je muškarac u velikim čizmama i kratkom gunju. Po njegovom stasu, uspravnom i krutom, po ponašanju, po ophođenju sa čobanima i sa konjem, videlo se da je to ozbiljan, trezven čovek koji zna svoju vrednost. Čak i u pomračini zapažali su se na njemu tragovi vojničkog držanja i onaj dostojanstveno-ponizni izraz kakav se stiče od čestog dodira sa gospodom i sa vlastima. Ovce su spavale! Na sivoj podlozi svitanja koja je već počela da osvaja istočni deo neba, ponegde su se nazirale siluete budnih ovaca. One su stajale i opustivši glave mislile o nečemu. Njihove misli, duge i trome izazvane predstavama jedino o širokoj stepi i nebu, o danima i noćima verovatno su zbunjivale i mučile njih same do vrtoglavice i one stojeći sada kao ukopane nisu zapažale ni prisustvo stranog čoveka niti uznemirenost pasa.”

    Kerovi su reagovali na larmu koju su pravili seoski građevinari. Mršavi volovi  vukli su ogroman valjak a lokalni težaci od vlasti unapređeni u dunđere lenjo su hodali pored “mehanizacije”. Hodili su prema imanju vrhovnog gubernijskog sudije Aleksandra Kurjakova. Pastiri su pogledom ispratili prolaznike a onda iznenada, kroz šupljine koje su propuštale previše vazduha i remetile vokalnu egzekuciju, vremešni čobanin je zapevao iz sveg glasa:

    “Selo naše ti si milo, zna se šta je u teb’ bilo

    Majka plače sina čeka da se vrati iz daleka.

    Nek’ se barjak naški vije, ljuta borba sad se bije

    Svi ko jedan brat za brata uz Aleksandra komandanta!”

    “Deduška”, oglasi se mlađi pastir. “Koga si to opevao? Sašenku Gologuzina što krade kokoške po selu ili sudiju Aleksandra Vojislalvoviča Kurjakova što mu sirotinja pravi put do novog letnjikovca? Rasprodao je svu očevinu pa sebi daču pored vode napravio!”

    Starac poteže iz flaše koja je stajala pored njega, odmeri ostatak vodke i obrati se mlađem kolegi.

    “Nikolaj Ljutičevski, maljčik moj, godinama smo se sudili i tukli s komšijama. Jednog sina mi zbog međe ubiše a drugi iz sela glavom bez obzira pobeže. Velika je muka  rodno gnezdo Klimoglavova zadesila. A onda, kada nam lađe potonuše sve, duševni sudija  Aleksandar Vojislalvovič presudi u našu korist pa je imanje sada samo moje! Mnogo je vlastelin Kurjakov za mene učinio!”

    “Tebi je njivu poklonio a svoje imanje na doboš prodao! Nije baš neki domaćin taj  duševni sudija!”, dodao je mlađi čobanin.

    Muškarac u crnim čizmama polako se približavao pastirima. Iz bisaga sa konjevih sapi pažljivo je izvadio veliku glavu šećera i pružio je Vladimiru Klimoglavovu. Starac je iznenđeno otvorio usta, brk mu se od sreće smešio a oči sijale od zadovoljstva.

    “Ovo ti šalje naš dobrotvor, sudija Aleksandar Kurjakov da ti zahvali za abere hvalospeva koje o njemu po selu širiš i kao podsetnik da u nedelju biramo načelnika mesne kancelarije. Računamo da ćete ti i tvoji seljani kuglicu ubaciti u pravu kutiju!, rekao je Arsenije Poslušnikov poslini u seoskoj žandarmeriji.

    Težak je život Vladimir Klimoglavov iza sebe ostavio dok njegovom kraju ozbiljno približavao. Vlasti poslušan i moćnicima privržen, lično nezadovoljstvo oduvek bi usmeravao prema slabima i sebi jednakim seoskim mužicima. Tukao je ženu i decu, ratovao s komšijama ali je velmože ponizno slušao i kao porodične svece poštovao. Za života je malo toga stekao ali ga čudna sreća i samozadovoljstvo nikada nisu napustili. Ostao je bez igde ikoga ali želja da drugima učini zlo večno je u njemu tinjala. Više mu je značila ova glava šećera koju mu je darovao sudija Kurjakov nego sva pravda ovoga sveta.

    “Lepo je brinuti o sigurnim glasačima a šta ste pripremili nama neposlušnima? Čime ćete nas kupiti Arsenije Poslušnikove?, oglasio se mladi pastir.

    Još od onih dana kada protiv Napoleona ratovalo, generacije Ljutičevskih su  živele po okolnim selima na jugu Bašmebrigistana. Nikolajev deda Boris, pre nego što je izučio za sveštenika, i sam je u mladosti čuvao ovce sa baćuškom Vladimirom. Kasnije je i otac Sergej dečačke dane proveo na poljani sa ovcama i starcem Klimoglavovim. U neko doba, članovi porodice su se udružili i otvorili prvi dućan koji je do danas ostao jedini u selu. Sveštenik je unuka učio da čita i piše dok je račun vežbao sa ocem u radnji. Nikolaj bi jutra provodio s ovcama i starim Vladimirom a posle ručka se selio u dućan gde je pomagao ocu i učio zanat. Na prvi pogled bili su samostalni i od sopstvenog rada zavisni mada su kraj sa krajem jedva sastavljali. U zemlji Bašmebrigistan različitost i nezavisnost nikome se nikada nisu isplatili. Odvajkada je lasno bilo udariti na kuma, oca, brata, na suseda, stranca i nekrsta ali na vlast – nikada! Porodica Ljutičevski delila je svakodnevicu sa seljanima, pomagala sirotinju i bližnje ali se vlasteli i moćnima nikada klanjala nije. Kako su hladni vetrovi duvali stepom tako su se i prema deda Borisu odnosili. Bivao je i neprijatelj i svetac,  ponekad bi ga slavili a još češće vređali i po selu ganjali. Dućan im nisu dirali jer drugih u čitavoj guberniji bilo nije te su u njemu bakaluk pazarili i seljak i učitelj i sluškinja velikog gubernatora.

    Pošto je predao starcu poklon, posilni je pored imena Vladimira Klimoglavova upisao: “primio glavu šećera – siguran glas” a u susednoj koloni porodicu Ljutičevski “ocenio” – i dalje odbijaju saradnju. Arsenije Poslušnikov je onda savio papir, vratio ga u bisage i okrenuo prema mladom pastiru.

    “Ne brini maljčik, daruje naša gubernija i vas buntovnike. Ovo je rešenje za porez. Potpiši i odnesi ocu! Mrzi me da šipčim do sela! Konj mi je umoran a i ja sam ogladneo.”

    Mladić potpisa rešenje, lenjo ga stavi u nedra, osmotri ovce na livadi i zahvali se službeniku žandarmerije. Za tili čas posilni Poslušnikov je skočio na konja udario ga po vratu i galopom odjurio prema selu. 

    “Ne valja ti posao mladi prijatelju. Moć vlasti nije samo u snazi već i u strahu koji izaziva kod svojih podanika. Kada narod prestane da se boji, vlastelini gube moć pa se zato trude da nas u strahu beskrajno drže”.

    “Svaka vam je na mestu kao da slušam Lava Nikoljeviča ali ne zaboravite deduška,  kad narod prestane da govori, vlast prestaje da sluša a tada počinje tiranija!”

    Sporim, staračkim pokretima Vladimir je izvadio lulu, polako je napunio duvanom i pripalio kresivom. Dugačka drvena muštikla kakvu su Turci čibukom zvali pušila se na sve strane pa su i ovnu predvodniku, od oporog dima, na momenat  zasuzile oči. Dok je pušio, Vladimir je podigao pogled spazivši kako nevidljivo sunce pokriveno skramom od oblaka izvire polako iza obližnje planine.

    “Vreme je da se kreće golubčik veliki me posao danas čeka!”

    “Šta ste namerili časni starče? Koje vas brige more baćuška?

    “U svetom domu mome, od boga blagoslovenome, prvo ću se pobrinuti za ovu glavu šećera. Poješću nekoliko mrvica a ostatak čuvati na sigurnom mestu. Posle ću još jednom dukate prebrojati a onda mi se za novo suđenje valja pripremiti. Tužiću Stjepana Dorokina koji me je nazvao “matorom škrticom koja uzalud troši vazduh poštenim ljudima”!

    “O mili deduška moj, čemu sve to dorogoj? Osamdeset vam je leta, kod kuće ni kučeta ni mačeta… Za kada čuvate šećer i dukate? Zasladite se i zadovoljite dušu a ne staračku taštinu. Kupite sebi nešto ili podajte zlatnike sirotinji… sve je bolje nego da ih po sudovima arčite!”. Savetovao ga je mladić iskreno.  

    Tada je obližnjim drumom prošla Zoja Dolgorukova čistačica gubernijskog suda. Čobani su je pozdravili a Zoja se vaistinu začudila i nevešto upitala:

    “Zar ste vi još uvek živi Vladimire Klimoglavove?”

    Starčevo lice se po prvi put ovog leta zajapurilo a mržnja sevala iz malenih očiju:

    “I tebe ću na sud bestidnice!”, zagrmeo je stari pastir.

    Zbunjena žena je ubrzala korak hitajući prema selu. Nikolaj je ustao sa trave i prikupio svoje stado dok je stari čobanin spakovao flašu s vodkom, lulu i glavu šećera koju je kradomice liznuo.

    A kada sunce obećavajući dugu neizdrživu žegu poče da prži zemlju, sve živo što se noću micalo i puštalo glasove, utonu u polusan. Starac i mladić sa svojim toljagama stajali su na suprotnim krajevima stada. Bez pokreta kao fakiri u molitvi i svako od njih dvojice živeo je svojim sopstvenim životom. Ovce su takođe mislile. 

    U tekstu su koriščeni citati iz priče “Sreća” A. P. Čehova

  • ODLUKA KUĆNOG SAVETA

    Duž naselja Barutana vijuga Balkanska ulica a na njenom kraju nalazi se stambena zgrada sa brojem 95 koju komšije iz kraja zovu Tigrica. Već godinama kolaju priče da je imanje na kome je zgrada napravljena – ukleto. Do skoro, neverne Tome su sumnjičavo negirale ovu priču dok tabloid “Pismonoša” svojim istraživačkim feljtonom nije otklonio sve dileme. Naime, pre pola veka zemljište je pripadalo porodici Jugović poznatoj po prekoj naravi svih njenih članova. Pošto su čeljad bila tvrdoglava i nedokazana neretko je dolazilo do porodičnih sukoba. Imanje nije bilo veliko ali nikako nisu mogli da ga među sobom podele. Dok je otac porodice, Bogdan Jugović – Valter bio živ, nekako je uspevao da ih drži na okupu ali posle njegove smrti nastao je opšti haos. Obuzeti bratskom mržnjom Jugovići nisu mogli da se dogovore i sami razgraniče pa im je država oduzela zemlju. Na imanju porodice Jugović izgrađeno je naselje u čijem centru, odmah pored pošte, ponosno se šepurila osmospratnica zvana Tigrica od milošte. Neki kažu da je nadimak nastao zbog tufnaste fasade dok drugi tvrde da je kum imao u vidu snagu i moć države koja je na mestu gde su se nekada skupljale zmije i beskućnici izgradila velelepnu stambenu lepoticu. Stari žitelji naselja Barutana tvrde da je Valterova udovica i majka braće Jugović, svojevremeno proklela sve one koji će u budućnosti živeti na otetoj zemlji: “Neka budu živi i zdravi ali da im đavo nikada ne da mira!”.

    Godine su prolazile, radni ljudi i građani su se doseljavali i veoma retko napuštali ovo prelepo zdanje. Govorilo se da ko se jednom dokopa Tigrice taj u njoj večno ostaje. Nije bio redak slučaj da čitave familije pronađu utočište u “bartuanskoj lepotici”. Ipak, onaj vrag iz kletve gospođe Jugović stanarima nije dao mira. Voleli su zgradu ali ne i komšije. Svađali su se, raspravljali, tukli i nikada nisu mogli da se slože. Na dan kada se birao predsednik kućnog saveta opšta nesloga i komšijske svađe dostigli su vrhunac. Prvi nesporazum nastao je oko izbornih uslova. Jedni su bili za to da svaki nosilac stanarskog prava može da glasa dok su se drugi zalagali za princip “jedan stan, jedan glas”. Bilo je tu svega i svačega, od optužbi za izdaju do poziva na bojkot ali posle mnogo muka, predsednik je na kraju izabran. Prvi među jednakima postao je Dane Franić sa trećeg sprata. U zgradi je i dalje vladala međususedska napetost ali su bar neke stvari krenule na bolje. Stepenište se redovno čistilo, lift je uvek bio ispravan a sastanci kućnog saveta održavali su se svakog četvrtka tačno u devetnaest nula, nula. Franićev najbolji prijatelj i zamenik na važnoj funkciji bio je komšija Milat Spasić. Pred svaki sastanak kućnog saveta, njih dvojica bi kafenisali u bifeu “Una” sastavljali dnevni red i pravili demokratsku strategiju u cilju poboljšanja dobrosusedskih odnosa. Najviše problema pravio im je bundžija s osmog, ekonom u fudbalskom klubu “Žuti mesec” Vukašin Zečević zvani Cava. Sve što su predsednik i njegov zamenik predlagali Cava bi odmah kontrirao. Na primer, kada je trebalo okrečiti hodnik nije mu odgovarala boja a prilikom proslave godišnjice izgradnje Tigrice podsetio je stanare na nepravdu prema braći Jugović i na kletvu njihove majke. Stanari se u mnogo čemu nisu slagali ali im je jedno bilo zajedničko – opšta gužva i višak stanara. Što bi Puniša Veliki s prizemlja rekao: “Ima nas vala k’o Kineza!”. Naime u dvosobnim stanovima živele su u proseku bar dve porodice. Roditelji, koji su nekada dobili i privatizovali stambenu jedinicu, podizalii u njoj decu i u istom stanu dočekali unučiće. Posle tri decenije jedino se promenio raspored spavanja pa su se najstariji članovi potucali po dnevnom boravaku gde bi svake večeri razvlačili stari trosed. Zbog teskobe i višegeneracijskog nerazumevanja u zgradi su svi bili nervozni. Matorci su se nadali da će se njihova “trideset(i kusur)godišnja deca” konačno osamostaliti, srednja generacija je priželjkivala da se mama i tata presele na plac ili u selo dok su najmlađi samo čakali kada će se baba i deda trajno odseliti na onaj svet kako bi se dokopali njihove sobe. Tako je u pretrpanim stanovima često dolazilo do nesporazuma, sukoba pa i fizičkih obračuna. Predsedniku kućnog saveta snaja konstantno preti da će mu počupati i ono malo kose što mu je ostalo dok se zamenik bojao zeta koji mu je redovno mlatio ćerku. Dan pre sastanka, Dane i Milat su pripremili novu strategiju.

    “Milate brate, sećaš li se kada je stari Mlađa Radovanović pretukao celu familiju posle čega mu je žena završila u šok sobi?”, prisećao se predsednik Franić.
    “Ko bi to prijatelju zaboravio! Od tada je boga mi prošlo tridesetak godina! Mlađan se dugo skrivao ali je na kraju ipak zaglavio robiju. Ako ćemo pošteno, ni njegov sestrić Vukašin nije neka cvećka al’ mu ništa ne možemo!”, uzvratio je drug Spasić.
    “Nešto razmišljam”, reče Dane. “Nasilje se vraća u našu zgradu pa na svakom spratu imamo bar po jednog siledžiju. Eto moja snaja, tvoj zet a boga mi i taj Zečević…”
    “Trebalo bi to sprečiti na vreme dok stvari ne izmaknu kontroli!”, složio se zamenik.
    “Šta misliš da predložimo Rezoluciju protiv porodičnog nasilja koja ne bi bila obavezujuća ali bi tako bar poslali proruku da niko ne sme da nas bije!”
    “Sjajna ideja!”, uzviknuo je Milat. “Ubacićemo amandman da se ne radi o individualnoj odgovornosti kako nas ne bi pogrešno shvatili! Odoh da prekucam dnevni red a rezoluciju ćemo staviti kao prvu tačku!”

    Pošto je oprao i ispeglao fudbalske dresove i navijačke zastave, Vukašin Zečević Cava je svratio do stranke da pomogne oko dostave paketa za socijalno ugrožene kapilarne glasače. Mrtav umoran ušao je u zgradu, pozvao lift i čekao da se skalamerija spusti sa šestog sparata. Iznenada je primetio papir na kome je bio otkucan dnevni red sastanka kućnog saveta. Pažnju mu je privukla prva tačka: “Rezolucija o danu promišljanja i sećanja na porodično nasilje koje je počinio Mlađa Radovanović”. Dok je pokušavao da se povrati od šoka nije primetio kada se lift spustio do prizemlja. “To su one matore jajare što ih bije kako ko stigne pa im je sad kriv moj ujka! Nismo mi siledžijska familija! Nećete da dirate u stare rane ja vam kažem!”, besneo je u sebi. Popeo se do osmog sprata, ušao u stan i odmah postrojio članove porodice. Zavladala je potpuna tišina. Vukašin se nakašljao i počeo da izdaje naređenja.

    “Slušaj ovamo! Deco ostavite odmah te knjige i krenite od stana do stana. Ponudite komšijama pomoć, ako treba da se ode do apoteke ili samoposluge! Pravite se da je sve u najboljem redu iako nam rade o glavi! A ti ženo odmah da umesiš punu vanglu salčića! Sećaš se kako su ih na slavi svi hvalili pa čak i onaj baksuz s trećeg sprata!”
    “Bog s tobom Vukašine pa ko još pravi salčiće u sred leta!?”, iznenadila se supruga.
    Pola sata kasnije, gospođa Zečević je vadila salo iz zamrzivača a kockice leda previjala preko otečenog desnog oka koje je već dobilo tamno plavu boju. Dok su deca pomagala susedima, prva tura salčića je već bila gotova. Cava ih je spakovao u pletenu korpu pokrevenu čistom, belom krpom i krenuo od vrata do vrata da počasti komšije. Dok su uzimali kolače, Zečević im je usput pomenuo da sutra na sastanku kućnog saveta glasaju protiv Rezolucije o porodičnom nasilju. Susedi bi onako uzgred obećali podršku a onda brže bolje zatvarali vrata kako bi što pre degustirali specijalitet koji su nekada davno pripremale njihove bake. Sve je išlo po planu dok nije stigao do trećeg sparta, U stanu broj 15 živela je porodica Mileta Bošnjakovića. Kada je domaćin otvorio vrata Vukašin se srdačno iskezio, ponudio komšiju salčićima i zamolio da glasa protiv predloga.
    “Ne jedem ja komšija salčiće zbog holesterola ali bi mi trebalo trista evra da registrujem auto!”
    “Nemam komšija, sreće mi!”, pravdao se Zečević. “Uzmi kolače za decu!”
    “Deca drže dijetu, znaš kako je! Nego znaš šta, za trista bi’ glasao protiv a za stotku ću biti uzdržan!”
    Zečević nije želeo ništa da rizikuje: “Ma neće oni nas da proglase seledžijskom porodicom!”, pomislio je dok je vadio sto evra iz zadnjeg džepa. Pošto je završio kampanju, Vukašin Zečević je navalio na preostale slačiće koje je zalivao mlakim pivom. Bilo mu je jasno da nije obezbedio dovoljno sigurnih glasova. “Eh, kada bi uzdržani glasali protiv gde mi kraj bio! Ali videće oni ko je Vukašin Zečević, očuvaću ujkin obraz po svaku cenu!”

    Narednog dana, Cava se pripremio za sastanak kućnog saveta. Poneo je ujakovu fotografiju, uvio se u zastavu FK “Žuti mesec” i razvio transparent “Mi nismo siledžijska porodica”. Poveo je i ćerku da snima njegov performas mobilnim telefonom. Sačekao je da Dane Franić otvori skup stanara, da predloži dnevni red i čim je počela diskusija o rezoluciji, Vukašin se javio za reč:
    “Naša familija je jedna od retkih antinasiledžijki orijentisanih i zato smo platili veliku cenu. Zašto nismo krenuli od toga? Niko ne treba da potceni ljude u ovoj sali jer će svi sve da razumeju. Predsednik Franić je rekao „mi podjednako žalimo žrtve nasilja na svim stranama“, a što niste to stavili u rezoluvicju? Nema takve rečenice, jer to ne misle. Pitam predlagače i čekam odgovor, zašto vam je bilo potrebno da vršite toliki pritisak samo protiv jedne familije i protiv mog ujka Mlađe? Zašto ste pretili stanarima koji nisu hteli da glasaju za ovu rezoluciju? Ima jedna poštena porodica koja se ne plaši da kaže da će glasati protiv rezolucije koja će otvoriti pandorinu kutiju! Ovde se ne radi o pomirenju, ovde nije reč o sećanjima, ovo je nešto što će otvoriti stare rane i napraviti poptuni međususedski haos, ne samo u sali, već i u celoj zgradi. Na kraju želim da vam dam jedan poklon, gospodine predsedniče. Znam da ne smem da raširim transparent ali doneću ga vama!”
    Posle kraće diskusije, Rezolucija je usvojena većinom glasova uz priličan broj uzdržanih stanara. Zečevići su na opšte čuđenje komšija još nekoliko dana šetali ogrnuti transparentom a onda je čitava frka oko nasilja u porodici polako otišla u zaborav. Ponekad, na slavama i rođendanima stanari zgrade u Balkanskoj 95 sa podsmehom se prisete cirkusa koji je na sastanku kućnog saveta napravio komšija Cava sa osmog sprata. Vukašin Zečević im glasanje nikada nije oprostio. Pošto je još jednom istukao ženu a decu isterao napolje, stavio je prst na čelo i ozbiljno se zamislio nad životom: ”Ja sam smešan čovek. Oni me sada nazivaju ludakom. To bi za mene bilo unapređenje, kada za njih još uvek ne bih ostao isto onako smešan kao i ranije. Ali sada se ja više ne ljutim, sada su mi svi oni dragi, čak i kada me ismevaju — i tada su mi zbog nečeg naročito dragi. Ja bih se i sam smejao sa njima — ne baš sebi, već iz ljubavi prema njima, da ne osećam takvu tugu kada ih gledam. Tužan sam zato što oni ne znaju istinu, a ja znam. Oh, kako je teško sam znati istinu! Ali oni to neće shvatiti. Ne, neće shvatiti.”

    U tekstu je korišćen citat iz priče “San smešnog čoveka” F. M. Dostojevskog

  • KOD BAKE NA RUČKU

    U vreme kada se znanje sticalo samo u školi i biblioteci a naznake interneta stidljivo javljale u naučno-fantastičnim knjigama i filmovima, ni slutili nismo koliko se različitih praznika u svetu proslavlja. Moji zemljaci su i ove godine spojili državne, verske i sve druge prolećne praznike – ima se može se, što reče “ekonomski tigar”. Amerikanci s druge strane, praznuju sve i svašta ali ne na račun firme. Zaokružili su državno lenstvovanje na deset dana u godini pa ti pregaoče kapitalizma vidi šta ćeš i kako ćeš. Željan uranka, jagnjetine i farbanih jaja, ljubomorno sam čekao vikend da i ja pronađem razlog za slavlje. Najpre sam eskivirao rasprave na društvenim mrežama u kojima su se “patrioti i izdajnici” polemisali da li je navelesiji hrišćanski praznik spski ili srbski, da li se kaže Uskrs ili Vaskrs te da li je uskršnje jaje sa likom patrijarha još jedan od starih običaja ili samo kičerajska dosetka novokomponovanih pravoslavaca. Potom sam krenuo u potragu za onim manje razdraganim praznicima. Otkrio sam tako da je 23. april Dan ljubitelja knjiga a 3. maj blagdan njihovih autora. Posle ovih, na mala vrata se ušunjao i Praznik majki koji se u Americi proslavljaja druge nedelje maja. I taman kada sam pomislio da ću knjiške praznike praznike radno proslaviti, na sredini poglavlja i u pola piščeve misli prekinula me je lepša polovina.
    “Ostavi tu knjigu nije ti se za ruku zalepila, prekorila me je strogo. Treba ići u kupovinu. Deca dolaze da mi čestitaju praznik pa je red da ih lepo dočekamo!”
    “Nećeš valjda opet da praviš gozbu a oni posle naruče hranu iz restorana?”, pokušavam da isteram pravdu bez izgleda da ću u tome uspeti.
    “Moje je da spremim a oni kako hoće!”, odgovara “Majka uponost” i dodaje. “Na kraju, danas je moj praznik!”
    “Samo sam hteo da te poštedim nepotrebnog mučenja na tvoj blagi dan! Toliko truda, gosti nešto malo čalabrcnu a ostalo bacimo!”, nastavio sam tvrdoglao blago prigušenim diplomatskim tonom.
    “Razmisli malo! I ti svoje tekstove, priče i ostale mudrorije uporno pišeš iako pojma nemaš da li će to neko čitati. Stvaraš jer osećaš potrebu i u tome uživaš, zato blago meni nemoj da zvocaš nego spisak u ruke! Prodavnica ti bar nije daleko!”, zaključila je strogo i pravično.
    Isti oni pisci čiji sam praznik nedavno propustio, u svojim delima kažu da se sa ženom ne treba raspravljati jer će nam tako život lakši biti. Izgleda da nisam dovoljno pažljivo čitao svoje književnie uzore jer mi je ova tužna istina nekako promakla. Ona druga, da se naređenja životne saputnice izvršavaju bez pogovora na moju sreću, duboko se urezala u šupljikavo sećanje ovog dede.
    Pola sata kasnije, posmatram muškarce mojih godina kako s papirom u ruci lenjo hodaju između rafova samoposluge dok oni mlađi zure u mobilne telefone koji im služe kao podsetnik. Žene za to vreme, velikom brzinom guraju kolica, krstare po radnji znajući tačno šta im je od namirnica potrebno. Kupovinu obavljaju u jednom dahu a onda žure kući kako bi pripremile praznični ručak. “Blago njihovim muževima!”, pomislim zlobno i nastavljam da pazarim artikle sa spiska: špargla, avokado, prokelj, brokoli… Dok mi je mesar merio i pakovao bakalar, setih se komentara žene kojoj zagorčavam život već četiri decenije. Onaj o piscima i čitaocima. Pecnula me je opaskom da uprkos trudu, ljubavi i strasti novinari, pesnici ili pisci malo znaju o svojoj publici. Autor, s promenljivim uspehom balansira između lične inspiracije i nepoznate publike koja će jednog dana, možda suditi o njegovom delu. Bez obzira da li piše knjige, novinske članke ili pesme, autor stvara u vakuumu sa nejasnom slikom o tome da li će njegove ideje na kraju biti prepoznate. Ova neizvesnost je izvor unutrašnjih dilema i preispitivanja. Publika je imaginarni, kolektivni lik sastavljen od želja, strahova i očekivanja. Tvorac dela se nada da će njegove reči dotaći one koji traže utehu, inspiraciju ili informaciju. Ko su ti ljudi? Da li su to nekritični konzumenti režimskih medija, obični građani željni istine, umišljeni intelektualci, književni kritičari ili neko sasvim peti? Bez preciznog odgovora, autor je prepušten vlastitoj mašti, pretpostavkama i intuiciji. Ovaj manjak povratnih informacija oslobađa autora dozvoljavajući mu da piše iz srca, bez cenzure i prilagođavanja. Kada stvaralac ne zna ko će čitati njegovo delo postaje introspektivna avantura koja vodi ka ličnom usavršavanju. Uprkos ovim unutrašnjim dilemama, najvažniji cilj svakog autora je da njegovo delo bude dostupno i da pronađe svoj put do javnosti. Objavljivanje je potvrda vere u sopstveni rad, čin poverenja u univerzalnu vrednost pisane reči. Pisci hodaju tankom linijom između unutrašnjih dilema i spoljašnjih očekivanja. Dok pišu oni se nadaju da će njihove reči pronaći mesto u nečijem srcu. To je suština autorstva – stvaranje mostova preko ponora nepoznatog s verom da će se čitalac, služalac ili gledalac na drugoj strani povezati sa umetnikovim mislima, emocijama i vizijama.
    Dok sam na kasi plaćao egzotične namirnice sa spiska, razmišljam o poznatim piscima koji su do književne slave stigli istrajnim radom i upornošću topeći pritom ledena srca izdavača. Strpljenjem i hrabrošću, uporno su osvajali elitistički utvrđene bunkere književnih stručnjaka i krčili put do prvog romana, zbirke pesama ili kratkih priča. Svoj prvenac „Tajanstveni događaj u Stajlsu“ (The mysterious Affair at Stylse) Agata Kristi je napisala u toku Prvog svetskog rata, 1916. godine. U ovoj knjizi “debituje” i njen najpoznatiji detektiv Herkul Poaro. Ovaj rukopis su odbili mnogi izdavači da bi DŽon Lejn iz izdavačke kuće The Bodley Head konačno je pristao da 1920. godine objavi knjigu pod uslovom da Agata promeni kraj romana. Za DŽona se nikada više nije čulo dok je Agata Kristi postala klasik.
    Iako je već bio poznat u emigrantskim krugovima, Vladimir Nabokov je prošao kroz mnoge nedaće pre nego što je u SAD objavio svoje najpoznatije delo „Lolita“. Zbog izrazito kontroverzne teme, roman je posle mnogo muka objavljen u Parizu a tek posle toga i u Americi gde je ubrzo postao bestseler. Prvenac Stivena Kinga “Keri” odbijen je preko trideset puta pre nego što ga je objavio Douleday 1974. godine. Ogorčen na izdavače autor je bacio svoj rukopis ali ga je njegova brižna supruga pronašla u kanti za đubre, spasla i nagovorila muža da nastavi borbu sa izdavačima. DŽ.K. Rouling, autorka serije romana o Hariju Poteru suočila se sa ignorantskim stavom izdavača pre nego što je „Hari Poter i Kamen mudraca“ konačno objavljen. Ona je poslala rukopis na adrese dvanaest različitih izdavača i svi su ga bez izuzetka odbili. Najzad, Bloomsbury Publishing je promenio odluku i prihvatio roman samo zato što je osmogodišnji sin direktora izdavačke kuće uspeo da izmoli oca da objavi pustolovine Harija Potera.
    Istorvaram cegere sa zdravom hranom i razmišljam kako ove igre bez granica između pisaca i izdavača, urednika i novinara; neodoljivo podsećaju na bračne razmirice i nesporazume oko prazničnog ručka. I autor i domaćica otvaraju dušu i žele da rečima, opisima, tonovima ili najnovojim receptima iskažu svoja osećanja, da oplemene čitaoca ili da porodicu učine srećnom. Ambicije su im časne, namere iskrene a onda ih iza ćoška dočeka neprijatno iznenađenje u liku strogog urednika, narogušenod izdavača ili namćorastog muža. Oni su uvek tu da pronađu manu, da nešto isprave, dosole i zabibere. Iako na prvi pogled deluju kao pametnjakovići koji bi da svakoj čorbi dodaju još malo začina, svi oni međutim, što bi naprednjaci (i još neki) rekli: “samo rade svoj posao!”. Urednik vodi računa o kvalitetu tekstova i o tiražu, izdavač o komercijalnoj politici svoje kuće i elitističkoj strani lične taštine dok bi muž želeo samo da poštedi ženu i spreči raspinje hrane. Pošto sam u mislima pomirio sve aktere ove priče, filozofiju je najpre prekinulo zveckanje tanjira a onda i zvono na vratima. Invazija unučića posle koje prestaju rasprave, dileme i svako mudrovanje. Deca ne umeju da se svađaju jer je njihov “zadatak” da donose radost, da šire ljubav, da izazovu osmeh i na licu najvećeg osobenjaka. Kuća je bila sređena pod konac, svaka stvar na svom mestu, podovi usisani pa još dezinfikovani, prašina sa nameštaja tako žustro obrisana da je politura na par mesta popustila… Samo pola sata kasnije naš dom je izgledao kao birački spisak u Beogradu. Igračke na sve strane, unuk sa njviše police skida fotografije, jedna unuka donosi komade razbijene šoljice dok druga, zavaljena u svojoj stolici razmišlja: “Videće oni kad i ja prohodam!”. Baba i deda koji su ne tako davno za iste stvari svoju decu kažnjavali, smeju se kao Vučić pred kineskim predsednikom i čini im se da ništa lepše i smešnije u životu nisu videli. Malo po malo, hrana je iz tanjira nestajala. Niko se nije žalio ali se ni komplimetima nisu rasipali. Jedan od zetova je doduše prokomentarisao: “Kad je čovek gladan sve je ukusno!”
    Dok je trio veselih klinaca iz sve snage lupao po klaviru, baka je uz blaženi osmeh prokomentarisala: “Jao, što su slatki!”. Pitam se šta li bi mene snašlo da sam istom žestinom mlatio po dirkama. Od svih životnih uloga najlepša je ona koju igramo u poslednjoj fazi životnog trilera. Kada se unučići pojave svi problemi nestaju. Posmatram mališane kako prave buku koju samo baba i deda mogu da podnesu i analiziram ta nevina dečija lica. Devojčice se trude da što bolje i tačnije pogode pravi ton dok unuk ozbiljno osluškuje umetnički dojam koji su na njega ostavile sestre. One će u budućnosti postati majke i sa svojim klincima proslavljati isti ovaj praznik! A unuk? Iskreno, ne bih se iznenadio da jednog dana postane urednik ili izdavač.

  • BRICA DOĐOŠ: NEKAD BILO SAD’ SE PRETERUJE

    Zove me prijatelj koji je prestao je da gleda nove filmove sredinom osamdesetih a od muzike sluša samo Lea Martina i Hulija Iglesijasa. Na pitanje zašto, usledio je odgovor kao iz topa: „Nije to više kao nekada kada smo uživali u vesternima i nežnim tonovima San Rema i Beogradskog proleća…“ Oćutah istinu da je od tog vremena snimljeno nekoliko miliona filmova, da je “otkriven” rokenrol a iz njega ispileli pank, hevi metal, rep, grindž… ali pošto je moju pažnju izgubio još kod Iglesijasa, odlučio sam da prekinem polemiku. Potom smo razmenili još nekoliko uobičajenih, kurtoaznih fraza pa je svako otišao na svoje radne zadatke. Samo što smo završili telefonski razgovor sa istog broja su počele da stižu razne nostalgične kukumavke tipa: „Kiki, bronhi, žmurke, lastiš… Po ulici bosi, sendviči za rođendan, crtani film u 19:15, žičani telefon sa dvojnikom, sankanje, grudvanje i „samo još pet minuta… Eto to sam godište!“. Ili ona srceparajuće rimovana iz pera poznatog pisca: „Traži se ono davno vreme, traži se onaj slatki čas, kad nismo imali ništa, jeli uglavnom hleb i mast./Čim zagrizeš jabuku, daj mi jedan griz/kad ližeš sladoled daj jedan liz/kad neko puši, daj mi jedan dim/kad voziš bicikl, daj jedan krug/ko ima loptu, dodaj budi drug./Traži se ono davno vreme, traži se onaj slatki čas, kad nismo imali ništa, sem grada ulica i nas.“ M. Kapor.Pošto je u meni proradio matori namćor, počeo sam da postavljam logična pitanja – zašto je bilo lepo kada nismo imali ništa? Zar nije prijatnije po ulici hodati obuven a crtane filmove gledati kad’ nam se prohte? Da li su baš hleb i mast makar bili i sa alevom paprikom nešto najukusnije što nudi svetsko kulinarstvo? Dok sam se svađao sam sa sobom stiže poruka od kuma sa jednom starom fotografijom. Na slici od pre mnogo godina kragujevački berberin Lija sa mušterijama. Odmah mi na pamet pade brica dođoš kod koga dugo nisam svraćao. NJegove usluge mi nisu preko potrebne ali me društvo i atmosfera u Slavinoj berbernici uvek oraspolože. Na putu do frizerske radnje u susret mi idu besni automobili, nabudženi motori a sve je više i ovih električnih po imenu – Tesla. Ako bih želeo da budem patetičan kao prijatelj sa društvenih mreža, odmah bih zažalio za kaldrmom iz Daničićeve i Skrelićeve i sa setom pomislio na fiću i tristaća u kojima sam se kao klinac vozio. Možda sam se pokondirio ali mi vše prija udobna vožnja po glatkom asfaltu u automobilu sa dobrim amortizerima. Približavam se Slavinom salonu za šišanje, nekoliko parkiranih „japanaca“ i „amerikanaca“ na četiri točka a na počasnom mestu „Fiat 500“ prozveden u Kragujevcu. Ulazim u radnju sa fotografijom berberina Lije i namerom da ubedim vlasnika da je stavi na „zid slavnih“. Dok je šišao Srpka mehaničara Slava je podigao pogled prema vratima i vidno iznenađen prokomentarisao:
    „Vidi, vidi, Šumadinac se smilovao da svrati kod prijatelja. Mislio sam da si se naljutio!“
    „Ko može da se naljuti na najboljeg muškog frizera Severne Amerike!“, odgovaram snishodljivo.
    „Vidim pišeš neke parodije, pošalice i trlalajke a na bricu dođoša si potpuno zaboravio!“, neumoljiv je berberin.

    „Ti znači čitaš „Kragujevačke novine“!? Ako je tako onda bi bio red i da platiš cicijo jedna! Kako ti ono kažeš – ni kod babe nema džabe!“, pecnuo sam ga gde je najosetljiviji.
    U improvizovanoj čekaonici, svoj red strpljivo su čekali doktor Boban i Lepomir, nostalgičar sa početka priče. Doca je poznat kao večiti kontraš i veliki zajebant a na pitanje odakle je; spremno bi uzvratio da je iz Jugoslavije. Lepi koji za sebe kaže da je „čova iz Begiša“ oduvek je inspirisao doktora da svoj smisao za humor razvije do savršenstva. Pozdravio sam prisutne trudeći se da odobrovoljim majstor Slavu kome još uvek nije bilo pravo što sam ga u tekstovima zapostavio.
    „Hajde brico nemoj da se ljutiš vidi šta sam ti doneo. Ovo je fotografija majstor Lije čuvenog kragujevačkog berberina. Mislim da bi se lepo uklopila na tvom zavičajnom zidu važnih ljudi iz starog kraja.“, pokušao sam da odobrovoljim domaćina.
    „Dobra fotka, hajde zalepi je ispod Zvonka Bogdana a pored mog majstora Lacike“, odgovorio je Slava odmereno.
    „Čekači s klupe za rezervne šišače“ ošacovali su staru fotografiju a Lepomir u svojoj svakodnevnoj „uniformi“: nebo plava košulja Đovani Fabroni s belom kragnom, sako Boss, Burberi farmerke i Prada čizmice; pitao me je iznenađeno:
    „Što ne reče malopre da ćeš i ti na šišanje pa da dođemo zajedno?“
    „Trebalo je da mu kažeš da se čovek lepo obuče!“, podbadao je Boban.

    „Ne zajebavaj doktore, Lepi na sebi ima krpice vredne bar ‘iljadu dolara!“, dopunio je Slava. „Nego Lepomire nikako da te pitam, čime se ti baviš prijatelju?“
    „U penziji sam već dve godine!“, odovorio je i zavrnuo rukav na košulji.
    „E moj Šumadinac, ti se jebavaš po banci i pljačkaš pošten svet, sastavljaš ova tvoja „pismena“ za novine a ideš okolo k’o neki šilibajzer. Vidiš kako se oblači američki penzioner!
    „Ima se, može se, nadovezao se doktor.
    „To su neke stare navike iz Begiša, kod nas je nepristojno nositi bofl!“, pravdao se Lepomir.
    Prema sopstvenom svedočenju. Lepi je u mladosti bio „poznati“ foto reporter ali ništa od svojih radova nije sa sobom poneo u Ameriku. Kasnije mu je nešto bilo mrsko da fotografiše pa se tokom emigrntske karijere mahom bavio potragom za vlastitim identitetom. Prodavao je Cepter posuđe i Timeshare, vozio limuzine gde su mu skupa odela puno pomogla. Jednom prilikom, na zadnjem sedištu Lepomirovog auta provozala se i švalerka jednog poznatog reditelja. Doktor Boban je oduvek sumnjao u biografske podatke svog novostečenog prijatelja mada je pravu istinu malo ko znao.
    „Pošto si u starom kraju bio umetnik fotografske provenijencije, reci nam tvoje stručno mišljenje o ovoj požuteloj slici na kojoj je kragujevački berberin sa mušterijama. Hajde da i i mi obični smrtnici nešto naučimo!“, pecnuo je doca „čovu iz Begiša“.

    Lepomir se usmerio svoj sanjalački pogled prema fotografiji, nakašljao se i počeo:
    „Fotograf poseduje osećaj za prostor, poigrava se kadrom i pokušava da nam kaže kako ne treba uvek slediti pravila. Očito se bavi gradskim momentima a na fotografiji je vidljiva potraga za novim u starom sa akcentom na urbanoj svakodnevici Kragujevca!“
    „Nisam te baš najbolje razumeo“, uključio se berberin. „Ali deluje stručno nema šta!“
    „Ja bih se složio sa sa ovim prikazom“, rekao sam odlučno pokašavajući da zadržim smeh.
    „A meni se vidiš čini da je fotografiju snimio sin jednog od mušterija koga je otac doveo da mu berberin napravi „tarzanku“!“, umešao se cinično Boban.
    „Doktore ti uvek kontriraš!“, pobunio se Slava. „Nemoj da mi kvariš kutak za fotografski trenutak!“
    Automehaničar se našao u nebranom grožđu pa je sa berberske stolice samo klimao glavom rizikujući da ostane bez desnog uva iznad koga je Slava makazama oblikovao Srpkov zuluf. Jedva je dočekao kraj šišanja, platio svoje i uz tihi pozdrav napustio radnju.
    „Majstor Srpko nije baš nešto raspoložen!“, konstatovao sam zabrinuto.

    „Kad čovek od vas do reči ne može doći“, odbrusio je brica dođoš i pozvao Lepomira da zauzme berberski tron.
    „Samo makazama Slavo! Malo mi potkreši krajeve!“, bio je precizan nekadašnji fotograf iz Begiša.
    „Šta ti Lepomire imaš protiv moje mašinice?“, uzjogunio se Slava. „Dobro kad se već u sve razumeš da li znaš ko je izmislio ovu stvarčicu koja nama berberima mnogo znači?“
    Očekivao sam da će Lepi ignorisati pitanje s obzirom da takve informacije retko ko pamti. Umesto toga, Lepomir nam je održao opširno predavanje pa smo tako saznali da je ručnu mašinicu izumeo naš čovek Nikola Bizumić! Rođen u Neradinu 1823. godine. Posle školovanja u rodnom mestu otišao je u lrig da uči berberski zanat gde je došao na ideju da konstruiše mašinu koja bi ubrzala postupak prilikom šišanja. Nije naišao na razumevanje okoline a falilo mu je i sto forinti da bi patentirao svoju zamisao. Zavičaj je napustio 1855. godine i otišao u London gde je našao finansijere za svoj izum koji je ubrzo počeo da se proizvodi i izvozi. Već 1865. berbernice širom Evrope za šišanje su koristile izum Nikole Bizumića! U Engleskoj je uzeo ime DŽon Smit i pred kraj života dobio plemićku titulu. Umro je 1906. godine kao veoma bogat čovek!”
    “Koliko beskorisnih informacija!“, umešao se Boban. „Lepomire crni sine, napravi u mozgu malo mesta i za nešto pametno!“
    „Nije to sve majstore”, nastavio je Lepi nimalo obeshrabren doktorovim komentarom. „Pola veka kasnije, pojavio se neki Leo J. Wahl koji je Nikolin izum u Americi malo doradio i napravio električnu mašinu. Danas mnogi misle da je baš on pronalazač vaše čudesne spravice!”, zaključio je eleganti fotograf.
    “Ova priča me podseća na Teslu i Edisona. Pametni smo da nešto smislimo ali nas drugi uvek namagarče!“, rekao je Slava razočarano.“
    „Pošto mi je Lepomir otvorio oči ne ostaje mi drugo nego da i ja bojkotujem mašinicu!, dodao je Boban s ciničnim osmehom na licu.
    Iskoristio sam trenutak da se i ja pobunim protiv nekritičnog odnosa većine prema prošlim vremenima.
    „Lično, nemam ništa protiv nostalgičnog odnosa prema prošlosti!“, objašnjavao sam strastveno. „Nije mi međutim jasno zašto ljudi uvek ističu kako su stvari nekada bile bolje iako im je danas život mnogo lakši i jednostavniji.“
    „Uh bre Šumadinac ti se baš uzbudio!“, uzvratio je brica. „Doktore, šta nauka kaže o ovoj pojavi koja toliko brine našeg prijatelja?“
    Boban je na trenutak prestao da igra ulogu kontraša i u kraćim crtama objasnio ovu opšte prisutnu pojavu.
    „Osećaj nostalgije često se javlja kada ljudi idealizuju određene aspekte svojih ranijih iskustava. Nostalgija pruža emocionalnu utehu posebno kada čovek oseća vlastitu nesigurnost. Kada se osvrnemo na prošlost obično smo fokusirani na pozitivna iskustva dok podsvesno ignorišemo negativne aspekte. Tako formiramo utisak da je prošlost bila srećnija ili jednostavnija.“

    Iznenada su svi zaćutali. Na licima svojih poznanika prepoznao sam setne osmehe koji su objašnjavali tok njihovih misli. Slava je video sebe kao mladog bricu u berbernici gazda Lacike u Kikindi. Lepomir se prisećao dana kada je u Beogradskom dramskom pozorištu slikao glumce za plakat dok je doktor sanjario o Jugoslaviji koje više nema. Komformista u meni i dalje se bunio protiv nostalgije uz komentar: „Eh gde bi mi kraj bio da sam u detinjstvu imao internet!“

  • PREDIZBORNI ŠPIJUN

    Kuća na periferiji Beograda sa pomoćnom zgradom u dvorištu. Domaćin Jovan Milenkov se vraća iz stranke. Bio je najozbiljniji kandidat za funkciju predsednika Mesne zajednice ali kada je do stranačkih drugova stigla informacija da je Milenkov izdao stan opozicionaru Miki Đorđeviću zvanom Miketa stvari su se zakomplikovale. Najpre mu je zamereno što umesto da na adresu dvorišne zgrade prijavi bar pedeset stranačkih kolega iz unutrašnjosti on je za šaku dinara stan izdao stranom plaćeniku. Pošto je i sam ne tako davno bio opozicionar, rukovodstvo stranke je držalo Jovana na oku i motrilo svaki njegov korak. Posramljen i ponižen pokajnički je napustio stranačke prostorije a onda neraspoložen i ljut ušao je u kuću gde ga je čekala žena Danica.
    JOVAN: Jesam li ti sto puta rekao da nam ne treba podsatnar al’ ti navalila da izdamo sobu, da izdamo sobu… I izdala si, ali ne sobu – već mene.
    DANICA: Šta kaže predsednik Gradskog odbora?
    JOVAN: Kaže da je ovaj naš podstanar težak opozicionar i izdajnik ali mi je naredio da za sada nikom ništa ne pričam. Onda ja njega pitam jer vidim da nije reko sve što misli: “Gospodine, sumnjate li vi i na mene? Vi znate da sam ja bio u opoziciji… “Ne znam”, veli. “A na stolu mu plava fascikla sa nekoliko krugova od šoljica kafe. Moj predmet sigurno. Moraću fundamentalno da obratim pažnju na tog našeg troimenog podstanara Miku Dordevića Miketu!

    Lojalan stranci koja ga je politički vaskrsla, Jovan Milenkov je počeo da prati sumnjivog podstanara i njegove saradnike. Uhodio je opozicionare beležio svaki detalj a telefonom fotografisao njihove aktivnosti. Već posle prvog dana zaključio je da se radi o opasnoj bandi [pijuna i izdajnika.
    JOVAN: Sve do danas sam mislio možda grešim, možda nisam u pravu, možda mi se samo pričinjava. Ali, danas, kad sam video šta rade, kako se sastaju i prave planove, sve mi je bilo jasno. Ruč’o je u “Interkontinentalu” sa još dvojicom. Snimio sam kad su ulazili, kad su jeli i kad su se dogovarali.
    DANICA: Jesi li ti danas ruč’o?
    JOVAN: Jesam, što pitaš?
    DANICA: Pa i on mora negde da jede.
    JOVAN: Oooo, jebem ti sunce žarko, ti nisi normalna! Je l’ ti misliš da je meni sumnjivo što čovek ide da jede? Sastanak je zakazan da bi im predao gomilu glasačkih spiskova. Jedan od te dvojice zlikovaca kasnije je sve odneo u štab opozicije a kopije u Brisel. Pustili su ga bez problema ali su zato mene uhvatili i ispitivali zašto slikam po aerodromu. Razbojnici im vršljaju ispred nosa a oni mene hvataju.
    U tom momentu je zazvonio telefon:
    DANICA: Da… Koga?… Izvinite, koji broj tražite? … Ne, ne, pogrešili ste… (Žena spusti slušalicu, vrati se do stola.)
    JOVAN: Ko je bio?
    DANICA: Pogrešan broj.
    JOVAN: Muški glas? E, Danice, Danice, ja sam znao da si ti naivna… Mene su tražili! Proveravaju da li sam kod kuće. I zvaće ponovo. (Zvoni telefon. Žena se trže) Šta sam ti rek’o? Halo?… Govorite glasnije slabo vas čujem… Vi ste zvali malopre? Da, da… ‘Oće centrala da pogreši jednom ali ne sto puta … Slušajte šta ću vam reći: možda je broj pogrešan ali ste dobili onoga koga tražite…(klik). Podstanar! Govorio je preko džempera da mu ne bi prepoznao glas. Situacija postaje ozbiljna moraću da pozovem kuma Ristu. Odoh ja po piće a ti Danice zgužvaj jednu pitu…
    Dva sata kasnije, prvo dolazi Rista Marjančević pozdravlja kumu i predaje deficitarne poljoprivredne artikle. Samo što je seo, u kuću ulazi domaćin krvav po licu i telu.
    DANICA: Oćeš mi reći šta je bilo?
    JOVAN: Udario me kolima ispred samoposluge.
    DANICA: Jel podstanar bio u kolima?
    JOVAN: Nije, jedan iz njegove stranke. Ne bavi se on direktnim likvidiranjem.
    On plaća i organizuje a drugi ubijaju.
    RISTA: C, c, c, c, c… Mogo si načisto da stradaš!
    JOVAN: Mogu još, ovo je tek početak. Zato sam te i zvao kume. Ako mi se nešto desi da brineš o Danici, da joj se nađeš, pripomogneš, da ne ostane, što se veli, sama na svetu. (povlači stolicu, pokazuje mu da sedne.)
    RISTA: Ne mogu bre da sednem kad te vidim takog… Što kuma plače? Kumo, šta je bilo, oće mi neko reći? (Danica sipa rakiju u čašice)
    DANICA: Jovan će ti ispričati. Sedi kume saslušaj ga. Ti si pametan reci mu šta da radi.
    JOVAN: Risto, kume veliko me zlo snašlo.
    RISTA: Neka bolest?
    JOVAN: Kamo sreće da je bolest. Svaka bolest ima leka… Nego ti znaš da imamo podstanara. E pa vidiš, on je kod nas već osam meseci. Živeo je mirno tako po strani: dobar dan – dobar dan, on tamo, mi ovde, ima zaseban ulaz… Ali bio je on meni sumnjiv od prvog dana: sve se nešto krio, šunj’o, dovodio neke mračne spodobe i protuve. Pre nekoliko dana pozovu me iz stranke, mislim daće mi neki zadatak da prijavim još birača na svoju adresu, da sakupljam sigurne glasove ali ne. Predsednik G.O. me pita za podstanara… Tada pojačava radio za slučaj da neko prisluškuje. Odjekuje pesma “Gleda bazen, gleda sprat/pita je l’ to zlatan sat/gleda, gleda i gle čuda/reče dragi, za tobom sam luda!”
    Narednih dana Jovan je nastavio da prati Miku Dordevića – Miketu dok se kum fokusirao na ostale opozicionare. U nedelju, Rista je došao na radni ručak i pošto su pojeli sarmu i lenju pitu spustili su roletne. Tada je Jovan počeo svoju prezentaciju.

    JOVAN: Sad ćete videti koja je to mafija, gde se sastaju i kako su organizovani. Prvi slajd: Ada Ciganlija, petog marta u dvanaest i dvadeset. Sliko sam ih iz kola jer je bio brisan prostor. Podstanar s društvom šeta pokraj reke i nose neke spiskove. Danice, šta bi rekla da ti neko pokaže ovaku sliku a da ne znaš o čemu se radi?
    DANICA: Ništa. LJudi šetaju.
    Rista: To bi i moja Smiljka rekla.
    JOVAN: Nemoj tako Risto, svako bi to rek’o dok se ne upozna sa svetom opozicionara i stranih plaćenika. Mogu da ti rade šta hoće, mogu pred tobom da se dogovaraju a ti si jednostavno slep i gluv. U ovom poslu ima jedno osnovno, sveto pravilo: Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste. Danice šta bi rekla, ko je ovaj čovek, da ga sretneš na ulici? Običan čovek, mesar, limar, mehaničar… A on radi u opštini na prijavljivanju mesta boravišta! Je l’ znaš ti zašto je boravište važno kod izbora? Danice?
    DANICA: Čula sam nešto.
    JOVAN: Čula si za prijavu boravišta k’o što si čula za Pambukovicu. Tako se Danice vrši izborni inženjering! Ovaj iz opštine je objašnjavao a Miketa samo sluš’o. On je u terorističko-špijunskim centrima naučen da sve pamti. Ima slučajeva da iz jednog čitanja zapamte po deset stranica sitno pisanog teksta. Kad su dobro proučili glasačke spiskove onda ih je opštinar, koji je inače član “Proglasa”, zgužvao i bacio u Savu. Zašto? Da je spaljivo svi bi obratili pažnju, ovako, bacio ih je k’o praznu kutiju probiotika!
    JOVAN: Uveče su išli u pozorište da gledaju operu. Kad su ušli, ja sam kupio kartu pa za njima. Oni u salu a ja na balkon.
    DANICA: Bio si u pozorištu? Šta si gled’o?
    JOVAN: NJih … Opera mi je bila u drugom planu.
    RISTA: Šta sve čovek mora da pretrpi zbog razbojnika.
    JOVAN: Čudio sam se zašto idu na operu ali kad je predstava počela sve sam shvatio; mogli su na miru da rade protiv predsednika jer se oni sa bine non-stop deru. Međutim, najvažnije stvari su se desile u pauzi. Miketa, švalerka, opštinar i njegova ljubavnica nehajno ćaskaju u foajeu. Tada im se pridružuju direktor “Arene” i vlasnik fabrike sendviča sa švalerkama.
    DANICA: Svi imaju švalerke! Kad izdaju žene što ne bi i zemlju. Bože, Bože, kakvi su to ljudi?
    JOVAN: U pozorištu su se zadržali do kraja predstave da ne bi bili sumnjivi. Celo društvo se preselilo u kafanu. Računali su, ako ih neko prati odustaće zbog opere međutim, nisu računali da ima ljudi spremnih na sve.
    DANICA: Ko sve to plaća: ručak na Adi, večera u hotelu, opera …
    RISTA: Plaća onaj za koga rade. CIA, kumo CIA. Uništili su pola sveta!
    JOVAN: Dalje nisam mogo da ih slikam jer me jedan konj od kelnera izbacio iz kafane. Mislio je da sam ulični fotograf. Tako naši ljudi štite špijune. Razišli su se oko dva po ponoći. Pravili su se da su pijani. Sutradan, na poljima ispod Kosmaja, izvode vojnu vežbu pod firmom lova na fazane. Prvo: pucaju bez prekida a ništa ne ubijaju što znači da im je osnovni cilj uvežbavanje streljačke sposobnosti a ne lov. Drugo: održavaju kondiciju prelazeći po petnaest-dvadeset kilometara. Treće: Organizovani su po sistemu trojki a poznato je da su trojke osnovne jedinice diverzantskih grupa.I četvrto: Izučavanje terena. Danas love ovde, sutra tamo, prekosutra onamo, mic-po-mic, lov za lovom, uloviše izrodi celu Srbiju.
    DANICA: Crni Jovane, mogli su te ubiti.
    RISTA: To su i ‘teli. Ubistvo u lovu ne podleže Krivičnom zakonu. Nema lova bez ubistva. To se kumo sve podvodi pod nesrećan slučaj. U našem selu kad neko nekoga mrzi samo ga pozove u lov. Tako bilo jedno vreme dok se selo ne prepolovi. Na jednog zeca su dolazila po dva seljaka. Šta smo se toga nagledali! Vraćaju se lovci iz lova a mi dečurlija istčimo na sokak da ih sačekamo. Prvo idu nji’ trojica-četvorica, nose zečeve i fazane za pojasom a onda idu kola koja nose mrtve lovce. Kad su Vučići pozvali Stefanoviće u lov, vratiše se Vučići: nose jedno prase i sve Stefanoviće. Šta je bilo? Opalila puška slučajno. Kako jedna puška da ubije njih petoricu? Išli jedan za drugim.
    Jovan je iz pouzdanih izvora saznao da podstanar ima rodbinu u Nišu. Seda u škodu i auto-putem koji je svojeručno veliki vođa sagradio jezdi prema jugu. Pošto je Nišlijama valjalo pomoći i oko izbora zadržao se duže nego što je planirao. Kod kuće ga je sačekala zabrinuta žena.

    DANICA: Nisam oka sklopila. Bar da si se javio. Šta je bilo u Nišu? Zašto si se tol’ko zadržo?
    JOVAN: Nisam ni mor’o da idem. Sve sam znao! Da ti pravo kažem nije mi bilo svejedno. Međutim, razbojnikov stric retko fin čovek. Na svoju adresu prijavio čak 37 glasača iz Vranja. Nekada bio za Slobu a sada obožava našeg predsednika.
    DANICA: A kako si ga naveo da ti priča?
    JOVAN: Predstavio sam se ko novinar “Informera”. Reko sam da pišem feljton o domaćim izdajnicima. Kad je čuo, stric me uveo u kuću i izneo posluženje. Za podstanara veli: “Za pare će izdati narod, zemlju i ceo svet. Mala je ovo zemlja koliki je on izdajnik. Moš misliti, rođenoj strini nije pis’o godinama samo zato jer stanuje na Bulevaru Aleksandra Velikog.”
    DANICA: Kak’e to veze ima?
    JOVAN: Neće da napiše Acino ime na adresi. Dotle to ide! Stric veli: “Da stanujemo na Đilasovom ili Šolakovom bulevaru pis’o bi svaki dan!”
    Boravak u Nišu je potvrdio sve Jovanove sumnje pa je odlučio da krene u završnu akciju. U povratku je pozvao kuma koji je morao hitno da otputuje u Novi Sad gde je organizovao blokadu Filozofskog fakulteta i pošto je posao uspešno obavio, Rista je obećao da se u toku dana vratiti u prestonicu. Za to vreme, podstanar Miketa shvata da je vrag odneo šalu a vlast postigla dogovor sa delom opozicije pa je rešio da se pod hitno iseli iz pomoćne zgrade porodice Milenkov. Na rastanku, svratio je da gazdarici plati kiriju i vrati ključ.
    PODSTANAR: Gospođo …
    DANICA: Izvolite.
    PODSTANAR: Hteo bih na kraju da vas pitam zašto me vaš muž prati?
    DANICA: Moj muž vas prati?
    PODSTANAR: Prvo sam mislio da se srećemo slučajno, da nam se putevi ukrštaju a onda sam video da su slučajnosti namerne i da mi je za petama po ceo dan… Zašto?
    DANICA: Jel’ ne znate? Nije vam poznato šta ste nam učinili?!
    PODSTANAR: Ne.
    DANICA: Onda ću ti ja reći! Život si nam upropastio! Kuću nam uništio! Jovan je zbog tebe izgubio ugled u stranci! Zapali smo u dugove! Kako te nije sramota da se praviš lud kad lepo vidiš da propadamo zbog tebe. Sve si nam uništio … (Otvaraju se vrata spavaće sobe – pojavljuju se Jovan i Rista.)
    PODSTANAR: Vi ste kod kuće?
    JOVAN: Da. Vi znate da sam ja stalno s vama il’ za vama.
    RISTA: Krajnje je vreme da malo porazgovaramo.
    JOVAN: Smiri se, Danice… Šta ti je? ‘Ajde, skuvaj nam litru kafe, pa idi…
    DANICA: Odoh odma’! Ti mu kuvaj!
    RISTA: Kumo, idi ti kod moje Smiljke. Nek’ ti da nešto za smirenje, pa lezi…
    JOVAN: Načisto je popustila s nervima. Nije bilo lako ni meni, ni vama, a ni njoj… Vi znate mog kuma Ristu?
    PODSTANAR: Znamo se iz viđenja.
    RISTA: Stari prijatelji… Ćuti, završi se i ovo.
    (Jovan izruči bokal vode u poveći lonac, sasu nekoliko kašika šećera i kafe, sve promeša kutlačom i stavi na šporet… Iz kredenca uzima flašu rakije i tri čašice.)
    JOVAN: Da popijemo po jednu, na kraju. Koliko ovo naše traje?
    PODSTANAR: Mislite ovo od kako me pratite i progonite. Na to ste mislili? Pratite me dvadesetak dana. Ali zašto?
    JOVAN: Danas je četr’es’ i peti dan! Znači, dva’es’ i pet dana sam bio neprimećen… Nije bilo lako, vi ste lukav čovek al’ morate priznati da nisam ni ja za bacanje. Bez te vaše špijunske škole i specijalne obuke kreno sam golim iskustvom i predosećanjem.
    (Jovan je namestio stonu lampu koja obasja i zaslepi čoveka.)
    PODSTANAR: Šta radite? Ugasite svetlo!
    JOVAN: Smeta ti svetlo? Više ti odgovara mrak!
    (Jovan izvlači fioku i vadi pregršt novinskih članaka. Donosi ih do stola, spušta ispred Podstanara.)
    RISTA: E, moj gospodine, džabe ti sva špijunska obuka kad naiđeš na ovakvog čoveka. Nije što mi je kum al’ je stvarno genije.
    JOVAN: Znaš li o čemu je pisala tvoja švalerka? Zaboravio si? Ona je samo prepisivala tvoje razgovore sa onim opštinarom. Sećaš li se šta si tom govnaru prič’o u “tvojoj” sobi pod mojim krovom? Jesi mu govorio kako je situacija strašna, kako nam je ekonomija na ivici propasti, kako se jedna garnitura ljudi zadužuje na Zapadu iz čistog luksuza, kako će nam unuci pljuvati slike jer deca neće smeti pošto ćemo još biti živi, kako je do savršenstva doveden dvostruki moral, kako se mladi ljudi pitaju samo onda kad za nešto odgovaraju…
    PODSTANAR: Vi niste normalni! Vi ste najobičniji ludak! (Rista odgurnu kuma, udari Podstanara pesnicom posred lica, zatim poče da ga bije rukama i nogama.)
    RISTA: Ko je ludak! Ubiću te! On je ludak što te primio ko čoveka! Daj mi pištolj! (Jovan zadržava kuma, pokušava da ga odvuče u stranu.)
    JOVAN: Risto! Kume! Dosta! Ajde, smiri se …
    RISTA: Na spisku vas je sto dvadeset – cela koalicija! Sve ću vas pobiti! (Miketa pokušava da smiri situaciju)
    PODSTANAR: Jeste, pisala je… A u čemu je problem? Ovo je svima poznato. To su zvanični podaci. Vi ste i pre ovih članaka na TV Nova i N1 slušali zašto je naša zemlja u ovakvoj situaciji.
    JOVAN: Ti misliš da ja gledam te lažove! A kako se to ona ođednom zainteresovala za “probleme naše zemlje” posle švaleracije s tobom?
    PODSTANAR: Ako sve znate, onda vam je poznato da je ona u redakciji za ekonomska pitanja.
    JOVAN: To znamo, ali nam nije jasno kako si ti za švaleraciju odabrao novinarku za “ekonomska pitanja”? Kako nisi našo neku šnajderku, prodavačicu, čistačicu, neku običnu ženu? A?
    RISTA: E, moj, gospodine, džabe ti sva opoziciona propaganda kad naiđeš na Jovana. Odoh ja do kafane da ga ne bih ubio. A ti kume zovi ako treba!
    JOVAN: Važi kume! (Rista izlazi a Jovan nastavlja) Meni je žao što se ovo desilo ali vi ste krivi. Stalno izazivate, vređate, ponižavate nas. A Rista je slab sa živcima… Vama je sigurno poznato, to su vam vaši rekli kad ste se useljavali kod mene, da sam nekada i bio u opoziciji. Vidite, to što su vam rekli to je tačno i ja to priznajem. Kad me neko pita stavim ruku na srce i kažem: Jeste, volim Vučića kao što neko voli Boga ili recimo decu i majku… Ranije je Sloba za mene bio sve i svja. NJemu danas pripisuju svašta i što je istina i što nije. Optužuju ga za zločine koje nije počinio. Nešto jeste. To se zna i ja to priznajem. Međutim, onda, u ono vreme, mislio sam da je bezgrešan. Bio sam mlad i ljut, uz’o bi’ pušku i borio se. Poginuo bi’ misleći da ginem za veliku, svetsku pravdu. Trebalo mi je otrežnjenje i zato sam prešao kod Koštunice. Znam da je to bila greška!… Boli vas vilica? Rista ima tešku ruku… Sve vam ovo pričam iz jednog jedinog razloga: mislim da ste u vrlo sličnoj situaciji u kojoj sam ja bio pre mnogo godina. Međutim, prijatelju moj ti nemaš opravdanje da si mlad i da ne znaš šta radiš. U godinama si koje ne pravdaju izdaju. Znam da si kao mlad skreno s pravog puta, otišao u inostranstvo gde su te sačekali strani agenti. Englezi su to organizovali kao i obično, dojavili Amerikancima i tako te uvukli u igru… Je l’ tako? Jeste! Bio si mlad, treba para za izlaz, za devojke, za kola, za odela, za terevenke a Zapad je skup! Čovek dođe odavde, zaleti se, ‘oće da jede, ‘oće da jebe a to košta. Onda se pojavi agent strane obaveštajne službe izvadi ček i pita: “Koliko?” I ti se nađeš u nebranom grožđu: gazdarice traže, trgovci traže, kurve traže, svi traže a odakle? Agent onda poveća cenu i kaže: “Ništa ozbiljno, samo to i to.”. Ti ga gledaš i misliš: ‘De bre, za tolike dolare da im ne kažem ono što kod nas svi znaju. Uzmeš ček i — kraj. Daju ti jedan zadatak pa drugi i na kraju te pošalju kod mene.
    PODSTANAR: I, onda?
    JOVAN: Onda se pojavim ja da te izvedem na pravi put! Verujte mi, dugo sam razmišljao o vama. Dočekivao sam jutra zureći u plafon. Na kraju, kad sam sve sabro i oduzo moj prijateljski savet vam je da sve lepo prvo priznate meni a onda da sednemo u moju „škodu“ i odemo do MUP-a gde ćeš stati pred lice pravde i sve priznati!
    PODSTANAR: Lepo, vrlo lepo. Baš vam hvala. Nisam znao da ste zbog mene “dočekivali jutra zureći u plafon”. Dirnuli ste me …
    JOVAN: Mogu li nešto da vas zamolim?
    PODSTANAR: Naravno!
    JOVAN: Pomozite mi da vas ne ubijem.
    PODSTANAR: Kako to da vam pomognem?
    JOVAN: Ćutite dok ja govorim. Bojim se, izazvaćeš me, izvadiću pištolj i upucaću te… Razumeš? Ja sam ceo život bio na ivici da nekog ubijem, sa puno prava, čak da mi niko ne zameri. Nemojte vi da mi platite za sve koji su me vređali, ponižavali i gazili. PODSTANAR: Nemojte, molim vas!
    (Podstanar se skupio, ućutao; oseća da će ga stvarno ubiti. Jovan se pomeri, ispi rakiju pa nastavi priču.)
    JOVAN: Dakle, to ćeš im reći a oni će odlučiti kako da te kazne. Posle ćemo da dođemo ovde, Danica će da spremi ručak, Rista će ti oprostiti što te tuko — pa da zapevamo i zaigramo ako treba. A mene, ako se sete na predsednikov rođendan — sete se, ako se ne sete — nikom ništa, sve što sam radio bila mi je patriotska dužnost.
    PODSTANAR: Gospodine Milenkov, mogu li ja vas nešto da posavetujem, prijateljski, kao što ste vi mene? Onako — od srca?
    JOVAN: Naravno. Izvoli?
    PODSTANAR: Oslobodite me ovih lisica pa da prošetamo do Gradske bolnice. Ja ću vam priznati sve što želite: pismeno, usmeno kako hoćete.
    JOVAN: Daleko bilo… A što da idemo do bolnice, je l’ izgledam loše?
    PODSTANAR: Veoma loše.
    JOVAN: Umorio sam se brate. Dva meseca jurim, trčim, nerviram se. A i srce mi nije baš najzdravije!
    PODSTANAR: I živci. Nervi su vam oslabili. Imam prijatelja, lekara, koji će vam pomoći.
    JOVAN: Gospodine Miketa, pa vi niste normalni! Pa, na šta vam ja ličim? Je l’ ja stvarno izgledam ko da sam malouman? A? Da idem s vama u bolnicu…
    PODSTANAR: Da. To vam je moj prijateljski savet.
    JOVAN: Lepo si to smislio. Tamo imaš svoje lekare koji će me pregledati i smestiti u ludnicu.
    PODSTANAR: Vi ste, svakako, bolesni.
    JOVAN: A kakva je to bolest? Opišite mi je? Ja sebe ne vidim sa strane, možda sam stvarno bolestan. Nije lepo da budem lud, a da to ne znam. Pedeset godina živim normalno, sve je bilo kako treba a onda sam odjednom poludeo kad sam upoznao tebe. Ja sam Đorđeviću savršeno zdrav i normalan čovek!
    PODSTANAR: Onda je to strašno. Da niste ludi a da se tako ponašate. To je gore nego da ste ludi. To je, to je…
    JOVAN: Šta je to? Reci, reci šta je to? ‘Oćeš ja da ti kažem šta je to: to je mržnja! To je gađenje prema opoziciji! Vi ste za sve krivi!
    PODSTANAR: Ko to “mi”?
    JOVAN: Vi — zlikovci! Večiti opozicionari koji su jednom bili na vlasti i sve pokrali. Dok smo mi mitingovali i ratovali za Slobu vi ste demonstrirali. Meni su pretili Hagom a vi plaćenici ste i dalje dobri momci. Pa, majku vam jebem, šta to znači? Je l’ to znači da sam ja ceo život izigravo budalu, da sam se borio protiv svojih principa i ubeđenja? Mor’o sam da prelećem iz stranke u stranku samo zato što sam viko: Slobo Slobodo! Jesam li trebo da vičem: živeo Klinton?! Sloba vas vas je hapsio ali ne koliko je trebalo! Ja sam drž’o njegovu sliku pet godina ko ikonu a sada sam uramio i Vučićevu i držaću ih dok sam živ… Nećete vi nikada pobediti na izborima… (Jovan zastade, pođe prema Podstanaru, otvori usta kao da mu nedostaje vazduha, zatetura se i gušeći se skliznu na pod.)
    PODSTANAR: Gde vam je lek? Čujete li me?
    JOVAN: Umreću… Ima tu… u fioci… (Podstanar pretražuje fioke. Odbacuje gomilu lekova.)
    PODSTANAR: Gde je nitroglicerin? Ovo vam ne može pomoći. Gde je?
    JOVAN: Nemam. Nema ga u apotekama, nije na listi!
    (Podstanar dovuče fotelju do telefona; muči se, okreće brojeve.)
    PODSTANAR: Halo. Hitna pomoć? Pošaljite odmah jedna kola u Aleksandra Velikog 1712. Infarkt. Ne, nema lek! (Spusti slušalicu, pa uz veliki napor podiže fotelju.)
    PODSTANAR: Za pet minuta će doći sanitet. Vrata ću ostaviti otvorena. Sačekao bih sa vama ali se plašim da se vaš kum ne vrati, on bi me ubio. (Podstanar vezan lisicama za fotelju napušta kuću porodice Milenkov. Pola sata kasnije hitna pomoć odvozi Jovana u bolnicu)
    Dok se Jovan oporavljao, podstanar je ceo slučaj prijavio MUP-u. Policija je javila stranci a rukovodioci su slučaj sklonili u fioku koja se ne otvara. Pošto je Milenkov izašao iz bolnice, predsednik GO stranke pitao ga je da li poseduje video materijal koji bi kompromitovo Miketu. Jovan otvara arhivu i predaje video snimak na kome podstanar tumači glavnu, „a la Severina“ ulogu. Snimak je prikazan na televiziji posle čega se Miketa privremeno povukao iz politike. Kao nagradu, stranka je imenovala Jovana Milenkova za glavnog zapisničara u Mesnoj zajednici.
    Konec

  • KOST U GRLU

    Da se ne lažemo, nije lako nositi se sa nostalgijom. Tokom višegodišnje borbe sa ovom neizlečivom boljkom, isprobao sam gotovo sve mehanizme njenog neutralisanja. U prvo vreme pomagalo je čitanje srpskih internet sajtova i ono malo knjiga koje sam davno sa sobom poneo. Kasnije bih u pomoć prizvao društvene mreže, Skajp, Viber i ostale virtuelne pričaonice… Kada bi se “nostalgična apoteka” ispraznila okrenuo bih se rakiji i to onoj američkoj kojoj tepaju – viski. Pomogne brlja na kratko a kada popusti onda je još gore. U neko doba setio sam se filmova i to onih domaćih koji su obeležili moje detinjstvo, dečaštvo i mladost. Od svega što internet danas pruža meni se baš “prigledala” serija koju je teško pronaći. Eh, da su mi one VHS kasete iz zavičaja koje sam pre mnogo godina ostavio u garaži… Konačno, na pamet mi pade spasonosna ideja! Pošto svaku scenu već znam napamet, mogao bih da premotam imaginarnu filmsku rolnu ovog remek dela? Osmeh je ozario ostarelo lice a uspavana mašta veselo uskliknula: „Ponovo radi bioskop!”

    Uvod

    Na samom početku, neko bi video sebe kako sa velikom kesom kokica sedi u udobnoj bioskopskoj stolici. Na mom mentalnom ekranu međutim, našla se jedna polica iz Kragujevca kojoj niko od ukućana nije smeo da se približava. Tu je bilo pohranjeno moje filmsko blago. Godinama sam snimao, brisao, premotavao da bi uprkos horničnoj nestašici TDK kaseta, na kraju ipak preživelo stotinak probranih naslova. U sledećoj sceni, desnom rukom posežem za kutijom zlatasto-crvene boje na kojoj piše: “Grlom ujagode“. Prepoznatljiva muzička matrica i uvodna replika: “Zovem se Branislav Živković, a zovu me Bane Bumbar. A to je zato što sam uvek bio tako malo bucmastog lica. Tako sam se rodio, šta mogu…“ Pred očima lete poznati likovi: Miki Rubiroza, Uške, Boca Čombe, Goca, tata Sreta, mama Olja, baka Elvira… Paralelno sa Banetovim sportskim nevoljama, odmotavao se jedan drugi film u kome je moja generacija iz šezdeset i neke, neustrašivo hodala nepreglednim životnim stazama – opušteno,nehajno kao glom u jagode.

    Izlasci

    “Mile broj jedan, Mile broj dva, Mile Lojpur to sam ja…” uz zvuke rok standarda legende Malog Kalemegdana, Bumbar je delio šamare razmaženim damama i prvi udario na čuvenog Stiva sa Čubure.

    Mi se nismo tukli, više smo furali neki miroljubivi hipi fazon. Masna kosa, pocepane farmerke, retka brada od tri dana i ,,djevojke u ljetnim haljinama“… Naše “Zvezdino“ bila je diskoteka u “Jezeru”. Tačno u sedam okupili bi se ispred „Centrotekstila“ a onda radnim danom do jedanaest bi bili u “Balkanu” a onda se selili u „Zelengoru“ pod uslovom da pronađemo slobodnu stolicu. Subotom, na galeriji tek sagrađene sportske hale ,,Jezero“ načičkao bi se ceo Kragujevac. Znalo se tačno ko gde stoji, kada će koja grupa devojaka prošetati našom teritorijom. U sećanju mi je ostao bukvalno svaki trenutak proveden na ovom mračnom i zagušljivom mestu, zato su valjda i slike na mom “mentalnom kino projektoru“ tako jasne. Gimnazijalski džeparac dozvoljavao je paklicu cigareta i kupovinu ulaznice dok za pivo nikada nije preticalo. Zato bismo iz porodičnih bifea “pozajmljivali” domaću rakiju koje je tada u svakoj kući bilo u izobilju. Uz opasku: “Greo’ta je da se baci” nemilosrdno bi praznili flaše sa vatrenom vodom. Tek danas mi je jasno zašto su me pojedine dame ponedeljkom u gimnaziji čudno gledale.

    Putovanja

    „Nisi ti bakin unuk” razočarano je konstatovala baka Elvira kada se mlađani Živković pojavio na kućnom pragu posle neuspešno okončane avanture pod nazivom “Put u Rio”. Bekstvo od kuće okončano je u bespućima Istre posle nečuvene izdaje najboljeg duga Boce koga su od tada prozvali Čombe.

    Moja generacija nije bila sklona velikim avanturama. Od kuće nismo bežali a tu lojalnost, roditelji su svake godine nagrađivali letovanjem u Puli, Makarskoj, Poreču, Rovinju… Na put bi kretala ekipa sastavljena od pet članova. Ovaj magični broj odredila je Jugoslovenska železnica ferijalnim popustima za grupna putovanja. Tako bi do mora stizali gotovo zabadava pa smo svu lovu mogli da potrošimo na ludi provod. Nezaobilazni deo opreme predstavljao je šator u kome smo obično držali stvari dok bi pred zoru zakonačili pod beskrajnim plavim svodom bez zvezda. U pulskoj Areni gledali smo domaće filmove i satima čekali mesto u kafani da bi sedeli blizu Srđana Karanovića, Rajka Grlića ili Mirjane Karanović. Nismo bili te sreće da poput Baneta Bumbara jurimo mlade glumice pa su letnje romanse nas običnih smrtnika završavale u zagrljaju manje poznatih devojaka i pesmu ,,Krivo je more“.

    Motorizacija

    Dok su drugi vozili bicikle, mali Bane je rolao trotinet. Dokopavši se prvog bicikla shvatio je da glavni frajeri uveliko voze vespe a onda je na red došao san o automobilu. Srebrog fiću delio je sa Bocom. Parnim danima vlasnik je bio on a neparim Čombe. U toj „limuzini“ kasnije će se odigrati presudni momenti u životu glavnog junaka serijala koji još uvek zamišljam.

    Tokom godina koje su pojeli skakvci sa Dedinja i Andrićevog venca moja generacija nije mnogo ludovala za motorima i automobilima. Iskreno, u mom rodnom gradu pešice se brzo stizalo na svako odredište pa nam ,,lude makine“ i nisu bile neophodne. Zato su naša interesovanja bila vezana za neke druge ,,nemotorizovane“ sadržaje kao što su filmovi, muzika, devojke i alkohol. Bilo je ipak i onih koji bi usred januara u kafanu ulazili samo u košulji kako bi svi znali da su u grad došli kolima. Okretanje ključa oko kažiprsta se naravno podrazumevalo.

    Umetnost

    Moji drugari i ja nismo bolovali od “neurosis cordis“ ali su mlada i još neiskvarena srca čeznula za svim formama umetnosti. Svoje romane Bane je pisao u kadi, okružen jabukama uz neizbežni plamen sveće: “Kao Balzak!” komentarisala je baka Elvira. Svojoj novoj ljubavi, poeziju je čitao na groblju (o, romantike!) dok je neidentifikovana beogradska deponija poslužila kao lokkacija za snimanje prvog i jedinog filma ove sofisticirane družine. Iako je imao podršku gospođe Tapisirović (,,Pustite decu da sviraju!“) Bumbarov bend “Kvadrati” brzo se raspao zbog nerazumevaja okoline i tata Srete.

    Umetnička univerzalnost šmekera sa stare Karaburme bila mi je jako bliska. Koliko je samo “genijalnih” filmskih scenarija i proznih “remek-dela” završilo na podu moje sobe. Za razliku od glavnog junaka serije, likovne umetnosti me nisu zanimale (“To Bane slika jutarnji portret bake – s maćkom!”) ali sebe s ponosom smatram idejnim tvorcem i osnivačem “VIS Jupiter” koji smo osnovali u mojoj garaži i koji je stoički odolevao surovim zakonitostima svetskog rokenrola cela tri dana. Niko od članova grupe nije znao da svira ali je iza nas ostala jedna ,,nedokomponovana“ numera za koju je stihove prepune pubertetskog žara ispisivala moja trinaestogodišnja mladost. Danas mi je jedino žao bubnjeva koje smo pravili dva dana od najlona i kantica za mast… A imali su tako dobar! zvuk!

    Moda

    Bane Bumbar je nosio farmerke ,,Livaj Štraus“ kupljene u komisionu, kožnu jaknu, džemper od buklea i cipele ,,krimke“ sa specijalnim šniranjem.

    U naše vreme, moda je bila mnogo fleksibilnija dozvoljavajući nam da iskažemo svoju originalnost. Nosili smo i mi ,,leviske“ ali i druge brendove. Teksas jakne, košulje i ćaletov sako koji bi ukrali iz ormana. Na nogama ,,starke“, ,,spenserice“, ,,kanađanke“ ili nešto drugo što bi pronašli u inostranstvu. Kada bi prošetali nove “gilje” po korzou, uz obavezno gaženje, prilepili bi nam etiketu “šminkera“.

    Vremeplov

    Imaginarna filmska traka i dalje teče. Osećam kako se emocije množe a kadrovi dele… Bliži se kraj mentalne epizode o idiličnim osamdesetim koje su obeležili moju mladost. Ponovo ista muzika, odjavna špica i glas imaginarnog Baneta Bumbara:

    Te 1980. godine, umrli su Josip Broz i DŽon Lenon dok su nastpajuću deceniju obeležili i ovi događaji: Računari su osvajali svet a zli ljudi u Iraku, Iranu, Foklandima, Granadi i Avganistanu – teritorije. Venčali su se Princ Čarls i Lejdi Dajana. Osujećen je atentat na Papu Jovana Pavla II dok onaj Indiru Gandi nažalost nije. Na Vembliju, najbolji rokeri sveta pevali su za gladne u Africi. “Live Aid” se s pravom ubraja u najveće muzičke događaje 20.veka…

    Epilog

    Serija je završena ali mentalni ekran i dalje emituje program. Nema muzike a i glas naratora deluje zastrašujuće. U pozadini su se čuli popovi, topovi i lopovi. A onda se nešto preokrenulo i pokvarilo pa se jedna te ista epizoda vrtela narednih decenija.

    Uške, Goca, Bane, Biljka, Boca Čombe, Miki Rubiroza… Sazrevali su, stvarali porodice i gradili svoje karijere tokom zlatnih šezdesetih godina. Istu sreću imali su i naši roditelji. Žvotna zrelost naše generacije poklopila se sa dolaskom srpskih jahača apokalipse, sa godinama mržnje, smrti i siromaštva. Generacija hipi pokreta i novog talasa, pionirskih marama i Gazimestana malo se čime danas može pohvaliti. Jedni se iz ratova nisu vratili, drugi su prolazili kroz političke promene – na isto, mnogi su živeli i žive na ivici egzistencije a ostali su se rasuli po svetu i u mislima projektuju neke srećne momente naših nesrećnih života.

    A tako je lepo počelo.

  • GLOBALNA MATEMATIKA BEZNAĐA

    „Reče mi jedan čoek“ da poslednjih desetak godina u Srbiji vladaju nepravedni zakoni, neobična pravila i ljudi čudnih imena: Oskar, Edo, Markus, komandos iz

    Banjske i kum koji alkohol pije po zakonu a kokain konzumira samo pre i posle vožnje. Postoje pojedinci za koje ne važe zakoni majčice Srbije koja im je

    omogućila veliko bogatstvo i neograničenu moć. Šta rade institucije pitaju se naivni? Pa eto, zapošljavaju lojalne, nagrađuju poslušne i rade kako im predsednik naloži. Štićenici velikog poglavice su poput medveda u vreme lovostaja, uživaju u povlašćenosti i ne propuštaju priliku da oštrim kandžama iskažu zahvalnost glavnom lovočuvaru. Arogancija prema političkim protivnicima je direktno proporcionalna idelopoklonstvu prema vrhovnom autoritetu jer kad’ zagusti onaj koji vedri i oblači odškrinuće vrata svog rezervata i pružiti im utočište. Za razliku od svojih vanparlemetarnih saveznika iz raznih krinminalnih klanova, naprednjački moćnici se ne mešaju preterano u svoj posao. Uloge su davno podeljene i svako ide svojim stranačkim putem. Na listi njihovih prioriteta su poltronstvo i oportunizam pa se do sada, bogu hvala, nisu mnogo interesovali za „trivijalne teme“ poput obrazovanja, kulture ili nauke. Ali ne lezi vraže…

    „KJUBIKOVA“ RAČUNICA

    Od decembra prošle godine, na dnevni red je iznenada došla matematika. Sledeći tradicionalnu radikalsku računicu „tri ti guram dva ti vadim čik pogodi šta ti radim“, diplomci akademije mladih lidera uzeli su kredu u šake, izašli pred tablu i uz pomoć računaljke zaključili izbornu kombinatoriku. Prostije rečeno – pokrali su izbore! Odmah su usledile rekacije tipa „I? Pa?“ Seirili su se sve dok im nisu udarili packe iz Brisela. Tada su uprkos busanju u patriotska prsa savili kičmu, stisli zube i primili izveštaj ODHIR-a bez pogovora. Preko noći, dva i dva je i dalje ostalo pet ali su zbog stranaca morali da ponove „pismenu vežbu“ tj. beogradske izbore. Kada je običan svet pomislio da su stvari krenule nekim normalnim tokom i da će ovoga puta „popraviti ocenu“, vrhovni učitelj je samo prekomponaovao predizbornu aritmetiku i partijskim đačićima predstavio novu predizbornu jednačinu koja glasi: 2479 dana na mestu prvog čoveka Srbije plus 2675 golova koje je Aleksandar Šapić zabio dok se bavio poslom koji zna da radi minus Bodiroga, Topalko i Berić zatvorena zagrada jednako – novih 1460 dana naprednjačke vlasti u Beogradu. Ohrabren retorikom svog vođe, golgeter iz bazena i politički analfabeta za govornicom ponovo je osetio neku čudnu moć. U kampanji koja nije ni prestajala svojim intelektualnih akrobacijama dokazao je neviđenu besedničku veštinu. Komentarušići mnoge komunalne i globalne teme, Šapić se najpre pobunio protiv uklanjanja stabala jer „niko nije lud da seče zdravo drvo, već se ona – “obrezuju“. Zabrinuo se Gangula i što „đubrijere“ u parkovima ne mogu redovno da se prazne pošto nema dovoljno ljudi na terenu. Zalažući se za ravnopravnost i poštovanje ljudskih prava o romskoj populaciji je rekao sledeće: „Iz novih stanova počupaju stolariju i sanitarije, prodaju sve što može da se proda, prave probleme svojim komšijama i na kraju se ponovo vraćaju u svoja nehigijenska naselja!“ Šapićev najjači adut oduvek je bila lingvistika. Objašnjavajući TV trendove, govorio je o „nadražaju koji izazivaju rijaliti šovovi“, a na društvenim mrežama se pohvalio i da je trčao sa „maskiranim“ kačketom, kao pravi srpski komandos”. Svoju zahvalnost izrazio je vikend glasačima koji žive u „Republiki Srpski“. Često voli da kaže kako govori glasno i jasno na srpskom a ne holadskom jeziku! Dobronamerni se sa puno empatije pitaju da li je baš tako? Da svi ovi biseri ne bi pali u zaborav reporteri N1 i Nova S su ih marljivo beležili što je strašno naljutilo Acu s Novog Beograda. Pošto ih je optužio da montiraju kao „Kjubik* odlučio je da im ne odgovara na novinarska pitanja. Sitnica da je takva odluka u direktnoj suprotnosti sa Zakonom o javnom informisanju ne tangira mnogo rečitog gradonačelnika jer su nadmenost i bezobrazluk oduvek bili najubojitije političko oružje.

    DESNO, KONZERVATIVNIJE, NAJRADIKALNIJE

    Sve ovo realno ukazuje da su stvari na srpskoj političkoj sceni izmakle kontroli i da je kod nas jadno da jadnije ne može biti ali nismo jedni. Letimičnim pregledom svetskih medija brzo ćemo se uveriti da i drugi narodi imaju svoje Vučiće i Šapiće. Naime, širom Evrope, ekstremna desnica oštri noževe i priprema „švedski sto“ sa ljuto zabiberenom zakuskom. U mnogim visoko razvijeim zemljama kao što su Finska, Švajcarska, Island, Švedska i Italija konzervativci su već uveliko na vlasti dok na izborima koji nas očekuju u Belgiji, Austriji, Slovačkoj, Litvaniji i Hrvatskoj desničarske partije su glavni favoriti. U junu su planirani i izbori za Evropski parlament a prema prvim prognozama konzervativne partije desnice ostvariće ubedljivu pobedu. Ako je polititička budućnost Evrope već obojena crnim tonovima netolerancije, nacionalizma i rigidnog legalizma šta reći o Americi? Šest meseci pre predsedničkih izbora više je nego jasno da će se „čudo još jednom ponoviti“ i da će Donald Tramp zasesti na čelo SAD. Čuda su međutim moguća jednom ali ako se ista glupost ponovi i drugi put problem je očigledno mnogo složeniji. Ni brojni sudski procesi, ni sramota koju je naneo svojoj zemlji tokom prvog predsedničkog mandata pa čak ni trenutna, najniža stopa nezaposlenosti u istoriji Amerike neće sprečiti „narandžastog klovna“ da se ponovo useli u Belu kuću. U čemu je problem zapitaće se dobronamerni posmatrač sa Balkana? Da li su Amerikanci poludeli ili je nešto drugo u pitanju? Objašnjenje jeste složeno ali ne i preterano originalno. Bez obzira na nacionalnost, lokaciju i (ne)kulturu prosečni birači se ne razlikuju previše. I Srbi i Finci i Amerikanci žive od plate do plate, brinu o svojim porodicima i trude se da im obezbede bolji život. Visoka politika međutim ima drugačija merila i dobro isplanirane prioritete. Od kako je završen drugi mandat Baraka Obame, američke demokrate čine sve kako bi na predsedničke izbore poslali svog najgoreg kandidata. Suprostavljanje Hilari Klinton i DŽozefa Bajdena republikanskom cirkuzantu nije ništa drugo nego predaja bez borbe. Treći put za redom, američki birači su stavljeni u nezavidnu situaciju da na predsedničkim izborima glasaju za manje zlo. Hronično nezainetresovani za spoljnu politiku Amerikanci ne zameraju Bajdenu podršku genocidu u pojasu Gaze ali su nepoverljivi prema njegovim godinama i očiglednim simptomima demencije. Zato će izabrati četriri godine mlađeg Donalda Trampa koji ne posrće kada hoda već samo kada misli, govori i dela.

    FANTOM(I) SLOBODE

    Postavlja logično pitanje – kada je sve već tako crno zašto ćutimo i trpimo? Iz opšte letargije koja je zavladala svetom iskoče povremeno pojedinci koji su kadri da podiginu glavu i puste glas iz grla. Nažalost celo čudo potraje dva-tri dana pa posle izliva nesebične hrabrosti ovi heroji doživljavaju tužnu sudbinu koja će po pravilu zastrašiti potencijalne pobunjenike. Američki vojnik Aron Bušnel nedavno se zapalio ispred Ambasade Izraela u Vašingtonu u znak protesta zbog stradanja civila u Gazi. Čitav događaj prenosio je uživo preko društvenih mreža a poslednje reči ovog neshvaćenog altruiste bile su: „Mnogi od nas se ponekad zapitaju – šta bih uradio da sam živeo u doba ropstva? Ili u epohi aparthejda? Šta bih uradio u slučaju da moja država učestvuje u genocidu? Pošto se sve ovo dešava upravo sada jedino mi preostaje da u vlastitoj nemoći žrtvujem svoj život!“. Arona više nema a Izrael i dalje ubija civile u Gazi uz svesrdnu podršku njegove domovine. Manje radikalna ali hrabrošću i viteštvom jednako inspirativna bila je žrtva srpske heroine iz Valjeva, policajke Katarine Petrović koja nije pristala na ulogu vagona u pomihnitalom vozu beznađa. Umesto da ćuti i trpi izabrala je teži put i udarila na jednog od najmoćnijih ljudi u Srbiji. Ne brinite, niije Oskar već “neki” kum Nikola P. među finim svetom poznat pod pseudonimom Dolar. Katarina je radeći svoj posao, iznela zvanične policijske podatke o saobraćajnom udesu koji je izazvao mister Dolar. Policija je na licu mesta utvrdila da je predsednikov štićenik vozio pod uticajem alkohola i kokaina. Bio je to početak golgote kroz koju je prošla ova hrabra žena. Hapsili su je, krivično gonili, maltertirali i pod pritiskom javnosti konačno oslobodili baš kao i njenog mnogo moćnijeg prezimenjaka za koga važe kumovski zakoni.

    Mnogo češće na društvenim mrežama nego u stvarnom životu, opoziciono orijentisani pripadnici nebeskog naroda postavljaju naizgled logična pitanja – Šta se čeka? Dokle ćemo sve ovo trpeti? Odgovor je jednostavan: čekaćemo dok moćnici to žele i trpeti dok se drugačije ne naredi.

    Za to vreme, ostatak domaće i svetske populacije „uživa“ u svojoj nezainteresovanosti ili oportunizmu zasnovanom na poslušnosti. NJih ili ne zanima politika ili sedaju u naprednjačke autobuse i uz komentar „moram zbog posla, dece, socijalne pomoći…“ grickaju užegli parizer u četvrt ‘leba i čekaju dalja uputstva. Lokalni izbori u Krgujevcu su završeni ali nema opuštanja, bar kada je u pitanju stranka bez mane u Srbiji koja ne sme da stane.

    Šumadijski naprednjaci će ovog proleća morati da zaborave na Uskrs i Prvi maj jer im valja pomoći predsdniku da odbrani Beograd od „neprijatelja“. Vođa im je ionako poručio da su bez njega niko i ništa. Na kraju, ko još misli na praznike kada je u pitanju sudbina manifestacije Expo 2027? Uzgred, priča se da će ovoga puta i sendviči biti bogatiji a dnevnica viša zbog inflacije koje nema. Ako se predizborna kampanja oduži možda bude i neka čast povodom Đurđevdana… Bilo kako (i kada) bilo, Arena je spremna da dočeka glasače iz svih krajeva „srpskog sveta“ a tamo će im dobri ljudi objasniti u kojoj beogradskoj opštini im je prebivalište. Živela Srbija!

  • BRICA DOĐOŠ: PRAZNIČNI VREMEPLOV

    KAD JE PONEDELJAK NERADNI DAN: Praznični vremeplov

    Još deset minuta do početka nastave, a ja sam još uvek u krevetu. Oblačim se na brzinu, uzimam đačku torbu i trčim prema školi. K’o za inat prvi čas je baš kod razrednog. U školi tišina. Nežno kucam i pažljivo otvaram vrata učionice. Nastavnik me gleda mrko i razočarano konstatuje: „Opet si zakasnio!”

    Budim se i s olakšanjem konstatujem da sam školu davno završio, da živim na drugom kontinentu i da imam šezdeset godina. Odahnuo sam na trenutak, ali pogled na sat izazva novu brigu. Danas je ponedeljak, pola devet, a budilnik nije zvonio. Noćna mora se polako pretvara u jutarnji košmar. Skačem iz kreveta i po navici uključujem televizor. „Dragi gledaoci srećan vam President’s Day, državni praznik posvećen sećanju na prvog predsdnika SAD Džordža Vašingtona. Prvobitno se proslavljao 22. februara, na dan rođenja „oca nacije”, a onda je 1971. godine usvojen zakon po kome se većina američkih praznika proslavlja ponedeljkom kako bi radni ljudi i građani mogli da uživaju u trodnevnom vikendu. Od tada, Dan predsednika se obeležava trećeg ponedeljka u februaru.
    Jelenskih mi rogova, pa ja danas ne radim! Oh, kako malo čoveku treba da bude srećan! Umesto žurbe i jurnjave po arizonskim putevima, sada ću na miru da popijem kafu i pretresem vesti iz zemlje i sveta. Baš me zanima kako će mediji ispratiti praznik. Otvaram „Njujork tajms” gde je udarna vest ubistvo dvojice policajaca u Minesoti, a onda slede sudski proces Donaldu Trampu i obraćanje udovice Alekseja Navaljnog svetskoj javnosti. 

    Izgleda da je Džo Bajden zaboravio da je danas njegov blagdan. Da je sreće, deda Džo bi posetio Sajam naoružanja i spontano po kosi pomilovao dečaka koji ne voli vojsku. Onda bi iza tenka iskočila baba s maramom i blagosiljala predsednika. Sledeći, u kadar upada starac Čarli od stotinu ljeta, s predlogom da Džozef bude doživotni predsednik, što je u Bajdenovom slučaju prilično realna mogućnost. Da je sreće kao što nije, predsednik svih građana SAD predveče bi otišao na svečanu akademiju, gde politički podobni glumac svoj duboki glas pozajmljuje Džordžu Vašingtonu čiji animirani lik na plejbek izgovara patriotske parole. Na kraju prazničnog dana veliko finale – vatromet u svim većim gradovima Amerike. Razmišljam kako bi Amerikanci bili srećni da je njihov predsednik u stanju da organizuje nešto ovako veličanstveno ali ko im je kriv, sami su ga birali.

    Pred sobom imam neplaniran slobodan dan. Dvoumim se da li da podšišam travu u dvorištu ili da skoknem do brice dođoša? Odmeravam zelenu površinu u avliji i konstatujem da posao može da sačeka do vikenda – na kraju praznik je i ne treba čačkati mečku na crveno slovo. Na putu do berbernice svratio sam u knjižaru da kupim Bajdenov predizborni poster kako bih iznenadio majstor Slavu. Ulazim u radnju, a tamo jedna jedina mušterija.

    Slava je zadenuo češalj u gornji džep belog mantila, a onda me odmerio od glave do pete.

    – Otkud ti Šumadinac u ponedeljak na sabajle? Da te nisu najurili s posla? Nisi ti neka cvećka, ali si previše pošten da bi radio u banci! Nije to za tebe.

    – Praznik je, Slavo. Ne radi se danas, objašnjavam.

    – Svaki dan je neki praznik, matori… Evo, danas je, na primer, Sveti Vukol, episkop smirski i sveti Fotije, patrijarh carigradski, odgovara spremno brica.

    – Mislio sam na President’s Day, a evo i poklon sam ti u to ime doneo, uzvraćam, pokazujući Bajdenov poster. Mogao bi da ga okačiš na zid ovde pored Novaka Đokovića.

    Opšte je poznato da je „lalu” zdravo teško iznenrvirati, a Banaćinana pogotovu. Meni je to ipak pošlo za rukom. Slava je odložio makaze i učtivo se obratio mušteriji.

    – Milanče, je l’ se ne ljutiš da napravimo kratku pauzu? Hteo bih da Šumadinca izbacim napolje, a onda bi valjalo zapaliti jednu. On će da mi skrnavi – Zid slavnih.

    – Nemoj, Slavo, k’o boga te molim, preklinjao je Milan. Vidiš na šta ličim ovako napola ošišan. Nije čovek mislio ništa ružno. Je l’ tako da niste, gospodine?

    – On će meni Bajdena pored Đokovića da kači! Pa je l’ ti znaš da ja Noleta volim više i od Nikole Tesle! Za ovakvu uvredu možeš da se iskupiš samo ako odeš do Jasenka i doneseš nam burek, bio je oštar berberin.

    – Meni ne treba burek, samo završi šišanje, kumim te, vapio je Milanče iz berberske stolice.

    Zadovoljan što je provokacija uspela, prihvatam ulogu krivca i donosim traženi burek.

    – Mnogo sam zgrešio, Slavo, pa sam i jogurt uzeo ne bih li se bar malo iskupio. Nego nešto ti se nakrivio Tito na zidu. Ako imaš selotejp mogu da ga prilepim.

    – Ne diraj ništa, dosta si ti danas uradio. Toliko si me iznervirao da sam Milančetu umalo uvo odsek’o!

    U znak pokajanja za svoja nedela, servirao sam doručak za svu trojicu. Pošto je preživeo šišanje, Milan mi je pružio ruku i predstavio se. Kaže da u Americi radi kao agent za promet nekretnina, a u zavičaju je bio profesor istorije.

    – Dobro, Milanče, progovorio je brica između dva zalogaja. Ovaj Dan predsednika mi baš ide na živce. Ako ga mi kao podanički narod nismo usvojili otkud Amerima ideja da odaju počast tim prevarantima? Da li se još negde proslavlja President’s Day?

    Milana je pitanje zateklo u nezgodnom trenutku jer je upravio zagrizao burek izdašno ga zalivajući jogurtom. Žvakao je jako, a onda odgovorio mlako.

    – Poljska ima svoj Dan predsednika koji se slavi 22. decembra, Holandija obeležava Dan Kralja (Koningsdag) 27. aprila dok Gana slavi Dan osnivača u čast Kvame Nkrumaha i drugih lidera nezavisnosti.

    Uprkos intenzivnom razgovoru, moji drugari su očas posla smazali burek iz pekare „Balkan”, a ja sam po kazni morao da pokupim ostatke sa improvizovane trpeze. Ponesen pričom o praznicima, pred očima su oživele slike veličanstvene proslave Dana ustavnosti u našoj zajedničkoj domovini. Pitao sam se da li i drugi narodi obeležavaju ovaj praznik. Milanče je imao spreman odgovor.

    – Norveška ga slavi 17. maja u čast usvajanja Ustava iz 1814. godine. U Južnoj Koreji se obeležava 17. Jula, kada je 1948. godine usvojen prvi ustav posle razgraničenja sa Severnom Korejom. U Japanu, 3. maja, u čast najvišeg pravnog akta iz 1947. godine. Ovaj dan je deo „Zlatne nedelje” kada Japanci odaju počast miru, slobodi i demokratiji.

    Tokom časa istorije u berbernici brice dođoša nije se pojavila nijedna mušterija. Majstor Slava se silom prilika našao u poziciji da ispoštuje praznik nove domovine i odlučio da ranije zatvori radnju. Siti i napiti krenuli smo kući. Uživajući u blagodetima prazničnog saobraćaja pokušao sam da zamislim šta bi se dogodilo da se danas sretnu američki i srpski ustavotvorci. Šoferšajbna se pretvorila u mentalni ekran na kome se projektovao distopijsko-fantastični film bez pevanja i pucanja. 

    U uvodnoj sceni, kvartet neobično odevenih muškaraca sa galerije Skupštine Srbije prelazi u poslanički restoran. Čudna kombinacija filmskih likova. Tu su Džordž Vašington, Lazar Teodorović, Tomas DŽeferson i Dimitrije Davidović. Zauzeli su mesto u uglu restorana, pogledali jelovnik i grdno se obradovali cenama. Naručili su MB pivo „svetsko a naše” i brdo ćevapa za meze. Srbija je ovo, brale, nije red da gosti bistre politiku na prazan stomak. Komentarisali su opšti cirkus kome su upravo prisustvovali u skupštinskoj sali i prešli na manje pikantnu temu.

    – U vašoj skupštini sam se osećao kao u našem Kongresu. D’ izvinete, replicira lud zbunjenom. U Americi je još uvek na snazi Ustav koji smo osmislili u Filadelfiji 1789. Tokom poslednjih 235 godina doneli smo 27 amandmana i prilagodili ga modernim vremenima. Ali šta to vredi kada ga krše kako im se prohte, žalio se Vašington.

    Laza je želeo da naruči novu turu, ali ga je konobar sve vreme ignorisao.

    – Vi Ameri ste baš zatucani, počeo je Mita Davidović svoju besedu. Mi smo za mnogo kraće vreme promenili 13 ustava, a amandmane smo prestali da brojimo na Vidovdan 1921. godine.

    – Mene brine što ni predsednici ne poštuju ustav, rekao je zabrinuto Džeferson. Tramp tamani emigrante kao zečeve, a Bajden bombarduje kad mu se prohte, ponekad lično, a još češće preko one stvari tj. saveznika.

    – I u nas je ista situacija, nadovezao se Teodorović, ovaj šizoje zajašio kao da mu je Srbija dedovina. Umesto da deli ordenje, krcka platu i ne radi ništa, on prigrabio vlasti i bukvalno o svemu odlučuje.

    Pivo još uvek nije stiglo, pa je ustavotvorce počela da hvata nervoza. Taman kad su hteli da se pobune, umesto konobara
    pojavio se bezobrazno visok muškarac pesedesetih godina, sa izrazito naglašenim usnama i naočarima koje je kažiprstom non stop podizao prema obrvama.

    – Gospodo, dobar dan vam želim. Samo da znate da za vas piva više nema, odbrusio je gostima za stolom u ćošku.

    – Izvinite, ali to nije vaša nadležnost. Molim vas, pošaljite nam konobara. Nemamo mi šta s vama da razgovaramo, pobunio se legalista DŽeferson.

    – Ja ovde donosim sve odluke, a vi ako vam se ne sviđa potražite drugu kafanu, odbrusio je dugajlija.
    – Ali to nije po zakonu.
    – I? Pa, seirio se autokrata.
    – Zašto nam to radite, vi moćni čoveče, pitao je Vašington.

    – Ova dvojica nemaju nikakvo pravo da o ustavu govore, rekao je vrhovni stručnjak pokazujući na Lazu i Mitu. I zato me nikada nije sramota kada oni, koji su najgori među nama, takve reči koriste i takve izraze govore. Za mene je važno šta će ostati iza nas i hoćemo li ostaviti budućnost za našu decu. Živela Srbija, odbrusio im je na kraju svog izlaganja. 

    – A sada me ostavite na miru, vidim onog košarkaškog trenera za šankom. Treba i njemu da održim lekciju.

  • BRICA DOĐOŠ: GOVORI „SRBBGLISH“ DA TE NIKO NE RAZUME

    Omiljena šala mog pokojnog dede, inače strasvenog enigmate, bila je duhovita doskočica koja u sebi sadrži lingvističke i erotske elemente. Vic „s bradom“ koji su odavno prekrili mahovina, snegovi i šaš, glasi otprilike ovako: „Rešava intelektualka ukreštene reči i pita mlekadžiju Miladina: „Povrće sa četiri slova počinje na „K“?“ Miladin se malo zamisli a onda promuca: „Ku… Kupus!“ Dama je bez uspeha pokušala da uklopi traženu reč: „Ne može da mi stane Miladine!“, požali se razočarano. „Će ti stane gospoja ako uzmeš manju glavicu!“, objasni mlekadžija kao iz topa. Bilo je to vreme kada su penzioneri rešavali ukreštene reči, roditelji čitali knjige a deca se zabavljala uz obrazovni televizijski program. 

    Kada sam imao četiri godine već sam znao čitam i pišem, ne zato što sam mnogo pametan već sam odrastao u zlatno doba školskog TV programa, uz Kiku Bibić i emisiju „TV Bukvar“. Kasnije, maternjem jeziku su nas učili junaci emisije „Lasno je naučiti nego je muka odučiti“ da bi posle crtanih filmova sve to začinili nezaboravni glasovi spikera TV Dnevnika – LJiljane Marković, Dušanke Kalanj i Miodraga Zdravkovića koji su svake večeri držali javni čas savršenog izgovora. Godine prolaze, od unuka sam i sâm postao deda i bio bih najsrećniji da je sve ostalo isto „kao u moje vreme“ – ali nažalost nije! Malo po malo, srpska lingvistička svakodnevica svakim danom postaje sve tužnija. Mladi ne mare za svoj jezik a fond reči kojim raspolažu iz generacije u generaciju je sve oskudniji. 

    Pošto živim daleko od rodnog kraja, osećam potrebu da održim vezu sa meternjim jezikom. Redovno čitam knjige naših autora, gledam domaće filmove i serije a nedavno mi je na pamet pao i obrazovni program sa početka ove priče. Zahvaljujući internetu i mi emigranti smo u mogućnosti da gledamo program naših TV stanica. Umesto knjige dohvatio sam daljinski upravljač i grdno se pokajao. Menjajući kanale pokušao sam da izbegnem predsednika, „Zadrugu“, novokomponovanu muziku i zasedanje Skupštine. U potrazi za obrazovnim programom naleteo sam na emisiju zabavnog sadržaja. Na ekranu gologuza pevaljka razgovara sa feminiziranim voditeljem koji malo, malo pa vrcka desnom rukom dok levom popravlja frizuru. Na molbu cakanog „novinara“ da kaže koju reč o svom poslednjen nastupu, pop zvezda je odgovorila na sledeći način: „Posle finalizovane edukacije sa lajf koučom, šerovala sam performans na fejsu. Fanovi su lajkovali kao kerjzi pa sam u bekstejdžu izneverovala koliko sam transparentna! Odmah sam po difoltu kreirala kasting densera sa kul stajlingom koji su mi uprkos hejterima doneli satisfakciju. Ako guglate moje ime, ovaj klip će da papap na vašem displeju pod uslovom da vam lap top ne krašuje.“ Iznerviran „jezičkim genocidom“ razmišljam kako bi na ovu besedu reagovao moj divni profesor lingvistike Đorđe Paunović? 

    Gasim televizor! Sve bih dao ovo nisam čuo ali šta je tu je, valja zaboraviti verbalnu papazjaniju napupele starlete. Napuštam kuću u nadi da ću prevariti mozak i misli usmeriti na drugu stranu. Čitam putokaze, nazive ulica, prisećam se brzalica, bajalica… ali slaba vajda, glas pevačice i dalje mrsi moje moždane vijuge. Setio sam se Slave berberina koji još uvek nije zaboravio svoj maternji jezik začinjen umilnim banatskim akcentom. Iskreno, brica od mene kao mušterije nema velke vajde pa sam kupio 200 grama kafe koliko da ne odem praznih ruku. Petak je, kasno popodne a u berbernici uobičajena gužva pred vikend. Pozdravljam prisutne i pošto se u radnji osećam kao kod kuće, pristavljam lonče da obradujem bricu svežom kaficom. Slava je pažljivo oblikovao zuluf gospodina Ostoje koji je ćaskao sa berberinom. Iznenada, u diskusiju se uključio i Rale, „elegantni šmeker“ u trenerci, s velikim zlatnim krstom oko vrata. Pažljivo sam sipao kafu iz crvene džezve, stavio ratluk na tacnu i spustio pored oštrih berberskih makaza. Za to vreme vodio se nazovi razgovor. 

    Ostoja: Naš’o sam jednog zemljaka što radi čip morgidž pa sam refinansirao kondominijum. Rentam ga da tenantima pa mani stavljam na akaunt. Dobro nam dođe kao ekstra inkam.

    Rale: To ti je smart. Ja sam morao da kancelujem tikete koje smo bukirali za vakejšen. Bos mi promenio šiftu i odbio da skedžueluje dejs of.

    Slava: E jeste džukela!

    Rale: Pravi je hejter Slavo. DŽelouz je što pravim haj satnicu. Sa overtajmom zaradim više od njega.

    Ostoja: Mi muku mučimo s dejkerom. Žena je uzela ekstra part tajm džob a ja čim završim šiftu u šopi odem do jednog inšurens ofisa ‘de radim k’o sekjuriti. Tako nam Stefana i Ešli uvek pokupi bejbi siterka. Mi se trudimo da decu often viđamo… Bar dva tri puta svakog vika.

    Slava: Znam Ostoja, samo pazi da ih ne razmazite!

    Ostoja: Deca su mala ali razumeju da mi ovoliko radimo za njihovo dobro. Tako mora da bude sve dok ne otplatimo morgidž. Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njima pa smo ih ovog samera vodili tri dana na oušen. Ima tu mač talasa, mnogo više nego na našem moru.

    Rale: Bolje je da čovek radi nego da se druži sa našim ljudima.Oni uglavnom vole da mejkuju fan od nas koji smo nešto uradili u životu. Ko im je kriv što ne znaju da ostvare sukces kad im ova zemlja već daje čens. Dobar sam samo sa jednim kolegom koji radi sa mnom u storu i vrlo je polajt. Vikendom ide na pecanje pa mi u mandej ujutru donese svežu fiš. NJegovu ženu mrzi da čisti! Mi to lepo frizujemo pa svaki frajdej jedemo kad je post.

    Slava: U pravu si Rale, tradicija je jako važna a koreni su svetinja.

    Rale: Tu si rajt Slavo! Moramo da sejvujemo sve što je srpsko a naročito lengvidž.

    „Amin tu det!“, viknu Ostoja dok je ustajao sa stolice. Platio je šišanje i pohvalio majstora. „Odličan herkat Slavo, imaš zlatne hends!“

    Pošto je Rale ranije završio sa ulepšavnjem, zemljaci su zajedno napustili lokal i krenuli u nove radne pobede. Slava je udahnuo jako, popio ostatak kafe i krenuo napolje da popuši cigaretu.

    „Jel vidiš ti Šumadinac šta sve ja moram da slušam? Kad ti ovakvi dođu, šišanje bi trebalo pet puta skuplje naplaćivati.“

    Pokušavam da smirim majstora ukazujući na lingvistički trend uvođenja anglizama u morfološki sklop našeg maternjeg jezika.

    „Ajd sad ga i ti tupiš… Morfolofija ili biologija nije mnogo važno. Znam samo jedno, ako ovako nastavimo uništičemo srpski jezik a onda nam jedino preostaje da lajemo!“, poentirao je ljutito brica.

    I zaista, dok drugi narodi obogaćuju svoj jezik, smišljaju nove reči, prilagođavaju stare, uzimaju po ponešto iz engleskog ali mnogo više inoviraju, naši lingvisti se čak zalažu da termine guglovanje, lajkovanje i šerovanje uvedu u Rečnik srpskog književnog jezika. Još u vreme kada smo imali zajednički srpsko-hrvatski jezik, sa podsmehom smo komentarisali tendenciju naših komšija da koriste reči koje su u duhu lokalne kutorološke tradicije. Dok je kod Hrvata fudbal postao nogomet, šrafciger – odvrtač a paradajz – rajčica, mi smo se tvrdoglavo držali tuđica. Ako napredak nauke i tehnologije već zahteva uvođenje novih pojmova, zar nije logičnije izmisliti novu reč nego je prosto preuzeti iz engleskog? Da li je u pitanju lenjost, pomodarstvo ili nešto treće? Kroz istoriju, mnogi narodi su se suočavali sa sličnom lingvističkom dilemom ali su problem rešavali na mnogo efikasniji način. Francuzi naprimer, jezička pitanja regulišu na državnom nivou. Tako su u velikoj meri uspeli da ograniče priliv novih anglizama i zamene ih posebno osmišljenim francuskim kovanicama.

    „Poplava“ engleskih tuđica eskalirala je početkom novog milenijuma. Posle društveno-političkih promena u zemlji je postojala tendencija usaglašavanja terminologije sa stranim propisima. Tokom ove lingvističke tranzicije zaboravili smo da konsultujemo jezičke stručnjake. Ekspanzijom interneta ovaj trend je eskalirao pa je upotreba tzv. „serblish-a“ postala normalna pojava a korišćenje stranih reči nova moda.

    Naučno filozofiranje prekinuo je arizonski berberin.

    „Kada bi se Vuk Karadžić danas našao među Srbiima ništa nas ne bi razumeo. Zamisli njegovu facu da je čuo razgovor Ostoje i Raleta.“

    „Majstor Slavo, ti znaš da sam oduvek bio čovek slobodnih uverenja.“

    „Zdravo si liberalan Šumadinac, za moj ukus često i previše.“

    „Da se ja pitam, ovu dvojicu bih uhapsio po kratkom postupku! Svako ko srpski jezik tako brzo zaboravi a engleski menja po padežima za mene je jezički zločinac!“

    „Mani se hapšenja prika. Po tvojim krterijumima većina mladih u Srbiji a boga mi i polovina intelektualaca, danas bi bili u zatvoru… Znam te ‘tico, da si ti neka vlast uhapsio bi i 95 posto dijaspore! Mada, kad bolje razmislim bez ovakvih „čuvara tradicije“ bar bi krvni pritisak držao pod kontrolom!“, zaključio je brica i od muke zapalio još jednu.

  • BRICA DOĐOŠ: HEJ, PROFESORE!

    Počeo je februar, mačke pevaju a ptice se ljute što blaga arizonska zima nikako ne prolazi. Subota je prepodne a omiljeni ritual šumadijskog emigranta uprkos lošem vremenu – ne sme da stane! Od kada živim u Americi subotom ne propuštam priliku da pre podne prošvrljam po gradu. Najpre obiđem radnje a onda skoknem ili u Starbaks da popijem kafu sa našim penzionerima ili do brice dođoša na čašicu razgovora . Pošto sam dućane već obišao razmišljam kome ću se privoleti bratstvu. U kolima se čuje  NPR (National Public Radio).   To je u isto vreme moj politički „informer“ i profesor engleskog. Naime pored relativno objektivnog izveštavanja na ovoj radio stanici može se,  za razliku od drugih medija, čuti i najčistjii književni jezik. Reporter izveštava sa nedavno završenog skupa u Davosu gde su lideri savremenog sveta (na čelu sa predsednikom Vučićem) od multinacionalnih kompanija dobili zadatke kako će nam krojiti kapu tokom narednih dvanaest meseci. Onako uzgred, saopšteno je i da nas u 2024. godini iza ćoška vreba novi X virus. Tako je posle Tvitera i KOVID promenio ime u – X. Tramp sigurno krči put prema novom predsedničkom mandatu dok Bajden još uvek pokušava da shvati koju smo to novu godinu nedavno dočekali. U slobodno vreme krši ustav i bombarduje Jemen. Kako sada stoje stvari, Amerikanci će u novembru umesto izlapelog ponovo dobiti mahnitog predsednika samo malo starijeg nego prošli put. Puno je tema o kojima bi se moglo diskutovati. Ako odem u Starbaks, penzioneri će raspravljati o zdravlju a pošto mi se ne slušaju priče o prostati i o tome koliko je ko puta ustajao prošle noći odlučujem da posetim berberina.

    Parkirao sam se pored majstor Slavinog oldtajmera – „ševrolet malibu“ koji je  inače moj vršnjak. Ulazim u radnju, nema gužve. Na berberskom prestolu sedi samo jedna mušterija. Sa strane su prazne stolice, šahovska tabla i nekoliko bajatih primeraka „Politike“. 

    „Koje sam ja zubate sreće“, oglasio se majstor Slava. „Danas mi dolaze samo ćelavi kibiceri. Da ne beše doktora ne bih ni za struju zaradio.“

    Mladić koga je Slava ulepšavao naglo se okrenuo prema ulazu pa je malo falilo da ostane bez uva. Kaže da se zove Nemanja a po izgedu ne bih rekao da ima više od trideset godina. Od majstora  traži da ga podšiša „na Zemunku“. Slava ne čeka pitanje već kao iz topa objašnjava: „To u prevodu znači: Gore me ispoštuj a pozadi mi j..i kevu!“. Kažem da se u moje vreme, dok sam još imao kosu, slična frizura se zvala „Tarzanka“

    „Vidiš Šumadinac“, nastavio je berberin. „Doktor je praznike proveo u Srbiji ali se nije šišao u Zemunu nego je došao da ga Slava dotera. Nego kaži ti nama Nemanja, šta se radi u zavičaju? Jesi li nam doneo vaučere za godišnji odmor?“

    Mladić kao da nije bio raspoložen za šalu. Na pomen političke situacije u rodnom kraju sa njegovog lica je nestao je osmeh. Žustro je pojasnio da će Vučić vladati sve dok „sendvičari i vaučeraši“ budu činili većinu u Srbiji. 

    „Odavno ste otišli pa ste zaboravili kako izgleda jedan običan dan u životu glasača SNS-a.“

    Pogledao je u ogedalo, proverio šta radi Slava a onda opisao svakodnevicu svog komšije Sime sa trećeg sprata. 

    „Svakog jutra komšija ode do bakalnice po hleb, mleko, jogurt i parizer a vikendom se boga mi počasti i pecivom. Vrati se kući i uključi Pink. Sa ženom gleda Zadrugu uz obavezno navijanje za „srpsku elitu“. U vreme ručka pojedu posnu sarmu jer tako zdravije a onda dođe vreme i za TV Dnevnik. Posle redovne doze režimske propagande zajedno odlaze na spavanje gladni, srećni i politički odgovorni. A sutra – sve ispočetka! Monotiniju razbija početkom svakog meseca kada ispred pošte satima čeka da podigne penziju pošto bankama i tekućim računima ne veruje. Kada ga predsednik obraduje vaučerima oduševljeno zauzima svoje mesto u redu gde razmenjuje iskustva sa stotinama istomišljenika. NJima je džuprenje ispred pošte omiljena  zanimacija i nezaboravan provod. Da neće možda da čitaju knjige!?  Većina tih nesrečnika na godišnji odmor neće ni otići pošto nemaju da doplate ali vaučere su podigli jer su besplatni“, završio je ogorčeno svoju besedu.

    Impresioniran mladićevom analizom srpske svakodnevice, pitam koju je granu medicine specijalizirao. Nemanja odgovara da je na doktorskim studijama  fakulteta za fizičku kulturu. 

    „Difovac!“, dobacuje berberin. Ali kada završi postaće doktor… Za srce, za fiskulturu ili za rokenrol koga to još danas zanima!“

    Nemanja me je pogledao, nasmejao se i nemoćno slegao ramenima.

    „Kad majstor Slava tako kaže ko sam ja da protivrečim!“, našalio se.

    Brica dođoš nije mogao više da čeka pa je razgovor usmerio na drugu stranu. Došao je red na Slavinu omiljenu delatnost a to je abrovisanje. Napravio je mali uvod a onda onako izokola pitao studenta da li je istina to što se priča za našeg zemljaka, profesora sa Nemanjinom unuverziteta.

    „Zucka se da je dobio duple batine“, rekao je Slava nevešto. „Ne znam detalje ali ljudi pričaju…“

    Nemanja nije želeo da komentariše Slavinu opasku. Kaže da je nešto načuo ali da o tome ne voli priča jer mu je baš taj profesor pomogao prilikom upisa na  doktorske studije. Kakva bi ovo berbernica bila kada bi se tako sočna priča na samom početku okončala. Slava je preuzeo inicijativu i s guštom ispripovedao sve što je od drugih mušterija čuo.

    Naime, profesor Bojan Učenović već godinama uspešno predaje na ASU. Veoma je cenjen kod kolega i omiljen među studentima. U Bojanovom životu sve je išlo kao podmazano dok kriza srednjih godina nije učinila svoje. Kupio je crveni „korvet“ (simbol muškog klimaksa u Americi), presadio kosu u Turskoj i počeo ljubavnu vezu sa studentkinjom. Pošto profesor i njegova porodica Božić proslavljaju 7. januara, obećao je devojci da će 25. decembar provesti sa njom. Ali ne lezi vraže. Kolege sa fakulteta jevrejske veroispovesti koji Božić uopšte ne proslavljaju, rezervisali su golf teren baš za taj dan- „Em je jeftinije, em nema gužve!“, likovao je kolega Fridmen.

    Profesor Učenović je otišao sa  da igra golf dok ga je studentkinja tj.  ljuvbavnica uzalud u stanu čekala. Student Hasan koji je tog dana radio u kantri klubu na izdavanju golf opreme, obavestio je ucveljenu devojku da je njen dragi upravo stigao kako se to u golferskom žargonu kaže – do „treće rupe“. Prevarena ljubavnica odlazi do zelenih terena ovog kluba, uzima najveći štap, takozvani „drajver“ i počinje da udara po Učenoviću. Profesor je činio sve da sačuva živu glavu ali devojka nije prestajala da ga tuče. Pošto je završila posao, studentkinja je i verbalno nagrdila profesora a onda ljutito napustila bojno golfersko polje.

    Bruka je brzo pukla a informacija se još brže proširila. Učenovićeva žena je za makljažu čula tek na dočeku nove godine a drugarice su se potrudile da joj ni jedan detalj ne promakne. Sa suzama u očima odlučno je prokomentarisala: „Majko mila za kakvog šonju sam se ja udala. Da ga prebije ljubavnica i to još  pred kolegama! On će da ima švalerku smoljavko jedan a ni kod mene ne može da postigne!“ Te večeri u hotelu „Biltmor“ okupio se krem arizonske emigracije sa prostora bivše Jugoslavije. Doktori, profesori, mali i veliki privrednici… U neko doba, Bojanova žena je ustala da održi zdravicu: „Dragi prijatelji, koristim ovu priliku da vam poželim srećnu Novu godinu a mom mužu pomirenje sa švalerkom!“ Istog trenutka, okrenula se prema suprugu i odvalila mu takvu šamarčinu da je Učenović u novu godinu ušao sa modrim obrazom i zujanjem u glavi. 

    Pošto je završio priču Slava je odmah pristavio lonče za kafu a Nemanja na brzinu platio šišanje i napustio lokal. Kada je kafa bila gotova, Slava me je pozvao da igramo šah.

    „Šumadinac, hajdemo jednu brzinsku da te brica odelje!“

    Povlačili smo figure uz neprestane komentare mog rivala. Posle otvaranja imao sam bolju poziciju. Taman sam počeo da planiram napad a zvono na vratima najavilo je dolazak nove mušterije.

    „Izvolte, izvolte – obradovao se berberin pošto ga je pridošlica spasao poraza –  nova mušterija ne sme da čeka“, poručio mi je veselo.

    Muškarac u svetlim pantalonama, najskupljim patikama i sportskoj bluzi sa rukavima različitih boja, najpre nas je pozdravio na srpskom a onda se brzo zavalio u stolicu. Pošto je u pitanju nova mušterija Slava nije žurio. Izdaleka se raspitivao ko je gospodin i čime se bavi. Svaki odgovor nepoznatog zemljaka uvećavao je našu radoznalost. Zove se Bojan Učenović i predaje mikro-biologiju na univerzitetu. Izraz bricinog lica polako se pretvarao u đavolski osmeh. Odmah je primetio da je profesorova kosa presađena.

    „Sviđa mi se vaša bluza. Igrate golf?“ – pitao je kao uzgred.

    „Ja sam vam strastveni golfer!“, iznenadio se. „Kako ste znali?“

    „Pretpostavio sam zbog stila oblačenja!“, odgovorio je Slava kao iz topa a onda mi krišom namignuo.

    Proveravam telefon, žena me podseća da kupim prašak za pecivo. Nisam mogao da propustim nadrealnu scenu koja se odvijala pred mojim očima. Zanimalo me je u kom pravcu će ići ovaj razgovor. „Ostaću vala pa makar od žene batine dobio!“, prelomio sam u sebi.

    Stari lisac nigde nije žurio. Umesto da udari profesora gde je najtanji fokusirao se na Bojanovu jaču stranu.

    „Vi se verovatno razumete u viruse?“, pitao je Slava uzgred.

    „U pravu ste, to mi je uža specijalnost“, odgovorio je profesor.

    „Priča se da nam se sprema nova pandemija. Pominju neki virus X. Ako mi opet zatvore radnju nadrljao sam!“

    Profesor Učenović se trudio da umiri svog berberina tvrdeći da je reč o novom virusu koji nije dovoljno istražen i da još uvek nema razloga za brigu. Slava se zahvalio na objašnjenju a onda niotkuda izvukao novo pitanje.

    „Profesore ne bih hteo da budem indiskretan ali me zanima da li ste oženjeni?“

    Učenović je progutao knedlu, promrljao pozitivan odgovor a onda otvorio bajate novine koje su stajale pored njega. U crnoj hronici pročitao je krupan naslov: Bračno neverstvo plaćeno glavom. Profesor je zatvorio Politiku, sklopio oči i bez reči poručio brici da mu nije do razgovora. 

    Na obrazu mu se još uvek nazirala modrica.

  • BRICA DOĐOŠ – DAN REPUBLIKE

    Kada naš čovek napusti rodni kraj i ode u beli svet, sa sobom ponese dobar deo svog zavičaja. Ostavi on kuću, traktor i onaj escajg koji mu je strina donela kao svadbeni poklon ali ponašanje i mentalitet ostaju.

    Krajem devedesetih godina prošlog veka, veliki broj emigranata iz bivše Jugoslavije naselio se u Americi. Većina njih su prve godine izbeglištava proveli u zemljama zapade Evrope ali čim je potpisan Dejtonski sporazum domaćini su im otkazali  gostoprimstvo. Rahmetli Jugosloveni su se našli pred teškim izborom. Ili da se vrate u rodni kraj ne znajući koga će u svom domu zateći ili da odu u Australiju, Novi Zeland, Kanadu ili SAD. I dok su prve tri zemlje primale mahom visokoobrazovane stručnjake, u Ameriku su se doselili svi ostali. Nije to prvi put da „duševni“ američki političari primaju izbeglice iz zemalja koje su upravo „oslobodili“ do temelja. Ovaj proces počeo je pedesetih godina „uvozom“ radne snage iz Koreje, sedamdesetih iz Vijetnama da bi devedesete bile rezervisane za bivšu SFRJ pri čemu je najviše izbeglica prispelo iz BIH.

    Jedan mudar čovek reče da svaki stereotip bar osamdeset posto odgovara istini, pa su tako Koreanci mahom vlasnici prodavnica i restorana u kojima se prodaje hrana i specijaliteti azijske kuhinje, Vijetnamci drže salone za masažu i doterivanje noktiju dok su se naši ljudi našli zaposlenje u fabrikama i hotelima. 

    Od prvog talasa seobe Jugoslovena pod Slobom, Franjom i Alijom prošlo je trideset godina a žrtve bratstva i jedinstva još uvek nisu pronašli svoje mesto pod zanatskim suncem američkog neba. Nađe se tu i tamo po koji dućan u kome se može kupiti Smoki, Plazma ili kiseli kupus za sarmu, u svakom većem gradu postoji pekara sa burekom i bosanskim pitama pa čak i poneki restoran ali kada se sve sabere naši ljudi u Americi mahom rade za druge.

    U nedostatku pravog lokala gde bi na jednom mestu okupio svoje zemljake, vaš pripovedač je rešio da ga izmisli. A od svih zanata ovog sveta, odlučio se baš za berbersku radnju. Mada ako pogledate fotografiju na početku teksta, biće vam jasno i zašto. Pošto je berberin Slava Šišanski u Arizonu došao iz Kikinde svojoj  radnji je dao prikladno ime – Brica dođoš! Svi mi koji smo u detinjstvu gledali seriju „Salaš u Malom Ritu“ naučili smo dve stvari – da student nije zapalio žito i da je brica dođoš beskrajno duhovit i zabavan gospodin.

    U berbernici zatičem majstora kako na internetu čita novine iz starog kraja. Slava mi objašnjava da mu dobro dođu ove pauze da se odmori posle praznične gužve. Izlazimo ispred lokala da Slava zapali jednu.

    – Nije loše u Americi samo me nervira ovaj teror nad pušačima. Moram da se krijem k’o da sam nešto ukrao.

    Pitam kako ide posao, ko su mušterije, može li da se zaradi… 

    – Šišaju se mahom naši ljudi. Dolazi mi i nekoliko Rusa a i boga mi i desetak Amerikanaca. Ima i jedan čiča koji je tu svakog jutra. Drhte mu ruke a voli da bude sveže izbrijan.

    Nevešto konstatujem kako je sa muškarcima lako jer njima frizura nije preterano važna.

    – Grešiš prijatelju, muškarci su veoma osetljivi kada je o kosi reč iako se prave da im je svejedno. Mojim mušterijama svaka dlaka mora biti na svom mestu! Najgori su oni polućelavi koji vazda nešto zanovetaju a najlakši ovi kao što si ti. Šišam ih na nularicu i ne brinem!

    Slava je ugasio cigaretu i dok mi je pokazivao novi restoran specijalitetima etiopijske kuhinje na prkingu ispred berbernice se zaustivio mercedes, crvene boje i friške godine proizvodnje. Krupan muškarac u ranim četrdesetim izlazi iz automobila u velikom stilu. Zaključava svog ljubimca i uz obavezni klik aktivira alarm. 

    – Zdravo Nedjeljko, uđi da te majstor Slava dotera k’o mladu za udaju!

    – Sretan parznik ljudi!, oglasio se vlasnik mercedesa.

    – Misliš na Srpsku novu godinu? Ne slavim ti ja to prijatelju! Mnogo je tih praznika brate slatki. Prošle godine mi doš’o jedan Kinez u februaru. Kaže da ga podšišam za Novu godinu. Mislio sam da me zajebava a posle čujem da oni svoju proslavljaju dok se mačke oko plota jure. Ko će to da pohvata!

    – Ma Dan Republike Srpske Slavo!, meni je to najvažniji praznik!

    Nedjeljko je seo u magičnu stolicu u kojoj su sva čuda moguća pa čak i da i ovaj zemljak postane lepotan. Iskusni brica postavlja kratka pitanja kako bi od mušterije izvukao što više podataka o našim ljudima u Arizoni. Nije čudo da frizerski saloni oduvek slove kao manufaktura najrazličitijih abrova. Tu se sazna ko koga i koliko puta. Da li zemljak bije ženu i koliko para u zavičaj šalje. Pošto je izogovarao rodbinu, prijatelje i komšije, Nedjeljko nas upoznaje sa događajem koji mu je prethodne nedelje doneo brojne nedaće.

    Naime, 9. januara kada je u Banjaluci odlikovan Baja Mali Knindža, Nedjeljko je u svojoj kući organizovao poroslavu Dana Republike Srpske. Okupilo se društvo malo ali odabrano. Došao je kum Jovo poreklom iz Dobrinje, rodica Milica iz Prnjavora, bratić Vidak iz Bijeljine a nešto kasnije im se pridružio i šogor Božo iz Šargovca. Domaćica Cvijeta spremila je sve po redu: prvo mezu, pa trahanu, kljukušu i druge pite dok je rodica umesila svežu maslenicu. Glavno jelo pripremano je u dvorištu. Kućnog ljubimca praseće samoispovesti, ljuti Krajišnici su po običaju natakli na ražanj. Bio je to drugi nazimak koji se tih dana kočoperio sa praznične trpeze. Rođaci su se okupili oko ognjišta koje je još uvek bilo mlako od božićne lomače. U uglu dvorišta, odmah pored bazena, vatra je milovala krmačinog sina dok su nezvanični ambasadori Milorada Dodika u Americi nazdravljali uz dvanaest godina staru rakiju „Strujni udar“ koju je Jovo dobio od rođaka iz Prijedora. Napredak tehnologije omogućio je veseloj družini da na lap topu odgledaju svečanu sednicu Skupštine RS i prokomentarišu trenutnu političku situaciju u svetu. Pošto je rakija u flaši polako nestajala sa informativnog programa prešlo se na zabavno-muzički. Prase je polako dobijalo žućkastu boju a slavljenici rešili da na sveti dan odaju počast odlikovanom estradnom umetniku. Sa muzičke linije od dvesta vati čuli su se – The Greatests Hits of Baja Little Kninja: „“Krajina gori, Srbin se bori opet granate moj dragi brate / topovi ječe, rane se leče ognjište moje, svetinja to je!  / Krajino, Krajino, krvava haljino o mili rode, evo slobode!“ 

    – ‘Ajmo sad onu moju matere ti, zamolio je Božo.

    „Kad je struju izmisljao Tesla Ameriko, sisala si vesla / Srbin ima fore i fazone nevidljive ruše avione / Mi junaci, a oni ludaci ko je kakav vidi se po faci / Srpske trube mrze saksofone, srpsko nebo NATO avione / Olbrajtova, mani se Kosova to je sveta zemlja Srbinova!“

    – Braćo danas je i treći dan Božića, valja nam otpjevat jednu religioznu!, umešao se domaćin.

    „Dobro jutro, kućo stara, evo sedmog januara / pod nogama škripi slama stigo Božić, blago nama! / Dok na stolu gori svjeća, prošlosti se baba sjeća / e kada je, priča baka bilo cura i momaka!“

    – E jes Bajo car, svaka mu k’o u Dodika!, likovao je Jovo dok je cedio preostalu rakiju iz flaše.

    Za to vreme, žene su u kući privodile kraju pripremu đakonija. Kada su na red došli salčići i drugi sitni kolači nestalo je grejanja. U Arizoni se zime blage ali je grejanje u januaru ipak neophodno. Gospođa Cvijeta koja je u svoje vreme proglašena za prvu pratilju na izboru za Mis Bijeljine, istrčala je u dvorište.

    – Nedjeljko, ne grije u kući! Samo ladno iz zidova puše!

    Ranije bi u ovakvoj situaciji pozvali majstor Ratka koji je još u starom kraju stalno nešto prčakao oko struje ali se po dolasku u Ameriku izbezobazio pa je naplaćivao kao da ga je Tesla lično podučavao. Pronašli su broj servisa a pošto Nedjeljku engleski nije bio jača strana zamolio je sina gimnazijalca da pozove majstora. 

    Nije prošlo ni sat vremena a na vratima se pojavio krupan crnac sa torbom u ruci koga su žene za svaki slučaj poslale u dvorište kako bi mu domaćin dao instrukcije.

    – Jooo al’ je garav k’o da su ga kroz odžak provlačili!, prokomentarisao je Božo.

    Malo rečima a više rukama, Krajišnici su objasnili majstoru da bi valjalo grejanje opraviti.

    – Ali prvo rakija, taki je u nas red! Živeli Garo!

    Mladić se našao u čudu ali je shvatio da se ovakvim mušterijama ništa ne odbija.Posle treće zdravice Karadžiću i Mladiću usudio se da stidljivo postavi pitanje.

    – A zašto ste ubili prase?

    Veselo društvo iz ćoška dvorišta prasnulo je u smeh. Nedjeljko je utišao muziku i autoritativno pozvao ženu.

    – Cvijeto, pošalji malog dolena do Volmarta da kupi grijalicu a mi ćemo majstoru objasnit neke stvari.

    Nasuli su mu novo piće i shodno svojim lingvističkim mogućnostima sve potanko razjasnili. I da su Srbi najstariji narod, i da je sramota što su Amerikanci podržavali „ustaše“ i „balije“ te da bi i sam trebao da se stidi što je dozvolio NATO bombardovanje Srbije.

    Tamnoputom majstoru ništa nije bilo jasno ali ga je radovalo što ne mora ništa da popravlja. Nedjeljko mu je dao sto dolara za dolazak a njegovo je da sedi i pije s njima.

    – Tako se u nas praznici slave a i nije red da radiš na crveno slovo!

    I pored odlične fizičke kondicije, majstor je posle sedme rakije završio na kauču u dnevnoj sobi dok je proslava pored bazena postala još intenzivnija. U neko doba, komšije su zbog glasne muzike pozvale policiju. Čuvari reda i mira čudom su se čudili. Vatra u dvorištu, polovina praseta se još pušila na ražnju dok su ostatak slavljenici već slistili. Sve bi prošlo samo sa upozorenjem da jedan od policajaca, koji je inače uvek gurao nos gde mu nije mesto, nije spazio crnca na kauču. Mastor je na sebi imao uniformu na kojoj je pisao naziv kompanije „Star Light Electric LLC“. Namćorasti pandur je radio stanicom nešto proveravao a onda se obratio kolegi koji je prihvatio da s domaćinom nazdravi Momčilu Krajišniku.

    – Kolega, izgleda da smo pronašli nestalu osobu!, bio je ozbiljan NJuškalo, električar kompanije „Star Light Electric LLC“ kome se od jutros gubi svaki trag leži bez svesti u dnevnoj sobi!

    – Ma nije on bolan nestao, objašnjavao je Nedjeljko, samo se malo napio! Mada nije ni čudo, jaka je ova „strujevača“!

    Policajcima su bili u čudu dok im domaćinov sin nije sve objasnio. Organi reda su onda probudili crnca, javili njegovim šefovima da je pronađen i u vidu lastinog repa napustili proslavu Dana Republike Srpske u Arizoni.

    Majstor Slava je pažljivo saslušao mušteriju. Pre nego što je skinuo peškir s Nedjeljkovog vrata pokvasio mu je kosu i napravio razdeljak na sredini glave.

    – Nego da te pitam Nedjeljko, oglasio se berberin, ti si verovatno za Vučića?

    – Joo pitanja, pa za kog’ ću drugog bit’ čovječe!?

    – Jesi li glasao na srpskim izboraima?

    – I ja i cjela familija kako iz Arizone tako i iz Krajine!, odgovorio je ponosno.

    „Eh što ne reče ranije!“, pomislio je brica dođoš.

  • ĆORAVA KUTIJA

    Neka priča ko šta hoće ali Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je oduvek bio čovek od reči. Više od godinu dana opozicija traži izbore a predsednik, zauzet obnovom i izgradnjom zemlje, nikako nije stizao da ih raspiše. Kada je svečano otvoren i bankomat u Karavukovu, Vučić je zašiljio plavjaz i ispunio zahtev opozicionih stranaka. Razapet između obaveza i TV nastupa, „Aleksandar od Srbije“ je na trenutak smetnuo s uma da ga je nedavno napustio Asaf Eisin koji je posle savetničkog opštenja sa srpskim narodom odlučio da usreći svoje zemljake u Izraelu. Da ga Asaf nije napustio sigurno bi podsetio predsednika da se vanredni izbori ne raspisuju ako nisi sasvim siguran u pobedu. Vučić se u početku uzdao u medije, penzionere i ostale kapilarne glasove ali se jednog dana preračunao i zaključio da je optimizam bio preuranjen te da je fotelja počela da se ljulja a apsolutna vlast polako kruni.

    KRALJ IBI IZ NAŠEG SOKAKA

    Sedi tako Alek u svom kabinetu, brine brigu i analizira trenutnu situaciju: „Šta je to sa tim mojim narodom? Zameniću ga za neki nov, šta će mi polovan narod, zamenim to pa koliko dobijem, nije važno… O, narode… Moj narod je pretežno poljoprivredno-stočarskog, kafilerijskog tipa… Oho, bože, šta neće glava da nam pati, samo da se ne zarati… Oj, narode… Kakvi glasovi, kakvi intenziteti glasova, kakva snaga intenziteta glasovnih mogućnosti u ovom trenutku razvoja. Neću da menjam narod ipak, neka ostane, tak’i je kak’i je…“ – možda ga eventualno samo malo dopunim? (Alfred Žari: „Kralj Ibi“)

    U tom trenutku je zazvonio telefon. Mile Dodik je velikodušno ponudio rešenje: 

    – Ajd’ bolan ne budali, pozajmiću ti ja moj narod a ti ako me se setiš na dan izbora u RS setiš a ako ne biće mi zadovljstvo što sam pomogao jaranu! Ja tebi glasače a ti meni Vulina. Čist račun duga ljubav!

    Predsednik je spustio slušalicu, izašao na balkon Predsedništva, zamolio najboljeg prijatelja da mu izmasira leđa i kroz uzdah pitao Malog:

    – Šta da radim Siniša, doktore moj najdraži? Blokirao sam nezavisne medije, falsifikovao izborne liste, mesecima se nisam skidao sa naših televizija. Uspeo sam da raspišem lokalne izbore samo u nekim opštinama kako bi mogli da razvozimo sendvičare po Srbiji. Ucenio sam sve članove SNS-a i zaposlene u javnim preduzećima. Grdne pare sam iz budžeta podelio narodu kako bi me više voleo. Vučko, Krlo i Bokan su dobili hemoroide od silnog sedenja na Pinku. U biračke spiskove smo ubacili i mrtve i one koji su otišli u inostranstvo. Hiljadama ljudi smo obezbedili lažna prebivališta i opet nemamo dovoljno sigurnih glasova!

    – Ništa šefe, prihvati Dodikovu ponudu a ja ću da pozovem Grbovića da ih smesti u Arenu.

    – Možemo li verovati Grbavom, ipak je on partizanovac?

    – Voli Grba Partizan ali mu je lova draža. Nego, nešto sam razmišljao…

    – Slušam Dr. Mali.

    – Po našem Ustavu Kosovo je još uvek Srbija a svi punoletni građani su po zakonu birači. Srbi sa Kosova glasaju u Raškoj, Kuršumliji, Tutinu… Kako bi bilo da u spiskove ubacimo braću iz Republike Srpske umesto Albanaca? Ko će to da proverava?

    – Plašim se da Kurti ne provali ali mi se sviđa kako razmišljaš!

    – Lako ćemo s Aljbinom, priznaćemo kosovske tablice i mirna Bačka!

    – A boga mi i Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, našalio se šeretski predsednik.

    JEŽA U LEĐA

    Posle ovog razgovora Vučić je naglo promenio raspoloženje i od odmerenih izjava u kojima se pribojavao izbornih rezultata najednom postao krajnje optimistačan. Najavio je najubedljiviju pobedu SNS-a ikada!

    Rečeno, učinjeno. Narednih dana počela je „Seoba Srba pod Vučićem, Dodikom i Malim“. Ubrzano je izdavanje ličnih karata stanovnicima Republike Srpske koji su automatski dobijali i prebivačište u Srbiji. Prema poslednjim podacima oko 43 hiljade ljudi naknadno je dodato u biračke spiskove pa su Banjalučani glasali u Beogradu, Čačani u Kraljevu a cela Vojvodina u Zrenjaninu. Pošto Zvezda i Partizan te nedelje nisu igrali utakmice Evro lige glasači iz RS smešteni su u beogradsku Arenu gde su kao aktivni statisti glumili u filmu „Velika prevara“. Svakom od njih plaćeno je 150 eura za glas, plus sendvič i troškovi puta. Dnevnica za koordinatore u Areni bila je osam hiljada dinara a za vozače jedanaest hiljada dok je gorivo plaćano iz fonda lokalne samouprave. 

    Izbori su održani u režiji najvećeg političkog mešetara koji je izborni inženjering u Srbiji doveo do savršenstva. Cele godine, Vučić je preko svojih skupštinskih papagaja obećavao da lopovi poput vlasnika 619 miliona, zeta iz Aleksinca i secikese iz Šapca nikada neće doći na vlast. Da bi održao reč a poznato je da on nikada ne laže, predsdnik je morao da pokrade izbore.  

    Nekoliko sati po zatvaranju birališta, Aleksandar Vučić je proglasio pobedu i pozvao proroka iz Pančeva na saradnju. Na najsmešnijim izborima u istoriji čovečanstva kakvih nema ni na Fejsbuku, pokret doktora Nestorovića osvojio je skoro 5 procenata glasova i najednom postao važan faktor u podeli vlasti i potencijalni ministar vanzemaljskih poslova. Opozicija se po običaju ponašala kao žena notornog alkoholičara koji je obećao da više neće okusiti ni kap. Članovi koalicije Srbija protiv nasilja naivno su verovali da će baš ovi izbori iz nekog razloga biti pošteni. Dok su naprednjaci slavili uz Dačićevev hit: „Iznad Tešnja zora sviće raduj nam se predsedniče!“, opozicija je i dalje prebrojavala glasove. Do ponoći su se čudili, od ponoći kose čupali a pred zoru se najzad oglasili saopštenjem o nezapamćenoj izbornoj krađi. Sledećeg dana počinju protesti ispred RIK-a, štrajk glađu nekih poslanika i dobro poznate reakcije predsednika. Poput seoskog đilkoša koji se na svadbi dokopao mikrofona, Vučić je cinično poručio da su protekli izbori bili „najčistiji do sada“ i dodao: „Zameraju nam što su građani Republike srpske glasali u Beogradu. Da! I?“ Slično je izjavila i Ana Brnabić uz prikladnu erotsku basnu o tome „kako jež voli ježa“. Na ovaj način i predsednik i premijerka su javno priznali izbornu krađu. Ili u prevodu na ezopovski jezik elokventne premijerke – ne lipši magarče do zelene trave! U aspolutističkom režimu ruganje autokrate svom narodu je uobičajena i diktatorima omiljena pojava.

    SUZAVCEM PROTIV ISTINE

    Isprovocirani građani su nastavili sa protestima ispred RIK-a a onda odlučili da sa balkona Beogradske skupštine proglase izbornu pobedu u glavnom gradu. Predesdnik je izveo policiju i žandarmeriju koji su suzavcem i pendrecima održali javni čas demokratije u srpskoj prestonici. Tokom ove sramotne „kristalne noći“ u režiji Aleksandra Vučića uhapšeno je tridesetak demonstranata koji su optuženi za „rušenje ustavnog poretka Republike Srbije“. Te noći, predsednik se s jabukom u ruci i mržnjom u očima obratio građanima porukom da su država i njen demokratski poredak zaštićeni od unutarnjeg neprijatelja. Istog trenutka, nepisanim dekretom režimski mediji su u svoj propagandni rečnik uveli novu sintagmu – Mejdanizacija Srbije! Vodeći mislioci okupljeni oko Informera i Pinka danima su iznosili saznanja ruske obaveštajne službe da opozicija u saradnji sa zapadom priprema državni udar aludirajući na proteste koji su održani u Kijevu od novembra 2013. do februara 2014. Tokom ovih demonstracija protiv proruskog režima u Ukrajini poginulo je 118 ljudi i povređeno više od 2.500.

    Zašto Aleksandar Vučić i njegovi „proktolozi“ tako uporno insistiraju na „ukrajinizaciji Srbije“? Da nije možda u planu još žešći napad na demonstrante posle koga bi se brojale žrtve kao što je bio slučaj tokom „Majdan revolucije“? Ili još gore, ako dođe do promene vlasti u Srbiji, čeka li nas ruska invazija? Kada neko umisli da je Putin, sva su čuda moguća! A narod? Narod neka sam odluči jer ako im je dobro, onda ništa!

    I za kraj, reč dve o štrajku glađu nekih članova koalicije Srbija protiv nasilja. U istoriji političke borbe ovaj vid protesta se uvek smatrao najvišim moralnim činom  ličnog žrtvovanja protiv nasilja režima. Pošto ogavne šale Vučićevih glasnogovornika ne zaslužuju pažnju zanimljiva je rekcija običnog sveta. Najčešći komentar sugeriše da je ovaj drastičan korak suvišan i neracionalan – rekoše pobornici racionalizma koji su Miloševića trpeli trinaest i Vučića dvanaest godina. 

    Stihovi koji slede posvećeni su Mariniki Tepić, hrabroj ženi koja u opštem cirkusu nije prihvatila da igra ulogu klovna:

    Naš vek će proći, otvoriće se arhivi,

    Sve što je bilo skriveno od nas,

    Sve što u istoriji od laži živi,

    Pokazaće svetu i slavu i užas.

    Bogova raznih potamniće lik,

    Koliko bede skrivao je vek,

    Ali taj što je bio zaista velik,

    Ostaće velik zauvek.

    (Nikolaj Semenovič Tihonov)

  • NOVOGODIŠNJA BAJKA

    Priče, bajke i lgende o Deda Mrazu, Santa Klausu ili Papa Noelu datiraju iz  davnih prošlih vremena, preciznije još od IV veka. Mnogi književnici su pisali o bradatom deki koji koji za samo jednu noć uspe da poklonima obraduje mališane širom sveta jer dobrica u crvenom kaputu ne haje puno za pol, rasu i nacionalnu pripadnost. Za njega je svako dete podjednako važno, vredno i čovečanstvu dragoceno. 

    Jedan lenji novinar dobio je redkcijski zadatak da za novogodišnje izdanje svog magazina napiše članak o najpopuarnijem bradonji na planeti. Suprotno narodnoj poslovici da sve što se mora nije teško, muku je mučio kako da započne svoju priču. Skuvao je kafu, izneo grickalice a na kraju je inspiraciju potražio i u duploj dozi napitka proizvedenog u Rubinu. Od svega toga nažalost nije bilo velike koristi. Nervoza je rasla dok su ideje nestajale u tmini pretpraznične noći. Iz očaja je uključio televizor gde mu se sa svih kanala obraćao lično predsednik države. Novinar je pažljivo slušao mudre reči vođe nacije a onda mu je sinulo kako da počne svoju kolumnu. Zavrnuo je rukave na džemperu ukrašenom novogodišnjom jelkom i irvasima i počeo da kuca: 

    Deda Mraz je sedeo za pisaćim stolom i čitao pisma sa novogodišnjim željama mališana širom sveta kada je gospođa Klaus unela kafu i domaću rakiju sa Severnoog pola. Spustila je poslužavnik i saopštila mužu da ga traži jedan gospodin. 

    – Ko bi to mogao biti?, prokomentarisao je deda preko okruglih naočara, nadam se da nisu urgencije u vezi poklona! A i taj gospodin je baš sada morao da dođe kad’ smo planirali da zajedno popijemo kaficu. Dobro, pusti ga neka uđe, nema nam druge. 

    Par minuta kasnije, na vratima se pojavio visok muškarac, uredno začešljane kose sa napućenim ustima kao da ih je botoksima pumpao. „Boze me oprosti, ovaj izgleda kao stareta!“, pomislio je domaćin.

    – Dobro veče gospodine Klaus, ja sam Alan Vulf predsednik jedne male ali hrabre zemlie koja ne sme da stane. 

    – Dobrodošli gospodine Vulf, kako mogu da vam pomognem? 

    – Za početak mi naspite čašu vina, nešto su mi se usta osušila.

    Pošto je nezvanom gostu ispunio prvu želju, Deda Mraz je radoznalo čekao da sazna pravi razlog posete.

    – Vidite kod nas se Božić proslavlja 7. januara a poklone donosi vaš pravoslavni kolega gospodin Bata, Alan je napravio kratku pauzu, otpio gutljaj vina i detaljno objasnio svoj problem.

    Naime, predsednik Vulf ima sina koji kao i sva deca voli poklone. Roditelji su mu uvek ispunjavali svaku želju pa je vremenom postao razmažen i nestrpljiv te ne može da sačeka 7. januar.

    – Najpre sam mislio da svratite 25. decembra a onda mi pade na pamet da to i nije baš najbolja ideja pošto bi moji simpatizeri mogli pogrešno da protumače. Zato, donesite poklone mom nasledniku 31. decembra a ja ću vas bogato nagraditi!

    Dok je slušao drugu želju svog gosta, gospodin Mraz je aktivirao magični,  inreplanetarni kompjuter i jednim klikom saznao sve o predsedniku Alanu Vulfu. Čarobna baza podataka koju su vilenjaci godinama stvarali, oslikavala je pridošlicu prilično tamnim tonovima. U mladosti je bio dosta  nestašan, tukao se po fudbalskim stadionima ali ga uprkos tome vođe navijača nikada nisu volele. Završio je fakultet ali mu se nije svideo  način života običnog sveta. Nije voleo da svakoga dana ide na posao i da tamo sluša predpostavljene. Alan se kratko premišljao i na kraju pronašao idealnu profesiju za sebe. Odlučio je da uđe u politiku gde se zadržao sve do današnjih dana. Na čelo države došao je pre desetak godina i ne planira da se lako odrekne vlasti. Laže, krade i šuruje s kriminalcima. Cenzuriše medije i vara na izborima. O deci i nemoćnima brine samo kada treba da se dodvori glasačima… Deda Mraz je prestao sa čitanjem Alanove biografije. „Ovaj čovek se oduvek nalazio na mojoj listi nestašnih dečaka!“, zaključio je.

    – Rado bih vam pomogao predsedniče ali to nije moj reon. Ne bih voleo da se gospodin Božić Bata naljuti. Nego, čini mi se da vi i Novu godinu proslavljate po nekom drugom kalendaru, oklevao je deka.

    – U pravu ste, naša crkva poštuje stari kalendar, složio se Alan.

    – I moja žena koristi stari kalendar da prekrije police u špajzu, nadovezao se Sanata Klaus.

    – Niste me razumeli gospodine Mraz, mislio sam na Julijanski kalendar, pojasnio je predsednik. 

    Na ovom mestu autor novogodišnje bajke se našao u dilemi kojim putem  ići dalje. Posle solidnog zapleta, priču je valjalo privesti kraju. Logičan rasplet podrazumevao je hepiend. Deda Mraz bi se složio da predsednikovom sinu donese novogodišnji poklon uz uslov da Alan Vulf  kao običan gradjanin provede bar jedan dan među svojim zemljacima. Tada bi i sam uvideo nepravdu sa kojom se stanovnici njegove zemlje svakodnevno sreću. Predsednik bi se tada raznežio i preko noći promenio politiku. Već od Nove godine u malenoj, hrabroj zemlji koja ne sme da stane, zavladala bi demokratija, jedinstvo, pravda i ljubav među ljudima. Bio bi to idealan završetak priče koja bi se sigurno dopala čitaocima a i urednik magazina bi bio zadovoljan.

    Tok kreativnih misli autora novogodišnje bajke prekinuo je voditelj sa TV  ekrana koji je čitao vesti iz sveta. Novinar je tako saznao da su zbog negativnog stava prema izraelskoj agresiji u Gazi do sada smenjeni brojni novinari CNN-a i NBC-a kao i rektori poznatih američkih univerziteta. U Evropi, skupovi podrške palestinskom narodu su zabranjeni za razliku od onih koji veličaju agresora. Posle trećeg daška inspiracije prispelog kako iz Rubinove flaše tako i sa TV ekrana, novinar je „fabulu radnje“ ipak razvio u drugom smeru.

    Deda Mraz je poručio predsedniku da će uz odobrenje Božić Bate učiniti sve kako bi što pre obradovao malenog Vulfa. Na rastanku, Alan je popio još jednu čašu vina i predsedničkim sankama napustio Severni pol. „Težak čovek“, pomislio je bradati gospodin, „dosadan je kao tesne gaće!“ 

    Santa Klaus je pročitao još nekoliko dečijih pisama i shvatio da je došlo vreme za večeru. Pošto ga je za koji dan čekao put oko sveta gde će u svakoj kući morati da pojede kolač i popije čašu mleka koje zahvalni mališani za njega ostavljaju ispod jelke, gospodin Mraz je držao dijetu kako bi spremno dočekao nastupajuće radne zadatke. Gospođa Klaus je pripremila zelenu salatu i barenu šargarepu, umesto vina servirala mineralnu vodu a onda su uključili televizor i zajedno seli za sto. Još ni prvi zalogaj nije sažvakao kada se iz magične TV kutije oglasio se Milomir Srećković koji je tih dana prešao na javni servis Severnog pola. Svojim elokventnim i britkim glasom saopštio je važnu vest. 

    – Dobro veče Glagoljica! Odlukom Saveta bezbednosti ujedinjenih nacija ove godine će biti ukinuti i Božić i Nova godina. Otkazuje se kićenje jelki, dodela poklona i priprema ruske salate. O detaljima ove uredbe biće više reči u nastavku emisije.

    I zaista, ma koliko to neverovatno zvučalo Milomir je za promenu govorio istinu. Tokom pomenute sednice UN, delegacija Izraela je iznela argumente da proslava Božića i Nove godine u sebi nose elemente antisemitizma. Kao prvo, Jevreji proslavljaju Hanuku a ne Božić dok se Nova godina zove Roš Hašana i obeležava se 16. septembra. Drugo, Deda Mraz diskriminiše decu Izraela što je kažnjivo u mnogim demokratskim zemljama sveta. Uz podršku starijeg brata SAD koji je svojim siledžijskim metodama „ubedio“ ostale članice da podrže predlog Izraela, odluka je prihvaćena većinom glasova.

    – Koji je baksuz ovaj Alan Vulf čim sam ga upoznao ostadoh bez posla! Draga donesi mi da drmnem jednu domaću da se povratim od šoka, nervirao se Deda Mraz i sklonio tanjir sa barenim šargarepama.

    Osvanuo je 31. decembar. U naselju Belvil u prestonici zemlje koja ne sme da stane, u garsonjeri od 30 kvadrata gde živi predsednik Alan Vulf, vladala je konspirativno-praznična atmosfera. Pošto je Nova godina ukinuta, predsednik je preko poslovnih partnera na crno nabavio kostim Deda Mraza, obukao ga preko Armani odela i zakucao na vrata svoga doma.

    – Ko je?, začuo se ženski glas.

    – Ja sam gospodin Hanuka!, odgovorio je maskirani muškarac.

    -Lozinka?

    – Narod trepti kao da režim gori!

    – Sprema se oluja!

    Vrata stana su se otvorila, predsednik je oduševljeno povikao „Ho-ho-ho!“ i krenuo u susret sinu. Mališan se uplašio, rasplakao, sakrio se ispod stola i zavapio:

    – Mama, spasi me ovog zlog čike!

  • SPORTSKI PREGLED

    Praznici nam stižu, radost nose i pritisak dižu. Pri kraju svake godine ista priča. Najpre krene sezona slava sa bogatom trpezom i prežderavanjem za sve pare, onda svinjokolj nezaraženih seoskih ljubimaca i konačno prvi sneg koji po pravilu iznenadi putare u decembru. I tako dan po dan uz rakiju, pečenje, kolače, rasol i sodu bikarbonu očas posla okruži nas praznična atmosfera, ukrašene ulice i troškovi. Osim srednjoškolaca i penzionera koji su zahvaljujući predsedniku puni k’o brod svi ostali muku muče kako da sastave kraj s krajem. Uprkos svemu, dobri ljudi uvek pronađu način da obraduju one koje vole. Tako sam i ja na poklon dobio knjigu „Čudni sportovi“ autora Sola Nilmena koja je na polici strpljivo čekala svoj red. Umoran od politike, ratova i besmisla koji vlada svetom odlučio sam da se okrenem lakšim temama. Pa evo šta sam sve iz knjige saznao.

    Procenjuje se da u svetu postoji više od osam hiljada sportova od kojih je samo 200 steklo međunarodno priznanje (bože me oprosti k’o Kosovo). Tri najstarija sporta su trčanje, rvanje i gađanje lukom i strelom a najnoviji bossball (kombinacija fudbala i odbojke), pickball (tenis na manjem terenu sa specijanim reketima) i bio-ball (stoni tenis u kome se ne koriste reketi već takmičari duvaju lopticu). Kada je o neobičnim sportovima reč osvrnimo se na one najbizarnije.

    Ekstremno peglanje

    Ovo je jedan od novijih „vazdušnih sportova“ koji je pre desetak godina smislio poznati alpinista Fil Šo. Takmičari se nadmeću u peglanju na najneobičnije načine i na još čudnijim destinacijama. Pegla se svuda. U vazduhu, pod vodom, na planinama, u pećinama…

    Guranje i kotrljanje sira

    Ovaj sport je popularan u oblasti Gločester u Engleskoj gde se svake godine okupljaju najveći ljubitelji sira i bizarne rekreacije. Glavna nagrada nije novčana već pobednik dobija nekoliko kilograma najkvalitetnijeg sira. Cilj igre je da se kotur kačkavalja što je moguće pre izgura do podnožja planine. Iako na prvi pogled izgleda lako, učesnici takmičenja se dugo i ozbiljno pripremaju kako bi u dobroj kondiciji dočekali početak prvenstva.

    Zorbing

    Sport je nastao na Novom Zelandu i nalazi se na listi ekstremnih veština. Svaki igrač ulazi u providnu, gumenu loptu, vezuje se sigurnosnim pojasem i kotrlja po travnatoj takmičarskoj stazi. Prvenstvo Novog Zelanda održava se na padinama velelpnih planina gde se takmičari velikom brzinom spuštaju prema podnožju. Igra je nastala devedesetih godina prošlog veka i od tada je stekla priličnu popularnost. Ovaj koncept je usvojila i američka NASA za konstruisanje vozila koje će koristiti u istraživačkim misijama na Marsu.

    Šahovski boks

    Kao što i samo ime kaže ovaj sport je mešavina šaha i boksa. Predstavlja neobičan spoj mentalnih i fizičkih veština. Popularan je u Finskoj a ideju je prvi obelodanio Beograđanin Enes Bilalović koji je Šahovski boks predstavio u svom stripu iz 1992. godine. Finci međutim ne prihvataju Bilalovićev doprinos već korene ovog sporta vide u jednom od filmova svog režisera Ere Kokonena. Partija je inače podeljena u 12 rundi koje traju četiri minuta gde se neizmienično smjenjuju šah i boks. Pobednik je onaj koji koji prvi matira ili nokautira protivnika.

    Ronjenje u blatu

    Poslednjih dvadeset godina, Velšani se krajem avgusta zabavljaju uz ovu neobičnu sportsku disciplinu. Učesnici se tekmiče u ronjenju kroz kanal u močvari dužine 50 metara. Od obavezne opreme potrebna je cevčica za disanje i peraja za lakše kretanje kroz blato. Ronjenje u močvari je prilično atraktivan sport pa veliki broj turista tokom posete Velsu obavezno prisustvije ovom takmičenju.

    Nijedan od pomenutih sportova nažalost nije stekao širu popularost u našim krajevima ali srećom i mi konja za trku imamo ili preciznije – i Srbi folirante za takmičenje kandiduju.

    U nedelju 17. decembra, na novoizgrađenim stadionima širom zemlje, održaće se Prvenstvo Srbije u palamuđenju (palamuđenje – imenica – ničim izazvano inteklektualno izlaganje koje dolazi niotkuda i ne vodi ničemu. Demonstracija akumuliranog znanja koje nema svrhu – Vujaklija). Prvi državni šampionat u ovom popularnom sportu organizovan je 1990. godine kada je ubedljivo trijumfovala ekipa Miloš Slobodni iz Braničeva. Prvobitna ideja bila je da se šampionat održava svake četvrte godine baš kao Olimpijada ili Mundijal ali vremenom, pobednicima su se osladile titule pa su i prvenstva učestala. U narednom periodu, najbolji foliranti Srbije nadmetali su se kad god bi se šampionima to prohtelo. Tokom prvih deset godina prvenstva su izgubila takmičarski karakter jer je garant stabilnosti na terenu, veliki majstor palamuđevine i kapiten šampioskog tima, centarfor Mirin Coba sa lakoćom mlatio protivnike i levo i desno. Jedini ozbiljniji rival bio je Kurjak s Ravne gore čiji igrači su nekako odolevali do finala gde bi po pravilu doživeli ubedljiv poraz. Neprikosnovena dominacija tima iz Braničeva trajala je sve do 1999. godine kada im se najbolji igrač povredio. Do tada verni sparing partneri iz inostranstva Klempavi Toni i Pohotni Bil preko noći su okrenli ćurak naopako i na samom kraju milenijuma zagorčali život srpskom šampionu. Naime, na jednom od treninga Toni i Bil su žestokim klizećim startom pokidali ligamente slavnog centarfora i uništili Cobin meniskus. Kapiten tima Miloš Slobodni pokušao je da u poslednjem trenutku promeni pravila igre ali je već bilo kasno. Naredne godine njegov tim je poražen od reprezentacije DOS-a (Demokratijom Obmanuti Skeptici) posle čega je sportsku karijeru završio u Holandiji.

    Cobino mesto na vrhu liste strelaca nakratko je preuzeo Jova Semenka koji se od samog početka zalagao za striktno poštovanje pravila igre. NJegova dominacija međutim, nije dugo trajala jer se brzo olenjio a nekoliko puta je čak i zaspao na terenu. Ubrzo, ekipu Skeptika pojačao je cetarhalf Tadija Idol. Kao libero i stub odbrane DOS-a pomogao je svom timu da osvoji dve šampionske titule. I kada se na trenutak učinilo da sve linije u timu idealno funkcionišu, Tadija je ničim izazvan zakazao vanredno Prvestvo Srbije u palamuđenju. Te 2012. godine, Skeptike su bojkotovali njihovi navijači pa su u finalu poraženi od novoosnovanog tima SNS (Skorojevići Naše Srbije) koje su predvodili veteran Nidža Grobarov i njegov pulen Vule Parizer. Prva titula Skorojevića predstavljala je uvod u dugogodišnju dominaciju ovog tima. Golgeter Grobarov ubrzo odlazi u penziju a njegovo mesto zauzima levo krilo SNS-a, nenadmašni kapiten Vule. Za kratko vreme, Parizer je postao neustrašivi lider, strateg, toretičar, golgeter i inovator igre. Dolaskom SNS-a na čelo tabele, pravila igre su postala veoma fleksibilna. Prva promena omogućila je Skorojevićima da na teren istrčavaju u neudobnim kopačkama dok su protivnici imali privilegiju da igraju bosi. Promenjen je i način bodovanja pa je za svaku pobedu SNS dobijao svega 5 bodova dok su ostali knjižili čak 2. Tokom naredne decenije SNS je osvojio pet šampionskih titula a njihov neustrašivi lider je postajao sve bolji, lucidniji i efikasniji. Nepogrešivi reformator igre ubrzo ukida i faulove tako da je sa svojim saigračima bez ograničenja i milosti mogao da udara po bosonogim rivalima. Posle nekoliko osvojenih šampionata, Vule Parizer je nedavno odlučo da još jednom odmeri snage sa ljutim protivnicima pa je rešio da organizuje vanredno Prvenstvo Srbije koje će se održati u decembru 2023. godine. Novi stadioni koje je njegov brat sa prijateljima izgradio spremno čekaju takmičare. Ove godine, u završnu fazu takmičenja pored pored višestrukog šampiona SNS-a plasirali su se i kombinovana reprezentacija Kritikom protiv pobede, SPS (Sportiski Poltroni Srbije), OFK Portiri i klevetnici kao i ekipa DSS-a (Dobrovoljački Savez Serenada).

    Sportski stručnjaci su jedinstveni u proceni da Skorojevići Naše Srbije i ove godine važe za najveće favorite i da im je titula na dohvat ruke. Kao najozbiljniji rival pominje se ekipa Kritikom protiv pobede koju predvode iskusni vezni igrač Riđan 619 i perspektivni napadač Zet Aleksa. Ne treba zaboraviti ni SPS koji je učestvovao na svim dosadašnjim prvenstvima a koje i ovoga puta predvodi veteran Dača Pevač. Svoju šansu iz prikrajka vrebaju mlade snage koje predstavljaju Bole Portir, Marica Klevetnica i centarfor Serenade Jova Francuz.

    Igra palamuđenja u sebi sadrži elemente svih bizarnih sportova sa početka naše priče. Najbolji strelac Vule Parizer je odličan šahista a oponent Riđan 619 kvalitetan bokser. Tokom priprema ili kako ih neki zovu kampanja, sva čuda su moguća. Ima tu i udaranja u cevanice i ekstremnog peglanja a ponajviše ronjenja u blatu. S druge strane, običan svet priželjkuje da takmičenje najboljih foliranata Srbije od bizarnog sporta što pre postane normalna sportska disciplina u kojoj svi učesnici igraju po istim pravilima. Za normalnie ljude u Srbiji bio bi to najlepši novogodišnji poklon. A do tada – neka igre počnu!

  • U ZAVIČAJ KADA POĐEM JA

    Baš kao što se po rezultatima izbora budućnost zemlje poznaje tako i kvalitet putovanja često određuje lepotu godišnjeg odmora. Svako ko je bar jednom leteo na relaciji SAD – Srbija zna da prvi dan boravka u rodnom kraju uvek prolazi u nameštanju negnječenih kostiju i ispravljanju uvijenih mišića. Udobnost današnjih aviona jednaka je komforu kokošinjca u klanici živine u Podunavcima. Ovoga puta međutim, stvari su išle na ruku namćoru koji je sredinom novembra u zavičaju proveo desetak dana. Nedavno uvedena direktna linija Air Serbia, Čikago – Beograd po svemu je privlačnija od do sada jedine kojom se preko Njujorka putovalo do Amerike i nazad.   

    Najpre usluga. Namrgođene službenice iz Njujorka zamenile su nasmejane koleginice iz Čikaga. Organizacija na aerodromu odlična, predaja prtljaga bezbolna i ono najvažnije – u avionu nigde žive duše. U polupraznom „zrakoplovu“ s likom Mihajla Pupina, stidljivi putnici ležerno su se raskomotili na dva sedišta a oni malo bezobrazniji zauzeli su ceo srdnji red što u prevodu na jezik putnika namernika znači – desetočasovno spavanje kao u hotelskoj sobi. Ne postoji pošten pojedinac sa kupljenom avionskom kartom koji nije na trenutak zastao  i zahvalio predsediku Vučiću na omogućenom komforu.

    Sletanje na beogradski aerodrom, ovoga puta bez aplauza koji je do skoro bio neizbežan kada je reč o putnicima iz Srbije. Novi evropski trendovi nalažu i moderniji način ponašanja mada ruku na srce, posle ovakvog putovanja čoveku dođe ne samo da tapše već i da zaigra, zapeva i da na narednim izborima (PRO) glas-a za najbolju opciju. 

    Radovi na aerodromu ni posle pet godina nisu završeni ali sve je lepše i novije. Omiljena informacija odštampana na komadu papira uredno je zalepljena na istom mestu. Još od prošle posete na jednom od zidova u holu surčinskog aerodroma stoji sledeće upozorenje:

    „Obaveštavaju se putnici da je zbog renoviranja ovo poslednji toalet koji možete koristiti do napuštanje aerodromske zgrade!“ Kratko, jasno i informativno pa ‘ajd sad’ bato nemoj da svratiš čak i ako ti nije hitno.

    Pasoška kontrola. Policajci i carinici u predizbornom raspoloženju. Ljubazni nasmejani i po potrebi „duhoviti“. I tako, mic po mic, posle pet godina ponovo gazim po „rodnoj grudi“. Ostaje još samo poslednja deonica puta od današnje do nekadašnje srpske prestonice.

    Stižem u Kragujevac. Prepoznatljiv miris pozne jeseni, pečenih kestenova, detinjstva… Vreme idealno za nekog ko u arizonskoj pustinji retko kada ima prilike da obuče i jaknu a o kaputu i da ne govorimo. Ali ne lezi vraže, čim je zimska garderoba iz kofera izvađena spremna da se prošeta kragujevčkim ulicama krenulo je „novembarsko leto“ i pokvarilo planove baksuza iz Arizone. 

    Dolazak u rodni grad u kome me po prvi put ne čeka majka i tokom koga ne boravim u kući u kojoj sam odrastao nosi u sebi posebnu emotivnu snagu. Sećanja naviru, sentimenti luduju a otac, ćerka i prijatelji trude se da ih zaustave i usmere na prvu stranu. 

    Susreti sa dragim ljudima počinju tamo gde smo se zaustavili pre 24 godine – u „Staroj Srbiji“ sa kolegama iz „Kragujevačkih novina“. Od te davne i prilično „trusne“ 1999. godine, novine su promenile ime, kafana vlasnika a većina novinara otišla u penziju. Ono što je ostalo isto jeste dobrota, srdačnost i profesionalizam članova redakcije kojima nijedna vlast nije uspela da oduzme slobodu mišljenja i objektivnost izveštavanja. 

    Odlazim do đačkog trga, spomenik članovima grupe Smak i neizbežna fotografija sa Točkom. Drugarica koja radi u najstarijoj gimnaziji na Balkanu pokazuje mi unutršanjost renovirane zgrade uz napomenu da škola ove godina proslavlja 190 godina postojanja. Matematika u glavi radi punom parom i podseća na tužnu istinu da sam tokom obeleđavanja 150-te godišnjice bio u vojsci. Odbijam da završim bolnu  jednačinu prolaznosti vremena. Pošto mi prirodne nauke nikada nisu išle od ruke svesno ignorišem aritmetiku i odlazim do obližnje bašte na kafu. „Pijem da zaboravim“ godine koje su tako brzo i burno prohujale uz ratove, inflaciju, emigrantske selidbe ali mnoge divne trnutke zbog kojih je valjalo boriti i ludom svetu prilagođavati. Kada sam od muke odlučio da kafu zamenim sokom od breskve a potom i onim od jagode, pored spomenika Vuka Karadžića spazio sam čoveka u kasnim tridesetim. Farmerke, sako, sprtske cipele i pogled očajnika. Bio je u  svom svetu i nije obraćajućao pažnju na okolinu. Gimnazijalci su okolne klupe delili sa penzionerima. Poneseni svojim mukama, temama i dilemama nisu primećivali nepoznatog čoveka. Približio se bašti kafića u kome sam eksirao još jedan gusti sok i nastavio razgovor sa samim sobom:

     – 256 pravougaonika i 184 kvadrata od pozorišta do spomenika! –  pogledao je uvis plašeći se da ne pokvari svoj račun.

    Posmatrao sam ga sa pomešanim osećajem radoznalosti i tuge. Trudio sam se da ne zurim upadljivo ali me je zainteresovao njegov ritual.

    – Dolazi svakoga dana u isto vreme – objasnila je konobarica – uvek nešto broji i šapuće ali nikoga ne dira. Kada završi odlazi svojim putem.

    Pitam je zna li se ko je gospodin.

    – Magistar nekih prirodnih nauka… Mislim da je matematičar – odgovorila je devojka – pre bolesti je radio u nekom institutu… Nažalaost nije jedini, sve je više takvih nesrećnika. Tuga gospodine šta da vam kažem!

    Nepoznati brojač pločica se okrenuo i nastavio da placem „diriguje“ po vazduhu.

    – 342 fuge poprečno i 202 uspravno – šaputo je i nastavio svoju misiju.

    Skrenuo sam na trenutak pogled sa neshavćenog matematičara kada mi je pažnju privukao nabildovani muškarac približnih godina kao i brojač  sa trga. Bahato je pomerio stolicu, smestio se a onda iz sveg glasa poručio neku specijalnu kafu.

    – Donećeš mi kapućino ali da ne bude makijato nego više kao late sa mlakim mlekom, braon keksićem i metalnom kašičicom u beloj šolji –  naredio je konobarici.

    Na trgu, bivši naučnik je brinuo svoju brigu. Pošto je obrisao fleku sa pločice nastavio je sa brojanjem. Blago pogrbljen i fokusiran na zadatak koji je samom sebi poverio došao je nadomak bašte kafića.

    – Hej ludak, oglasio se nabildovani ljubitelj kofeina, beži odavde da te ne vidim. Pun grad budala ne može čovek kafu na miru da popije.

    – Prekinuli ste me – odgovorio je mirno „brojač“ –  juče sam prebacio hiljadu a danas sam stigao do 894 uspravnih i 677 poprečnih.

    – Kada se sabere to je preko hiljadu – pokušao sam da pomognem.

    Moje razumevanje nije delio rmpalija za susednim stolom.

    – Sa’ću da te izlomim, mater ti retardiranu… – skočio je preko betonske ograde.

    – Stani Nemanja – oglasio se mladić istog izgleda kao i siledžija iz kafića – nemoj da prljamo ulice, sačuvaj snagu za opoziciju. 

    Naučnik, magistar prirorodnih nauka i brojač pločica nemo ih je  pogledao i sa tugom i sažaljenjem u pogledu blago im se nasmejao. Psovke i nasilje im je odmah oprostio a onda, kao da se ništa nije dogodilo, okrenuo se i nastavio nemoguću misiju prebrojavanja kamenih ploča. Nabildovani mladići su nastavili da gustiraju svoje specijalne kafe i dogovarali stranačke aktivnosti koje su ih očekivale narednih dana.

    Hodajući stazom uspomena posetio sam i restoran u kome sam upoznao ljubav svog života. U to vreme kafana je nosila prozaično ime „Korana“ i izgledala relativno skromno i normalno. Sledeći savet mudrog prijatelja iz detinjstva prvi ljubavni sastanak zakazivao sam baš u „Korani“ gde nije bilo puno poznatog sveta pa sam u miru mogao da iskažem svoje udvaračko-zavodničke talente. Tako je bilo i tog 3. februara 1987. godine. Prijatno veče predstavljalo je „početak jednog predivnog prijateljstva“ što bi rekao Hemfri Bogart u filmu „Kazablanka“. Mnogo godina kasnije žena mi se poverila: „Kada smo se našli u „Korani“ pomislila sam – bože kakav je ovo đilkoš kada me je ovde doveo!“ Danas, na istom mestu se nalazi restoran „Guilietta“ sa gipsanim kipovima iz rimskog doba i kristalnim lusterima. Čini mi se da je današnjim mladićima je mnogo lakše da impresioniraju dame posetom kafani romaničnog imena i drevng enterijera ili su ta vremena davno prošla?

     Šetnja Velikim parkom i sećanje na dane kada sam bežao iz škole i na klupama pored bista narodnih heroja čitao novine i časopise. Možda su baš ovi đački nestašluci odredili moju budućnost i novinarsku sudbinu. Dok ponovo prelistavam tanke i sadržajem oskudne magazine, prilazi mi prijatelj koji predaje na Likovnoj akademiji. Saznajem da FILUM ni posle dve decenije nije dobio svoju zgradu ali da mladi umetnici zbog toga ne haju, da marljivo rade i razvijaju svoj talenat.

    – Ma nije sve nitako crno – dodaje prijatelj – i penzioneri nam redovno dolaze. Poziranje za akt plaća se 200 dinara po satu a skiciranje starog ljudskog tela je veliki izazov za svakog slikara. Ako si zainteresovan javi se!

    Na samom kraju boravka u rodnom gradu otvoren je Trg Vojvode Putnika. Sve ono što nisu uradili proteklih meseci, radnici koji govore neki čudnim stranim jezicima, završili su za nekoliko dana. „Mramor, kamen i željezo“ ukrašeni raznobojnim fontanama. Prikladam umetnički program, glumci, muzičari, hor „Liceum, gradonačelnik… Među ošišanim mladićima koji obezbeđuju skup prepoznajem nabildovane siledžije iz kafića. Pogledom šaraju po okupljenoj masi i traže bivšeg naučnika koji prebrojava pločice. Nije ga bilo.

  • VRLI NOVI SVET

    – BILO JEDNOM NA PLANETI ZEMLJI 

    U poslednje vreme, u srpski medijski prostor niotkuda je uplovio jedan tajni agent. U knjizi „Estoril: ratni roman“ i seriji „Beležnica profesora Miškovića“ pojavljuje se američko-englesko-srpski obavešatajac Duško Popov. Iz ovih literarno-filmskih projekata saznajemo da je rođen 1912. godine u Titelu, tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Popov je odrastao u imućnoj porodici i studirao pravo na Univerzitetu u Beogradu  gde je postao poznat kao avanturista, ženskaroš i plejboj. Špijunsku karijeru počinje pre izbijanja Drugog svetskog rata. Koristio je svoj šarm da se približi ličnostima na visokim funkcijama i tako prikupljao važne obaveštajne informacije. Rat ga je zadesio tokom studija u Nemačkoj. Iskoristio je veze sa nacističkom inteligencijom kako bi se kao agent britanske obaveštajne službe MI6 infiltrirao u njihove redove. Popov je tokom rata stekao reputaciju hrabrog i veštog špijuna. Bio je uključen u razne operacije širom Evrope. Jedan od njegovih najpoznatijih poduhvata bila je operacija „Tricikl“, tokom koje je preneo ključne informacije o japanskom planu napada na Perl Harbor. Posle rata, Duško Popov je emigrirao u SAD, gde je nastavio da radi za CIA. Uprkos nemerljivom doprinosu obaveštajnim službama detalji iz njegovog života ostali nepoznati široj javnosti sve do pred kraj 20. veka. Prema nekim saznanjima Popov je poslužio kao inspiracija Liamu Flemingu za lik fiktivnog špijuna Džejmsa Bonda.

    Dok se pisci i filmadžije bave srpskim agentom koji je špijunirao za najveće svetske sile, tabloidi ne propuštaju priliku da za sve nedaće od rata u Ukrajini do uzgajanja “šargarepe” u Jovanjici, optuže velike svetske sile. Amerikanci, Europejci i ostali moćnici, vele „ružičasti informeri“, odavno nam kroje kapu i upravljaju svetom. Istoričari opet tvrde kako je podela tog istog sveta počela u februaru 1945. godine na Krimu, u sovjetskom gradu Jalta. Sastanak je trajao nedelju dana a  glavnu reč su imali Ruzvelt, Čerčil i Staljin, Tom prilikom donete su važne odluke koje su presudno uticale na globalnu svetsku politiku tokom  narednih osamdeset godina. Pošto je umetnicima dozvoljeno da maštaju a režimskim novinarima da lažu, mi ćemo ovom prilikom, po sistemu „šta bi bilo kad’ bi bilo“, fiktivno prikazati mogući tok događaja u vreme samita moćnika održanog od 4. do 11. februara 1945. godine na Jalti… Ili nekom drugom mestu, đavo će ga znati?

    Glavni junaci naše izmišljene priče su neki važni i veoma bogati ljudi. Njihova zamišljena imena su: Jakov Šprehfeler, Henrik Lubinger, gospođa Meri Vindzor i naravno neizbežni Duško Popov. Sastali su se u raskošnoj vili smeštenoj u londonskoj „mesnoj zajednici“ Kesington.

    H. Lubinger: ‘De si Duško ženski dušmanine? Kako je u našem lepom SSSR-u? Šta radi drug Koba?

    D. Popov: Sve sam uradio prema vašim uputstvima. Devojke, piće, krupijei, knjige… Sve im stoji na raspolaganju a njihovo je samo da se lepo provedu.

    J. Šprehfeler: Kakve knjige crni Duško?

    D. Popov: Gospodin Ruzvelt je nešto bolešljiv pa mu nije do bahanalija.

    Meri Vindzor: A šta radi Čerčil ili kako ga mi zovemo „Pacov iz Blenema“?

    D. Popov: Vinston samo pije viski i namćoriše.

    H. Lubinger: Zanči Staljin se jedini provodi?

    D. Popov: Skupio je neko veliko društvo pa zajedno ašikuju. Plašim se za one devojke.

    Meri Vindzor: O bože kakve su to ženske osobe? Ja sam nevinost izgubila tek u tridesetoj.

    H. Lubinger: I vidi se!

    J. Šprehfeler: Dosta je bilo abrovisanja. Neka se oni zabavljaju a mi ćemo da pređemo na posao.

    H. Lubinger: Duško ti napravi neko saopštenje za štampu, onako okruglo pa na ćoše i napiši kako su njih trojica sve to smislili. Pošalji ga posle  medijima neka se zanimaju malo.

    J. Šprehfeler: E pa dragi moji, vreme je da podelimo svet. Henrik oko moje da čujem tvoj predlog.

    H. Lubinger: Duško piši a ti Meri slušaj, nemoj da ti misli vrludaju. Ovako, Staljinu ćemo dati Istočnu Evropu, nekih desetak zemalja da ne nabrajam tu boraniju a mi ćemo naravno uzeti sve ostalo. Mislim da je tako najpoštenije.

    D. Popov: A šta ćete sa ovim mojima? Ne dajte nas Staljinu molim vas!

    J. Šprehfeler: Tito je veliki laf nećemo njega. U početku ćete malo flertovati s Rusima a onda će Broz da se kobajagi naljuti i odvoji od baćuške. Posle ćemo vam davati lovu da budete „nesvrstani“.

    Meri Vindzor: Koliko mislite da ova podela traje?

    H. Lubinger: Jedno pedesetak godina a onda ćemo iskrojiti novi kaput za naše globalno, planetarno čedo.

    D. Popov: Šta planirate posle pola veka?

    J. Šprehfeler: Uzećemo Rusima ovo što smo im dali a onda pravimo dil sa Kinezima.

    Meri Vindzor: Odlična ideja.

    H. Lubinger: Izvini Duško, tada ćemo i ove tvoje da dovedemo u red. Rasturićemo vas na proste činioce a umesto Tita dovešćemo sedam, osam ništaka koji će vam se krvi napiti.

    D. Popov: Dobro gospodo, ako se mora, ljubi ga Zora!

    J. Šprehfeler: Dobro, to bi bilo ukratko na globalnom nivou. Valja nam se fokusirati na detalje.

    Meri Vindzor: Deus est in particularibus. (Suština je u detaljima)

    H. Lubinger: Opa, gospođa se doima na latinskom.

    Meri Vindzor: Futue te ipsum (psovka)

    J. Šprehfeler: Molio bih da budete ozbiljni. Idemo dalje. Lubingere imaš reč.

    H. Lubinger: Svi dobro znamo da je narod stoka i da nam je lako njime upravljati. Ipak, sada je tek 1945. godina pa ih je lako držati ih u toru. Vremenom, planiramo razvoj tehnologije. Potrudićemo se da svaka porodica po ceo dan bulji u jednu kutiju iz koje ćemo ih zasipati propagandom.

    J. Šprehfeler: Bilo bi dobro da napravimo lažnu opziciju. Na „njihovim“ medijima čuće se i suprotna mišljenja. Naravno posle ćemo ih napadati i provlačiti kroz blato. Proglasićemo ih neprijateljima naroda i izdajnicima. 

    Meri Vindzor: Uz mito i korupciju naravno. Čovek je u stanju svašta da učini za zrno vlasti i šaku dolara.

    H. Lubinger: Kada je o parama reč imam dobru ideju. U prvo vreme, nastavićemo sa štampanjem novca a posle ćemo ga polako ukidati.

    J. Šprehfeler: Koncept novca je do sada naša najbolja prevara!

    H. Lubinger: Bravo Jakove, svaka ti je ka’ u Sokrata! Mi ionako odlučujemo koje će zemlje biti bogate a kojima treba pomoći. 

    Meri Vindzor: Ja novac ionako ne koristim, za mene je sve besplatno.

    D. Popov (u sebi): Razmažena upišulja ništa u životu nije uradila osim što se rodila u pravo vreme na pravom mestu!

    J. Šprehfeler: Važno je da se približimo naučnicima i intelktualcima jer  oni znaju da postavljaju nezgodna pitanja. Srećom njima je lagodan život važniji od ideala pa ih je lako potkupiti. Za malo keša, špricer i kavurmu, oni će opravdati i proizvodnju atomske bombe i eksperimantalne lekove i zagađivanje čovekove sredine.

    H. Lubinger: Ovo sa lekovima ti je pametno, stado je posebno osetljivo kada je zdravlje u pitanju. Farmakološka industrija doneće nam mnogo para a priču o ekologiji tumačićemo kako nama odgovara. Svako ko i dalje postavlja suvišna pitanja biće proglašen za budalu ili teoretičara zavere a intelktualci su na njih posebno alergični.

    J. Šprehfeler: A sada ono glavno. Politika zavadi pa vladaj! Valja nam ih okrenuti jedne protiv drugih. Seljake protiv radnika a ove protiv intelektualaca. U svakoj zemlji političare ćemo podeliti na leve i desne, ljubitelje sporta usitnićemo na pristalice različitih klubova, a zašto ne i muziku? Možda na folk i rok, klasiku i džez? Ali otom potom. 

    Meri Vindzor: Šta ćemo kada se pobune.

    H. Lubinger: Najvažnije je imati „mangupe u njihovim redovima“ koji će raditi za nas i razvodnjavati svaku vrstu protesta. Nego Jakove, malopre si pomenuo Kineze. Šta ćemo s njima? Velika je to sila ne smemo se zezati.

    J. Šprehfeler: Sačekaćemo dvadesetak godina a onda počinjemo investicije u kineska preduzeća. Nisu Kinezi gadljivi na lovu. Uložićemo naš kapital, pokrenuti proizvodnju i izvoziti robu u razvijene zemlje pre svega u Ameriku. Posle nekog vremena, da se Vlasi ne sete, napravićemo štos da Amerika kao pozajmljuje ogromna sredstva od Kine. U stvari američka država će se zaduživati kod nas, investitora i stvarnih vlasnika  „kineskog kapitala“. Tako ćemo izbeći plaćanje poreza u SAD.

    Meri Vindzor: Kod nas se to zove pranje novca!

    H. Lubinger: Baš tako pametnice moja.  

    J. Šprehfeler: To bilo sve za danas. Mislim da smo zaslužili da se malo počastimo. Pa neće onaj jastog sam da se pojede.

    Meri Vindzor: Ja nisam gladna a i nešto me boli glava.

    H. Lubinger: Duško završi taj kobajagi zapisnik sa Jalte a posle svrati do gospođe Vindzor da je malo izmasiraš.

    D. Popov (u sebi): Samo mi je još to falilo!

    J. Šprehfeler: Potrudi se da izveštaj zvuči kao da je pravi. Ha, ha, ha!

    U svom „izveštaju“, Duško Popov je zapisao sledeće:

    „Na samitu održanom od 4. do 11. februara 1945.na Jalti sastali su se lideri „Velike trojke“: Franklin Ruzvelt, Vinston Čerčil i Josif Staljin. Tom prilkom donete su sledeće odluke:

    1. Nakon poraza, Nemačka će biti podeljena na četiri zone pod vojnom upravom SAD, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza. Isto važi i za Berlin.

    2. Nemačka je obavezna da isplati ratnu štetu pobednicima. Sovjetskom Savezu će pripasti polovina sredstava za ratnu reparaciju dok će ostatak biti podeljen ostalim saveznicima. 

    3. Staljin se obavezao da će Sovjetski Savez ući u rat protiv Japana.

    4. Odlučeno je da se izvši revizija granica Poljske. Garantovani su i slobodni izbori u oslobođenim državama Istočne Evrope.

    5. Postignut je dogovor o osnivanju Ujedinjenih nacija, sa ciljem očuvanja mira i stabilnosti u svetu.“

    Kada su se otreznili i oporavili, lideri slobodnog sveta Staljin, Ruzvelt i Čerčil saopštili su svetskoj javnosti „svoje“ odluke! Duško Popov je po zadatku „partije“ nastavio da masira gospođu Mari Vindzor a kao nagradu za svoj doprinos u kreiranju vrlog, novog sveta, 1953. godine postao je Džejms Bond.  

  • PRINUDNA UPRAVA U GLOBALNOM DUĆANU

    Ovih dana internetom kruži duhovita pošalica koja verno oslikava u kakvom svetu živimo. Lokalna verzija ove zezalice u skraćenom izdanju izgleda otprilike ovako: 

    Razgovaraju dva Kragujevčanina ispred „Plaze“.

    – Da li Rusi i Ukrajinci ratuju zbog religije?

    – Ne, i jedni i drugi su pravoslavci.

    – Ukrajince podržava Amerika, a Ruse Kina?

    – Tako je.

    – Stari Kinezi su bili budisti a danas mahom ateisti?

    – Da.

    – A Amerikanci?

    – Ameri su i protestanti i katolici i još mnogo toga.

    – A Izrael?

    – Oni su Jevreji.

    – A Palestinci?

    – Palestinci su muslimani Suniti.

    – Ko podržava Palestince?

    – Iran.

    – Jesu i Iranci muslimani Suniti?

    – Ne oni su muslimani Šiiti koji se inače ne slažu sa Sunitima ali ako treba da biraju između njih i Jevreja onda su sa Sunitima.

    – A Albanci?

    – Albanci su za Jevreje.

    – Al oni su muslimani?

    – Jesu, ali su uz Ameriku, a Amerika je uz Izrael.

    – Ako su muslimani sa Kosova i iz Albanije za Izrael, onda su i muslimani iz Bosne za Izrae?

    – Ne, oni su za Palestinu.

    – A Srbi su onda sigurno za Palestinu koja nije priznala Kosovo, a protiv Izraela koji ga je priznao?

    – Ne, i Srbi su za Izrael.

    – A Ukrajinci?

    – Za Izrael.

    – Onda su Srbi sigurno za Ukrajinu koja je za Izrael?

    – Jok, Srbi navijaju za Rusiju. 

    Iako je smišljen da zabavi, ovaj imaginarni dijalog je bolno istinit. Poslednjih godina savremeni svet podseća na veliku robnu kuću kojom upravlja namćorasti poslovođa. Svake jeseni, pošto se vrati sa godišnjeg odmora, pravi novi raspored u svojoj „prodavnici“. Proizvođači mu tutnu koju kintu u džep samo da bi nervirao mušterije. Pre nekoliko godina naprimer, napravio je haos u apoteci kada je izmešao aspirine i besendine, brufene zamenio konopljinim uljem i uveo obavezno nošenje platnenih maski. Naredne zime odlučio je da se pozabavi osnovnim životnim namirnicama. Brašno i ulje iz Rusije zamenio je ukrajinskim a vodku trajno sklonio sa rafova. Ove godine red je došao na orijentalnu hranu. Baklava, ratluk i ćeten alva dobijaju šut kartu a njihovo mesto zauzeli su bejglsi, humus i ostala košer hrana. A narod k’o narod, bune se par dana, negoduju a onda legnu na rudu i naviklnu na novi raspored. I tako sve do sledeće godine kada ih čeka novo iznenađenje. 

    Najnovoji inventar u globalnoj bakalnici zla, počeo je 7. oktobra kada su teroristi Hamasa ispalili stotine raketa na Izrael a onda paraglajderima napali posetioce muzičkog festivala „Supernova“. Procenjuje se da je u napadu stradalo preko hiljadu Izraelaca a Hamas je tom prilikom zarobio i  taoce. Teroristički napad iznenadio je izraelski Mosad, jednu je od nabolje organizovanih tajnih službi u svetu sa sofisticiranom mrežom špijuna na celoj teritoriji Bliskog istoka. Neverovatno zvuči da im je promakao tako jednostavan napad Hamasa izveden pomoću štapa i kanapa. Kako to u pojasu Gaze obično biva, ono što su propustili obaveštajci ispravila je vojska. Nekoliko sati nakon  početka napada s druge strane zida, izraelska armija je uzvratila žestokim arteljerijskim i vazdušnim udarima. Meta je bio Hamas a prave žrtve palestinski civili u Gazi. Po ko zna koji put počela je krvava osveta Izraela po principu bombarderima na paraglajdere i sto civila za jednog ljubitelja tehno muzike. Od početka izraelske ofanzive u pojasu Gaze stradalo je više od šest hiljada Palestinaca dok je broj ranjenih je premašio 15 hiljada.

    Paralelno sa vojnom akcijom aktivirana je medijska mašina za pranje savesti i ispiranje mozga. U odbranu agresora stali su isti oni koju su oštro osuđivali opsadu Vukovara i Sarajeva, egzodus Srba iz Krajine i sa Kosova kao i agresiju Rusije na Ukrajinu. Uz obavezno „Palestinci su prvi počeli“ došlo je do globalne amnezije koja je najviše zahvatila intelektualne krugove i „progresivne“ snage savremenog sveta. 

    Preko noći je zaboravljeno da su kroz istoriju, agresori uvek pronalazili povod i opravdanje za nedela koja slede. Tragični, neretko iscenirani, događaji koriste se kao povod za mnogo krvavije sukobe. Prvi korak u propagandnoj igri beščašća je vešta manipulacija javnošću. Koriste se emocije i strahovi ljudi kako bi se dobila podrška za ratne operacije. Stvara se percepcija neposredne pretnje i nužnost vojne akcije. Tako je povod za Prvi svetski rat bio Sarajevski atentat i ubistvo Franca Ferdinanda. Nakon četiri godine ratovanja shvatili smo da je „zbog austrijskog nadvojvode“ poginulo je preko 20 miliona ljudi. Mogu li se ove žrtve pravdati pitanjem: „ko ih je terao da ubijaju Ferdinanda?“ Ili konstatacijom „pa oni su prvi počeli!“. Kao glavni razlog za početak krvavog pira 1938. godine, Hitler je naveo ugroženost nemačke manjine u Sudetskoj oblasti. Odlučio je da je napadne Čehoslovačku i otpočne Drugi svetski rat. Sedam godina kasnije položaj nemačke manjine u Sudetu je rešen ali je svet izgubio 70 miliona stanovnika. Sukobi u Vijetnamu počeli su još 1955. a Amerika se umešala tek 1964. godine i to zbog napada Viet Konga na njihove brodove u zalivu Tonkin. Sukobi su nastavljeni sve do 1975. a broj žrtava dostigao je milion i 355 hiljada. Ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića u Sarajevu 1. marta 1992. godine navodi se kao povod za početak trogodišnjeg rata u Bosni koji je odneo preko 100 hiljada života dok je dva miliona žitelja BIH raseljeno po svetu. Hitlerov izgovor o ugroženim manjinama iskoristio je i Putin koji još od 2014. godine „štiti“ Ruse po Ukrajini.  

    Kada se brani neobjašnjivo, prva destinacija obmane je istorija i to ona drevna, daleka i teško proverljiva. Kao što srpski nacionalisti svaku priču počinju Kosovskim bojem tako Cionisti i njihove mecene podsećaju na svoje, 3.500 godina dugo, jevrejsko poreklo, na Abrahama i Toru i ulogu svetog naroda. Trenutni ratni sukobi najlakše se pravdaju događajima iz daleke prošlosti jer je mnogo lakše ući u vremensku mašinu i odjezditi hiljadama godina u prošlost gde se navodno kriju odgovori na sva pitanja.  Pravi uzroci većine sukoba ipak su mnogo jednostavniji sa korenima izniklim u znatno bližoj prošlosti.  

    Na početku 20. veka, današnja teritorija Izraela bila je deo Otomanskog carstva. U to vreme, Jevreji su stidljivo sanjali o povratku u svoju postojbinu koja im je po drevnim zapisima bila bogomdana. Ova ideja, poznata kao Cionizam začeta je tokom 19. veka i čovečanstvu ništa dobro nije donela.

    Prvi Svetski rat i pad Turskog carstva otvorili su vrata za dalje migracije  Jevreja na Bliskom istoku. Velika Bitanija je, po odluci Lige naroda, dobila mandat upravljanja palestinskom teritorijom. Englezi su od samog početka podržali jevrejsko doseljavanje što je ubrzo dovelo do prvih konflikata između pridošlica i lokalnih arapskih zajednica.

    Tužna je istina da tokom Drugog svetskog rata, savezničke sile nisu učinile gotovo ništa da spreče antisemitizam koji je doveo do Holokausta. Posle pobede nad fašizmom dolazi do sveopšteg pokajanja u vidu bezrezervne podrške stvaranju jevrejske države na Bliskom istoku. UN su 1947. godine usvojile plan podele Palestine na jevrejsku i arapsku državu. Ova odluka izazvala je početak Arapsko-jevrejskog rata i zvanično formiranje države Izrael 14. maja 1948. godine.

    Ostvarenje viševekovnog sna pokrenulo je novi talas seoba Jevreja koji su za kratko vreme preplavili Bliski istok. Teritorija koja im je dekretom dodeljena ubrzo postaje nedovoljna da primi jevrejske „migrante“ a povlašćena pozicija u UN iznova je hranila njihove apetite. U želji za proširenjem, žrtve Holokausta počinju osvajačke ratove u regionu.

    Posle nacionalizacije Sueckog kanala 1956. Izrael je uz pomoć Francuske i Velike Britanije napao Egipat i okupirao Sinajsko poluostrvo. Desetak godina kasnije tokom „Šestodnevnog rata“ protiv Egipta, Jordana i Sirije, Izrael je 1967. osvojio Golansku visoravan, Zapadnu obalu (uključujući Istočni Jerusalim) i Pojas Gaze. Intervencijom u Libanu 1982. godine Izrael je oslabio palestinske militantne grupe i etnički očistio jug Libana. Iako Palestinci čine većinu sa preko 60% stanovništva istočnog Jerusalima, Izrael je „sveti grad“ proglasio svojom prestonicom i tako legalizovao proces proterivanja Palestinaca iz ove oblasti.

    Povodom najnovijih sukoba u pojasu Gaze, američki intelektualac Ben Šapiro nedavno je rekao da „izraelska intervencija mora trajati sve dok i poslednji kurvin sin u Gazi ne bude ubijen!“. Ova izjava je izazvala kolektivni medijski orgazam i bezrezervnu podršku intelektualnih elita na Zapadu. Svekoliko zalaganje za ljudska prava, slobodu i demokratiju, preko noći su poput vojničkog sapuna skliznuli u drugi plan. Izrael je zatvorio Pojas Gaze i zabranio ulazak novinara na okupiranu teritoriju tako da svi izveštaji stižu samo iz pograničnih oblasti na izraelskoj teritoriji. U neviđenu medijsku propagandu uključio se i senilni predsednik SAD koji je posle najave da „Amerika gradi železnicu koja će povezati Atlantski sa Indijskim okeanom“ prešao na širenje dezinformacija iz Gaze. Preneo je najpre  lažnu vest da su pripadnici Hamasa ubijali decu odrubljivanjem glave (Bela kuća je kasnije demantovala predsednikov „izveštaj“) a onda je „obavestio“ svetsku javnost kako su napad na civilnu bolnicu u Gazi izvršili sami Palestinci. Ako predsednik najmoćnije zemlje sveta otvoreno laže možemo zamisliti kako izveštavaju njegovi mediji.

    Svaki rat predstavlja iracionalnu katageoriju i teško je u njemu tražiti bilo kakav smisao. Ono malo logike i zdravog razuma ipak traže od nas da postavimo pitanje: kako je moguće da narod koji je preživeo Holokaust  tako nemilosrdno sprovodi etničko čišćenje Palestinaca samo nekoliko decenija posle genocida nad sopstvenom nacijom? „Ali oni su prvi počeli!“, i dalje odjekuje svetskim medijima.  

    U našem jeziku postoji izreka „kolje vola za kilo mesa“, nedela koja Izraelci proteklih nedelja čine u Gazi više podsećaju na aktivnosti sudskog izvršitelja koji naređuje rušenje kuće kako bi se rešio problem miševa u podrumu. Borci za ljudska prava širom sveta pomažu i „prinudno iseljenje“ stanovnika i rušenje „zgrade“ a ubrzo će bez griže savesti, finansirati izgradnju nove višespratnice koju će kroz koju godinu ponovo rušiti!

    Kad dođe do rata, prva žrtva je istina. Nema veće ludosti nego kada ljudi u ime Boga čine zlo jedni drugima. U ratu niko ne pobeđuje, osim ratne industrije. Mada, svi ideali sveta nisu vredni suze jednog deteta. (DŽonson, Paskal, Breht, Dostojevski)

  • ŠPIJUNI SU MEĐU NAMA

    Početkom godine, u jednom od „sudbonosnih obraćanja naciji“, predsdnik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio sledeće: „Nemojte da smetnete s uma, za Novu godinu i Božić Beograd je bio kao Kazablanka. Rekord smo postigli, špijuni su okupirali sve hotele, privatne smeštaje, kuće, zgrade, vile. U Beogradu takav broj špijuna, kao od 20.decembra do 5.januara, nije zabeležen od Drugog svetskog rata pa do danas, očigledno da su mnogi spremali svašta“, rekao je tadašnji predsednik SNS-a.

    Kada se pomenu špijuni običan čovek najčešće pomisli na Šona Konerija ili Danijela Krega u ulozi Agenta 007, čitalac Informera zamišlja Šolaka sa fudbalskom loptom, Zelenovića na beloj lađi ili Ćutu u kafani, dok gledalac Pinka vidi Mariniku Tepić koja sa kokoškom iz Morovića izvodi razne vudu vradžbine. Priče o špijunima su zanimljive jer u isto vreme mogu da zabave, zavedu ili zavaraju trag u borbi sa političkim protivnicima. Vlast po pravilu upire prstom u opoziciju nazivajući ih stranim plaćenicima u prevodu belosvetskim doušnicima, dok protivnici režima ističu bliskost vlasti sa međunarodnim silama haosa i bezumlja. 

    Uprkos svetom špijunskom pravilu da je najbolji obaveštajac onaj čiji se identitet nikada ne otkrije, istorija beleži brojne primere uspešnih tajnih agenata koji su odigrali važnu ulogu u političkim igrama bez granica.

    Jedna od najpoznatijih figura u svetu špijunaže bila je holandska estradna zvezda Margareta Gertruda Zele poznatija kao Mata Hari. Špijunka je postala tokom Prvog svetskog rata kada je kao plesačica nastupala u najpoznatijim kabareima Pariza. Za to vreme, paralelno je radila i za Nemačku i za  Francusku. Iako plodonosna, njena špijunska karijera trajala je kratko. Već 1917. Francuzi su je uhapsili, optužili za izdaju i ubrzo streljali. 

    Harold Adrijan Rasel alias Kim Filbi, jedan je od najuspješnijih pregalaca sovjetske obavještajne službe u koju je stupio 1934. kao student univerziteta u Kembridžu. Posle rata bio je oficir za vezu između britanske i američke obaveštajne službe što mu je omogućilo da u periodu „hladnog rata“ Moskvi dostavlja važne informacije. Kada je otkriven, neko vreme se skrivao u Bejrutu da bi se 1963. vratio u Moskvu gde je umro prirodnom smrću što predtavlja krunu svake špijunske karijere. Za svoje zasluge nagrađen je najvišim sovjetskim odlikovanjima.

    Tokom Drugog svetskog rata, fizičar Klaus Fuks radio je na savezničkom projektu stvaranja atomske bombe ali je kao sovjetski agent, Rusima prenosio ključne informacije o projektu atomskoog naoružanja SAD. Njegova špijunska delatnost omogućila je Sovjetima da  ubrzaju i usavrše svoj nuklearni program.

    ŠAMAR VINSTONU I PACKE ĐORĐU

    Naši ljudi su i kao špijuni bili su po mnogo čemu posebni. Njihovim posrednim akcijama počinjali su ratovi, nehajno su šamarali svetske lidere, zavrtali uši članovima kraljevske porodice, zavodili najlepše žene sveta i sadili povrće u okolini Beograda.  

    Priča se da je Vojin Tankosić svojim obaveštajnim radom pomogao početak Prvog balkanskog a potom i Prvog svetskog rata. Kao mladi oficir izazvao veliki diplomatski incident. Naime, engleski dopisnik iz Beograda  pisao je veoma negativno o Srbiji tog vremena. Jednom prilikom Tankosić  ga je sreo u kafani i pred svima ga ošamario što je dovelo do protesta ambasadora Velike Britanije. Novinar se zvao Vinston Čerčil a kasnije je postao premijer Velike Britanije. Kralj Petar Karađorđević izabrao je Tankosića da bude vaspitač njegovim sinovima ali spevijalno vaspitanje nije dugo trjalao pošto je čika Vojin redovno tukao princa Đorđa iako je ovaj već bio momak. Poginuo je 1915. godine i tajno sahranjen. Austrijanci su međutim, pronašli Tankosićev grob, otkopali ga i fotografiju objavili u novinama pod naslovom „Srpski špijun i demon je mrtav“.

    Mustafa Golubić je bio član Mlade Bosne, učesnik Sarajevskog atentata, Solunski dobrovoljac, pripadnik “Crne ruke”, rukovodilac u KPJ i jedan od najznačajnijih sovjetskih obaveštajaca. Po izbijanju Prvog balkanskog rata stupa u četnički odred Vojislava Tankosića a iz rata izlazi kao narednik srpske vojske sa Medaljom Obilića za hrabrost kojom ga je lično odlikovao tadašnji prestolonaslednik. Sa srpskom vojskom prelazi Albaniju a kao oficir Kraljevske garde učestvuje u čuvenoj Kolubarskoj bici. Posle rata pristupa Kominterni i prelazi u Moskvu gde se školuje za oficira NKVD-a. Dobija sovjetsko državljanstvo i tridesete godine dvadesetog vijeka provodi u Četvrtoj upravi NKVD-a u odeljenju zaduženom za političke likvidacije. Početkom 1937. godine kao Staljinov čovek od poverenja boravi u Španiju. Početkom Drgog svetskog rata vraća se u Beograd gde su ga Nemci ubrzo uhapsili a i streljali. Po završetku rata, Staljin je lično naredio da se posmrtni ostaci Mustafe Golubića prenesu u SSSR gde je sahranjen uz najviše vojne počasti.

    SAMO DA TETKI ODNESEM LEK

    Ako pogledamo fotografije domaćih i svetskih špijuna upoznaćemo se sa galerijom različitih likova od fatalnih žena i zgodnih frajera do neustrašivih, brkatih ratnika. Izgled međutim često vara ili što bi rekao najpoznatiji „Balkanski špijun“ Ilija Čvorović: „Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste!“ Stvarnost nas uči da su najopasniji oni špijuni koji na prvi pogled izgledaju poput šefa smene u Gradskoj čistoći ili magacionera u Preseraju. U srpskoj javnosti sve češće se pojavljuje teško proverljiva informacija o ruskom špijunu sa naših prostora. Naizgled običan čovek srednjih godina koji uvek deluje začuđeno kao da je pošao da tetki odnese lek. U isto vreme, on se od 2012. godine nalazi na čelu svih „ministarstava sile“. Počeo je kao ministar bez portfelja zadužen za Kosovo i Medtohiju, potom je upravljao vojskom i policijom da bi na kraju postao prvi obaveštajac Srbije na funkciji diretora BIA. Možda je ipak sve to samo slučajnost i nema nikakve veze sa njegovim navodnim špijunskim delatnostima po nalogu Rusije? U prvo vreme, zlobnici su ukazivali na beznačajnu činjenicu kako mu se supruga zove Nataša a sinovi Oleg i Sergej. Neki su vezu pronašli u prijateljstvu i bliskoj saradnji sa Mirom Marković čiji je dever godinama bio ambasador Srbije u Moskvi a sin uspešan ruski biznismen (sa parama koje je tata pokrao od srpskog naroda). Drugarica Marković je posle suprugovog hapšenja ostatak života provela pod zaštitom iste te „majke Rusije“. Postoje i neverne Tome koje uz ono „ništa nije slučajno“, podsećaju da ga je SPC odlikovala ordenom Svetog Save za svekolika dobročinstva prema Srbima na Kosovu. Najzad, oni najhrabriji, uz rizik dobijanja tittule teoretičara zavere, tvrde da mu ni predsednik Aleksandar Vučić ne može ništa. Priča se se da je Vučić uvek bio protiv imenjakovog postavljanja na važne funkcije. Ovakvo raspoloženje bi ga držalo sve dok ne stigne depeša iz Moskve kada bi preko noći promenio mišljenje. Priča se, da je krajem 2017. godine Vučić ozbiljno razmišljao o smeni tadašnjeg ministra odbrane. Informacija je kao probni balon „procurela“ do režimskih medija. Nije prošlo dugo a  Vladimir Putin je pozvao Vučića u goste. Najpre mu je servirao boršč, počastio vodkom i pirogima a onda ga odveo na „Institut za perspektivna istraživanja“ gde su ruski naučnici demonstrirali zanimljiv eksperiment. Reč je o prezentaciji tokom koje su pred srpskim predsednikom zaronili psa jazavičara u rezervoar ispunjen tečnošću koja ne sadrži azot. Po završetku ogleda, pas je mahanjem repa pozdravio gosta iz Srbije. Ne samo da je preživeo, nego je bio dobre volje i odličnog raspoloženja. Dal’ zboga kuce ili direktive, po povratku Vučića iz Moskve više nije bilo reči o smeni Ministra odbrane. Toliko zlonamernih i ničim izazvanih tvrdnji i komparacija a Aleksandar Vulin je samo jedan skroman levičar nacionalističke provinijencije koji voli da nosi uniforme i mašta o „srpskom svetu“. Rođen je u Novom Sadu, diplomirao na Pravnom fakultetu u Kragujevcu a potom završio i Visoke studije bezbednosti i odbrane pri „Vojnoj akademiji Univerziteta odbrane“ u Beogradu. Bio je  polaznik 6. klase, zajedno sa Nebojšom Stefanovićem i Sinišom Malim. Tokom dugogodišnje političke karijere nije uspeo da uštedi ni za krov nad glavom pa se ženina tetka iz Kanade sažalila i kupila mu stan. Vulin je oduvek brinuo i o bezbednosti Srba na Kosovu. Kako bi mu stalno bili na oku, zamolio je drugara Uroša Čubrilovića da instalira sigurnosne kamere na svim važnim mestima u Mitrovici. I umesto da mu se za to oda priznanje zlonamerni mediji su se istog trenutka fokusirali na milion evra koje je Čubrilovičeva kompanije DBS bez tendera dobila od Vlade Srbije. Sašenjka Vulin voli Ruse i Rusiju ali ne i rusku opoziciju. U maju 2021. godine Vulin je otišao u Moskvi da lično preda transkripte razgovora ruskih opozicionara koje je tokom sastanka u Beogradu prisluškivala BIA. Jedan od učenika tog sastanka Vladimir Kara-Murza ubrzo je uhapšen i osuđen  na 25 godina zatvora zbog izdaje.  

    Godine prolaze, političari dolaze i odlaze samo je Vulin tu da zauvek ostane. Nedavno je još jednom pokazao – da ne može mu niko ništa jer jači od logike. Samo par nedelja pošto su mu SAD uvele individualne  sankcije, Aleksandar „Nedodirljivi“ Vulin pojavio se na prijemu koji je američka ambasada organizovala 4. jula ove godine povodom Dana nezavisnosti SAD.

    RAŠTIMOVANI ORKESTAR

    Dolazimo i do 24. septembra 2023. Posle oružanog sukoba na Kosovu, direktor obaveštajne službe se nije oglašavao. Bio je, kako kažu, opravdano odsutan. Hadži Vulin je prisustvovao hodočašču u Jerusalimu a u Crkvi Hristovog groba obavio poklonjenje. Privatna poseta Svetoj zemlji desila se samo tri dana nakon oružanog sukoba u Banjskoj u kome su život izgubila trojica Srba (među kojima i bivši Vulinov telohranitelj) i pripadnik kosovske policije i nedelju dana pre početka novog rata u Zalivu. 

    Neosetljivi na spiritualnu stranu Vulinove ličnosti, kritičari režima su odmah postavili pitanje da li je srpska tajna služba imala informacije da se sprema obračun u blizini manastira Banjska? Dok čekaju odgovor, neki su odmah počeli da spekulišu kako Rusima odgovara obnavljanje sukoba na Balkanu i eventualna intervencija NATO snaga na Kosovu kako bi se skrenula pažnja sa Ukrajine i dobio legitimitet za nastavak rata. U takvoj situaciji najlogičnija destinacia kreatora „srpskog sveta“ i nosioca ordena Svetog Save svakako je Jerusalim jer da je otišao u Moskvu bilo bi suviše očigledno.

    Pre nego što požirumo sa zaključcima, valja podsetiti da se vrednost špijuna meri po tome koliko je njegova maska savršena. U svetu špijunaže, tajna je važeća valuta a poverenje luksuz koji se retko može priuštiti. Špijun uvek hoda po tananoj žici između izdaje i lojalnosti. Kada se čovek u špijuna pretvori, to više nije ni heroj, ni zlikovac, već najobičniji instrument u rukama loših muzičara. Instrumentalisti odlično znaju da se važne državne tajne nelogičnošću najefikasnije čuvaju. Još samo da i gluvi posetioci „koncerta“ to shvate.