
Ko o čemu baba o uštipcima, žene o porođaju a muškarci o vojsci. U mom slučaju prošlo je četrdeset godina, predsednik SFRJ bio je Mika Špiljak kada sam uniformu Titovog pionira zamenio onom sivomaslinastom i postao vojnik. Te godine, najradosniji hrišćanski praznik pao je baš na moj rođendan. Potkovan svekolikim znanjem stečenim u srednjoj podoficirskoj školi i ovenčan moralno-političkom podobnošću, zastavnik Pupovac me je pozvao na raport.
„Nisam znao da si rođen na Uskrs, mada me i ne čudi… Nisi loš momak ali si užasan vojnik!“
„Druže zastavniče, Uskrs svake godine menja datum. Kada sam se ja rodio ko zna kada su ga proslavljali?“
„Znači klizni praznik. Dobro. Evo ti dozvola za izlazak u grad da ne kažeš posle da te nisam pustio jer imam nešto protiv religije!“
Mnogo godina kasnije, Uskrs je promenio ime ali se i dalje obeležava oko mog rođendana, zastavnik krcka vojnu penziju ili već ore nebeske njive, a ja još pokušavam da pronađem smisao u besmislu, da zgrejem hladnu Volgu i ispravim krivu Drinu.
Prva etapa u trci spašavanja zdravog razuma bilo je kaljenje na vatri Trampovih medija koji su tih prazničnih dana izveštavali o poseti potpredsednika SAD rimskom papi. Gledaoci FOX NEWS-a bili su ubeđeni da svaki drugi zid u Vatikanu krasi Trampova slika dok se ispod papske kape krije narandžasta kosa.
VATIKANSKI TRILER
Dok se nagađalo da li mu je papa zaista odbio audijenciju, Džej Di Vens je strpljivo sedeo u nekom vatikanskom budžaku i čekao. Trampovi kritičari su likovali sve do uskršnjeg jutra, kada je drugi čovek Amerike ipak pozvan kod pape Franje. Iako su poslednjih meseci imali suprotstavljene stavove u vezi imigracione politike i drugih hitova novokomponovane američke svakodnevice, ovaj susret je Vensu puno značio.
Tako je četrdesetogodišnji konvertit (katoličanstvo je primio pre nekoliko godina), postao jedan od retkih koji su tog dana razgovarali s papom. Zamislite da od toliko normalnih ljudi na ovom svetu, poslednje sate života provedete s Džej Di Vensom. Od svih (pot)predsednika koje su pape mogle da upoznaju u poslednja dva i po veka, Franjina sudbina bila je da deo poslednjeg dana na Zemlji potroši sa Vensom. Bila je to ujedno i njegova poslednja žrtva u životu prepunom raznih odricanja.
Moglo je biti i gore da se tog dana u Vatikanu pojavio „monsignor Diabolo“ lično. Predsednik SAD je Franju smatrao svojim vatikanskim kolegom, a na retoričko pitanje, šta misli o papi, u mislima čujem zamišljeni odgovor:
„Horhe Mario Bergolio, ja sam ga zvao Franja, bio je vredan radnik ali ne baš najbolji papa. Čini mi se da bih ja bolje radio taj posao. Bio bih najbolji od svih papa koji su ikada papovali! Najpapastiji papa u istoriji.“
Posle svega, mnogi sa strepnjom postavljaju pitanje – ko je sledeći na listi poseta Džej Di Vensa? Možda je vreme za njenu reviziju, pa da se na vrh liste stavi neko od svetskih lidera bez kojih bi čovečanstvo i dalje postojalo, a ljudi bolje živeli. Poseta Moskvi zvuči zanimljivo jer svetu bi svakako prijalo manje Putina i njemu sličnih vladara. Ni Pjongjang nije loša ideja, baš kao ni Minsk. Psst, nemojte nikome reći ali iz nezvaničnih izvora saznajemo kako je Tramp junior nedavno poverio Vensu da planira zidanje hotela u Beogradu pa se Džej Di baš zainteresovao.
Ne beše lako informisati se u ovom danu prepunom prazničnih aktivnosti i medijskih egzibicija, naročito ako ste kosu na glavi odavno počupali a infarkt vam se zbog Trampove zdravstvene politike ne isplati. U poslednjem momentu, rešio sam da napravim pauzu. Stavio sam lonče za kafu i dok se voda lagano zagrevala, otišao sam da pokupim poštu. Računi, reklame i poziv za otvaranje crkve „Sveti red poreske pravde, kredita i bankomata“. Duhovito nema šta, ali gde baš mene nađoše, za boga miloga?
Na sledećoj strani pronalazim i manifest:
„Mi u boga ne verujemo već u Slobodu od greha i državnih dažbina. Naša misija je ukrštanje duhovnosti, profita i materijalnih dobara. Namera nam je da okupimo ljude dobre volje i dubokog džepa. Mi smo svetionik jednakosti na čijem će vrhu sedeti najbogatiji. Naši običaji podrazumevaju: krštenje plaćeno gotovinom, ispovest pred finansijskim savetnikom i pričešće pored bankomata. Sve što je osveštano neće biti oporezovano a najsvetiji blagoslov pripada našem najizdašnijem donatoru.
‘Dragi verniče, neka blagodeti vaskolikog prihoda budu s tobom, sada i zauvek, bez obaveze prijavljivanja državi. Amen!’“
БЕЗБОЈНИ СНИСХОДИТЕЛЬНОСТЬ
Zakuvao sam kafu i preselio na srpski medijski prostor. Pošto se papa već upokojio, na pamet mi pade patrijarh koji mi je u početku „svog mandata“ bio simpatičan jer je, kako tvrdi, u mladosti slušao Azru. Jezdeći internetom, čitam objektivne i okrznem pravoverne portale – svuda ista priča. Mazohističku seansu nastavljam posetom Politici, RTS-u i Novostima, jer za Pink i Informer nisam dobio lekarski uput.
Porfirije je posetio ruskog kolegu Kirila i njegovu svetost predsednika Rusije. U skladu sa hrišćanskim blagdanom koji je od davnina posvećen praštanju, radosti i ljubavi prema bližnjemu svome, saznajem da se patrijarh do zemljice crne poklonio Vladimiru Vladimiroviču.
Pravoslavlje nas uči da i u servilnim delima izdaje samopoštovanja pronađemo nešto pozitivno te da iz svake neprijatne situacije izađemo s najboljim rešenjem. Pokušavam, ali mi nikako ne ide. Potražim izvorni transkript njihovog razgovora, a tamo je, da izvinite, rečeno i ovo:
Patrijarh Porfirije: Moja želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju.
Mitropolit Irinej: U ruskom svetu.
Patrijarh Porfirije: Da, u ruskom svetu, u pravoslavnom svetu. O pravoslavlju smo razgovarali sa Njegovom Svetosti patrijarhom, to je onako, pojednostavljeno. I kod nas ovih dana imamo revoluciju. Kako se zove?
Mitropolit Irinej: Obojena.
Patrijarh Porfirije: Obojena revolucija, Vi to znate. Nadam se da ćemo to iskušenje pobediti, kao što bi rekli. Jer znamo i osećamo da centri moći žele da sa Zapada razbijaju identitet srpskog naroda i kulturu.
Patrijarh Kiril: Srbi, naravno, zapadnije od nas, tako je Gospod odredio. Ono što se danas dešava sa ljudskim moralom, sa moralnošću na Zapadu – reći ću glasno, nema šta da se stidim – to je sve demonsko.
Patrijarh Porfirije: Da.
Patrijarh Kiril: Zašto demonsko? Zato što je zadatak demona da čovek izgubi razliku između dobra i zla. Nema je. Postoji alternativa ponašanja. Crkva kaže: ovako se ne sme postupati. I reč Božja kaže: ovako se ne sme postupati. A savremena sekularna kultura kaže: zašto ne, čovek je slobodan da postupa onako kako želi, to je jednostavno sloboda izbora.
Gospodine Periću, nesrećni čoveče, ne znam šta ste u crkvenim knjigama čitali, ali sam siguran da nas Džoni Štulić nije učio da moćnicima celivamo skute, a da svoju decu pred strancima kudimo i neprijateljima zovemo!
Besno sam isključio proizvod zapadne sekularne kulture koji mi omogućava da pomoću monitora, miša i tastature saznajem informacije koje mi uništavaju zdravlje. Dok sam tražio lek za smirenje, naletim na one račune: voda, struja, porez federalni, pa porez državni…
Proverom crkvenog materijala zaključio sam da je nova „bogomolja“ u blizini berbernice „Glory“ u vlasništvu mog druga Slave. Ne budem lenj, sednem u kola pa pravo kod brice. U radnji – nepoznat čovek šiša mušterije. Pitao sam gde mi je prijatelj, a komšija Piter s mačkom u naručju uputio me je na veću zgradu pedesetak metara udaljenu od berbernice. Ušao sam – građevinski radovi u punom jeku. Majstori čukaju, buše, šrafe… dok Slava nadgleda i izdaje uputstva. Nije čekao da mu postavim pitanje:
„Otvaram crkvu Šumadinac, šta se praviš lud kao da nisi dobio poziv!“
Arizonski berberin oduvek je voleo da iznenadi zemljake, ali ovoga puta je nadmašio sebe. Čovek koji ni na Božić ne ide u ovdašnji pravoslavni hram, odlučio je da osnuje sopstvenu versku platformu. Taman sam zaustio da pitam za objašnjenje, a on izdeklamova u jednom dahu:
„Dojadilo mi da plaćam toliki porez. Sve što zaradim, pola državi dajem. Pitao računovođu da li postoji profesija koja se manje oporezuje. Kaže: samo crkva. Odmah sam otišao da se raspitam!“
Od nadležnih organa, Slava je saznao mnogo korisnih informacija. Ako preskočimo birokratske detalje, situacija je sledeća. Za osnivanje crkve nije potrebno mnogo vernika, samo jezgro – par ljudi koji iskreno dele viziju osnivača. U Slavinom slučaju, svaki vernik treba da zna sledeće: “Gde se ljudi okupe u ime poreskih olakšica, tu se vera pretače u sabornost.“ Sledeći korak je pisanje Osnivačkog akta. Crkva je registrovana pod imenom “Sveti red poreske pravde, kredita i bankomata“ s ciljem negovanja verskih, obrazovnih i humanitarnih vrednosti. Struktura upravljanja je sledeća: Direktor i vlasnik je gospodin Slava dok savetodavni odbor čine najvernije mušterije iz berbernice „Glory. Prikupljena dokumenta, uz taksu od 150 dolara, predati Državnom sekretaru Arizone i čim se dobije pečat – crkva počinje sa radom. Poslednji administrativni zadatak je otvaranje bankovnog računa i podnošenje obrasca 1023 američkoj poreskoj službi, kako bi dobio status 501(c)(3) – što znači oslobođenje od federalnog poreza. Ukratko, za otvaranje biznisa na koji se ne plaća porez, potrebna je zgrada i dozvola koja ne košta više od 150 dolara.
„ Na život i na zdravlje!“, rekoh oduševljeno. „Boga mi Slavo, ti si sada glavna faca kako u svojoj parohiji tako i šire. Ti mu druže dođeš nešto kao ovdašnji papa ili patrijarh!? Za prvog je mesto upražnjeno a ovaj drugi…
„Ne pominji mi tog gospodina! On je u Moskvu otišao kao Patrijarh Portfirije a vratio se kao Prvoslav Perić!“
„Šta kažeš za ovog Trampovog veselnika? Gde taj dođe tu trava ne raste! Mogao je Prvoslav da se zameni sa Vensom! Vidiš koliki je taj Džej Di baksuz.
„On je fatalan samo na „neiskusne“ a papa je bio i bolešljiv… Toliko dugo je pored Trampa a ovom ni dlaka s perike nije falila… Gde će on da se meri sa Putinom koji ubija konje i jaše medvede… ili beše obrnuto?“
„Eh da su sreli Prvoslav i Franja mogli su kalendare da usklade. Ionako se svi oduševljavaju kako ove godine svi Uskrs proslavljaju istog dana.
„Ne kaže se Uskrs nego Vaskrs.“, ispravio me berberin.
Iako mi ne beše jasno, od kada smo i verske praznike počeli da prevodimo na jezik Ane Brnabić, nisam želeo da ulazim u raspravu sa berberinom.
„E moj Slavo, stvarno si vaspeo u životu, nikada vastuknuo i vaspostavio vaspešan vaspon kakav se ne pamti. Učini mi vaslugu i s religije pažnju vasmeri na pravo i vidi molim te, šta nam u vastavu valja menjati.“
Berberin mi je mentalno poručio da se nosim u mačku piterinu i naredio majstorima da požure!


Leave a comment