GENERACIJA KOJOJ NE TREBA VOĐA

Na prvim višestranačkim izborima u Srbiji, decembra 1990. godine, bio sam posmatrač Demokratske stranke. Sećam se uzbuđenja sa kojim sam tog jutra stigao na biračko mesto. Posle decenija jednopartijske vlasti, prvi put smo imali priliku da biramo između različitih političkih opcija. Verovao sam da će građani tu priliku iskoristiti i da ćemo se već narednog jutra probuditi u drugačijoj zemlji. Danas mi taj optimizam deluje pomalo naivno, ali tada sam za njega imao sasvim dovoljno razloga. Ili sam bar tako mislio.

Kako se približavalo zatvaranje biračkog mesta, nestrpljenje je raslo. A onda je počelo brojanje glasova. Sećam se kako je sa svakim novim listićem moje raspoloženje postajalo sve sumornije. Brojevi su potvrđivali ono što nisam želeo da prihvatim: većina građana odlučila je da budućnost zemlje prepusti onima čiju smo vlast želeli da ostavimo iza sebe. Do kraja večeri nestala je i poslednja nada da bi rezultat mogao biti drugačiji. Razočaranje je bilo veliko. Još teže mi je bilo da razumem zašto su građani, nakon tolikog čekanja na slobodne izbore, odlučili da sačuvaju upravo ono što su konačno mogli da promene.

Tri i po decenije čekanja

Iz današnje perspektive, taj izborni poraz vidim kao početak jednog od najmračnijih razdoblja naše novije istorije. Usledile su godine ratova, razaranja, pogibija i izbegličkih kolona, godine u kojima su se raspadale države, porodice i životi. Među onima koji su na kraju odlučili da potraže budućnost daleko od Srbije našla se i moja porodica. Otišli smo u SAD, ponevši sa sobom uspomene, razočaranja i onu neobičnu vezanost za zavičaj koja, umesto da na daljinu slabi, s godinama postaje sve snažnija.

Događaje u Srbiji nastavio sam da pratim iz Amerike. Godine i udaljenost pomogle su mi da mirnije prihvatam izborne poraze, politička razočaranja i izneverena obećanja, ali nisam gubio interesovanje za budućnost zemlje. Vlasti su se smenjivale, a suštinske promene uvek nekako izostajale. Vremenom sam se pomirio s mogućnošću da ono čemu sam se nekada toliko nadao neću ni doživeti. A onda sam dočekao penziju i odlučio da deo novostečene slobode provedem u zavičaju. Tako sam se krajem oktobra našao u Kragujevcu, uoči izbora koji će obeležiti noviju istoriju Srbije. Kada sam planirao putovanje, nisam mogao ni da pretpostavim da ću prisustvovati događaju koji će me vratiti u onu davnu decembarsku noć, ali ovoga puta sa sasvim drugačijim ishodom. Imao sam razloga da sa nestrpljenjem iščekujem otvaranje glasačkih kutija.

Poranio sam tog jutra. Ispred biračkih mesta već su se formirali redovi. Ljudi su strpljivo čekali, razgovarali, prepoznavali poznanike i osmehivali se jedni drugima, s uzbuđenjem kakvo prati događaje za koje se ne dele sendviči. Pogledima i osmesima davali su jedni drugima do znanja da nisu sami, da ih ima mnogo više nego što su verovali. Godinama se među ljudima širio strah, a sada se na isti način širila hrabrost.

Naravno, nisu svi bili tako raspoloženi. Među ljudima koji su tog jutra poranili na birališta bilo je i onih koji bi radije ostali kod kuće, ali im okolnosti nisu ostavljale mnogo izbora. Pritisci, ucene i organizovano dovođenje birača, dobro poznati iz prethodnih izbornih ciklusa, nisu izostali ni ovoga puta. Ipak, opšte raspoloženje bilo je drugačije. Kako je dan odmicao, ulice su postajale sve življe. Ljudi su zastajali da popričaju, pozdravljali poznanike, raspitivali se o izlaznosti i razmenjivali prve utiske. U tim naizgled običnim razgovorima osećalo se uzbuđenje koje je iz sata u sat raslo.

Generacija bez vođe

Za razliku od izbora pre tri i po decenije, ovoga puta nisam imao nikakvu posmatračku ulogu. Studenti su se pobrinuli za sve, od kampanje do kontrole glasanja. Teško se mogu setiti da je neko u Srbiji vodio tako dobro osmišljenu i organizovanu kampanju. Obišli su zemlju, razgovarali sa ljudima, slušali njihove probleme i postepeno sticali poverenje čak i onih koji su od politike odavno digli ruke. Za sve to nisu im bili potrebni ni skupi predizborni spektakli ni svakodnevna gostovanja na televiziji. Uspeli su da okupe ljude koji su godinama verovali da se ništa ne može promeniti i da im vrate razlog da izađu na izbore.

Čini se da je upravo odsustvo vođe bilo presudno za poverenje koje su stekli. U zemlji koja je kroz istoriju toliko puta svoju sudbinu prepuštala kraljevima, predsednicima i raznim samozvanim spasiocima, pojavili su se mladi ljudi koji nisu tražili da se bilo ko zaklinje u njihovo ime. Imali su zajednički cilj i dovoljno poverenja jedni u druge da im niko ne mora pokazivati put. Njihova poruka bila je jednostavna: ne moramo svi da mislimo isto, niti da sledimo istog čoveka, da bismo zajedno uradili nešto dobro za svoju zemlju. Imali su pravo da budu nestrpljivi, ali i dovoljno mudrosti da to nestrpljenje pretvore u organizaciju.

Dok sam posmatrao redove pred biralištima, nametalo mi se još jedno poređenje. Početkom devedesetih, dok je svet rušio zidove i otvarao vrata demokratiji, Srbija je svoju sudbinu poverila vođi koji će je odvesti u ratove, izolaciju i autoritarizam. Danas, kada sve veći deo sveta traži spas u moćnim liderima, upravo bi Srbija mogla da pokaže da je moguće krenuti drugim putem — bez vođe, i ovoga puta, nadajmo se, zauvek.
Ipak, kako je dan odmicao, uz nadu se uvlačila i strepnja. Stizale su vesti o incidentima, napadima na studentske kontrolore i bajkere, pokušajima zastrašivanja. Sve češće se pominjao Peti oktobar. Hoće li se i ovoga puta vlast menjati na ulici? Hoće li poraženi prihvatiti rezultate izbora? Iskustvo nas je naučilo da i u trenucima najveće nade treba biti oprezan.

Sećanje na izbore 1990. vratilo mi se još nekoliko puta tog dana. Tada sam verovao da će slobodni izbori sami po sebi doneti promene. Sada sam znao da je za njih potrebno mnogo više. Ipak, jedno uverenje ostalo je isto: nijedna vlast nema pravo da zemlju smatra svojom imovinom. Ovoga puta, sudeći po redovima pred biračkim mestima, u tome nisam bio usamljen.

Kada je postalo jasno da je studentska lista pobedila, rezultat je samo potvrdio ono što se tokom čitavog dana moglo naslutiti po raspoloženju ljudi pred biračkim mestima. Oko pola deset uveče pred kamere je izašao čovek koji je deceniju i po navikao da se njegova reč smatra poslednjom. Crven u licu, vidno nezadovoljan, morao je da prizna da je pao na najvažnijem ispitu koji su mu studenti priredili. Ni u tom trenutku nije uspeo da prikrije gorčinu. U govoru kojim je trebalo da prizna poraz bilo je više prekora nego spremnosti da prihvati odluku građana. Nakon četrnaest godina, tokom kojih je svako njegovo obraćanje imalo značaj državnog događaja, desilo se nešto neobično: ljudi više nisu čekali da čuju šta će reći. Čekali su da ode.

Onda se ispod mog prozora začuo huk. Ispred Tržnog centra Radnički okupljali su se ljudi, najpre u manjim grupama, zatim u sve većem broju, sve dok prostor između zgrada nije bio ispunjen. Čula se pesma, planule su baklje, nad gradom je zasijao vatromet. Ljudi su se grlili i čestitali jedni drugima slobodu. Kada je trebalo propustiti kola hitne pomoći, masa se razmakla. Potom se slavlje preselilo prema zgradi gradske uprave i nastavilo duboko u noć. Dok sam posmatrao okupljene, razmišljao sam o mladima kojima dugujemo ovo veče. O njihovoj upornosti, dugim pešačenjima, noćima provedenim na fakultetima i mesecima tokom kojih su uspevali da sačuvaju veru u ono što rade. Pratio sam ih izdaleka, ponekad sa divljenjem, ponekad sa zebnjom, svestan koliko je teško istrajati u zemlji u kojoj su tolika očekivanja već izneverena. A sada su slavili pobedu do koje su stigli sopstvenom snagom, bez potrebe da im stariji pokazuju put.

Njihova pobeda bila je mnogo više od promene vlasti. Nakon četrnaest godina u kojima se država sve teže razlikovala od volje jednog čoveka, pojavila se generacija koja nije pristala da joj se budućnost uruči kao milostinja. Bilo je nečeg posebno dirljivog u saznanju da su nam upravo ti mladi ljudi vratili ono što smo mi odavno počeli da gubimo. Pobeda je pripadala njima, ali je radost bila zajednička.

Pogled u bolju budućnost

Sutradan sam prošao trgom na kojem se prethodne noći slavilo. Posle tolikog sveta, pesme i vatrometa, očekivao sam da ću zateći bar poneki trag velikog slavlja. Međutim, trg je bio besprekorno čist. Nigde razbacanih čaša i papira, nijednog zgaženog cveta. Teško je bilo poverovati da se samo nekoliko sati ranije tu okupilo na hiljade ljudi. Taj prizor ostavio je na mene snažniji utisak od mnogih govora i izbornih analiza.

Pred Srbijom je još mnogo posla. Jedna izborna pobeda neće sama urediti sudove, osloboditi medije, obnoviti institucije niti popraviti sve što je godinama urušavano. Ipak, ova pobeda mogla bi da bude prekretnica, pre svega zbog načina na koji je ostvarena. Ljudi su se okupili oko zajedničkog cilja, bez potrebe da svoju sudbinu povere jednom vođi. Pokazali su da umeju da prevaziđu razlike, organizuju se i zajedno ostvare ono što je donedavno izgledalo nedostižno. Nakon godina uveravanja da se ništa ne može promeniti, to saznanje ima posebnu vrednost. I ostaće, ma ko ubuduće bio na vlasti.

Vratilo se i jedno zaboravljeno osećanje: vera da vreme koje dolazi može doneti nešto dobro. U životnom dobu kada se čovek sve češće osvrće na ono što je ostalo iza njega, posebno je lepo imati razloga da gleda napred. A najlepše od svega bilo je saznanje da su tu nadu vratili mladi ljudi koji nisu ni bili rođeni kada je moja generacija počela da je gubi.

Penzionerske dane zamišljao sam nešto mirnije. Uz dobru kafu, poneku knjigu i što manje vesti zbog kojih treba proveravati krvni pritisak. Umesto toga, zatekao sam se usred događaja koji su me podsetili koliko je lepo biti uzbuđen zbog onoga što se događa oko mene. Izgleda da istorija ima drugačije planove od onih koje sam pravio za penziju. A s njom, po svemu sudeći, i moj penzionerski mir.

A sada je vreme da oslobodimo i Ameriku.